Vodeći hrvatski politolozi autori su nove znanstvene studije ‘Bliski istok’ urednice Mirjane Kasapović koja kroz opsežne studije pojedinih država te regije, koju se smatra žarištem svjetskih sukoba, razmatra perspektive njihove demokratske transformacije, a Nacional donosi ulomak koji otkriva zašto u tom dijelu svijeta postoji ‘vakuum moći’

Rasprave o Bliskom istoku zaokuplja i pitanje tko bi mogao biti glavni politički igrač u regiji, zašto se dosad nije profilirao te zašto u regiji postoji “vakuum moći”. Lustick (1997) ukazuje na to da su u povijesti postojala najmanje tri respektabilna pokušaja arapskih zemalja da postanu regionalni politički hegemoni. Prvi se pokušaj vezuje za vojno-političke napore Muhameda Alija, guvernera Egipta u Osmanskom Carstvu, da u 19. stoljeću pretvori Egipat u vodeću silu Bliskog istoka. Alijev projekt izvorno je potaknuo sultan koji je 1812. od svoga egipatskog vazala zatražio da vojno uništi vlast vahabista u Saudijskoj Arabiji te osvoji Meku i Medinu. Guverner se nije zaustavio na tome nego je 1820. izvršio vojnu invaziju u Sudan kako bi ga pretvorio u dominion iz kojega bi crpio rudna bogatstva i ropsku radnu snagu za ekonomski razvoj Egipta. Potom je u dogovoru s Portom 1824. okupirao Kretu koja je trebala služiti kao baza za ulazak egipatskih vojnih postrojba u Grčku 1825. Iz perspektive europskih velikih sila, tim je činom prešao granicu dopustiva ponašanja te su odlučile da osujete njegove planove, zadrže kontrolu nad trgovinom na istočnom Sredozemlju i ne dopuste Egiptu da postane neovisna mediteranska sila. U zajedničkome vojnom napadu 1828. Velika Britanija, Francuska i Habsburško Carstvo porazili su Egipat, ali nisu okončali njegove imperijalne planove. Egipatska vojska pod zapovjedništvom Ibrahima Paše, Alijeva sina, prodrla je 1831. u Palestinu, a 1832. i u Siriju. Kako je Ibrahim Paša otkazao poslušnost Porti i najavio napad na sam Carigrad, sultan je zatražio pomoć europskih sila. Pod tom je prijetnjom Ibrahim Paša sklopio sporazum sa sultanom koji mu je priznao vlast u Siriji, koja je uključivala i Palestinu. No s time nisu bile suglasne europske sile koje su zahtijevale da se egipatska vojska povuče sa svih zaposjednutih područja te su Rusija, Pruska, Engleska i Habsburško Carstvo sklopili 1840. sporazum s Portom o “pacifikaciji Levanta”. Kako bi postigli taj cilj, upotrijebili su vojnu silu, porazili egipatsku vojsku, prisilili je da se povuče iz Saudijske Arabije, Sirije i s Krete te privre- meno ugušili snove Egipta da postane glavna regionalna sila.

No Egipat nije odustao od nakane da uspostavi svoju hegemoniju na Bliskom istoku. Otkako je postao neovisna država, stalno se borio s arapskima i nearapskim državama za taj položaj. Izuzmu li se ratovi s Izraelom, posrijedi uglavnom nisu bili teritorijalni oružani sukobi nego “pozicijska rivalstva” koja su često bila praćena i ideološkim suparništvima. Egipat se od 1955. do 1971. stalno borio za uspostavu hegemonije sa šahovim, a poslije revolucije 1979. s homeinijevskime i posthomeinijevskim režimom u Iranu. U tom sklopu treba promatrati i potporu Iraku u iračko-iranskom ratu, kao i sumnjičavost i suzdržanost prema različitima političkim akterima u arapskom svijetu koje je podržavao Iran, poput Hezbolaha u Libanonu i Hamasa u Palestini. Otkako je Irak postao neovisna država pa do njegova sloma u zaljevskim ratovima, Egipat je praktično bio u stalnome suparničkom odnosu s tom zemljom radi pre- uzimanja vodeće uloge u arapskom svijetu i na Bliskom istoku. Razumljivo je stoga što je vojno i politički podupro Kuvajt kada ga je napao Irak. Egipat se borio za poziciju u regiji i s Jordanom sve do građanskog rata u toj zemlji 1970. nastojeći osujetiti ambicije Hašemitske monarhije i kralja Abdulaha da se teritorijalno proširi na Palestinu i ojača svoj položaj u regiji. Najviše izgleda da se nametne kao regionalni politički hegemon imao je za vrijeme vladavine Gamala Abdela Nasera pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća. Naser je želio stvoriti veliku ujedinjenu arapsku državu koja bi se protezala od Atlantskog oceana do Arapskog zaljeva, a jezgra bi joj bio Egipat. Unatoč velikoj Naserovoj popularnosti u arapskom svijetu i kratkotrajnim uspjesima u ujedinjavanju arapskih država, njegovu su težnju osujetile velike sile koje su se toj politici suprotstavile stvaranjem sponzoriranih regionalnih političkih organizacija. Izglede da uspije u svojim nakanama Egipat je izgubio nakon dramatičnog poraza u Šestodnevnom ratu s Izraelom 1967. i potpisivanja mirovnog sporazuma s njime u Camp Davidu 1979. kada je postao prva arapska država koja je priznala Izrael, zbog čega je proglašen izdajnikom u arapskom svijetu.

• Egipat nije odustao od nakane da uspostavi svoju hegemoniju na Bliskom istoku. Otkako je postao neovisan, borio se s arapskima i nearapskim državama za taj položaj

Treći pokušaj da se profilira ključan regionalni igrač poduzeo je Irak. Vidjevši Egipat kao glavnog konkurenta u borbi za mjesto vodeće regionalne sile, Irak je 1943. potaknuo osnutak Arapske lige koju su izvorno trebale činiti samo četiri države nekadašnje Velike Sirije: Sirija, Irak, Jordan i Libanon. Egipat je ipak postao član Lige, ali je odmah počeo ideološku i političku borbu protiv prozapadno orijentiranog režima u Iraku i Bagdadskog pakta kojemu je on bio okosnica, a koji je trebao služiti kao sredstvo očuvanja britanskog utjecaja u regiji. Nakon što je državnim udarom 1958. uspostavljen batistički režim, država se ubrzano pretvarala u naftnu velesilu. Zahvaljujući prihodima od nafte, vlast je ekonomski i društveno modernizirala zemlju, gradila nov nacionalni identitet i jedinstvenu nacionalnu svijest u vjerski i etnički duboko podijeljenom društvu, stabilizirala državu nasilnim suzbijanjem nezadovoljstva i otpora šijita, Kurda i političke oporbe, privremeno riješila granične sporove s Iranom, Kuvajtom i Sirijom, nastupila kao regionalni posrednik u sukobima u Jemenu, a u vanjskoj je politici uspostavila bliske odnose sa Sovjetskim Savezom. No u ratu s Iranom, u skupome i neuspjelom pokušaju pripojenja Kuvajta 1990. te u teškim porazima u Prvome i Drugom zaljevskom ratu zemlja je ekonomski iscrpljena i politički uništena. Ti događaji nisu samo izbacili Irak iz kruga vodećih regionalnih država nego su omogućili uspostavu egipatsko-saudijsko-sirijskog trokuta koji je neko vrijeme dominirao arapskom agendom. Taj je trokut razorilo Arapsko proljeće koje je uzrokovalo dvojni državni prevrat u Egiptu te građanski rat i disoluciju Sirije.

Perthes tvrdi da su američki napad i okupacija Iraka promijenili opću strukturu moći u regiji te “makar srednjoročno, nijedna država u regiji ne može više postići status regionalnoga ili podregionalnog hegemona” ni vlastitom snagom ni kao “regionalna zamjenica” Sjedinjenih Država. Lustick nalazi dublje povijesne razloge neuspjeha pojedinih arapskih zemalja da se nametnu kao regionalni politički hegemoni u tome što se nisu zbili u odgovarajućima “povijesnim sekvencijama”. Kada su Velika Britanija, Sjedinjene Države, Njemačka, Italija, Francuska i Rusija postajale velike sile, nije bilo “izvanjskog kluba preegzistirajućih velikih sila” koje su bile sposobne paralizirati fragmenti- rani status quo u pojedinim dijelovima svijeta. Drugim riječima, kada su se Egipat i Irak pokušali nametnuti kao ključni igrači u regiji, to su mjesto već bile zauzele velike sile izvan regije. Lengyel dodaje da je jedan od glavnih razloga “vakuuma moći” na Bliskom istoku to što su same arapske države neprestance neutralizirale svaki pokušaj da neka od njih izraste u regionalnu silu. To se činilo pomoću regionalnih vojnih i političkih saveza, poput Bagdadskog pakta i Arapske lige, koje su potaknule Sjedinjene Države i Velika Britanija kako bi u njih integrirale arapske države i tako spriječile izdvaja- nje i izrastanje neke od njih u zasebnu silu.

I druge su države imale potencijal ili nakanu da postanu glavni igrači u regiji. To napose vrijedi za tri nearapske zemlje: Tursku, Iran i Izrael. Izglede Turske potkopavali su sustavni napori arapskih država da smanje njezin utjecaj u regiji kako zbog povijesnih tako i zbog suvremenih razloga. U arapskim državama još je živ povijesni narativ o “groznim Turcima” i stoljetnoj osmanskoj opresiji – prvom dijelu “dvostrukog imperijalizma” što su ga Arapi iskusili najprije pod Osmanskim Carstvom, a potom pod kolonijalnom vlašću europskih država. Turska je neprihvatljiva kao hegemonijska sila zato što nije arapska država i što je izgradila razmjerno sekularnu državu. Članica je NATO-a, povezana je s američkom politikom i instrument je zapadnih interesa u regiji još od nastanka Bag- dadskog pakta. Glasovala je protiv neovisnosti Alžira i bila prva muslimanska država koja je priznala Izrael i devedesetih godina sklopila s njime sporazume o vojnoj suradnji koji su doživljeni kao “savez protiv Arapa”. Stoga “mnogi Arapi gledaju na sekulariziranu Tursku kao na ‘petu kolonu’ Zapada” koja je stalno bila u sukobima s arapskim zemljama.

Duboki povijesni antagonizmi obilježavaju odnose Turske i Sirije, napose nakon što je Turska 1939. anektirala bivši osmanski sandžak Aleksandretu u Siriji zajedno sa starim bizantskim središtem Antiohijom i pretvorila ih u svoju provinciju Hatay i njezin glavni grad Antakiju. Turska je pokazivala i otvorene teritorijalne pretenzije prema Iraku te se dvadesetih godina prošlog stoljeća nastojala domoći iračkoga sjevernog okruga Mosul. Potkraj prošlog stoljeća u nekoliko je navrata vojno intervenirala u irački Kurdistan kako bi suzbila kurdske političke planove i akcije koje je smatrala prijetnjom vlastitoj teritorijalnoj cjelovitosti. Stoga su, primjerice, arapske države u ciparskoj krizi “neprirodno” stale na stranu ciparskih Grka.

• Egipatsko-saudijsko-sirijski trokut razorilo je Arapsko proljeće koje je uzrokovalo dvojni državni prevrat u Egiptu te građanski rat i disoluciju Sirije

S druge strane, Lewis upozorava na to da je povratak šest kavkaskih i srednjoazijskih država što su nastale raspadom Sovjetskog Saveza u njihovu povijesnu bliskoistočnu regiju osnažio utjecaj i važnost Turske u regiji. U pet od tih šest država govori se jezikom koji je blizak turskome, blizak im je i nemilitantni prozapadni sunitski islam turske vrste, društva i države sekularniji su nego u drugim članicama regije i općenito su ideološki bliže kemalizmu nego homeinizmu. Uz to, Turska je jedina demokratska država u islamskom svijetu pa se može govoriti o “turskoj iznimnosti”. Činilo se da će porastu moći i ugleda Turske u regiji pridonijeti i Arapsko proljeće jer su mnogi njegovi akteri vidjelu u njoj ogledan primjer uspješna spoja islama i demokracije, a nije im bila strana ni kemalistička ideološka mješavina nacionalizma, sekularizma, republikanizma i revolucionarnih socijalnih promjena. Turski regionalni stručnjaci također su skloni isticanju, ali i precjenjivanju uloge svoje zemlje u regiji. Özalp navodi četiri razloga zbog kojih je Turska postala “središnja zemlja Bliskog istoka i aktivan regionalni igrač”: aktivna uloga u Drugome zaljevskom ratu, internacionalizacija kurdskog pitanja, važnost izvora vode, to jest činjenica da se izvori Tigrisa i Eufrata nalaze u Turskoj, te američka potpora Turskoj kao modelu za cijeli islamski svijet. Zato je ona postala “pivotna zemlja Bliskog istoka za Ameriku i Europsku uniju u međunarodnim odnosima”. Ako i nije pivotna zemlja Bliskog istoka, mnogi su početkom 21. stoljeća priželjkivali da u sklopu zloćudnih političkih režima u regiji upravo Turska preuzme vodeću političku ulogu kao nekovrsna “benigna regionalna sila”. I Iran bi teško preuzeo vodeću ulogu zbog nearapskog karaktera stanovništva i prevlasti šijita koji su manjina na većinom sunitskome Bliskom istoku, kontinentalne prirode zemlje koja smanjuje raspon njezina djelovanja u vanjskom svijetu te primarne usredotočenosti na unutarnju revoluciju. Premda je Iran “najmoćnija država u Perzijskom zaljevu te ima mogućnost dominirati tim naftom bogatim područjem”, Perzijski zaljev ne čini cijeli Bliski istok. Iran ima i prilično burnu povijest sukoba s arapskim zemljama, osobito nakon što je 1960. de facto priznao Izrael, s kojim je prekinuo diplomatske odnose tek nakon islamske revolucije 1979, a ne nakon Šestodnevnog rata 1967. kao što su učinile arapske zemlje. Nakon pada šahova režima i korjenite promjene unutarnje i vanjske politike, Iran se nastojao nametnuti kao vodeća sila, među ostalim, i radikalnom protuizraelskom i propalestinskom politikom. No za sobom je vukao teško naslijeđe dugih i brojnih sukoba i sporova s arapskim državama. Najteži su bili stalni sukobi s Irakom koji su počeli još u doba britanske mandatne uprave u toj zemlji da bi osamdesetih godina prerasli u oružani sukob “dvije najmoćnije nacionalističke države u regiji” koji je imao teritorijalne, ideološke i pozicijske dimenzije. Iran je otvoreno podupirao iračke šijite za vrijeme šahove vladavine i nakon njezina sloma, a bio je umiješan i u kurdske separatističke sukobe s iračkom vlašću šezdesetih i sedamdesetih godina. Bio je, kako je prethodno navedeno, u stalnome suparničkom odnosu s Egiptom zbog nastojanja obje države da se nametnu kao vodeće regionalne sile. Sukobljavao se i sa Saudijskom Arabijom, Kuvajtom, Tunisom, Jordanom i drugim arapskim zemljama. Tako je 1971. okupirao otočje Veliki i Mali Tunbs i prognao arapsko stanovništvo s njega, na što je Irak odgovorio izgonom oko 60.000 Iranaca. Sa Saudijskom Arabijom bio je u sporu izazvanu nastojanjima obje države da uspostave prevlast u Zaljevu. U najnovije doba ti su ciljevi izazvali građanski rat i posredan sukob, “zamjenski rat”, Irana i Saudijske Arabije u Jemenu 2015. Ne treba ni govoriti o tome kako arapske države ne bi prihvatila vodeću ulogu Izraela, premda je to ekonomski najrazvijenija, politički najstabilnija i vojno najjača država u regiji te glavni strateški partner Sjedinjenih Država. Uz geopolitički položaj, to su razlozi zbog kojih mnogi izraelski autori vide svoju državu kao središnju zemlju cijele regije. No Izrael je od osnutka bio u stalnima vojnim i političkim sukobima sa zemljama u regiji bilo zbog teritorija, kao s Palestinom, Jordanom, Irakom, Sirijom, Libanonom i Egiptom, bilo zbog pozicije u regiji, kao s Iranom. Izrael ima potpisane mirovne sporazume samo s dvije arapske zemlje: Egiptom (1979) i Jordanom (1994). Ipak, irački rat i Arapsko proljeće koje je rezultiralo slabljenjem i disolucijima Iraka, Sirije i Libije objektivno su povećali važnost Izraela u regiji te se on smatra glavnim dobitnikom tih procesa.

• Bagdadski pakt i Arapsku ligu potaknule su Sjedinjene Države i Velika Britanija kako bi u njih integrirale arapske države i spriječile izdvajanje i izrastanje neke od njih u zasebnu silu

Od arapskih zemalja mnogima se Sirija činila izglednom kandidatkinjom za preuzimanje uloge vodeće regionalne političke sile. Ona je “povijesni lokus arapskog kalifata”, “paladin arapskog nacionalizma”, “sidro arapskog Levanta”, glavna arapska zemlja uopće. I panarapski pokret nastao je u književnim klubovima Damaska potkraj 19. stoljeća. Sirija se borila za poziciju u regiji i s Egiptom, osobito nakon što je praktično istupila iz državne unije s njime 1961, i s Irakom, zbog čega je podržala Iran u iračko-iranskom ratu osamdesetih godina, kao i međunarodnu koaliciju u Prvome zaljevskom ratu sukladno načelu “što slabiji Irak, to jača Sirija”. Nade Si- rije da postane vodeća arapska i regionalna sila duboko su potkopane nakon raspada Sovjetskog Saveza koji je bio njezin glavni vanjski pokrovitelj, a posve ugušene nakona razornoga trijadičkog građanskog rata koji je izbio 2011. u kojemu su se sukobili autokratski režim “dinastije” Asad, slaba sekularna prodemokratska oporba i islamističke snage koje je predvodila moćna teroristička organizacija Islamska država.

Neki autori tvrde da su velike promjene u međunarodnoj zajednici početkom devedesetih godina prošlog stoljeća povećale političku važnost Saudijske Arabije i učinile je glavnim regionalnim igračem, poglavito iz perspektive Bushove doktrine o novome svjetskom poretku u kojoj je toj državi bila namijenjena uloga “strateškog pivota” u regiji. Sours ističe da su glavna obilježja te doktrine bila priznavanje različitosti pojedinih regija u svijetu i uvjerenje da dominantna regionalna država mora biti ekonomski najjača sila u njoj koja usko surađuje sa Sjedinjenim Državama na osnovi “novoga polujednakog odnosa”. Stari hegemonijski model u kojemu je glavna sila bila odgovorna za cijeli svjetski poredak zamjenjuje model u kojemu Sjedinjene Države kao vodeća globalna sila surađuju s nekolicinom moćnih država koje su ponajprije odgovorne za stanje u svojima zemljopisnim regijama: to su ujedinjena Njemačka u Europi, koja mora surađivati s Francuskom i Velikom Britanijom kako se ne bi obnovila stara povijesna neprijateljstva, Japan u istočnoj Aziji i Saudijska Arabija na Bliskom istoku. Takvo pozicioniranje Saudijske Arabije zasniva se na njezinoj ekonomskoj snazi i činjenici da djeluje kao “glavna veza između Bliskog istoka i Sjedinjenih Država” te da je postala neka vrsta glasnogovornice arapskog svijeta na Zapadu.

• Od arapskih zemalja mnogima se Sirija činila izglednom kandidatkinjom za preuzimanje uloge vodeće regionalne političke sile. Ona je ‘povijesni lokus arapskog kalifata’, ‘paladin arapskog nacionalizma’, ‘sidro arapskog Levanta’

Stanje se bitno promijenilo nakon napada Al Kaide na Sjedinjene Države 11. rujna 2001. poslije kojega ta zemlja postaje “problematičan partner” Sjedinjenih Država, koje sve veću vojnu, političku i ekonomsku ulogu na Arapskom poluotoku i Bliskom istoku uopće namjenjuju malim državama poput Bahreina, Katara i Jordana. Saudijska Arabija nikad nije imala ni nepodijeljenu potporu ostalih arapskih, a pogotovo nearapskih država u preuzimanju te uloge. Njezin je monarhijski režim bio u stalnima dinastijskima, ideološkim i teritorijalnim sporovima s drugim državama. Povijesno suparništvo Saudijske i Hašemitske dinastije izazivalo je sporove i sukobe s Irakom i Sirijom dok su na vlasti u tim državama bile monarhije, a nakon pada monarhija pretvorilo se u sukobe konzervativnoga monarhijskog režima u Saudijskoj Arabiji s revolucionarnima republikanskim režimima u Iraku i Siriji. I u ratu u Jemenu aktivno je podržavala rojalističke snage. U postmonarhijskom razdoblju izravno je vojno intervenirala u nasilne unutarnje sukobe sunita i šijita u Jemenu 2015. na strani sunita te tako posredno zaratila s Iranom. Zbog radikalne protumonarhijske politike iranskog režima nakon pada šaha sukobljavala se s tom zemljom, a ideološkim sukobima dviju država pridonosili su i saudijski fundamentalistički vahabizam i iranski fundamentalistički šijitizam.

Zbog svega toga, Solingen je zaključila da na suvremenome Bliskom istoku nema glavnog igrača, to jest hegemonijske sile koja bi uspjela nametnuti Pax Levantina, nego da je vojna i politička moć podijeljena na više središta: Egipat, Irak, Iran, Libiju i Saudijsku Arabiju.