Josip Manolić (1920.): Zlatni savjet

Godine iza mene, a Bogu hvala imam ih zavidan broj, pokazale su mi da sve što radiš u životu trebaš raditi pošteno, predano i nemoj očekivati ničiju zahvalnost.

Pomozi kad god možeš zbog sebe, jer ćeš se i ti osjećati bolje znajući da si pomogao. Treba znati i da se stare zasluge zaboravljaju. Tebi je kao čovjeku najvažnije da se možeš pogledati u ogledalo i reći: Da, pošteno sam odradio svoju rutu.

Cijeli sam život imao dosta prijatelja, ali 1971. godine pao sam u nemilost; ti prijatelji počeli su okretati glavu na cesti. Više se ne javljaju, nestaju… Jedan od njih, liječnik, potpuno je zaboravio na obitelj. Do kada? Godine 1991., kad je stvorena nova hrvatska država, među prvima zove on i čestita. I tada počinje – svaki tjedan nešto treba, srdačan kao da se ništa nije dogodilo. Pitali su me u obitelji: Zar ćeš mu oprostiti? A ja sam rekao: Da, dva puta me razočarao i iznevjerio. Za prvi grijeh trebam oprostiti jer je to ljudski, a za drugi put jer je oprost božanski.

U životu sam upoznao puno ljudi, imao sam puno poznanika, ali malo prijatelja. Jedan od onih istinskih koji me nije iznevjerio bio mi je Stevo Krajačić. On mi je bio i šef. Krajačić je bio moćan čovjek. Ali pošten. Ja sam se, već sam rekao, borio za slobodnu, samostalnu i suverenu Hrvatsku. Hrvatska se na koncu uz veliku cijenu u ljudskim životima za svoju suverenost izborila, zato tu suverenost treba sačuvati, a suverenost zahtijeva i da si samostalan i u financijskom i u svakom drugom pogledu. To nema veze ni s kunom, ni s eurom. Valuta, bilo koja, nije pokazatelj samostalnosti i suverenosti. Zanimljivo, kad smo raspravljali oko valute, onda su svi bili za kunu, a ja sam jedini bio protiv kune. Kuna me podsjećala na jednu neprikladnu politiku. Na politiku koja je propala i uz koju se nije trebalo vezati.

Danas imamo euro. No, ono presudno što nam nedostaje jest politička odlučnost koje je nekada bilo mnogo više. U politici je presudna odlučnost, ali i srce. U životu sam mnoge odluke donosio sa srcem. Promišljao sam puno, ali na kraju je odluka ipak bila donesena sa srcem.

I još nešto, treba u svemu biti umjeren. Tajna dugovječnosti jest da um, ali i ruke budu zaposlene! Sam sam tako, nije poznato javnosti, izgradio pola obiteljske vikendice u koju sam često rado pozivao prijatelje. I tako, često volim reći, živio sam u četiri države i četiri različita režima – „dva sam rušio, jedan gradio i rušio, a jedan stvarao“!

Franjo Gregurić (1939.): Budimpeštanski pregovori s Milanom Panićem o razmjeni zarobljenika

Pregovori o razmjeni zarobljenika iz srpskih koncentracijskih logora održani su 7. kolovoza 1992. godine u Budimpešti. Uz mene, u hrvatskoj delegaciji, bili su ministar Muhamed Zulić, pomoćnik ministra za Upravu i pravosuđe Josip Kardum, pomoćnik ministra vanjskih poslova Ivan Šimonović, Josip Bančuga iz Glavnog stožera HV-a te Tomislav Karamarko, šef Kabineta predsjednika Vlade. Srpsku delegaciju predvodio je predsjednik Vlade SRJ-a Milan Panić te ministar pravosuđa i uprave Tibor Varady, generali Radinović i Vojvodić te pukovnik Starčević, predstavnik Komisije za nestale osobe.

S predsjednikom Hrvatskog Crvenog križa Jadrankom Crnićem usuglasio sam posredovanje Međunarodnog Crvenog križa i njegova tadašnjeg predsjednika Cornelia Sommaruge. Radi lakšeg vođenja pregovora, a prije početka službenih pregovora našli smo se u zasebnoj prostoriji gospoda SommarugaCrnić, Panić i ja. U višesatnom dogovaranju usuglašen je sporazum o bezuvjetnoj razmjeni zarobljenika i zatočenika prema podatcima Crvenog križa „Svi za sve“. Prema ovom sporazumu obuhvaćena je razmjena 1860 građana Hrvatske, koji su bili u zatvorima i logorima u SR Jugoslaviji. Na osnovi tog sporazuma, ostvarena je i prva velika razmjena zarobljenika 14. kolovoza 1992. godine u Nemetinu.

‘Tajna dugovječnosti jest da um, ali i ruke budu zaposleni! Živio sam u četiri države i četiri različita režima – dva sam rušio, jedan gradio i rušio, a jedan stvarao’, napisao je Josip Manolić

Po završetku pregovora u Budimpešti te nakon tiskovne konferencije, zamolio sam gospodina Panića da uloži napor da se okonča okupacija Dubrovnika, Konavala i zaleđa te da srpska vojska napusti ta područja, kao i da spriječi stalnu pljačku tih područja. Iznenađeno je pitao: „Je li moguće da se stalno bombardira Dubrovnik i okolica?!“ Začuđenim pogledom, uzeo je u ruke telefonsku slušalicu i nazvao generala Kadijevića, govoreći mu da je u društvu hrvatskog premijera koji traži da jugoslavenska armija napusti dubrovačko područje. Nakon kratkog razgovora, rukom je prekrio slušalicu i odgovorio mi riječima: „General kaže da ne može i neka to više ne tražim.“

Susret s Milanom Panićem bio je prvi službeni sastanak predsjednika Vlade Republike Hrvatske i predsjednika Vlade SRJ-a od raspada Jugoslavije. Panić je uz delegaciju poveo i više desetaka novinara, snimatelja i fotoreportera. Doživio samga kao komunikativnog, otvorenog medijima, na svoj specifičan američki način.

Sastanak je bio uspješan zbog izvrsnog posredovanja i kooperativnosti Cornelia Sommaruge, ali i Milana Panića, uvelike različito od rezerviranosti ostatka njegove delegacije. Milan Panić ubrzo je napustio Vladu SRJ-a. Nakon povratka u SAD iznenadio me pismom u kojem se biranim riječima zahvalio na zajedničkom sastanku u Budimpešti, poželjevši trajni mir između Hrvatske i Srbije.

Stjepan ‘Stipe’ Mesić (1934.): Diplomacija iza zatvorenih vrata – lobiranje za međunarodno priznanje Hrvatske

Moji prvi susreti s diplomacijom datiraju u doba kada sam bio posljednji predsjednik Predsjedništva Jugoslavije te sam u kontaktima sa stranim državnicima – ponekad i strogo tajnima – pokušavao spriječiti izbijanje rata.

Moj dobar prijatelj Božo Dimnik, ugledni slovenski liječnik, upoznao me je s razgovorom koji je vodio s kancelarom Helmutom Kohlom i ministrom vanjskih poslova Njemačke Hans-Dietrich Genscherom u srpnju 1991. godine. Oni su naglasili kako se vrlo teško može očekivati da zapadne zemlje priznaju Sloveniju i Hrvatsku jer su svi stremili ujedinjenju Europe, a ne daljnjem razdvajanju.

Odmah sam zamolio Dimnika da dogovori privatni susret s Genscherom. Tijekom susreta sam mu objasnio kako je Jugoslavija izgubila sve integrativne faktore, Josip Broz Tito je umro, partija se raspala, a JNA je postala isključivo srpska vojska te kako nema prostora za novi politički dogovor. Tvrdio sam kako Jugoslavija nije održiva, što se vidi i u kroničnoj blokadi svih institucija, uključujući i Predsjedništvo države.

Uvjeravao sam ga kako je jedini izlaz da Njemačka i druge zemlje priznaju Hrvatsku i Sloveniju. S punim sam uvjerenjem rekao kako će doći do rata u Sloveniji, no da će taj rat biti vrlo kratak jer je Slobodanu Miloševiću ona samo smetnja u ostva-renju projekta „Velike Srbije“. Predvidio sam i da će u Hrvatskoj biti krvavi rat, a u Bosni i Hercegovini brutalan, a da će se na kraju Srbija kupati u krvi.

Genscher je na njemačkom pitao Božu Dimnika: „Blefira li on to mene?“ Božo Dimnik mu je odgovorio kako ne blefiram i da je to vjerojatno upravo ono što slijedi. Na to je Genscher pitao na koga računamo da će nas priznati. Odgovorio sam mu: „Njemačka, Mađarska, Vatikan, a onda će slijediti i druge zemlje.“ Genscher je predložio da Njemačka ipak ne bude prva država koja će priznati Hrvatsku i Sloveniju, zbog povijesnih razloga, nego da to bude neka politički neutralna država te je spomenuo Island.

‘Milan Panić, predsjednik Vlade SRJ, rekao mi je: ‘General Veljko Kadijević kaže da JNA ne može napustiti dubrovačko područje i neka to više ne tražim”, piše Franjo Gregurić

Vratio sam se u Zagreb i odmah sam predsjedniku Franji Tuđmanu detaljno ispričao cijeli razgovor. Tuđman je odmah preda mnom zvao tadašnjeg ministra vanjskih poslova Zvonimira Šeparovića i rekao mu: „Odmah ideš na Island tražiti priznanje!“ Kao što povijest revno bilježi, upravo je Island bio prva već međunarodno općepriznata država koja je priznala Hrvatsku 19. prosinca 1991. godine. Istog je dana i Njemačka objavila priznanje, koje je stupilo na snagu 15. siječnja 1992. godine, kad joj se u priznanju pridružuju sve članice Europske zajednice i niz drugih država Europe i svijeta.

Zlatko Mateša( 1949.): Teksaški brifing

Često dužnosti koje iziskuju visok stupanj odgovornosti sa sobom donose i nepredvidive situacije koje ostaju u trajnom sjećanju te nam izmame osmijeh kada ih iznova evociramo. Kao hrvatski premijer, 1996. posjetio sam Washington povodom komemoracije za tragično stradalog ministra trgovine Rona Browna i 34 člana delegacije poginula u padu zrakoplova u Dubrovniku. Zajedno s predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država Billom Clintonom odali smo počast preminulima.

Iduće, 1997. susreo sam se u Bijeloj kući s potpredsjednikom SAD-a Alom Goreom, a daljnji put vodio je u Teksas, gdje sam se sastao s guvernerom Georgeom W. Bushem.

Bilo je ovo prvo brifiranje budućeg američkog predsjednika o Hrvatskoj i svim kompleksnim odnosima u regiji, o čemu on u tom trenutku nije imao velikih saznanja. Kasnije se pokazalo kako su upravo ove početne informacije bile od velike koristi. Drugi dio sastanka protekao je u ležernijem tonu i razgovoru o sportu te njegovoj ljubavi prema baseballu i košarci. Za razliku od političkih pitanja, o hrvatskoj košarci i olimpijskom uspjehu hrvatske nacionalne vrste u Barceloni 1992. Bush je bio dobro informiran te iskreno impresioniran. Ipak, radilo se tu o legendarnom finalu između originalnog američkog Dream Teama predvođenog Michaelom Jordanom, Magicom Johnsonom, Scottijem Pippenom, Larryjem Birdom, Charlesom Barkleyjem i najslavnije hrvatske postave predvođene Draženom Petrovićem, Stojkom Vrankovićem, Dinom Rađom, Tonijem Kukočem i drugima. Nije me začudilo Bushevo poznavanje ovog događaja koji je zasigurno imao velikog odjeka i na američkom kontinentu.

Gostovanje u Teksasu imalo je neobičan završetak. U razgovoru smo se dotaknuli teme glazbe te zaključili kako obojica volimo country i da je njegov najdraži pjevač Willie Nelson. Pitao me želim li otići u klub slušati pravu country glazbu. Ova ponuda bila je jako zanimljiva pa smo navečer krenuli prema country klubu. Osim nas, tamo je krenula i cijela kolona osiguranja. Kada smo došli, vidio sam kako je parkiralište prazno. Još je veće iznenađenje bilo ući jer je unutra izvrsno svirao bend, no bez publike. Klub je bio zatvoren za sve posjetitelje, unutra smo bili samo mi. To je bio najneobičniji koncert na kojem sam bio!

Neformalna prilika poput ove pruža priliku za otvoreniji razgovor. Još sam se jednom uvjerio kako u diplomaciji neformalni razgovori, u opuštenoj atmosferi nakon odrađenih sastanaka, često mogu ostvariti značajan efekt.

Ivo Sanader (1953.): Prvi susret s Georgeom Bushom

Travanj 2004. godine, Bijela kuća, Washington D. C. Svečanost primanja sedam novih članica u NATO. Pozvane su i zemlje kandidatkinje: Hrvatska, Albanija i Makedonija. Prije svečanosti na improviziranoj pozornici na travnjaku Bijele kuće predviđen je kratak susret u četiri oka svakoga od nas premijera i fotografiranje s predsjednikom Georgeom Bushom u Ovalnom uredu. Tijekom moga prvog susreta u tom trenutku s najmoćnijim čovjekom svijeta bilo mi je na raspolaganju tek nekoliko minuta nasamo.

Postavio sam si pitanje: „Kako ih mogu najbolje iskoristiti za dobrobit Hrvatske?“ Poslije će biti i plenarni sastanak svih nas s njim i njegovom Vladom. No, ovaj prvi susret umnogome će odrediti naše buduće odnose, i međudržavne i osobne. Prvi je dojam najsnažniji, ostaje za dugo i nesvjesno usmjerava čovjekovo djelovanje. Nazvao sam još iz Zagreba slovačkog premijera Mikuláša Dzurindu u Bratislavu.

Iako mi je već na sastanku EPP-a govorio o svom susretu s Bushom, za ovu sam priliku htio znati više. Potvrdio mi je u glavnim crtama dojam koji sam bio stvorio. Teksašanin, što znači odlučan, izravan i šarmantan. Kao i Dalmatinci?

Šef protokola doprati me do Ovalnog ureda, otvori vrata, najavi me i povuče se. Hodam prema Bushu, smije se, pa ispali dobrodošlicu: „Takve kao ti u Teksasu zovemo veliki momci.“ Odgovorim: „I u Dalmaciji. Dalmacija je u Hrvatskoj isto što je Teksas u SAD-u.“ Rukujemo se, a on kaže: „Dopadaš mi se, što mogu učiniti za Tebe?“ Sad ja ispalim: „Tri stvari.“ On pita: „Tri? Koje?“ Odgovorim mu: „Prvo, da me i službeno primiš u Ovalnom uredu; drugo, da posjetiš Hrvatsku i prenoćiš kod nas; treće, da za tvog mandata uđemo u NATO. On kaže: „U redu, a što ćeš dati zauzvrat?“ i odmah nadoda: „Pomozi nam na jugoistoku Europe u strateškom smislu.“

U jednom kasnijem susretu rekao mi je da je zadužio ministra obrane Donalda Rumsfelda da sa mnom pomogne Crnoj Gori pri ulasku u NATO. Tih su godina ruski ulagači bili vrlo aktivni u toj zemlji.

‘Hodam prema Bushu, smije se, pa ispali dobrodošlicu: „Takve kao ti u Teksasu zovemo veliki momci.“ Odgovorim: „I u Dalmaciji. Dalmacija je u Hrvatskoj isto što je Teksas u SAD-u“, piše Ivo Sanader

Budući da je bio prihvatio iznesene prijedloge, nastavili smo raditi zajedno na njima, a predsjednik Bush održao je riječ. U službeni posjet pozvao me je 2006. godine. Razgovarali smo u Ovalnom uredu i pred legendarnim kaminom dali izjave za javnost. Potom je, prihvativši poziv, na dva dana posjetio Hrvatsku 2008. godine i održao povijesni govor na Markovu trgu. I treće, dopratio nas je do članstva u NATO savezu. Finalni čin ulaska u članstvo u travnju 2009. godine dogodio se dva i pol mjeseca po njegovu odlasku iz Bijele kuće.

Jadranka Kosor (1953.): Moć ‘tihe diplomacije’

U trenutku kad sam došla na čelo Vlade Republike Hrvatske 6. srpnja 2009. godine, hrvatski pregovori za EU bili su blokirani. Malo tko je u RH vjerovao, i gotovo nitko u EU-u, da ćemo ikada sjesti za stol europskih država i naroda. Samo nam je Slovenija blokirala 14 od 35 poglavlja. Odnosi između naših država bili su zaleđeni.

Moj prvi premijerski susret s predsjednikom EK-a bio je suzdržan i hladan jer je José Barroso bio suzdržan i hladan. Takav je bio i predsjednik slovenske vlade Borut Pahor kad smo prvi put razgovarali o deblokadi pregovora krajem srpnja 2009. go-dine u Trakošćanu. José Barroso mi je i u travnju 2011. godine rekao da RH neće završiti pregovore i da ćemo čekati Srbiju „na sporednom kolosijeku“. U rujnu 2009. godine, kad smo se u Gdanjsku srele prvi put, Angela Merkel je slijegala ramenima i ponavljala da je mnogo posla pred nama. I neka se borimo protiv korupcije. I u EPP-u, najjačoj političkoj obitelji u EU-u, bili su suzdržani i skeptični kad sam im se pridružila na prvom sastanku.

Većina mi je diskretno davala do znanja da nemam šanse deblokirati i završiti pregovore za EU. Nisam se dala impresionirati ravnodušnošću i predrasudama.

Radeći danonoćno sa suradnicima, nastojala sam o svemu što smo napravili redovito izvještavati kolege premijere država članica EU-a. Tražila sam susrete i razgovarala sa svima koji su tada činili EV; tumačila, objašnjavala, molila za pomoć, uvjeravala ih da je i koliko je i povijesno važno da se Hrvatska „vrati kući“. Bilo je to teško vrijeme kad se većina članica EU-a žestoko borila protiv ekonomske krize i nije bilo lako naći sugovornika o hrvatskim problemima. U pregovorima o deblokadi sa Slovenijom u puni sam pogon stavila tzv. „tihu diplomaciju“. RH je dobila i preteško poglavlje 23., a u okviru tog poglavlja teško breme suradnje s MKSJ-om.

Nisu nam vjerovali da iskreno surađujemo pa sam često o tome razgovarala i s kolegama iz EU-a, ali i s glavnim tužiteljem Sergeom Brammertzom. Uvijek iskreno. U svim tim kontaktima, osobito s potpredsjednicom EK-a i povjerenicom za pravosuđe Viviane Reding, brzo sam razabrala koliko može biti važan i presudan osobni odnos. Na kraju dana svi smo samo ljudi. Zato sam kao praksu uvela i redovito izvještavanje veleposlanika članica EU-a o svemu što smo radili i napravili.

Pregovore za EU završili smo u lipnju 2011. godine. I da, mnogi su me poticali da raspišemo izbore početkom 2010. godine kad je moja i popularnost Vlade bila velika. Odbila sam. Da smo tada prekinuli proces pregovaranja i nekoliko mjeseci bili u kampanji, ne bismo završili pregovore. Ništa ne bih mijenjala.

Tihomir Orešković (1966.): Princ u Zagrebu – ljutnja u Beogradu

Malo je obitelji koje tako privlače interes javnosti kao britanska kraljevska obitelji. Posjet princa Charlesa i Camille Parker Bowles, vojvotkinje od Cornwalla, Hrvatskoj početkom ožujka 2016. godine dogodio se za vrijeme pretkampanje za britanski referendum o Brexitu. U sklopu tog posjeta, imao sam čast kao hrvatski premijer ugostiti kraljevski par u Banskim dvorima. Princ Charles i Camilla Parker Bowles stigli su na Gornji grad uspinjačom, a dočekali smo ih moja supruga Sanja i ja.

Protokol posjeta bio je drugačiji od uobičajenih diplomatskih protokola jer se radilo o kraljevskoj obitelji. Nije bio dopušten nikakav fizički kontakt, osim formalnog rukovanja pri dolasku i odlasku. Hrana je isto tako bila specijalno odabrana.

Iskoristio sam susret za detaljno upoznavanje kraljevskoga para s raketiranjem Banskih dvora i Domovinskim ratom. Na reakcije naših istočnih susjeda nije trebalo dugo čekati. Aleksandar Vučić bio je bijesan zbog našeg programa, koji je obuhvaćao raketiranje Banskih dvora, jer je princ Charles nakon Hrvatske trebao posjetiti i Srbiju. Predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću je zasmetalo što se mi, Hrvati, kao bavimo prošlošću umjesto da se okrenemo budućnosti te je ljutito pozvao Srbe da se pokažu „kao gospoda i da govore o budućnosti“.

Vučića sam upoznao na investicijskom samitu za Zapadni Balkan, koji je u Londonu organizirala Europska banka za obnovu i razvoj. Na samitu su sudjelovali lideri Zapadnog Balkana, a kao premijer članice EU-a sudionicima sam se obratio i ja. Rekao sam da sam po prirodi optimist i da vjerujem da su i Hrvatska i regija Zapadnog Balkana velike prilike za ulaganja.

Vjerovao sam da su ulaganja ključ prosperiteta i bolje suradnje i budućnosti za hrvatske građane i susjedstvo. Važni hrvatski projekti uključivali su LNG terminal na Krku, jadransko-jonski plinovod i paneuropski transportni koridor 5C od Mađarske preko Hrvatske i Bosne i Hercegovine do luke Ploče. Govorio sam na engleskom jeziku kako bi lakše poslao poruku pozitivnog i optimističnog viđenja budućnosti iz Hrvatske.

Kada je došao red na Vučića, on je odložio svoj pripremljeni govor na stranu i prvo što je rekao bilo je „da nije toliko optimističan kao Orešković“. Iznio je mračnu sliku stanja govoreći o napetostima u regiji, koja podsjećaju na opasnost ratnih događanja iz nedavne prošlosti i općenito je bio pesimističan u pogledu budućih gospodarskih i političkih kretanja. Pomislio sam kako je teško graditi uspješnu susjedsku budućnost s tako negativnim i mračnim pogledom. Čini se da sam bio u pravu.

Riječ predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića (1966.)

Na molbu urednika ove knjige, s veseljem sam se prihvatio zadaće pripremiti uvodnik za ovo jedinstveno djelo. Iako „memoarska“ proza u kontekstu hrvatske diplomacije, a osobito njezinih ranih početaka nije novi pristup proučavanju tog dijelasuvremene hrvatske povijesti, ovaj potez prikupljanja stotinjak zanimljivih crtica,praktički „mikromemoara“, osobnih doživljaja i anegdota koje su se autorima zbile tijekom njihove diplomatske karijere, zavređuje osobitu pozornost.

Urednici su prikupili zavidan broj uglednika, nekih manje, a nekih više poznatih hrvatskoj javnosti, i od njih zatražili da napišu svega par stotina riječi kojima bi opisali neki događaj, neku analizu ili dali neki savjet temeljen na vlastitom iskustvu.

Suradnici i suautori na ovom projektu predstavljaju širok presjek osoba koje su – svaka u svoje vrijeme i u svojem vremenu – doprinijeli hrvatskoj državnosti, predstavljanju Hrvatske u konkretnom slučaju, odnosno hrvatskoj diplomaciji u cjelini.

Brojni od njih u zasluženoj su mirovini, neki već i u poznim godinama života. Neki su od njih još aktivni, u diplomaciji ili u politici. Najmlađi ima pedesetak, a najstariji preko 90 godina. Zajedničko im je da su djelovali na dobrobit i probitak hrvatske vanjske politike i da su se nekih svojih doživljaja ovdje prisjetili.

Znamo da je hrvatska diplomacija nastala u vihoru Domovinskog rata. U to vrijeme diplomacija je radila ruku pod ruku s hrvatskom oružanom silom.

Uvijek je trebalo svijetom širiti istinu o napadu na Hrvatsku, o ratnim zločinima i kršenjima ljudskih prava koje su agresori činili u Hrvatskoj. U nekim situacijama bilo je potrebno objašnjavati razloge za vojne operacije, a u drugim situacijama diplomacija je trebala ići ispred hrvatskih branitelja, pripremajući diplomatskim aktivnostima politički teren kojim su se poslije vojne operacije mogle odviti na pravno čvrstim temeljima.

Hrvatska je dobila i diplomatsku bitku u to vrijeme, ali i medijski rat koji je vođen protiv nas. Oslobađanjem okupiranih teritorija i kasnijom mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja zaokružen je hrvatski suverenitet.

Poslije je diplomacija odigrala ključnu ulogu i u integracijskim procesima, kojima se hrvatski narod čvrsto ukotvio na svoje prirodno i povijesno mjesto: u krilo demokracija zapadnog civilizacijskog kruga, humanističkih vrijednosti i poštovanja ljudskih i manjinskih prava.