Objavljeno u Nacionalu br. 873, 2015-01-22

Uoči promocije najnovije knjige Predraga Matvejevića ‘Granice i sudbine – o jugoslavenstvu prije i poslije Jugoslavije’, Nacional donosi ulomke o kontroverznim sudbinama protagonista raspada SFRJ

Fa m i l ije , m r z i m va s«, napisao je u ljutnji poznati pisac, na početku XX. stoljeća. Neki to ponavljaju za njim, drugi upozoravaju da »prljavo rublje valja prati u obitelji«. Ili pak da svoj narod treba voljeti »kao vlastitu porodicu«. To je sastavni dio rodoljubnog odgoja.

Nije uputno otkrivati stvari koje se tiču srodnika i sunarodnjaka, »mojih« ili »tvojih«, pogotovo »naših«. Stanovita otkrića, o kakvima je ovdje riječ, ne usrećuju. Zbog njih se često kajemo. Ponekad se moramo i stidjeti.

Veći dio ovoga poglavlja objavljen je najprije u inozemstvu, dok se rat još vodio u Jugoslaviji. Bilo ih je teško objaviti u zemlji u kojoj se ratovalo. Valjalo se izložiti optužbama jedne i druge strane: još jednom izdajama ili klevetama, s ove i s one strane.

Samoubojstva – i razlozi zbog kojih smo ih kadri počiniti – razlikuju se od slučaja do slučaja. Na taj krajnji i nepopravljivi čin čovjeka navede jednom bolest ili nesreća, drugi put i žrtva ili vrlina. Mnogi se nađu na rubu ponora, malo ih je spremno sunovratiti se. Najodlučniji se vinu s onu stranu ruba, najočajniji također. Tko nije osjetio vrtoglavicu bezdana, ponekad i ne zna zašto je živio. Divio sam se kapetanima koji su tonuli zajedno sa svojim lađama. Mnogo je brodova na dnu mora, polomljenih jarbola i skršena kormila. Nemamo pravo olako suditi onima koji su se pokazali jačim od želje za životom – ponekad život i ne vrijedi živjeti.

Nije najveća tragedija u samoj odluci da vlastitom odlukom okon-čamo svoj ionako prolazni vijek: tragično je kad oni koji su obilježeni tom sklonošću, naslijeđenom ili stečenom, predvode druge – navode ih da se sunovrate zajedno s njima ili, pogotovo, umjesto njih. Kad osobe, s takvim porivima i nagnućima, postanu vođama i predvodnicima nacije, države, naroda…

Upravo to se dogodilo u drami koju smo proživjeli.

Izložit ću njezin sažetak u četiri čina (u teatarskom smislu te riječi) i dodati im nekoliko kratkih didaskalija. Lica su preuzeta, kako se to kaže, »iz same stvarnosti«: voždovi i vrhovnici, čelnici višega i nižega reda, časnici i hodočasnici raznih vjera. Radnja se odvija naizmjence u sadašnjosti i prošlosti, na više pozornica, diljem zemlje u kojoj se najprije »dogodio narod«, a zatim krvav rat među narodima. Iza kulisa čuju se povremeno hitci i odjeci. Do scene i partera dopiru krik i bijes. U tre-nutku kad se podiže zastor u gledalištu je uznemirenost, nalik na mir.

ČIN PRVI

Otac Slobodana Miloševića posvetio se bogosloviji, ali nije postao popom. Ustrijelio se ne doživjevši starost. Slobodanova se majka objesila. I ujak po majčinoj strani digao je ruku ná se. I on je usmrtio sebe sama.

Djetinjstvo i mladost čovjeka koji je godinama vodio Srbiju suočeni su s takvim porodičnim nesrećama. Našao je utočište – ili možda utjehu u omladinskim komunističkim organizacijama. Tragovi prošlosti nisu uočljivi na njegovu licu, glatku kao u dječaka, s nevelikim, udubljenim očima i pogledom koji ne odaje ni čuvstvo ni namjeru. Govor mu je izravan i jednostavan, na trenutke prividno i prisan. Glas energičan i pomalo hrapav. Ponašanje mu je naoko prirodno i odlučno, lišeno suvišne teatralnosti: to mu je vjerojatno pomoglo da se, stupivši na vlast, nametne generalima Armije koja se nekoć zvala narodnom i jugoslavenskom – koja će u narode Jugoslavije uperiti puške i topove, u Hrvatskoj i Bosni, u Vukovaru, Sarajevu, Srebrenici, »na Kosovu polju ravnom«.

Scenograf bi svemu tome dodao odgovarajući dekor: na ušću Save u Dunav okupila se masa, plješće svome predsjedniku, slave ga pisci i pjesnici, gotovo sva takozvana poštena inteligencija. Unaokolo su barjaci, grbovi, parole; iza scene tutnje kamioni, uskoro će prevoziti leševe sve do Dunava i Batajnice. Kamera pokazuje ubojstvo bivšega predsjednika Srbije Ivana Stambolića, bačena u jamu pokrivenu vapnom. Sin novoga predsjednika vozi novi luksuzni auto, sprema se sudjelovati na nekim trkama. Vide se korice knjiga koje je na domaćim i stranim jezicima objavila supruga čovjeka koji stoji na čelu srpske države.

U otvorenom pismu koje je objavljeno prije rata, ujesen 1990. godine, predložio sam Slobodanu Miloševiću da podnese ostavku kako ne bi morao kasnije i sâm »pribjeći samoubojstvu«. Ali vođe koje narod slavi ne haju za prijedloge književnika, osobito neposlušnih. Kasnije sam dopisao, u knjizi koja tada nije mogla biti objavljena na mome jeziku, da mu »ni samoubojstvo više ne bi bilo dovoljno«, no to je već druga priča. Historija će pokazati je li istina da možda nitko nije bacio toliko ljage na obraz Srbije koliko obljubljeni »Sloba, sloboda«. Da je to možda najveći poraz u njezinoj historiji, veći i od onog davnog kosovskog, u kojem je bilo i časti i hrabrosti, a nije lopovluka i obmana.

Ove su bilješke nastale, većim dijelom, prije groteskne scene obračuna u vili obitelji Milošević na Dedinju – ispaljenih hitaca, lisica na rukama, uhićenja i odvođenja dojučerašnjeg šefa države u Haag. Vijest da je u zatvoru prestao uzimati lijekove i voditi brigu o zdravlju kako bi skratio svoj život i poniženje, nije nevjerojatna. Kao dekor za kulisu mogla bi poslužiti pomalo zamućena noćna fotografija, na kojoj se nazire silueta bivšega predsjednika, »Slobe, slobode«, malo pognutog i pokunjenog, tek iskrcanog iz helikoptera, kako prilazi – privode ga – vratima zatvora u Scheveningenu. Vjerojatno se već razočarao i u svoj narod.

ČIN DRUGI

I otac hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana izvršio je samoubojstvo. Prethodno je ustrijelio i svoju suprugu. To se dogodilo nakon završetka Drugoga svjetskog rata, u kojem su se i otac i sin našli na antifašističkoj strani. Franjo je tad već bio visoki oficir Jugoslavenske narodne armije (major ili možda i pukovnik, što za ovu priču nije najvažnije). U to vrijeme živio je i radio u prijestolnici Jugoslavije, Beogradu, tu su mu se rađala djeca i unuci. Bio je godinama predsjednik jugoslovenskoga kluba »Partizan«. Jedan manje poznati biograf tvrdi da se u kobnom času očeva samoubojstva nalazio na specijalizaciji u Moskvi. Ne znam je li tako. Stigao je ipak na očev pogreb. Tragični događaj podnio je, tvrde svjedoci, mirno i pribrano, zajedno s obitelji. Zahvalio je drugovima iz rata što su odali posljednje počasti njegovu ocu i maćehi. Nije osporavao nalaz vještaka koji su konstatirali da je otac sam ispalio smrtonosne hitce u svoje čelo.

Koju godinu kasnije, kad je već bio na putu ka generalskome činu, Franjo je Tuđman proširio vijest da su mu oca ubili hrvatski klerikalni nacionalisti – takozvani križari – to je čuo i avangardni zagrebački slikar, Tuđmanov drug iz rata i prijatelj u poslijeratnim godinama (Edo Murtić, pokojni prijatelj, koga ne kanim ovdje izvoditi na scenu). Devedesetih godina, nakon što je izabran za predsjednika Hrvatske, pokušat će, usprkos nedvojbenim zaključcima vještačenja koje je provedeno nakon samoubojstva, prikazati očevu i maćehinu tragediju posve drukčije: kao mračno umorstvo koje su izvršili ne više ustaše, nego njegovi ondašnji drugovi: komunisti. Naveo je čak i ime svjedoka, istaknutog partizana hrvatskog porijekla. Taj »jedini svjedok« odbio je, međutim, potvrditi Predsjednikovu izjavu, unatoč prijetnjama i neugodnostima kojima je bio izložen u novoj, demokratskoj Hrvatskoj.

Teško je objasniti zašto bi baš titovska policija likvidirala, bez ikakva posebna razloga, bivšega partizana i člana ZAVNOH-a, koji se inače isticao žestokim kritikama »izdajničkog« vodstva Hrvatske seljačke stranke – to su bile teške optužbe u poratnim godinama, moglo se glavu izgubiti zbog njih ili barem dopasti zatvora. Samoubojica je, srećom, bio otac visokoga oficira – mladoga majora, pukovnika i budućega generala Jugoslavenske armije Franje Tuđmana. Ovom posljednjem će ubrzo biti povjerena, s obzirom na njegovu tadašnju odanost režimu i ideologiji, važna »kadrovska politika« u Generalštabu Jugoslavenske narodne armije. Istaknut će se posebno u borbi protiv »đilasovaca« i »ibeovaca« u Armiji. Nismo uspjeli istražiti je li tko, prema njegovoj dostavi, završio u gulagu Gologa otoka.

Nedugo nakon što je postao hrvatskim predsjednikom Tuđman je javno priznao da je i sam bio spreman, već 1942. godine, počiniti samoubojstvo: razočarao se, veli, već na samu početku u onaj isti komunizam kojem će revno – vjerujemo i iskreno – služiti još gotovo četvrt stoljeća! Kako bi svoje priznanje učinio što uvjerljivijim, upro je u sljepoočnicu dva ispružena prsta oponašajući samoubilački čin (samo djelomično), u nastupu na televiziji. Nije ni pomislio kako bi možda takva gesta šefa države pred brojnim gledateljstvom mogla biti neprilična. No, pomogla mu je režija, primjerena ulozi. Poznati novinar, koji je imao priliku da dugo i u više navrata razgovara s Franjom Tuđmanom, kad je već bio predsjednikom, objavio je podatak da je prvo ljubavno (tjelesno) iskustvo budući vođa imao sa svojom još mladom maćehom, koju će njegov otac ustrijeliti. Premda to nitko nije demantirao, valja uzeti s rezervom takve stvari – to malo rodoskvrnuće nije, očito, potaknulo oca na fatalan čin.

U trenutku kad je srušen Stari most u Mostaru, Mate Boban, tadašnji glavar ili doglavnik Herceg-Bosne, dičio se na sav glas da »ostvaruje viziju« Franje Tuđmana. Domišljati Hercegovac pokušao je tako prebaciti na njega svu odgovornost za ono što se činilo po Hercegovini, prije nego što je tog istog Bobana zadesila smrt za koju se govorilo da nije slučajna. Predložio sam u to vrijeme Tuđmanu, u pismu koje dugo nije našlo izdavača, da podnese ostavku. Ali predsjednici ne haju za prijedloge pisaca, čak ni u našoj Hrvatskoj!

Predsjednik Franjo Tuđman uredio je da se izglasa Zakon o privatizaciji imovine i jeftino prisvoji, tj. »privatizira« i proširi stan u kojem je živio. Supruga mu je nosila nevjerojatne sume na bankovni račun, koje skromna činovnica nije smjela prihvatiti te je kažnjena gubitkom posla u banci i izvrgnuta raznim drugim neprilikama. Još je živa, knjiga joj se zove »Istina – savjest iznad bankarske tajne«. Potištena je.

TREĆI ČIN

Međunarodni sud u Haagu, koji su osnovale Ujedinjene nacije s namjerom da ispituje zločine počinjene u Jugoslaviji i Ruandi, zatražio je da mu se izruči general Ratko Mladić, optužen za »genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječanstva«. Taj vojskovođa, naoko veselkast i neobuzdan u svojoj ulozi, održavao je stalne veze s Generalštabom u Beogradu, čiji je rad bio podređen samome Miloševiću. Nije nam poznato je li komandant jedinica na Palama u svakoj prilici tražio mišljenje svoga pretpostav-ljanog ili je pak imao, kako izgleda, i vlastitih inicijativa – na primjer kad je naredio da se strijelja još neutvrđeni broj muškaraca muslimanske vjeroispovijesti, koji su, goloruki, bježali iz Srebrenice pred njegovom vojskom, željnom osvete za višestoljetni turski zulum i ubojstvo srpskoga cara Lazara. Bosanske statistike, koje također nisu sasvim pouzdane, govore o deset tisuća pobijenih. Uzdržaniji strani istraživači smanjuju tu brojku, nakon iskopavanja leševa, na šest ili sedam tisuća. Službeni izvori u Srbiji – Crnoj Gori o tome nisu izvještavali ili su pak svodili cijelu tu operaciju na običan ratni incident, »uzajamno obračunavanje«, »svatko je kriv«, »i njihovi su ubijali« i tome slično. Stanoviti intelektualni i književni krugovi u Beogradu i okolici ne smatraju to uopće vrijednim spomena. U svakom slučaju, generalova se popularnost među žestokim nacionalistima nije time umanjila. U očima najžešćih dobio je aureolu junaka, usporedivog s Milošem Obilićem.

U Shakespeareovim tragedijama, kao i u samom životu, ima plemenitih smrti, poput Ofelijine. Suočena sa zločinima rođenoga oca, mlada djevojka Ana Mladić oduzela je sebi život. Ostavila je za sobom pismo. Vijesti koje su u nekoliko navrata došle do javnosti, govore o teškim »nervnim krizama« i »depresijama« proslavljenog vojskovođe, koje su uslijedile nakon gubitka jedine kćeri. Slične je scene oduvijek bilježilo pero tragičara.

Mržnja Ratka Mladića prema Hrvatima i Bosancima muslimanskoga porijekla nije, vjerojatno, potaknuta idejama stanovitih intelektualnih krugova, koji su rado osuđivali »kozmopolite« i »mondijaliste« kao strane »plaćenike« ili »izdajice« naroda; pogotovo ne pod utjecajem učenih štiva, poput Akademijina »Memoranduma«, nedostupnih junakovu obrazovanju i inteligenciji. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata ustaše su mu zaklali oca Neđu pokraj sela Šunj, na Ivan-sedlu u Bosni. Članu Generalštaba JNA Blagoju Adžiću, Srbinu ili Crnogorcu (?) po narod-nosti, stradalo je od ustaške kame u Drugom svjetskom ratu devetero članova obitelji, s očeve i majčine strane. To je odredilo njegove stavove u životu, ali se ipak pokazao uzdržanijim od ratobornog Mladića. Ubrzo je, po Miloševićevu nalogu, smijenjen s dužnosti i otjeran u prikrajak. U zatvoru u Haagu proveo je posljednje dana života.

Pamćenje je, kako vidimo, često pokretač radnje na sceni, osobito nacionalnoj. U spomenutim slučajevima nisu posrijedi teatarske metafore, nego stvarna građa za dramu, temeljena na »činjeničnom stanju«. Rat u Jugoslaviji, nacionalni, državni, vjerski, etnički, ideološki i ne znam sve kakav, bio je sigurno, velikim dijelom, i rat pamćenjâ – pamćenja oprečnih jedna drugima.

ČETVRTI ČIN

Radovan Karadžić u nacionalističkim je krugovima postao još cjenjeniji i dragocjeniji nakon što je bio maknut s predsjedničkog položaja i prisiljen da se potuca stazama i bogazama, po gudurama Bosne nam ponosne. Jedan rado čitani pisac takozvane lake literature prozvao ga je »srpskim Robinom Hudom«. Po profesiji je liječnik, po specijalizaciji psihijatar (»etničko čišćenje« mu je najuža specijalizacija), po navadi pjesnik. Uza sve ostalo je i guslar: vidjeli smo ga kako svira na tom drevnome narodnom instrumentu i pjeva epsku pjesmu o četrdesetorici kapetana, i to pred širokom publikom (na televizijskom ekranu). Za takvim je čovjekom Međunarodni sud u Haagu raspisao potjernicu, optužio ga za »zločine protiv čovječanstva« i za »genocid«. Pjesnici koji nose neobična bosansko-hercegovačka imena – poput Noga ili Đoga – rezervirali su zâ nj mjesto u srpskom panteonu. Mnogi Bosanci ili Bošnjaci, ne samo oni musliman-skoga roda i zakona, napominju pak da je njega i njegova kompanjona Krajišnika osudio komunistički titovski režim ne zbog srpstva, nego za najobičnije otuđivanje narodne imovine. Taj je banalni podatak možda jedino važan dramaturgu. Važniji su nam, recimo, razlozi zbog kojih je Karadžićev otac suđen, opravdano ili ne, za silovanje i rodoskvrnuće: jer je, navodno, nasrnuo na maloljetnu djevojku, koja je u uskoj krvnoj ili rodbinskoj vezi s njim (opet taj »rod« i »porodica«, dobacit će netko iz partera, tko ne voli vidjeti takve scene na pozornici). Pisac ovih redova dužan je priznati da u ovom slučaju nije uspio dobaviti sudski zapisnik prijestupu Karadžića-oca, jer mnogi dokumenti još uvijek nisu pristu pačni u dijelovima brdovite Bosne. Teško je reći jesu li u pravu oni koji smatraju da takav »rodoskvrni čin« nagovješćuje silovanja kojima će biti podvrgnute stotine mladih muslimanki – neke su od tih djevojaka iz patrijarhalnih sredina izvršile samoubojstvo. Ne zna se pouzdano koliko je bilo i momaka koji su na poseban način također razdjevičeni. To, očito, budi znatiželju rafiniranijeg dijela gledališta. U staroj Heladi sličan se odnos s mladim efebima smatrao ponekad dijelom spolne pedagogije. Teško je ipak zamisliti da su se na našem dijelu Balkana, u ratu u Bosni, činile takve stvari samo u pedagoške svrhe.

Karadžić nije posve običan pjesnik: sam sebe opisuje kako gleda s brda – i mrzi grad kao brđanin; prijeti mu u stihu – i ostvaruje svoju prijetnju kuršumima; nagovješćuje rušenje i ruši; opsjednut nacionalnom idejom – dok traje opsjeda Sarajevo, više od 1000 dana i noći. Neke su od tih scena zapisane u njegovu opusu i prije nego što su s Pala ispaljene prve granate. Posrijedi je možda i stanovita vidovitost, avaj. U emisiji koju su snimili zapadni reporteri, smatrani nesklonim »Srbiji na Istoku«, Karadžić se dičio svojim darom predviđanja pred suludim ruskim spisa-teljem Eduardom Limonovim, koji ga je posjetio u njegovu štabu: vidimo na filmskoj traci kako Radovan pokazuje gostu mitraljez uperen na Sa-rajevo, zatim ga prepušta njemu, sokoli ga da i on oproba; Edičku (tako ga zovu u Moskvi) ne treba mnogo nagovarati – osipa vatru s brda po gradu, u »balije«. Pronio se glas po Baščaršiji da je pogodio nekog Srbina, ali nije! To su mu vjerojatno pripisali Bošnjaci, iz osvete. Televizija (i to strana, manje pristrana od domaće) snimila je tu scenu preotevši je tako »teatru okrutnosti« – uprizorila ju je na svoj način, možda nedovoljno dramatski. Eduard Limonov, bivši »disident«, slabašan pjesnik i jakušan ruski nacionalist, koji je čak i u Putinovoj demokraciji dopao zatvora zbog prljavih stvari, opisao je svoj podvig nakon povratka u domovinu. Taj su njegov opis ženerozno prenijeli stanoviti beogradski mediji, bliski režimu, a vjerojatno i paljanska televizija. Čuli smo da Edička još uvijek šeće trgovima Zapadne Evrope, neometan od prezaposlenih službenika Međunarodnoga suda u Haagu. Možda su podcijenili njegove streljačke vrline ili ga nisu uzeli zaozbiljno. A i nije na njima da određuju razlike između komedije i tragedije, pogotovo u šekspirovskim inspiracijama.

Karadžić je primio za svoju pjesničku »dejateljnost«, u novom Sa-vezu ruskih pisaca prepunom starih prerušenih staljinista, kraj drevnih kremaljskih zidina, nadomak hrama Vasilija Blaženoga, nagradu koja nosi ime Mihaila Šolohova, jednog od rodonačelnika »socijalističkog realizma«. Objesili su mu (Karadžiću) o junačke grudi viteško odličje – krst svetoga Andreja. Ne znam tko je odlučivao o tome u Rusiji, kojoj je u tome času bila na čelu tragikomična figura Borisa Jeljcina. Na ceremoniji, prožetoj posebnom vrstom teatralnosti, prisustvovali su i članovi Karadžićeve porodice. Bilo je tu i oficira u carskim mun-dirima, s epoletuškama i ordenjem po grudima i ramenima, sadašnjih bogatuna travestiranih u nekadašnje »bojare«, plemića »samozvanaca« u crnim kaftanima i narodnjaka u kričavim rubaškama, monaha s dugom sijedom bradom koji su dijelili prisutnima naforu i blagoslov. Ne zaboravimo napomenuti da je u Haagu, u čuvenom ševingenskom zatvoru, sam sebi oduzeo život i Milan Babić, bivši prvak krajiških Srba. U Krajini su za vrijeme Drugog svjetskog rata ustaše ubile više članova njegove obitelji, šire i uže.

Ovaj je čin, kao što vidite, nešto duži od ostalih. To iziskuju za-htjevi dramskoga zapleta i teškoće raspleta u drami. Posljednja scena završava se još jednim dvostrukim samoubojstvom. Jedan od prvih Karadžićevih savjetnika u ovom balkanskom ratu, dr. Nikola Koljević, bivši profesor engleske književnosti na Univerzitetu u Sarajevu, ubija se u hotelu na Palama revolverskim hicem u sljepoočnicu. U njegovoj porodično-genetskoj anamnezi spominje se da mu je i majka počinila samoubojstvo dok je još bio dječak: bacila se, jadnica, u hladni Vrbas i utopila, nadomak raskošne džamije »Ferhadije«, koju su četnici u ovom ratu srušili do temelja, raznijevši čak i kamenje od kojeg je bila sazdana. »Ne ostade ni kamena na kamenu«, kaže naš narod u Bosni.

Profesor Koljević bio je inače poznat kao vrstan šekspirolog. Po-znavao sam ga. Bio mi je nekoć blizak, premda nije krio svoj srpski rod i nacionalizam. Pokoj mu duši.

DIDASKALIJE

I sama mjesta na kojima se odvija radnja igraju važnu ulogu u dramatur-giji. »Prokletstvo mjesta« poznato je od homerovskih vremena. Operacija »Oluja« koja se odigrala u Hrvatskoj, u Krajini ljeta Gospodnjega 1995., izgnala je možda više od stotine tisuća Srba, koji su tu živjeli stoljećima, braneći Zapad i Mitteleuropu od najezde s Istoka. Među onima koji su protjerani nisu bili samo ekstremisti ili zagovornici Velike Srbije, nego i običan puk koji je u tim krajevima već bio gonjen i klan, odvođen u ustaške logore, bacan u jame. To su inače »punopravni građani Hrvatske«, koji se, unatoč svemu, žele vratiti u svoje domove, makar i popaljene i poharane. Ne zna se točno koliko ih je pobijeno, napose starica i staraca koji nisu imali kud te su ostali kraj svoga kućnoga praga. Jedan od prota-gonista te proslavljene operacije bio je Gojko Šušak, kojeg je predsjednik Hrvatske proglasio svojim »najboljim ministrom«. Pretpostavlja se da su se među režiserima »Oluje« našli, kao šaptači i pomoćni redatelji, neki umirovljeni američki komandanti, koji su svoj zanat ispekli na vijetnamskim pozornicama. Šušak nije skrivao da mu je otac bio ustaša. Nije smatrao da su ustaše zločinci, kako to tvrde stanoviti krugovi na Zapadu i Istoku, koji su »nasjeli komunističkoj propagandi«. Imali smo priliku vidjeti ga svojim očima, kao Predsjednikova izaslanika na stanovitim priredbama, u teatralnoj pozi: diže ruku i pozdravlja »za dom spremni« na način kako su to činili nacistički gauleiteri – u Posušju, na primjer, gdje se pjevalo na sav glas u čast ustaškim vitezovima Juri i Bobanu ili pak na Sinjskoj alki, koja se jednako gostoljubivo, u bivšim režimima, ubadala »u sridu« pred drugom Titom i, još prije, kraljem Aleksandrom Karađorđevićem.

Šuškova oca ubili su četnici ili partizani, ne znamo točno koji. Sin je stoga zamrzio komuniste i Jugoslaviju. Prije nego što je postao mi-nistrom u Tuđmanovoj Hrvatskoj i prikupio novce za njegove izbore, djelovao je u antijugoslavenskoj i ustaškoj emigraciji u Kanadi. Prilikom Titove smrti, položio je svinju u mrtvački lijes, napisao na njemu »Tito« i ostavio ga kradomice pred vratima jugoslavenske ambasade u Torontu. Ta ne osobito civilizirana gesta dovoljno predstavlja ličnost i kulturu po-kojnika: antropolozi tvrde da su zaostalija plemena Amazonije, osobito ona ljudo ž derska, na sličan način ispraćala omrznute pokojnike. Unatoč tome, provincijalni ga duhovi uzdižu do nebesa: »Blažene oči koje su ga vidjele«, piše jedan od živućih »klasika« hrvatske književnosti. Dok se bavio poviješću jugoslavenske revolucije u Jugoslavenskoj na-rodnoj armiji, sam predsjednik Tuđman osuđivao je ustaške masakre u Krajini, po Lici i Baniji, na Kozari, u glinskoj crkvi. Tad je, kao general Jugoslavenske narodne armije, pisao pozitivno o »bitnim obilježjima razvitka NOB-a i socijalističke revolucije u Hrvatskoj«. Nije rijedak slučaj da se u jednom času brani ono što se u drugom napadalo, ili obrnuto: to stvara bizarnu napetost na sceni, u kojoj se tragično miješa s komičnim.

U nesretnoj nam povijesnoj geografiji, bosanske kasabe poput Foče (prekrštene u »Srbinje«), Srebrenice ili pak Goražda nisu obične kulise. Tu su 1942. i 1943. četnici hametice klali muslimanske Slavene »srp-skoga porijekla« (prema srpskim historičarima) ili pak »hrvatskoga« (prema hrvatskim povjesničarima), uz samu »krivu Drinu«. Pamti se da je ta živopisna rijeka, koja je zahvaljujući geniju Ive Andrića postala slavnom u svijetu, bila sva crvena od krvi zaklanih. Nosila je »turska trupla« – tako su ih zvali četnici – prema Savi i Dunavu. Međutim, jedna od visokih ličnosti u Republici Srpskoj, svojedobno bliska suradnica Karadžićeva, bivša predsjednica Biljana Plavšić (koja se pokajala za svoje grijehe i priznala genocid) konstatirala je, dok je još bila na dužnosti, da su bosanski muslimani u stvari »degenerisani Srbi« – ona se, tvrdi, kao doktor biologije u to razumije. Za potpredsjednika Miloševićeve vlade vojvodu Vojislava Šešelja Bošnjaci su srpski »genetski otpad«. Ni Kosovo nije samo historijska scena – po njemu su Miloševićeve trupe jučer nagonile omraženu »šiptariju«, a danas albanski Kosovari nagone preostale Srbe na nove seobe. Kako na kraju ne pomisliti doista na Shakespeareove tragedije. Primjerice na »Rikarda III.«: na bjesomučnog vojvodu Gloucestera, opakog Buckinghama ili odvratnog Edvarda IV., na omraženu Margaret i njihove suradnike i srodnike. Na tolike zločine bez kazne i kazne bez zločina. Na histeriju u historiji. U ovoj vrsti rodoslovlja, s toliko ubojica i samoubojstava, odnosi genetike i geopolitike ne mogu se zanemariti.