Nacional donosi pregled nekih od najzanimljivijih bilješki koje je najveći hrvatski pisac u svojim ‘Marginalijama’ zapisao o značajnim osobama iz hrvatske prošlosti, iz kojih se vidi kako se kritički odnosio čak i prema najvećim velikanima političkog, kulturnog i društvenog života

Sve što sam o enciklopedijskim jedinicama rekao ili napisao dalo bi se skupiti u pet ili šest knjiga. Ako se taj materijal jednoga dana objavi, onda će se vidjeti kako sam reagirao na tekstove koji čine enciklopedijsku masu.

Marginalije su, dakle, moje primjedbe ili zanovijetanja na tekstove koje su već pripremili stručnjaci iz pojedinih sektora i onda na njihov pisani materijal ja dodajem svoje ocjene, a one su takve naravi da se o njima argumentirano može i diskutirati – rekao je to Miroslav Krleža 1974. svom posljednjem uredniku Enesu Čengiću.

Krleža se zapravo očitovao o tome kako se, kao čovjek koji je od 1950. vodio Leksikografski zavod, umorio od enciklopedija. Prema enciklopedičkome iskustvu Krležu nisu vodili tek pragmatični ra zlozi – kulturna legitimacija i razina opće pismenosti, koliko oskudica uređenoga javnog ambijenta u kojem je djelovao, sve do manifestacije kulture laži i namjernog, bezočnog izvrtanja činjenica.

Nakon što je građa Krležinih marginalija dokumentacijski predočena jav nosti, ovo se izdanje Naklade Ljevak, koje je priredio Vlaho Bogišić, pokušava vratiti autorovu pristupu varijacijskoga izbora naglasaka iz cjeline, koji pored njezina reflektiranja zadržava retoričnost i dikciju integralnog predloška.

Stjepan Radić

Preskakuje se period od 29. X. 1918. do 1. XII. 1918., a upravo politički aktivitet S. Radića u tom vremenskom razmaku, politički je važan. Nije on počeo svoju historijsku ulogu “nakon ujedinjenja od 1. XII. 1918″, kada je “odlučno istupio protiv centralističkih tendencija i velikosrpske hegemonije”, nego od prvoga dana kada je osnovano Narodno vijeće SHS…

Radićev put u Moskvu, čitav njegov aktivitet u Moskvi, njegovo pristupanje Seljačkoj internacionali, svi njegovi govori poslije povratka iz Moskve, sve to spada u žalosno poglavlje HSS-a i sve je svršilo komično (nažalost). Da Enciklopedija bude tumačem ove politike, da je Radić “predvodio taktiku dvostruke akcije: traženje moralnog oslonca u inozemstvu i pregovaranje u zemlji“, nema rezona. Ili da se spomenu fakta bez komentara, ili ako se budemo upustili u komentare, onda da se progovori istina. Teško bi bilo objasniti njegovu politiku, kada je po povratku iz Rusije počeo da govori o boljševizmu kao o kugi i nesreći, a naročito njegova motivacija moskovskih manevara i republikanstva, a naročito republikanstva 1918 (kada je htio da objasni svoju ulogu kao kraljevski ministar), dokazuje da mu ni pogledi ni principi nisu bili naročito sređeni. On je lansirao republiku po vlastitom priznanju, da odvoji hrvatski narod od boljševičke zaraze i kuge. I taj mu je manevar propao…

Ako se već govori o njegovom aktivitetu da “kao ministar prosvjete razvija mnoge reformne osnove“, trebalo bi reći da je ta njegova politička taktika bila potpuna negacija njegove vlastite politike, jer se pokazao na djelu kao kraljevski centralista, sklon svim mogućim i nemogućim kompromisima, i prema tome je logično da mu je “utjecaj na seljačke mase“ osjetljivo opao. Prema tome nije tačno da je “dalje zadržavao utjecaj na seljačke mase“, koje je “s idejnog republikanizma priveo praktičnom monarhizmu“.

Ante Trumbić

Ti izbori (‘slobodni izbori za hrvatski Sabor 1906’) završili su pobjedom Koalicije i njenim dolaskom na vlast.” Koalicija nikada nije došla na vlast. Ona je u raznim peripetijama saborske igre od 1906-18. od vremena na vrijeme ministrirala tzv. banskoj vlasti, koja je predstavljala nedemokratski princip u neprekinutom kontinuitetu sve do konca. “Trumbiću uspijeva da, uz pomoć antirezolucionaških snaga, spriječi izbor J. Smodlake u Carevinsko vijeće.” “30. IV. 1915. T. je izabran za predsjednika odbora nakon ostavke F. Supila“ itd. Bez obzira na uputnicu, trebalo bi ovdje na ovome mjestu reći o čemu se radilo oko te ostavke F. Supila. Dalje: “T. je nastojao riješiti s Pašićem sporno pitanje jugoslavenskih dobrovoljaca“ itd.

Tko danas ima pojma o čemu se radilo u okviru ovog “spornog pitanja jugoslavenskih dobrovoljaca“? Nastojao je riješiti s Pašićem, dakako, ali nije riješio. Isto tako. “Na osnovu zaključaka (rimskoga) kongresa T. je nastojao postići priznanje jugoslavenskoga naroda kao saveznika, jugoslavenskih dobrovoljaca kao savezničkih vojnih jedinica“ itd. “ali je nailazio na velike teškoće zbog otpora talijanske vlade.“ Naime, nije uspio. Ni u čemu nije uspio. Ni u Ženevi nije uspio. “Razočaran zbog unitarističko-centralističkog pravca u razvoju zajedničke države, učinio je otvoren zaokret prema federalističkoj koncepciji“ itd. Trebalo bi reći šta mu znači ovaj “otvoreni zaokret prema federalističkoj koncepciji“. “U martu 1923. kandidirao se na parlamentarnim izborima ali nije bio izabran.“ “Diktatorski režim od 6. januara 1929, slično kao i kod većine građanskih političara, izazvao je i kod Trumbića u prvi mah zabunu i nedoumicu.“ Na temelju čega se to može reći? Nije točno. Trumbić je pravilno reagirao istoga momenta na lajbec Vlatka Mačeka. O tome da je T. “vjerovao da ključ za svoju sigurnost i položaj Hrvatska mora tražiti u oslonu na Veliku Britaniju“ itd. Predlažem da se briše.

Ljudevit Gaj

Gaj je morao razbuditi nacionalnu svijest, morao je raditi na konstituiranju moderne nacije“ itd. Ne znamo šta je Gaj “morao“ ili ne, ali u odnosu spram bilo kakve zapadnoevropske mjere (recimo francuske) početak ilirizma je vrijeme Berliozovog Haralda i Rekvijema (oko katastrofalnog poraza oko Constantine, kad su francuske udovice oplakivale za osvajanje Sjev. Afrike nekoliko stotina heroja). Kada je riječ o Gaju, njegovo ime javlja se još uvijek, pa i neka vrsta mitske pojave, na koturnima romantičnog solipsizma. On, Ljudevit Gaj, kao Jedini Monolitni Genije, koji svojim mojsijevskim gestom stvara ni od čega ne samo jedan narod, nego čitavu koncepciju narodne svijesti, nepismenih ilirskih plemena na Balkanu. Već je i u ovim napomenama bilo rečeno, a i napisane su čitave varijacije na istu temu, kako bi pojavu Ilirizma trebalo prikazati u okviru sličnih pojava “buđenja nacionalne svijesti“ kod ostalih naroda na Dunavu… Tako se malo govori o plejadi Gajevih suvremenika (ne samo Čeha, Slovaka i Madžara nego i Rumunja i Srba pa i Bugara), o stanju i o raspoloženju duhova i kod nas, na primjer, od Meda Pucića u Padovi, lajtnanta Kukuljevića u Veroni i Veneciji i čitave legije oficira po austrijskim lombardijskim garnizonama, koji su nam namrli prilično mnogo svjedočanstava o revolucionarno liberalnom nivou svojih pogleda i uvjerenja. Na našem dekorativnom panou Gaj je još uvijek centralna figura u središtu zbivanja kao Jugoslavjanski Prometej. To je romantičarski jednostrano, jer je gledano iz prešernske perspektive. Gaj je efemerida, a on je nažalost to bio i ostao zaista, a od 1849-50, kao što je poznato, čovjek se rasplinuo jakože dim.

Josip Juraj Strossmayer

Kao političar na čelu Narodne stranke vodio je oportunističku politiku spram bečke dinastije, zbog svog biskupskog položaja i svojih ambicija da postane nadbiskup zagrebački, jer je vladar kao madžarski apostolski kralj imao pravo veta u imenovanjima više crkvene hijerarhije. Opoziciona politika Narodne stranke pod Strossmayerovim vodstvom dala je krajnje negativne rezultate i dovela do potpune kapitulacije prihvatanjem revidirane nagodbe s Madžarima 1873, nakon čega S. prestaje da bude vođom Stranke.

Još od 1848, kada je djelovao kao politički publicist u smislu austro-federalističke koncepcije Palackoga i Rigera, on je svojim austrounitarizmom izazvao otpor Svetozara Miletića, Zmaja Jovanovića, Milana Makanca, A. Starčevića i Frana Supila, a njegovo ustrajno zalaganje da ostvari narodno jedinstvo na temelju crkvenog ujedinjenja izazvalo je nepovjerenje na katoličkoj i pravoslavnoj strani podjednako. U socijalno nerazvijenom društvenom ambijentu Strossmayerove unitarističke ideje da poveže prevladavanje vjerskoga raskola sa nacionalnom politikom, osim idealističke retorike nisu dale nikakvih rezultata.

August Cesarec

Uvjeren da je budućnost južnoslovjenskih političkih problema uslovljena generalnim kursom Ruske revolucije, kao zapadnjak izrazitog tipa, on je propagirao socijalistički oslobodilačku misiju naše zemlje za sve balkanske narode, i upravo zato ostao je dosljednim negatorom svake varijante austro-radićevštine isto tako kao i radikalske čaršijske dvorske politike. O zabludama separatizama hrvatskog upravo tako kao i srpskog, on je govorio dijalektički.

Njegovi mnogobrojni prikazi toga spora, njegove polemičke analize mnogih ličnosti, koje su igrale fatalnu ulogu pučkih tribuna, njegovi osvrti na nizove aktuelnih problema ostali su do danas ne samo dragocjenim podacima nego i pouzdanim svjedočanstvom vremena. Uvjeren da se svi čvorovi naših političkih zapleta mogu presjeći jednim jedinim udarcem boljševičkog potencijala, on problem diktature proletarijata na našem terenu nije smatrao nikakvim eksperimentom, nego jedino stvarnom političkom metodom, da bi se anticipirali suvremeni društveni odnosi, koji će ubrzati razvoj socijalističke svijesti u vlastitim i u međunarodnim omjerima. Njegovi tekstovi o Svetozaru Pribićeviću, o Stjepanu Radiću, o čaršijskoj formuli zaostalosti, o Franu Supilu, o Glavnjači kao simbolu jednog političkog kursa, o političkim procesima od Keroševićeve smrtne osude do smrti Alije Aliagića i do šestojanuarskih nasilja, ostat će spomenikom mnogo trajnijim od tolikih formalističkih zanovijetanja u pitanjima stila i jezika, koja su se smatrala odnjegovanim književnim izrazom u vrijeme, kada se o politički tendencioznoj publicistici Augusta Cesarca govorilo iz fiktivne visine, kao o jednostranoj i neumjetničkoj zabludi ukusa.

Frano Supilo

Otpočinje borbu za ostvarenje svojih koncepcija“. Koje su to njegove koncepcije? S obzirom na maritimni položaj Hrvatske, a naročito pak s obzirom na državopravnu relaciju Dalmacije u okviru Trojedne kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, a s obzirom na pozitivno zakonsko značenje hrvatsko-ugarske nagodbe od god. 1868 itd., on je bio uvjeren da će u okviru dualističkog sukoba Madžara i Beča uspjeti da zaigra ulogu takozvanog trećeg faktora, u svrhu demokratizacije političkih prilika u Banovini. Ta demokratizacija, t.j. uvođenje širokih demokratskih masa u politiku, s pomoću proširenja izbornoga prava, logično se pričinjala Franu Supilu jedinim i prvim preduslovom za omasovljenje političkih snaga u Hrvatskoj, u svrhu narodnooslobodilačke koncepcije, u antiaustrijskom smislu.

“On se približava socijalistima“ itd. Mislim da nije važno, to više, što ti socijalisti to i nisu bili.

“Ujedinjenje u novoj, slobodnoj državnoj zajednici“? U kojoj? Misli se na ujedinjenje sa Kraljevinom Srbijom. Njegove parole o takozvanoj moralno intelektualnoj “transformaciji Srbije“ ostaju u okviru ovog teksta nepoznanica.

Njegov stav protiv Londonskog pakta mislim da bi trebalo ovdje konkretizirati. Nažalost, sve njegove takozvane “diplomatske akcije“ – “u tom pravcu“, misli se u pravcu federalističkog uređenja, nisu imale nikakvog uspjeha usque ad finem. Prema tome “pridobivanju savezničkih vlada“ – za tu federalističku koncepciju nije postigao nikakav uspjeh, a najmanje “znatne uspjehe“.

Winston Churchill

Uvidjevši, da se naša narodna borba za oslobođenje javlja kao moćna komponenta u okviru njegove generalne koncepcije za oslobođenje Evrope od okupacije i nasilja fašističkih osvajača, Ch. je veličinu dramatskog otpora procijenio logično kao pojavu novog vojničkog koeficijenta, koji ozbiljno ugrožava fašističke snage na Balkanu. Da bi se partizanske guerillske akcije pojačale do sistematizovanog vođenje rata u većem stilu Ch. je, posvetivši punu pažnju razvoju događaja na južnoslovjenskom bojištu, ljeta 1943 revidirao nepovjerenje i jednostrane procjene glavnog štaba Srednjeg Istoka o značenju i vrijednosti partizanskih akcija…

Njegove formule o seljačkoj vazi buduće južnoslovjenske politike, o Konstituanti (demokratskoj), koja će odrediti oblik vladavine, njegove teze o umjerenoj agrarnoj reformi kao o najvažnijem pitanju buduće jugoslavenske vlade, bacaju sjenku na političku koncepciju, koju će Saveznici provoditi u okviru tršćanskog pitanja. U njegovoj korespondenciji s maršalom Alexanderom Ch. jedinom preokupacijom ostat će trajna briga, da se ne bi desilo, da Tito pred savezničkim četama zatvori tršćanska vrata. Sudbinu ovog dijela svijeta (od Soče do Trsata), CH. je odlučio da rezervira za Mirovnu konferenciju. Da bi izbjegao oslobođenje Istre po jugoslovenskim četama, on je demonstrativno stao da masira pred Trstom jake vojničke efektive, sa velikom nadmoćnošću avijacije i modernog mehanizovanog oružja.

Ivan Mažuranić

Nemamo ideja, nemamo fantazije, nemamo temperamenta, pa čak ni dovoljno znanja ni poznavanja same teme da bismo mogli da progovorimo originalno o pojedinim pojavama kao što je bio Mažuranić. Čisto trbuhozborstvo…

“Gotovo da bi se povijest hrvatske nauke o književnosti mogla napisati u odnosu na istraživanje i ocjenjivanje Mažuranićeva djela“. Bravo! Predlažem odlučno da se ovaj testimonium paupertatis “hrvatske nauke u književnosti“ neodgodivo briše.

Smail Aga kod nas “pogiba“ kao “neznatan lokalni tiranin“ itd. Bez obzira što je Smail Aga poginuo kao “neznatan lokalni tiranin“, za poetsku vrijednost ili intenzitet jedne teme, epske, lirske ili dramatske mislim da je potpuno sporedan društveni rang opjevanog lica bez obzira da li je znatno ili neznatno, lokalno ili nelokalno, jer je kod toga posla važno samo to kako je to lice poetizirano na sceni ili u stihu. Da je Smrt Smail Age djelo “prikaz naše nacionalne problematike sve do kraja Mažuranićeva banovanja“ s time se ne bih mogao složiti isto tako da ovu temu koju je oblikovao Mažuranić “nitko neće više oblikovati“, zašto, jer je motiv “uglavnom neponovljiv“? Pitamo se zašto bi taj motiv bio neponovljiv, ili zar je u naletu ili najezdi turske romantične poplave u našoj literaturi bio taj podvig zaista osamljen ili jedinstven?

Čovjek sa “bakenbartima sivim“ ostat će, čini se za uvijek, “ban pučanin koji je dao jedno od najznačajnijih djela hrvatske i jugoslavenske književnosti uopće“. Njegova pojava “strši kao neobična“, bio je kao “potomak imućnije seljačke obitelji“ koja se “selila iz Splita u Senj a iz Senja u Novi“, svršeni student, advokatski koncipijent, advokat, kurator, prokurator i na kraju ban. Sad znamo sve.

Petar Preradović

O Preradoviću trebalo bi dati pregnantniju ocjenu, jer to da je “kao dječak zametnuo materinji jezik“, u ovom slučaju zaista nije važno, a da li je Preradović bio i postao “najznačajniji umjetnički propovjednik nacionalnih ideja“, i da li je kao takav bio “najtopliji“, to je sporedno, jer Nedić Preradovićev jezik zove nemuštim bez obzira na toplinu tog propovjednika nacionalnih ideja, za koga mi sami kažemo da je slika, “pomalo, moderne hrvatske književnosti“, kada je kao austrijski đak “zametnuo“ svoj jezik. Pa kad se već ističe da je “dotjerao čak do položaja generala“, onda treba znati da je ovaj “najtopliji propovjednik nacionalnih ideja“ generalom postao veoma kasno, a kao što se iz njegove temišvarske korespondencije vidi, intelektualno-moralni raskol između tog “najtoplijeg propovjednika nacionalnih ideja“ i vojnika u austrijskoj službi nije bio tako tragično dubok te bi ga kao propovjednika Sveslavenstva to smetalo da ne mašta o blistavim izgledima svoje generalske karijere, da se može konačno oženiti bez kaucije…

To što je “ipak dotjerao do generala“, i to nije bila nikakva karijera. Ona se samo sa postolja Rendićevog spomenika pričinja velebnom. Običan generalmajor als längerdienender Infanterie-Oberst, nije to bilo ništa. Da se prestilizira da je “umro daleko od domovine“. Nije to bilo ni tako daleko, umrijeti u Beču.