Objavljeno u Nacionalu br. 843, 2012-01-10

‘ExxonMobil, Chevron, BP i Shell kontroliraju dotok nafte i imaju mogućnost da je koriste kao oružje u ekonomskom ratu’, navodi u najnovijoj knjizi F. W. Engdahl “Mitovi, laži i ratovi za naftu” koju se upravo sprema objaviti Profil iz Zagreba

Nafta nije nastala od tijela pretpotopnih bića niti su njene količine na Zemlji ograničene – tu su laž izmislili u SAD-u kako bi kontrolirali tržište nafte, a preko njega čitav svijet. To je sažetak najnovije knjige F. W. Engdahla “Mitovi, laži i ratovi za naftu” koju se upravo sprema objaviti Profil iz Zagreba, a koji je najpoznatiji po hitu “Stoljeće rata: anglo-američka naftna politika i novi svjetski poredak”, prevedenom na mnoge svjetske jezike. Engdahl svoje teze promiče u brojnim svjetskim novinama i časopisima, a pažnju javnosti privukle su i knjige “Sjeme uništenja: geopolitika genetski modificirane hrane i globalno carstvo” (2007.), “Dominacija punog spektra: totalitarna demokracija u novom svjetskom poretku” (2009.) i “Bogovi novca: Wall Street i propast američkog stoljeća” (2010.) kojom je završio trilogiju o moći kontroliranja nafte, hrane i novca.

Kako bi osigurali monopol nad zalihama nafte u svijetu, a zajedno s time i koncentraciju najveće političke moći, mala skupina britanskih i američkih kompanija – koje potajno podupiru njihove vlade – stvorila je jedan od najvećih mitova moderne znanosti. Izmislili su mit da su zalihe nafte oskudne te da je riječ o izvoru energije koji se jako brzo troši i koji je nekako nastao od bioloških naslaga prije nekoliko stotina milijuna godina procesom koji je u zapadnim knjigama o geologiji opisan vrlo nejasno, ako je uopće i opisan. No to se uzima kao neprogrešiva, znanstveno dokazana činjenica.
Od početka onoga što se naziva Doba nafte, dakle već više od stotinu godina, svijet naveliko vjeruje u taj pažljivo osmišljen mit o oskudnim zalihama nafte, vjeruje u neznanstvenu tvrdnju da je nafta nastala od fosilnih ostataka dinosaura i biljaka.
Ova knjiga opisuje začetak tog mita i njegovu ulogu u dva velika i razorna svjetska rata, kao i u beskonačnim međunarodnim sukobima – od Hladnog rata do regionalnih ratova u Africi, pa do Bliskog istoka i dalje – kako bi se zadržala nadmoć nad naftom i, povrh svega, kontrolirao dotok nafte i dolara koji su s time usko povezani. Ta kontrola leži u rukama nekoliko američkih i britanskih naftnih divova koji su se nekoć nazivali „sedam sestara”, no sada ih je samo četiri – ExxonMobil, Chevron, BP i Shell.

Pojava novih financijskih instrumenata – po imenu „derivati” ili „terminski ugovori” – do kraja 1980-ih otvorila je novo poglavlje u anglo-američkoj kontroli nafte. Stvoren je mehanizam za kontrolu cijene najvrednije svjetske robe u ključnim trenucima bez obzira na tradicionalni zakon o ponudi i potražnji. Na taj način stvorena je ogromna mogućnost da se nafta koristi kao oružje u ekonomskom ratu. Šokantno otkriće da zalihe nafte nisu ograničene, nego da nafta spontano nastaje u velikim dubinama, objavljeno je prvi put 1994. na konferenciji u Santa Feu, u New Mexicu. Ruski i ukrajinski geofizičari i geokemičari tom su prilikom došli u Sjedinjene Američke Države, željni da predstave revoluciju u znanosti o nafti – jedno znanstveno otkriće kakvo se javlja možda jedanput u jednom stoljeću. S američkim kolegama znanstvenicima htjeli su podjeliti otkrića ugljikovodika – nafte i plina – u dijelu Ukrajine za koji je konvencionalna zapadnjačka geologija tvrdila da ne može sadržati naftu. Ako je to istina, to je znanstveni ekvivalent otkriću veze između materije i energije.

Konferenciju je organiziralo tijelo nevjerojatno složenog imena – DOSECC (Drilling, Observation and Sampling of the Earth’s Continental Crust – Bušenje, promatranje i uzorkovanje zemljine kontinentalne kore). DOSECC se opisao kao neprofitna korporacija „čija je misija osigurati vodstvo i tehničku podršku za tehnologiju potpovršinskog uzorkovanja i promatranja kako bi se razvile teme od znanstvene i društvene važnosti”. Članovi DOSECC-a obuhvaćali su 57 američkih istraživačkih organizacija, kao i neke od najboljih svjetskih inženjera geologije i geofizike s vodećih sveučilišta u SAD-u.
Sudionici su prisustvovali prezentaciji profesora V. A. Krajuškina, direktora Odjela za istraživanje nafte u Institutu geoloških znanosti pri ukrajinskoj Akademiji znanosti u Kijevu. On je također predvodio istraživanje u regiji Dnjepar-Donjeck u Ukrajini. Njegova poruka znanstvenicima u Santa Feu pobila je sve što je većina njih naučila o geologiji nafte.

Profesor Krajuškin opisao je projekt koji je njegov tim uspješno proveo, tražeći naftu i plin u bazenu Dnjepar-Donjeck u istočnoj Ukrajini, u blizini granice s Rusijom. Krajuškin je ispričao kako u više od 45 godina geološkog proučavanja bazena, za to je područje utvrđeno da ne sadrži potencijal za proizvodnju nafte jer potpuno nedostaje bilo kakva „matična stijena” – posebne geološke formacije koje su, prema zapadnjačkoj geološkoj teoriji, jedinstvene stijene iz kojih se stvaraju ugljikovodici ili postoji mogućnost njihova stvaranja – dakle, jedina mjesta gdje se može pronaći nafta.

Otkriće nafte i plina u ukrajinskom bazenu dolazila je iz onoga što su geolozi nazivali „kristalasta osnovica”, odnosno iz dubokih stijena za koje je zapadnjačka geološka teorija tvrdila da ne sadrže naftu i plin (koje su nazvali „fosilnim gorivima”). Rusi su očito ondje pronašli naftu i plin, što se moglo usporediti s trenutkom kad je Galileo Galilei pred inkvizicijom rekao da je sunce – a ne Zemlja – centar svemira. Prema jednom sudioniku, publika uopće nije bila oduševljena otkrićima ruskih geofizičara.
Govornik iz Kijeva rekao je znanstvenicima u Santa Feu da je napor ukrajinskog tima da traže naftu ondje gdje je konvencionalna teorija tvrdila da je se ne može naći, ustvari polučio zlatni rudnik naftnih i plinskih polja. Rekao je da je to otkriće potvrdilo, nakon godina intenzivnog proučavanja, da nafta i plin ne nastaju od istrunulih bioloških ostataka, odnosno da nisu fosilnog porijekla, nego nebiološkog – abiotičkog ili „abiogenog” kako su ga oni nazvali, koristeći latinski prefiks „a” kako bi dobili negaciju.
Krajuškin je podrobno objasnio da su njihove tehnike istraživanja bile posebno osmišljenje prema pretpostavci da abiogeni ugljikovodici postoje u kristalastoj osnovici. Detaljno je opisao znanstvena ispitivanja koja su proveli na otkrivenoj nafti kako bi provjerili svoju teoriju da nafta ne nastaje blizu površine – kao što govori konvencionalna teorija o fosilnim gorivima – nego duboko u Zemlji, na dubini od približno dvjesto kilometara. Ispitivanja su potvrdila da nafta i plin uistinu potječu iz velike dubine.
Govornik je jasno naglasio kako se razumijevanje postanka nafte i plina ruskih i ukrajinskih znanstvenika razlikuje od onoga što su naučili zapadnjački geolozi kao nebo i zemlja. Publika je bila još više šokirana Krajuškinovim izvještajem da je tijekom prvih pet godina istraživanja u sjevernom dijelu bazena Dnjepar-Donjeck početkom 1990-ih izbušeno gotovo 61 bušotina, od kojih je 37 bilo komercijalno isplativih, što je bio uspjeh od više od 60%. Za naftnu industriju u kojoj je tipičan uspjeh od 30%, 60% bio je impresivan rezultat. Opisivao je bušotinu po bušotinu, dubinu, protok nafte i druge pojedinosti.

Nekoliko bušotina bilo je na dubini od više od četiri kilometra, a neke bušotine proizvodile su čak 2600 barela sirove nafte dnveno, u vrijednosti od gotovo 3 milijuna dolara dnevno prema cijenama nafte iz 2011.3 Za usporedbu, nafta iz polja permski bazen u zapadnom Teksasu, koje je široko 402 kilometra, a dugačko 480 kilometara – ogromno naftno polje koje je proizvelo preko pet milijardi barela nafte od otkrića 1920-ih – pronađena je na dubini između 731 metra i 2,5 kilometra. Nafta iz polja Prudhoe Bay na Aljaski – najveće polje u Sjevernoj Americi, pronađena je na prosječnoj dubini od otprilike 2,7 kilometara.
Prema profesoru Vladimiru Kučerovu – koji je jedan od vodećih ruskih znanstvenika na području abiotike – u naftnim poljima Romaškino u Tatarstanu u regiji Ural-Volga, jednom od najvećih naftnih polja u Rusiji izvan zapadnog Sibira, ležište nafte postoji na dubini od čak 15 kilometara, što baš i nije dubina na kojoj bi se očekivao detritus dinosaura.
Krajuškin je u svojoj prezentaciji detaljno i podrobno opisao ispitivanja koja su vršena na nafti kako bi se utvrdilo njezino porijeklo i način na koji su analizom elemenata u tragovima potvrdili da „nafta na svim razinama dijeli zajednički, duboki izvor, kojeg karakterizira difuzna separacija, bez obzira na starost ili tip određene ležišne stijene”. Strpljivo je objasnio ispitivanja kojima je dokazano da se u nafti iz gornjih slojeva, na manjim dubinama, nalaze spore, pelud i druge tvari koje dokazuju da je iz većih dubina došla gore.

Zatim je Krajuškin bacio konačnu geofizičku bombu u prostoriju u kojoj su se nalazili američki znanstvenici iz polja proučavanja Zemlje. Opisao je bakteriološku analizu nafte koju je proveo njegov istraživački tim, i to osobito ispitivanje takozvanog „biološkog markera” kojim će se potvrditi ili pobiti njihova teorija: Nafta dobivena iz ležišta kristalaste stijene fundamenta bazena Dnjepar-Donjeck pomno je ispitana na prisutnost porfirina ili spoja „biološkog markera”, koja se nekoć pogrešno tumačila kao „dokaz” za navodno biološko porijeklo nafte. Nafta ne sadrži niti jednu od tih molekula, čak ni na razini ppm (jedan dio na milijun dijelova).
Drugim riječima, pronađena nafta nije bila „fosilno” gorivo, nije bila dobivena od biološkog fosilnog detritusa životinja ili biljaka. Ruski i ukrajinski znanstvenici utvrdili su da ugljikovodici – razne molekule vodika i ugljika koji su baza za naftu, plin, ugljen pa čak i dijamante – nastaju otprilike 200 kilometara ispod površine Zemlje gdje se proizvodi metan ili smjesa metana. Smjesa se pod visokim tlakom i temperaturom vertikalno tjera prema površini putem takozvanih migracijskih kanala. Ti migracijski kanali opisani su kao duboki rasjedi, dubine od sedamdeset do sto kilometara. Oni su najčešće vertikalni jer traže najkraći put do površine.
Tijekom migracije prema površini ugljikovodici mogu proći kroz takozvane katalitičke zone gdje se pod utjecajem nikala ili željeza na dubini od otprilike deset do petnaest kilometara katalitički transformiraju. Jedna vrsta spontanog stvaranja nafte ili plina zatim se odvija u gornjem plaštu Zemlje otprilike dvjesto kilometara od površine. Nafta ili plin zatim se tjeraju prema gore, prema površini sve dok ne naiđu na zamku ili se akumiliraju u pornom prostoru onoga što konvencionalni geolozi nazivaju sedimentnom stijenom s pokrovnim stijenama koje sprečavaju daljnje gibanje prema gore. Tu nastaju ležišta nafte i plina.

I ruski geofizičari koji zagovaraju abiotičko porijeklo nafte i zapadnjački geolozi koji tvrde da je riječ o fosilnim gorivima pronalaze naftna polja u istim sedimentnim stijenama. Ali kao u pripovijesti o slijepcu koji je, uhvativši rep slona, uvjeren da ima zmiju, tako je i zapadnjački geolog uvjeren da ima fosilne akumulacije koje su s površine otišle prema dnu i taložile se nekoliko stotina milijuna godina. Abiotički znanstvenici im govore: “Ne. Imate zamku akumulirane nafte koja se neprestano stvara u dubini i giba prema gore dok se ne napuni sedimentni bazen.”
Vodeći znanstvenici koji su radili na ukrajinskom projektu – zaposlenici Kijevskog instituta za geološku znanost, neposredno prije konferencije dobili su Ukrajinsku državnu nagradu za područje znanosti i tehnologije zbog svojih otkrića u vezi s naftom i plinom.
Implikacije tog alternativnog pogleda bile su nevjerojatne. Uz drukčije geofizičko razumijevanje Zemlje i njezine unutarnje dinamike, nafta i plin bi se po cijelom planetu mogli pronaći u izobilju. To sigurno nije bilo nešto što su moćni anglo-američki naftni giganti i njihovi bankari s Wall Streeta htjeli čuti. Ideja da nafta i prirodni plin nisu nastali procesom biološkog trošenja i kompresijom, nego da dolaze duboko iz plašta Zemlje, bila je jednako revolucionarna kao i potresna za američke znanstvenike koji se bave proučavanjem Zemlje, okupljenih u Santa Feu.
Ustvari, američkim je znanstvenicima upravo bilo rečeno da se njihov životni znanstveni i profesionalni rad temeljio na krivim znanstvenim pretpostavkama ili čak na izravnoj znanstvenoj prevari. Njihova reakcija na tu ideju bila je slična reakciji vatikanske inkvizicije na nove znanstvene teorije Galilea.

Ukrajinski znanstvenik čvrsto je stajao pri tome da nafta nije dobivena od fosilnih ostataka algi, planktona ili dinosaura. Prema dokazima istraživanja za vrijeme Sovjetskog Saveza, koja su trajala više od četiri desetljeća i koja nisu bila dostupna Zapadu tijekom Hladnog rata, nafta – tvrdio je Krajuškin – nije dobivena kompresijom žive tvari koja je potisnuta u relativno plitke bazene u kojima je kasnije otkrivena. Prema istraživanju iz sovjetske ere, ali i kasnije, nafta je nastala duboko u plaštu Zemlje te se postepeno gibala prema gore, prema površini, što je čista suprotnost teoriji američke geologije. Tradicionalno se smatralo da nafta potječe od ostataka biološkog detritusa koji je potisnut s površine i koji se tijekom nekoliko stotina milijuna godina transformirao u naftu, prirodni plin ili ugljen – koji se u zapadnjačkoj geofizici nazivaju “fosilna” goriva.
Ako se nafta uistinu stvara duboko u Zemljinom plaštu – mnogo dublje od mjesta na kojima su ikad mogli postojati biološki ostaci, čak i prije 500 milijuna godina – to znači da bi se nafta i prirodni plin, uz pravilno poznavanje fizike Zemlje i njezine strukture, mogli pronaći u izobilju čak u regijama gdje je to bilo nemoguće očekivati. Nakon Krajuškinove prezentacije zavladalo je ozračje kao da je usred kolovoškog znanstvenog skupa ušetao tvor. Iz muka nakon prezentacije moglo se zaključiti da se publika htjela pretvarati da nije čula to što je on rekao. Nešto što je trebalo razviti živahnu raspravu i važnu znanstvenu analizu pravog porijekla najvažnijeg
energetskog izvora na svijetu de facto se pretvorilo u profesionalno ignoriranje od strane američkih znanstvenika.
Odgovor od angloameričkih naftnih moćnika doći će kasnije, djelomično u obliku masivne propagandne kampanje pod nazivom opasnost od „vrhunca crpljenja nafte”. Podupirat će razne industrijske geologe s pristupom informacijama naftnih kompanija u dokazivanju da su najveće bušotine u svijetu dosegle ili će doseći vrhunac, da će proizvodnja opadati i da će doći kraj naftnog razdoblja. Pobrinuli su se da se ne razvije ozbiljna znanstvena diskusija o implikacijama ruskog i ukrajinskog istraživanja ili da se one ismiju. Istodobno su dramatično povećali američke vojne akcije kako bi se osigurali poznati naftni resursi diljem svijeta, i time još jače naglašavali ideju „nestašice”.
Otkrića u bazenu Donjeck bila su daleko od jedinih koja su potvrdila da se nafta i plin mogu pronaći duboko u kristalnim stijenama fundamenta, što je bilo suprotno načelima zapadnjačke, a posebno američke i britanske geologije nafte. Rusi su pronalazili naftu na „krivim mjestima”.

U dopisivanju s jednim američkim profesorom novinarstva, koje je kasnije objavljeno, u siječnju 1990. godine Krajuškin je napomenuo da „postoje 80 naftnih i plinskih polja koja se djelomično ili u cijelosti pojavljuju u kristalnoj stijeni fundamenta u bazenu u zapadnom Sibiru, što uključuje polja Jelej-Igai i Malo-Ičskoye u kojima se proizvodnja nafte i plina u potpunosti i isključivo događa u gore navedenoj stijeni na dubini između 800 i 1500 metara ispod krovine kristalaste osnovice”. Dodao je sljedeće: U Tatarstanu (Autonomna sovjetska socijalistička republika), trenutno se buši bušotina 20009-Novojelhovskaja, a bušenje je započeto u studenom 1989. godine. Ciljana dubina za dobivanje nafte i plina je 7000 metara u pretkambrijskoj stijeni fundamenta južnog tatarskog luka (maksimalna visina fundamenta). Bušotina se trenutno buši na dubini od približno 4700 metara, a krovina kristalne stijene fundamenta uočena je na dubini od 1845 metara. Značajna pojava nafte u toj bušotini uočena je u granitnoj stijeni na dubini od 4500 metara i niže.
Pronalazak nafte u granitnoj stijeni ili kristalastoj osnovici, na gotovo pet kilometara dubine, a kamoli sedam, kosilo se sa svim načelima zapadnjačke teorije nafte. To se ne bi trebalo događati. Ali se dogodilo, i to očito ne samo jedanput. Otprilike dva desetljeća nakon što je Krajuškin napisao pismo znatiželjnom američkom novinaru, na službenoj stranici vlade Tatarstana objavljeno je da je naftno polje Novojelhovskaja jedno od najproduktivnijih naftnih polja te republike i da je sirova nafta postala „glavno bogatstvo Tatarstana”.
Godine 1975. posljednji američki vojnici napustili su Vijetnam nakon najgoreg poraza u američkoj vojnoj povijesti. Ubrzo nakon toga, sovjetski naftni znanstvenici ponudili su mogućnost pomaganja Vijetnamu u razvijanju naftnih resursa u novoslobođenom odobalnom bazenu Bijeli tigar, ili Bach Ho na vijetnamskom. Bach Ho je bio smještena u Južnom kineskom moru u odobalnom području provincije Vungtau gdje je Mobil Oil pokušavao pronaći naftu u danima prije pada Saigona.
U svibnju 1987. godine, sovjetsko-vijetnamskim zajedničkim pothvatom u obliku naftne kompanije za istraživanje nafte po imenu Vietsovpetro otkrila se nafta u granitnom fundamentu u Bach Hou, čime su se otvorili novi ekonomski izgledi za Vijetnam koji su također drastično promijenili tradicionalno istraživanje nafte i plina u vijetnamskom kontinentskom šelfu. Kompanija Vietsovpetro duboko je bušila – otprilike 5000 metara – u granitne fundamentne stijene te je pronašla naftu, odnosno kako se ispostavilo – velike količine nafte.

Polje Bijeli tigar bilo je prvo i do dan danas najveće komercijalno naftno polje u Vijetnamu.14 Godine 2003. naftno polje Bijeli tigar, koje je također bilo dublje od pet kilometara, zajedno s obližnjim vijetnamskim priobalnim poljima koja su razvili ruski geofizičari, i dalje je proizvodilo nevjerojatnih 338.000 barela nafte dnevno.
Prema konvencionalnim pretpostavkama, nafte ne bi trebalo biti u stijeni fundamenta, sloju koji se nikad nije digao na površinu Zemlje gdje su rasle drevne biljke i hodali dinosauri. No nafta je očito postojala u stijeni fundamenta. Zapadnjački geolozi brzo su lansirali zanimljivu teoriju da je nafta „procurila” u granitne stijene iz susjednog sedimentnog bazena, bez uvjerljivih dokaza, kako bi smanjili utjecaj neugodnog otkrića.
Kad je George W. Bush pozvao na novi „križarski rat” protiv očigledno islamskog svijeta – naftom bogatog Bliskog istoka i Euroazije – usporedba s Križarskim ratovima od prije osamsto godina bila je značajnija nego što je većina ljudi mislila. Ovaj put, potaknuta je tobože religiozna gorljivost iza koje se ustvari krio novi rat za naftu – rat koji će osigurati globalnu kontrolu nad najvrednijom robom na svijetu: naftom. Uz beskonačno ponavljane slike rušenja World Trade Centra i slike neuhvatljivog Osame bin Ladena, nesretne Amerikance namamilo se u ono što se pretvorilo u novi val ratova SAD-a koji se vode od Kabula do Bagdada, Darfura, Kaira, Tripolija i šire, u val ratova koji se vode pod krinkom rata za „slobodu i demokraciju”. U stvarnosti to su bili ratovi za kontrolu nafte – sve nafte, posvuda.

Dana 17. prosinca 2010. godine, mladi Tunižanin po imenu Mohamed Bouazizi zapalio se kad su mu državni službenici zabranili da na ulici svojega siromašnog gradića prodaje povrće. Taj je događaj pokrenuo lavinu pobuna, demonstracija i sukoba koji su ubrzo zahvatili islamski svijet od Egipta do Jemena, od Sjeverne Afrike do Bliskog istoka.
No kako će kasnije postati jasno, pravi pokretač tih događaja nalazio se daleko u Washingtonu. Motivi za pokretanje najvećeg niza destabilizacija režima od pada Berlinskog zida nakon čega se raspao Sovjetski Savez nisu imali ništa s istinskom demokracijom – iako je iskorištena ljudska žudnja za njom. Sveobuhvatna destabilizacija bila je povezana s nadmoći, s budućom moći posrnulog američkog
diva, nekoć veličanog Američkog Carstva.
Meta ustanaka na Bliskom istoku – koji početkom 2011. nisu jenjavali – nisu bile korumpirane ili dekadentne monarhije ili despotski režimi, iako su oni nedvojbeno postojali. Skrivena meta bila je više od osam tisuća kilometara udaljena od Sjeverne Afrike – preko Euroazije u Pekingu i preko Mediterana u Europi.
Do 2011. godine već je bilo općepoznato da Kina munjevitom brzinom postaje svjetski ekonomski div. Neki su čak govorili da bi Kina za jedno ili dva desetljeća mogla postati velesila i ugroziti američku hegemoniju. Nekoliko godina – počevši od nemira u Tibetu koji je financirao SAD do Ljetnih olimpijskih igara 2008. godine – Washington je stajao iza niza sitnih provokacija u Kini, kako bi podsjetio vladu u Pekingu na ovisnost o kontroliranom sustavu dolara, no to očigledno nije imalo nikakvog učinka.
Krajem 2010. godine vladi u Washingtonu i krugovima na Wall Streetu postalo je jasno da Kina sa sve većom učinkovitošću, snagom i samouvjerenošću u svijetu provodi vlastiti interes. Štoviše, Kini je uspjelo da uz briljantan niz ekonomskih i diplomatskih poduhvata po svijetu osigura najvažniju robu čije su neograničene zalihe ključne za budući rast Kine – naftu.

Peking i kineske kompanije sklapale su ekonomske paktove s naftom bogatim afričkim zemljama i zemljama Perzijskog zaljeva koje je Zapad godinama ili zanemarivao ili ih je shvaćao zdravo za gotovo. Štoviše, Kina je naftu koja joj je potrebna za ubrzani ekonomski razvoj počela nabavljati iz Angole, Saudijske Arabije, Irana, Omana, Sudana i Rusije.
Početkom 2011. godine, takozvana „Twitter revolucija” koja se proširila po islamskim regijama Sjeverne Afrike i Bliskog istoka oslobodila je put ka dramatičnom spekulativnom rastu cijena nafte – ključnoj uvoznoj robi Kine. No ono što je još više zabrinjavajuće za Kinu i brojne druge zemlje, osobito u Zapadnoj Europi, je dugoročna militarizacija cijelog islamskog svijeta kojom dirigira Washington. Zaista, taj svijet pretvara se u ono što je George W. Bush 2003. godine nazvao Širim Bliskim istokom – regiju koja se proteže od Maroka na zapadu do kineskih granica na istoku, a na tom će području budućnost određivati radikalna privatizacija slobodnog tržišta, američki Abrams tenkovi, borbeni zrakoplovi F-16 i bespilotne letjelice. Ovdje je najvažnije strateško pitanje tko kontrolira ključni resurs – nafta je bila najveći ulog u geopolitičkoj igri. Kako je navodno rekao Henry Kissinger, ministar vanjskih poslova za vrijeme Nixonova predsjedništva tijekom naftnih šokova s početka 1970-ih: “Ako kontroliraš naftu, kontroliraš čitave države.” Do 2011. godine postalo je jasno da je Washingtonu od najveće strateške važnosti kontrolirati Kinu i njezine saveznike u Aziji te preko Euroazije i u Europi. No nije jasno hoće li uspjeti u toj igri vrlo velikog rizika.