Ta se promjena obično naziva globalizacijom: suvremenim uzletom transnacionalnih kompanija koje trenutno upravljaju s više kapitala nego velika većina nacionalnih država. Masao Miyoshi u sjajnoj je kratkoj studiji istaknuo da veća građanska žarišta u industrijaliziranom svijetu “u pogledu zaštite i potpore više ne ovise u cijelosti o nacionalnoj državi u kojoj su nastala”. Nekadašnje multinacionalke (korporacije koje nadilaze državne granice, no sjedišta su im i dalje jasno povezana s određenom državom) postaju transnacionalne kompanije u trenutku kada korporacija usvoji korporacijsku odanost te “izgubi uporište i postane pokretna, spremna da se naseli bilo gdje i iskoristi bilo koju državu, pa tako i svoju, dokle god ta pripadnost služi njezinim interesima” (736). Oslanjajući se na analizu Leslieja Sklaira, Miyoshi ističe da se među sto najvećih gospodarskih jedinica u globalnoj ekonomiji nalazi više od pedeset transnacionalnih kompanija, a ne nacionalnih država (739-740). Tako je, naprimjer, transnacionalni financijaš George Soros 1993. godine prijavio dohodak od 1,1 milijarde dolara, čime je nadmašio bruto domaći proizvod barem četrdeset dviju država, ali bi se našao tek na 37. mjestu na ljestvici američkih tvrtki s najvećom zaradom. Kako tvrdi Miyoshi, diskurs multikulturalnosti jako dobro služi transnacionalnim kompanijama tako što korporacijsku odanost preusmjeruje prema logu korporacije, a ne prema zastavi neke države…