Nacionalizam je bio začudno tih u razdoblju revolucionarne preobrazbe. Jedina iznimka u Istočnom bloku bila je Čehoslovačka, sestra Jugoslavije i proizvod intelektualnih gibanja započetih četrdesetih godina devetnaestog stoljeća. Početkom devedesetih godina Čehoslovačka Republika zatekla se pod pritiskom separatizma koji ju je 1. siječnja 1993. podijelio u dvije neovisne republike. Kao i u slučaju Jugoslavije, podjela se dogodila protiv volje većine građana, a nove političke stranke protivile su se održavanju saveznog referenduma o budućnosti federacije, jer su znali da bi im takav referendum umanjio moć.

U Čehoslovačkoj, kao i u Jugoslaviji, podjelu je omogućio državni ustroj nastao u komunizmu. Jugoslavija je 1974. postala federacija s osam članica, a 1968. Čehoslovačka je podijeljena na dvije republike, Češku i Slovačku. Bila je to jedina preživjela “reforma” Praškog proljeća. Čehoslovačka država zamišljena je kao dobrovoljna zajednica dviju republika, u kojoj su Česi i Slovaci mogli ostvariti svoje pravo na samoodređenje. Najviše tijelo vlasti bila je dvodomna Savezna skupština. Takve su bile retorika i namjera reforme, ali kada je stupila na snagu u siječnju 1969., ostala je mrtvo slovo na papiru. Komunistička partija je 1989. izgubila monopol na vlast, a češki i slovački parlamentarni zastupnici počeli su tragati za novim oblicima demokratskog života u okviru ustava usvojenog u komunističkom razdoblju.

Ustav je propisivao da su za odluke kao što su izmjene ustava, objava rata i izbor predsjednika republike potrebni glasovi od najmanje tri petine svih zastupnika Savezne skupštine. To je značilo da mala manjina zastupnika može blokirati ustavnu reformu. U ljeto 1990. novoizabrani predsjednik Václav Havel založio se za hitnu ustavnu reformu i tako nehotice učinio prvi korak u smjeru raspada zemlje: češka politička elita bila je suglasna s Havelom da je potrebno izmijeniti ustav, dok su se Slovaci zalagali da prvo treba sklopiti ugovor koji će utvrditi jednakopravnost obiju republika. Havel je početkom 1992. pokušavao svladati blokadu prijedlogom o izmjeni odredbi o reviziji ustava (napose odredbu o kvalificiranoj većini), ali su slovački zastupnici uskratili suglasnost.

Orbán je 1988. i 1989. bio na čelu mađarske borbe za oslobođenje od sovjetskog utjecaja i zagovornik beskompromisnog napuštanja komunizma. Zahtijevao je odlazak Sovjeta i slobodne izbore

U lipnju su održani izbori koji su na vlast u Slovačkoj i Češkoj doveli političare koji se nisu protivili ustavnoj reformi zajedničke države, ali su imali vrlo različite vizije o tome kako bi ta država trebala izgledati. Slovački vođa Vladimír Mečiar htio je labavu ekonomsku i obrambenu uniju i usporavanje ekonomske reforme zbog socijalnih nedaća. Bivši boksač i populistički demagog počeo je pokazivati sklonosti autoritarnoj i iliberalnoj politici. Njegov češki parnjak Václav Klaus zalagao se za ubrzanu privatizaciju i ekonomiju slobodnog tržišta. Stranke koje su stajale iza obojice protivile su se reformi zajedničke države jer bi zajednička čehoslovačka politika bila po prirodi stvari kompromisna čime bi njihov položaj bio oslabljen. Zato su započeli razgovore o razdruživanju koji su okončani podjelom zemlje 1. siječnja 1993. Razvod je bio miran (“baršunast”) jer ni Češka ni Slovačka nisu osporile međusobnu granicu.

Je li to bio demokratski proces? Odgovor je dvojak. S jedne strane, ispitivanja javnog mnijenja s kraja 1991. ukazuju da je golema većina Čeha i Slovaka htjela sačuvati zajedničku državu. (O referendumu Savezna skupština nije raspravljala.) S druge strane, izabrani predstavnici građana bili su slobodni definirati značaj i smisao unije. Na izborima u lipnju 1992. su Česi i Slovaci izabrali stranke čiji su različiti pogledi na uniju bili općepoznati. Savezna skupština bila je blokirana i na koncu se mogla suglasiti samo o razdruživanju.

Nacionalističke težnje i interesi, iako nesumnjivo snažni i stvarni, nikada nisu iskazivani na potpuno otvoren, neumjeren način. (Za razliku od zbivanja u Jugoslaviji.) Nijedna strana nije izravno eksplicirala svoju težnju zasebnoj državi, već je posezala za neodređenim pojmovima kao što je “suverenost”, dok je drugu stranu optuživala za nejedinstvo i nacionalizam. Václav Klaus je, primjerice, svoju težnju češkoj samostalnosti prikrivao tvrdnjama da Slovačka želi secesiju. Podjelu zemlje je prikazivao kao ispunjenje slovačkog sna o neovisnosti, a istodobno je dao naslutiti da će njegov ekonomski program samostalnoj Češkoj donijeti blagostanje i uravnoteženi proračun. Možda bi drugačije elite i drugačije ustavno nasljeđe komunizma – primjerice unitarna država – doveli do drugačijeg ishoda.

Na mađarskoj televiziji Orbán je 2015. izjavio da ‘Ukrajina ne može biti ni stabilna ni demokratska dok ne ispuni svoju dužnost prema manjinama, pa tako i Mađarima’

Kao i drugdje u istočnoj Europi, manje skupine ekstremista opsjednutih nacionalnim pitanjem služile su se snažnom i emotivnom retorikom. Ukazivali su na probleme koji na općenitoj razini nisu bili upitni, ali su ih zlorabili za donošenje najradikalnijih zaključaka. Velika većina Slovaka željela je sačuvati jedinstvenu državu, ali je dobro organizirana manjina, predvođena mnogim vodećim intelektualcima (neki su djelovali u slovačkoj kvislinškoj državi za vrijeme Drugog svjetskog rata, što se dogodilo i u Hrvatskoj), dominirala javnošću, nametala joj dramatične nacionalističke narative i izvikivala parole poput “Dosta nam je češkog kolonijalizma!” Ti su intelektualci tvrdili da predstavljaju slovačko društvo i, doista, to im se društvo nije organizirano suprotstavilo, ali upravo zato što je većina bila umjerena ili “nacionalno ravnodušna”. Je li Slovačka bila u kolonijalnom položaju? Postojale su izvjesne osnove za tu tvrdnju. Budući da nije imala raznoliku industriju, Slovačka je u ranom postkomunističkom razdoblju prolazila kroz tegobnu tranziciju, sa stopom nezaposlenosti višestruko višom nego u Češkoj. Čak i oni Slovaci koji nisu htjeli podjelu vjerovali su da Česi na slabije razvijenu Slovačku gledaju kao na zalihu jeftine radne snage.

Izvan Čehoslovačke i Jugoslavije činilo se da nacionalizam gubi svoju destruktivnu moć. To ne znači da nije imao prilike oglasiti se. Potencijalni iredentistički zahtjevi su postojali, primjerice poljski zahtjevi spram Ukrajine. Zapadna Ukrajina bila je dio Poljske prije nacističko-sovjetske podjele 1939., ali zahvaljujući trudu nekoliko generacija odgovornih poljskih intelektualaca (prije svega emigrantskog časopisa Kultura koji je izlazio u Parizu) prevladalo je mišljenje da je suradnja s drugim istočnoeuropskim državama u najboljem interesu Poljske. Kada su stekle slobodu govora, poljske političke elite prigrlile su takav stav. To se, međutim, nije zbilo u retoričkom vakuumu. Poljake nakon 1989. nisu zanimali izgubljeni teritoriji u Litvi i Ukrajini već nešto drugo, a to je bila Europa. “Europa” je bila čarobna riječ koja je razriješila nacionalistički čvor: po prvi put su nacionalisti poželjeli da se njihova nacija pridruži velikom savezu drugih nacija.

Neposredno nakon propasti državnog socijalizma nitko nije imao jasnu predodžbu o tome što je doista “Europa”, ali se doimala kao područje blagostanja, šarenila, raznolikosti, mira, reda, slobode i sigurnosti. Znalo se također da su etnička čišćenja i zauzimanje izgubljenih teritorija – poslužimo se frazom dramatičara Noëla Cowarda – “nešto što se jednostavno ne smije” u Europi. Poljaci koji su tugovali za Lavovom ili Vilniusom kompromitirali su se kao protivnici Europe. Istodobno je Europa – Europska unija – Poljacima pružala priliku da se ujedine s drugim narodima s one strane sada iščezle Željezne zavjese. Ubrzo nakon pada starog režima, Europska unija i njene organizacije učinile su mnogo u promicanju liberalne demokracije i tržišnog kapitalizma.

Početkom devedesetih godina bilo je nejasno kako će se bivše komunističke države vratiti Europi. Nisu postojali ni planovi ni kriteriji za pristupanje Europskoj uniji. Puka želja bila je nedovoljna. Rumunjska politička elita tvrdila je da želi pristupanje Europskoj uniji, ali je njena politička praksa – poticanje etničkog šovinizma; u Bukurešt su dovedeni rudari koji su tukli prosvjednike; rasprostranjena korupcija; upitna zakonitost parlamentarnih i predsjedničkih izbora – promatrače u Bruxellesu uputila na oprez. Rumunjska je bila isključena iz prvog kruga pregovora između Unije i država srednje i istočne Europe koje su težile pridruživanju.

Europska unija je 1993. na konferenciji u Kopenhagenu utvrdila temeljne kriterije za pristupanje novih članova: (1) stabilnost ustanova koje jamče demokraciju, vladavinu prava, ljudska prava i zaštitu manjina; (2) funkcionalna tržišna ekonomija i sposobnost nošenja s pritiskom konkurencije unutar Europske unije; (3) sposobnost ispunjavanja obveza proizišlih iz članstva, uključujući i odanost ideji političke, ekonomske i monetarne unije. Pored toga, država koja teži članstvu mora usvojiti niz europskih zakona i propisa specifične i tehničke naravi. Ispunjenje tih preduvjeta donosilo je sobom mnoge političke, društvene i ekonomske koristi. Njihovo neispunjenje moglo je donijeti samo štetu.

Orbán je Putinu 1998. otvoreno rekao da je Rusija potrebna Mađarskoj i da svojom samostalnom politikom prema Rusiji Mađarska brani svoje ‘nacionalne interese’

Devedesetih godina su se izravne prednosti članstva u Uniji doimale skromnima. U razdoblju od 1990. do 1998. Europska unija je investirala 8,9 milijardi eura u deset istočnoeuropskih zemalja radi “ekonomskog restrukturiranja” (prije svega u upravnu i pravosudnu reformu). Kad su se države-kandidati približile članstvu, a osobito nakon što su pristupile Uniji, ti su iznosi postali impresivni i ulagani su u razvoj poljoprivrede, izgradnju cesta i unaprjeđenje prometnog sustava, u školovanje te u poslovne kredite. Tijekom prve tri godine nakon što su 2004. Češka, Mađarska, Poljska, Slovačka i Slovenija postale članice, Europska unija je u njih uložila 15,5 milijardi eura s naslova strukturnih investicija. U razdoblju od 2007. do 2013. ukupni iznos uloženih sredstava je višestruko uvećan (Bugarska i Rumunjska pristupile su 2007.). Samo Poljska je do 2012. primila 40 milijardi eura (u istom razdoblju su izravne inozemne investicije dosegle 50 milijardi eura). Veći dio sredstava uložen je u siromašna područja čija je infrastruktura vapila za poboljšicama.

Osim što je Poljsku i druge države-kandidate približila zapadnoj Europi po brutoproizvodu po glavi stanovnika, pomoć Unije je umanjila razlike unutar istočne Europe, a Poljskoj i Mađarskoj omogućila da steknu značajnu prednost ispred Ukrajine i Bjelorusije. Modernizacija nije uvećala socijalnu nejednakost u Poljskoj i Mađarskoj nego je, štoviše, umanjila jaz između grada i sela i između društvenih klasa. (Do 2005. je koeficijent nejednakosti rastao u novim članicama, ali je tri godine nakon pristupanja Uniji počeo opadati.) Osim što je doprinio ekonomskom rastu istočne srednje Europe, razvoj njenih poljoprivrednih područja pogodovao je i starim članicama Unije kojima su se otvorila nova tržišta na istoku.

* * *

Prije nego što će 2008. nastupiti Velika recesija i nakon što su Europskoj uniji pristupile zemlje bivšeg Istočnog bloka, tijekom 2007. na europsko jedinstvo gledalo se s optimizmom. Mišljenja Europske unije su uvažavana, a agencije za procjenu kreditne sposobnosti uskladile su svoje nalaze s izvještajima Unije. Odstupanja su praćena i sankcionirana. Netko je rekao da je put prema prošlosti nepovratno zatvoren. Činilo se da stroga europska disciplina nije ni potrebna: i vladajuće elite i javnost bili su uvjereni da se suradnjom s međunarodnim organizacijama i daljnjom integracijom u smjeru buduće federacije sa zajedničkom valutom i zakonodavstvom ponajbolje služi nacionalnom interesu. Odustanak od suvereniteta prikazivan je kao vitalni interes nacije. Razdoblje od 1989. do 2007. bilo je jedinstveno utoliko što su tada vanjski faktori imali pozitivan učinak na demokratizaciju. Uzme li se u obzir neuspješna demokratizacija nakon Prvog svjetskog rata, bilo je to epohalno dostignuće koje se doimalo kao konac dvadesetog stoljeća u istočnoj srednjoj Europi, kao uspješni dovršetak putovanja koje je započelo neuspjehom, a u međuvremenu je trajalo kao europska tragedija nacionalne države.

Takvi se argumenti doimaju uvjerljivima, ali putovanje zapravo nije okončano. “Demokratska reforma” nije dovršena i nije potpuno jasno što je doista Europa, što može ponuditi i tko joj pripada i zašto. Početkom 2015. činilo se da će je Grčka napustiti. Grčki građani su pomislili kako je Europa odveć bolna i zahtjevna. Njihov ministar financija izjavio je da će se Grčka, ukoliko joj Europa ne pomogne u isplaćivanju dugova, obratiti Rusiji i Kini koje će joj rado priskočiti u pomoć. No Europa nije samo ekonomska unija sa zajedničkim kulturnim nasljeđem. Ona je i sastavni dio geopolitičkog bloka. “Američki dužnosnici zabrinuti su zbog posljedica mogućeg neuspjeha pregovora [o grčkom dugu] koji bi Grčku mogao udaljiti od Europe”, pisao je New York Times. Sklonost udaljavanju od Unije u istočnoj srednjoj Europi nije iščezla 1998. padom Vladimíra Mečiara. On je također prijetio da će zaigrati “rusku kartu”, ali su ga svladale društvene snage koje su uživale podršku zapadnih nevladinih organizacija. Dok je Grčka prijetila da će se Istoku obratiti za pomoć, demokratski izabrani vođa Mađarske – zemlje svojedobno vrlo uspješne tranzicije – ugostio je Vladimira Putina i potpisao produljenje energetskih ugovora (Mađarska je 70 posto svojeg prirodnog plina uvozila iz Rusije). Viktor Orbán je tada pohvalio Rusiju kao “iliberalnu demokraciju”. Tijekom susreta dvojice državnika nekoliko tisuća Mađara prosvjedovalo je u središtu Budimpešte s parolama: “Ne Putinu! Da Europi!” Jedan je par nosio maske s likovima Orbána i Putina i transparentom “Ujedinjeni u iliberalizmu”. Orbán je Putinu otvoreno rekao da je Rusija potrebna Mađarskoj i da svojom samostalnom politikom prema Rusiji Mađarska brani svoje “nacionalne interese”.

Takav razvoj događaja bio je šokantan, ali na svoj način i logičan, kao i povratak postkomunista na vlast u Mađarskoj i Poljskoj 1993. Orbán je 1988. i 1989. bio na čelu mađarske borbe za oslobođenje od sovjetskog utjecaja i zagovornik beskompromisnog napuštanja komunizma. Kada se u lipnju 1989. obratio golemom mnoštvu na ponovnom sprovodu Imrea Nagya, zahtijevao je povlačenje Sovjetske armije i održavanje slobodnih izbora. Sada, kao da je vraćao Mađarsku unatrag. Ugrozio je neovisnost medija i sudstva, vršio politički pritisak na znanost i obrazovanje i, poput drugih diktatora, govorio o trajnosti svoga režima. Kada je njemačka kancelarka Angela Merkel inzistirala da joj objasni kako demokracija može biti iliberalna, uskratio joj je odgovor, vjerojatno iz bojazni da će izgubiti njemačke investicije.

Jesu li Mađarima u Ukrajini privlačni Orbánova ‘iliberalna demokracija’ i oblik vladavine kakav se primjenjuje u Rusiji? Ispitivanja su pokazala da iza njihove sklonosti prema Mađarskoj stoji težnja prema životu po standardima EU-a

Po čemu je Mađarska posebna? Većina njenih susjeda nije se povela za iliberalizmom. Možda se odgovor krije u nerazriješenim povijesnim računima, u rascjepkanosti mađarske etničke nacije nakon Trianona. Prema ispitivanju javnog mnijenja iz 2007., 80 posto ispitanika ustvrdilo je da Trianon predstavlja povijesnu nepravdu. Mađarska ima najveću iredentu u istočnoj srednjoj Europi. Dojam o neriješenom nacionalnom i teritorijalnom pitanju može steći prednost nad svim drugim pitanjima i tako je približiti Rusiji. U veljači 2005. je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u Münchenu izjavio da u Ukrajini ne žive samo Ukrajinci i Rusi već i mađarska manjina čija diskriminacija zabrinjava Moskvu. Time je Lavrov indirektno opravdavao rusku podršku pobuni u istočnoj Ukrajini. “Sudbina” je htjela da u Ukrajini žive mnoge nacionalnosti. Zašto ne bi stekle “jednaka prava”? Lavrov je tvrdio (nije podastro dokaze) da je u ukrajinsku vojsku mobiliziran nesrazmjerno velik broj Mađara i da su granice izbornih jedinica postavljene tako da bi se spriječio izbor i jednog jedinog Mađara u ukrajinski parlament.

Bio je to eho riječi Viktora Orbána koji je na mađarskoj televiziji izjavio da “Ukrajina ne može biti ni stabilna ni demokratska dok ne ispuni svoju dužnost prema manjinama, pa tako i Mađarima”. Njima trebaju biti zajamčeni “dvostruko (mađarsko) državljanstvo, kolektivna prava i autonomija”. Prema vrlo velikodušnim procjenama u Ukrajini živi 200.000 Mađara. Ukrajinske i Mađare u drugim zemljama Orbán smatra dijelom nacije koju predstavlja. Na predizbornom skupu u južnoj Mađarskoj 2002. objavio je program “nacionalnog ujedinjenja koje premošćuje granice”, dakle trianonske granice. Etnički Mađari su 2010. stekli mađarsko državljanstvo i pravo glasa na mađarskim izborima jer Orbán računa na njihovu podršku.

Jesu li Mađarima u Ukrajini privlačni Orbánova “iliberalna demokracija” i oblik vladavine kakav se primjenjuje u Rusiji? Ispitivanja su pokazala da stanovnike mađarskih sela u Ukrajini privlači blagostanje u Mađarskoj, ono blagostanje koje je – po njihovom saznanju – Mađarska postigla pristupanjem Europskoj uniji. Iza njihove sklonosti Mađarskoj zapravo stoji težnja prema životu u skladu sa “standardima Europske unije”.

Europska unija ne može riješiti sve probleme i dovesti sve zemlje do pravedne razine blagostanja. Članstvo u Uniji donosi nesumnjive prednosti, ali su očekivanja u nesrazmjeru s mogućnostima. Bugarska se 1997. okrenula Europi, ali nije svladala korupciju. Politička elita otima državne resurse i ovisi o milosti oligarha poput medijskog tajkuna Deljana Peevskog koji kontrolira velike dijelove bugarske ekonomije.88 Dvadeset posto stanovništva živi ispod granice siromaštva, a upitna je i likvidnost velikih banaka iza kojih stoji navodno dostatni kapital. Nakon što je Bugarska pristupila Europskoj uniji, nova generacija studenata izišla je na ulice i pretukla ih je ona ista stara policija, kao da se ništa nije promijenilo nakon povijesne “prekretnice” 1996. i 1997. Studenti su nosili parole s važnim godinama bugarske povijesti: 1968., 2007. i 2013. (Posljednja godina trebala bi biti ona u kojoj će Bugarska konačno likvidirati korupciju zbog koje je najsiromašnija članica Europske unije.) Činili su isto što i njihovi zaboravljeni pret hodnici kada su prije šesnaest godina prosvjedovali u središtu Sofije, zahtijevali ostavku socijalističke vlade i održavanje novih izbora. Ne nazire se rasplet te drame.