Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Rat protiv Zapada’ u kojem britanski novinar i politički analitičar Douglas Murray pokazuje koliko je dobronamjernih ljudi prevareno licemjernom i nedosljednom retorikom protiv Zapada i navodi diktatore koji ubijaju svoje sunarodnjake ističući parole kako je, naprimjer, Amerika ‘rasistička zemlja’

Proteklih je godina postalo jasno da se vodi rat: rat protiv Zapada. Ovaj rat nije poput prijašnjih, u kojima su se sukobljavale vojske i proglašavao pobjednik. Ovo je kulturološki rat i nemilosrdno se vodi protiv korijena zapadne tradicije i protiv svega dobroga što je zapadna tradicija iznjedrila.

U početku ga je bilo teško razaznati. Mnogi od nas osjećali su da nešto nije u redu. Pitali smo se zašto se opetovano iznose jednostrani argumenti, kao i nepoštene optužbe. Ali nismo shvaćali pun opseg onoga što se događalo. Jedan od glavnih razloga bio je taj što se jezik ideja poremetio. Riječi više nisu značile ono što su značile donedavno.

Ljudi su počeli govoriti o „jednakosti“, ali nije se doimalo da im je stalo do jednakih prava. Govorili su o „antirasizmu“, ali zvučali su izrazito rasistički. Govorili su o „pravdi“, ali zvučalo je kao da govore o „osveti“.

Tek nekoliko proteklih godina, kad su se počele pojavljivati posljedice toga pokreta, postali su jasni njegov opseg i širina. U tijeku je napad na sve povezano sa zapadnim svijetom – na njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost. Dio tog procesa je zarobljenost u beskrajnom krugu kažnjavanja, bez ozbiljnog napora (ili razmatranja) da se on prekine.

Posljednjeg sam desetljeća postao toga svjestan. Godine 2017., u knjizi Čudna smrt Europe, djelomice sam pisao o toj temi, o promjenama koje su Zapadu donijele masovne migracije. U godinama kad sam razmatrao imigrantsko pitanje činilo mi se da se događa nešto dublje. Dok sam stajao na grčkim i talijanskim obalama promatrajući brodove kako dolaze i šetao izbjegličkim logorima koji su se počeli pojavljivati u većim gradovima, izbliza sam vidio kakve posljedice nastaju kad se svijet u razvoju doseli u razvijeni svijet. Nikad nisam krivio nijednog migranta zbog želje da dođe ovamo. Bio sam u previše zemalja iz kojih migranti dolaze. Neovisno o tome bježe li od rata ili (u većini slučajeva) od bijede i neimaštine, činili su nešto što je lako razumljivo. Mučilo me zašto to Europljani dopuštaju i zašto se očekuje da se odreknu samih sebe kako bi opstali. Ljudi su govorili o povijesnom dugu Europe, koji opravdava ovaj pokret. Ali čak i oni koji zastupaju takve tvrdnje ne govore gdje su granice toga pokreta.

Hoće li ikad doći trenutak kad će zapadni „dug“ biti otplaćen? Jer doimalo se kako se dug svake godine povećava, umjesto da se smanjuje.

Također, počeo sam zamjećivati da se ista priča primjenjuje na svaku zemlju koju se smatra zapadnom. U svakoj od njih, izgovori kojima se trebalo opravdati i dopustiti ovo kretanje ljudi bili su isti, unatoč njihovu različitom geografskom položaju. Sjedinjene Američke Države godinama se suočavaju s vlastitim migrantskim izazovom, uglavnom na južnoj granici. Dok sam putovao Amerikom, slušao sam iste argumente koje sam čuo kod kuće u Velikoj Britaniji i drugdje u Europi. Ista vrsta političara i javnih osoba objašnjavala je Amerikancima zašto bi njihove granice trebale biti mekane i propusne. Kao i u Europi, postojale su moćne osobe i organizacije koje su tvrdile da su civilizirane samo one zemlje koje puštaju svijet k sebi. I u Kanadi je bilo tako. A isto je bilo i na drugom kraju svijeta, u Australiji. Svuda, društva koja su se smatrala „zapadnima“ (dakle, europske zemljeili zemlje koje su potekle od europske civilizacije) suočavala su se s istim argumentima. Nigdje, osim na Zapadu, nije bilo takvog ponašanja.

U tijeku je napad na sve povezano sa zapadnim svijetom – na njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost. Dio tog procesa je zarobljenost u beskrajnom krugu kažnjavanja, bez želje da se prekine

Samo zapadnim zemljama, raširenim na tri kontinenta, stalno se govori da žele li zadržati ikakav legitimitet – kako bi ih se uopće smatralo pristojnima – smjesta moraju korjenito promijeniti svoj demografski profil. Čini se kako ta vizija 21. stoljeća kazuje da Kina može ostati Kinom, različite zemlje Dalekog i Bliskog istoka i Afrike mogu – to se čak od njih i očekuje – ostati kakve su bile, čak se mogu vratiti onome kakve su bile nekoć. Ali od zemalja koje se označava „Zapadom“ očekivalo se da postanu nešto drugo ili izgube legitimitet. Dakako, države i nacije ima- ju pravo mijenjati se. Tijekom vremena određene su promjene nužne. Ali ovdje je riječ o nečemu drugom: nečemu neuravno- teženom i neuobičajenom. Nisu se iznosili argumenti iz ljubavi prema tim zemljama, nego iz jedva skrivenog prijezira i gađenja prema njima. Mnogi ljudi, čak i u tim zemljama, mislili su da su one učinile nešto loše. Poput grijeha koji moraju okajati. Zapad je bio problem. Prekid sa Zapadom bilo je rješenje.

Bilo je i drugih znakova da nešto nije u redu. Neke od njih spomenuo sam 2019. u Ludilu gomile. Spomenuo sam izazov „politike identiteta“ – posebice pokušaj da se zapadna društva ugroze prijeporima zbog spola, seksualnosti i rase. Poslije 20. stoljeća nacionalni je identitet postao sramnim oblikom pripadnosti, a svi ti drugi oblici pripadanja iznenada su zauzeli njegovo mjesto. Sada se ljudima počelo govoriti da se smatraju pripadnicima drugih posebnih grupa. Postali su homoseksualci ili heteroseksualci, muškarci ili žene, crnci ili bijelci. Ti oblici pripadnosti bili su usmjereni antizapadno. Homoseksualce se slavilo dok god su bili „queer“ i potkopavali postojeće ustanove. Homoseksualci koji su samo htjeli normalno živjeti, ili su čak voljeli zapadni svijet, gurnuti su na margine. Isto tako, dokle god su feministice napadale „muške strukture“, zapadni kapitalizam, pa i više od toga, bile su korisne.

Feministice koje nisu prihvaćale takve stavove, ili su bile relativno zadovoljne životom na Zapadu, smatrane su prodanim dušama, čak neprijateljima.

Pristup rasnom pitanju bio je još lošiji. Rasne manjine koje su se uspješno integrirale na Zapadu, doprinosile Zapadu, čak mu se divile, počele su se optuživati za rasnu izdaju, kao da se od njih očekivala drukčija odanost nekome ili nečemu drugome. Radikali koji su htjeli sve uništiti bili su dobrodošli. Crni Amerikanci koji su cijenili Zapad i htjeli mu doprinositi smatrali su se otpadnicima. Počelo ih se sve češće nazivati pogrdnim imenima. Ljubav prema zajednici u kojoj su živjeli uzimala im se za zlo.

U isto vrijeme postalo je neprihvatljivo na taj način govoriti o bilo kojoj drugoj zajednici. Unatoč nezamislivim zlostavljanjima, koja je u naše vrijeme počinila Kineska komunistička partija, gotovo nitko o Kini ne govori s nimalo ljutnje i prijezira, kako se svaki dan govori o Zapadu unutar Zapada. Zapadni potrošači još kupuju jeftinu kinesku odjeću. Ne postoji širok otpor ili bojkot.

„Proizvedeno u Kini“ nije sramotno obilježje. Ovog se trenutka u toj zemlji događaju grozne stvari, ali sve se to smatra normalnim. Autori koji odbijaju da im se knjige prevedu na hebrejski, oduševljeni su tiskanjem svojih knjiga na kineskom. Chick­fil­A kritizira se više, jer svoje sendviče proizvodi kod kuće, nego Nike, koji tenisice proizvodi u kineskim tvornicama.

Jer na razvijeni se Zapad primjenjuju nekakvi drukčiji standardi. Što se tiče prava žena i seksualnih manjina, a posebice, naravno, kad je riječ o rasizmu, sve se prikazivalo kao nikad lošije, u trenutku kad nikad nije bilo bolje. Nitko ne opovrgava zlo rasizma – zlo koje je postojalo tijekom cijele zabilježene povijesti. Trendovi isključivosti izrazito su snažni kod naše vrste. Nismo razvijeni onoliko koliko bismo htjeli i koliko često mislimo da jesmo. Ipak, posljednjih desetljeća stanje s rasnom jednakošću u zapadnim zemljama nikad nije bilo bolje. Naša su društva učinila napor da „nadiđu rasu“, vodeći se primjerom iznimnih pojedinaca različitih rasa, ali prije svega nekim iznimnim crnim Amerikancima. Nije bilo neizbježno da zapadna društva razviju, ili čak požele, tradiciju rasne tolerancije koju danas imamo.

Nije bilo neizbježno da ćemo živjeti u društvima koja rasizam doživljavaju kao jedan od najmanje prihvatljivih grjehova. To se dogodilo zato što se mnogo hrabrih muškaraca i žena borilo za takvo stanje svojih prava.

Posljednjih se godina takvo stanje podrazumijeva do te mjere da se zaboravlja mukotrpna borba koja se vodila da se ono uspostavi. Kao da je riječ o fatamorgani. Posljednjih godina rasno pitanje na Zapadu podsjeća me na njihalo koje je prošlo točku povratka i odnjihalo se u krajnost. Kao da njihalo ostaje dovoljno dugo u krajnjem položaju, pa se jednakost može čvršće uspostaviti. Međutim, sada je postalo jasno da se, ma kako dobronamjerno bilo, takvo vjerovanje pokazalo jako pogrešnim. Rasno je pitanje trenutačno toliko aktualno u zapadnim zemljama koliko nije bilo već desetljećima. Umjesto daltonizma, sad smo gurnuti u rasnu ultrasvjesnost. Naslikana je potpuno izobličena slika.

Poput svih društava kroz povijest, sve zapadne nacije susrele su se s rasizmom. Ali to nije jedina povijest naših zemalja. Rasizam nije jedina prizma kroz koju se naša društva mogu razumjeti, a ipak, to je jedina prizma koja se upotrebljava. Sve iz prošlosti doživljava se kao rasističko, stoga je sve iz prošlosti umrljano.

Dakako, samo iz prošlosti Zapada, zbog radikalne rasističke prizme kroz koju se sve promatra. Užasan rasizam trenutačno postoji u cijeloj Africi, a crni Afrikanci izražavaju ga prema drugim crnim Afrikancima. Bliski istok i Indijski potkontinent prožeti su rasizmom. Kamo god putovali Bliskim istokom – čak i „naprednim“ zaljevskim državama – vidjet ćete na djelu moderan kastinski sustav. Postoje rasne grupe, takozvana „viša klasa“, koje upravljaju tim društvima. A postoje i nezaštićeni strani radnici, koji nadiru u te zemlje kao uvozna radna snaga. Na te se ljude gleda s visine, prema njima se loše postupa i po potrebi ih se rješavaju kao da su njihovi životi bezvrijedni. A u drugoj najnapučenijoj zemlji svijeta, kao što zna svatko tko je putovao Indijom, kastinski je sustav živ kao i uvijek.

To ide toliko daleko da se određene grupe ljudi smatra „bezvrijednima“, i to samo po njihovu rođenju. To je odvratan sustav predrasuda, koji je i dalje na snazi. Da, o tome rijetko slušamo. Umjesto toga, svaki dan čujemo izvještaje kako su zemlje u kojima po svakom mjerilu ima najmanje rasizma, i u kojima je rasizam najoštrije osuđen, domovine rasizma. Ovo iskrivljeno stanovište ima i nastavak, u kojem se tvrdi da ako i postoji rasizam u drugim zemljama, to je zato što im je Zapad izvezao taj porok. Kao da su nezapadne zemlje oduvijek naseljavala božanska nevinašca.

I ovdje je očito riječ o podmukloj zavjeri. Zavjeri da se prema Zapadu postupa po jednom kriteriju, a prema ostatku svijeta po drugom. Zavjeri da Zapad ne može učiniti ništa dobro, a ostatak svijeta ništa loše. A ako učine nešto loše, to je zato što smo ih mi sa Zapada natjerali na to.

Ovo su samo neki od simptoma koji su uočljivi u današnjem vremenu. Simptomi koje sam proteklih godina pokušao izdvojiti jedan po jedan. Ali što sam ih više proučavao i što sam više putovao svijetom, postajalo mi je jasnije da je ova era prije svega obilježena civilizacijskom promjenom koja se događa tijekom našega životnog vijeka. Promjena koja ugrožava temelje naših društava jer je to rat protiv svega što naše društvo čini onime što jest. Rat protiv svega čime se naša društva razlikuju od ostalih –po čemu su iznimna. Rat protiv svega što su ljudi koji žive na Zapadu, sve donedavno, uzimali zdravo za gotovo. Ne uspije li taj rat, mora ga se osuditi i suprotstaviti mu se.

Užasan rasizam trenutačno postoji u cijeloj Africi, a crni Afrikanci izražavaju ga prema drugim crnim Afrikancima. Bliski istok i Indijski potkontinent prožeti su rasizmom. O tome rijetko slušamo

Rat protiv Zapada knjiga je koja govori o tome što se dogodi kad se jedna strana u hladnome ratu – strana demokracije, smisla, prava i univerzalnih vrijednosti – prerano preda. Prečesto tu borbu pogrešno predočavamo. Dopuštamo da je se nazove privremenom, ili marginalnom, ili je nazivamo kulturološkim ratom. Pogrešno tumačimo ciljeve sudionika ili podcjenjujemo njihov utjecaj na buduće generacije. Međutim, ulozi su visoki kao i u ratovima 20. stoljeća, s mnogim istim načelima – čak i s mnogo istih loših glumaca. Nekoć smo cijenili dostignuća zapadne civilizacije, a sada smo došli do toga da je treba razoriti.

Prošlo je trideset godina otkad je velečasni Jesse Jackson predvodio protestante na Sveučilištu u Stanfordu pjesmom „Hura, hej, zapadna civilizacija je gotova“. Oni su prosvjedovali na tom sveučilištu zbog uvođenja nastavnog predmeta Zapadna kultura. Tvrdili su da je loše poučavati o zapadnom zakonodavstvu i zapadnim običajima. Ali zapanjuje ono što je slijedilo. Sveučilište je smjesta popustilo, zamijenivši predmet Zapadna kultura predmetom o mnogim drugim kulturama. Taj događaj iz 1987. godine najavio je buduće događaje.

U idućim desetljećima gotovo sva zapadna sveučilišta slijedila su primjer Stanforda. Povijest zapadne misli, umjetnosti, filozofije i kulture sve se više zanemarivala. Doista, postala je gotovo predmetom sprdnje: proizvodom grupe „mrtvih bijelih muškaraca“, da upotrijebim tek jednu od fraza koje su se uvriježile u današnjem jeziku.

Otad se svaki pokušaj održavanja na životu, oživljavanje da i ne spominjemo, učenja o zapadnoj civilizaciji suočava sa stalnim neprijateljstvom i otporom, upornim, čak i nasilnim. Akademici koji pokušavaju neutralno proučavati zapadne nacije nailaze na otpor, sprječava ih se u poslu, prijete im i vrijeđaju ih, čak i kolege. Ramseyjev centar za zapadne civilizacije u Australiji, kojim predsjeda bivši premijer John Howard, pokušao je pronaći partnerska sveučilišta na kojima bi studenti proučavali zapadnu civilizaciju. Bio im je velik problem pronaći ijedno sveučilište koje bi surađivalo s njima. A to mnogo govori o brzini te velike promjene.