Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Zagrebačka bogoštovna općina Zagreb i njezino djelovanje u NDH’ u kojem Ruth Lipa opisuje kako su pojedini Židovi uspjeli preživjeti tijekom NDH te kakvu je ulogu imala Katolička crkva na čelu s kardinalom Stepincem

Nakon upada Nijemaca i osvajanja Kraljevine Jugoslavije te proglašenja Nezavisne Države Hrvatske zagrebačka Općina ostala je bez predsjednika. Nakon smrti dr. Marka Horna, predsjednika Općine, u veljači 1941., nitko novi nije izabran pa je zamjenik obavljao njegovu dužnost.

Polovicom svibnja 1941., kada je Općini dopušteno da se ponovno aktivira, organizirana je iz kruga općinara koji su ostali (dio ih je pritvoren, a dio je pobjegao) novo/stara uprava, u kojoj je dr. Hugo Kon, koji je obnašao dužnost predsjednika u godinama 1920. – 1935., preuzeo na sebe vodstvo, s obzirom na njegovo veliko iskustvo i s obzirom da je bio vođa kojega su svi prihvaćali.

Uz njega su bili općinari iz Općine: dr. Drago/Dragutin Rosenberg, Hans /Ivan/Ivo Hochsinger, Lavoslav Steiner, Aleksandar Klein – tajnik, kojega je vlast imenovala za komesara te drugi općinari iz prijašnje uprave, a također i iz sefardske zajednice, čiji su se članovi pridružili novoj upravi.

Općina je tražila potvrde za vodstvo i za prosvjetne djelatnike te za rabine: dr. Gavru Schwarza – glavnog rabina i dr. Miroslava Šaloma Freibergera.

Kao i na početku, nikakva obećanja o davanju „zaštite“ vodstvu Općine nisu pomogla, pa kada su vršene racije, ne jednom su pritvoreni i dužnosnici Općine te obično nije postojala mogućnost da ih se oslobodi. Rezultat je bio bježanje članova vodstva Općine svaki put kada bi im se pružila prilika za bijeg, jer nisu vjerovali vlastima.

Među onima koji su pobjegli bili su dr. Maks Pscherhof, predsjednik Organizacije za pomoć izbjeglicama i jedan od dužnosnika cionističkog pokreta, koji je prebjegao na područje pod talijanskom upravom i tajnik Aleksandar Klein (koji je pritvoren u kolovozu 1941. i oslobođen u studenom 1941.), a koji je pobjegao u svibnju 1942. u Italiju. Oni koji su govorili mađarski, pobjegli su u pravcu Mađarske, a onda nekamo dalje.

Početkom 1942. preminuo je glavni rabin dr. Gavro Schwarz i na njegovo mjesto došao je rabin dr. Miroslav Šalom Freiberger, koji je zajedno s predsjednikom Hugom Konom upravljao Općinom. Njih dvojica su se zauzimali za Općinu kod svih mogućih nadležnih tijela unutar države i izvan nje, tako da je to, ustvari, bilo zajedničko predsjedništvo dviju osoba.

U rujnu 1942. zamjenik dr. Kona, dr. Drago Rosenberg, pobjegao je u Italiju, nakon što se spasio od akcije u kolovozu 1942. Umjesto njega, imenovan je Oskar Kišicki/Kišicky.

Početkom svibnja 1943., zbog pritiska Nijemaca, ponovno je izvršena akcija, u kojoj je uhvaćena većina Židova koji su još ostali u Zagrebu, zajedno s mnogim članovima uprave Općine, na čelu s dr. Hugom Konom i rabinom Miroslavom Šalomom Freibergerom. Zbog svog osjećaja poslaničke dužnosti nisu htjeli pobjeći prije, iako su mogli.

To zajedničko predsjednikovanje dr. Huga Kona i dr. M.Šaloma Freibergera, prema svim svjedočanstvima iz tog razdoblja, pamti se po dobrom i kao uprava koja je djelovala u korist gradskih zagrebačkih Židova i Židova u državi, vrlo predano i hrabro te nije štedjela truda u nastojanjima da spasi što više osoba. Izvještaj koji je stigao u Švicarsku 1945., potvrdio je da je u svibnju 1943. u Birkenau stigao transport u kojem su se nalazila obojica predsjednika (Kon i Freiberger) te da su obojica tamo stradala.

28. svibnja 1941., nakon donošenja rasnih zakona, Stepinac je napao ustašku vlast, jer u rasnim zakonima nisu uzeti u obzir katolici židovskog podrijetla pa su i oni morali nositi židovski znak

Od svibnja 1943. pa do kraja rata na čelu Općine bili su Ašer Kišickyi i dr. Robert Glücksthal, obojica oženjena katolkinjama. Ni njih nije imenovala vlast, nego je imenovanje došlo iznutra. Izvještaj iz lipnja 1943., koji je iz Zagreba stigao u Švicarsku, navodi da je dr. Hugo Kon imenovao Ašera Kišickog za svog zamjenika u slučaju da mu se nešto dogodi, s obzirom da je njegov prijašnji zamjenik dr. Rosenberg pobjegao. I gospođa Kišickyi govori, u svom svjedočanstvu, o sastanku preostalih dužnosnika Općine, koji je održan u općinskim uredima, gdje su A. Kišickyi i dr. R. Glüksthal imenovani za članove predsjedništva.

Ašer Kišickyi, u svojem svjedočanstvu nakon rata, piše da je jedina stvar koja je tjerala dužnosnike da nastave s djelovanjem Općine, unatoč šoku koji su doživjeli zbog transporta u svibnju 1943., bila spoznaja da u logorima i u Zagrebu još postoje ljudi, čiji fizički opstanak ovisi o nastavku postojanja i djelovanja Općine.

Dana 15. listopada 1944. pritvoreni su, zbog prokazivanja, članovi općinske uprave i službenici koji su toga dana bili u zgradi. Intervencijom Crvenog križa, A. Kišickog i dr. R. Glüksthala pušteni su nakon deset dana. Od ostalih šest pritvorenih, troje ih je obješeno, a troje poslano u Jasenovac, gdje su stradali.

Nakon što su oslobođeni, R. Glüksthal i A. Kišickyi nastavili su djelovati s više opreza i ponovno zato što su bili potrebni ostatku Općine, s manje kontakta s vlastima, a pod zaštitom Crvenog križa.

Veze s drugim općinama

Odmah po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske prekinuta je veza među općinama u novoj državi i općinama u ostalim dijelovima Jugoslavije. Središnja općina u Beogradu ostala je u području njemačke vlasti i vrlo malo informacija se prenosilo na sjever. Nasuprot tomu, među općinama u NDH vrlo brzo je došlo do jakog povezivanja, koje je uglavnom bilo bazirano na pronalaženju najboljih načina kako da općine zajedno pomognu onima koji su uhvaćeni i odvedeni u koncentracijske i radne logore, izvan područja njihova dosega.

Zagrebačka općina, zbog toga što je bila najveća i najbliža centrima vlasti države i Katoličke Crkve, te zbog svojih mnogih mogućnosti i dobrih veza s drugim državama, vodila je od početka korespondenciju s drugim općinama. Uglavnom se dopisivala s općinama u Sarajevu i Osijeku, čiji su mnogi članovi bili zatvoreni u koncentracijskim logorima.

Okružnica Zagrebačke općine od 29. listopada 1941. upućena je svim općinama u NDH i predstavlja temelj za organiziranje općina za zajedničku akciju. Tekst pisma je sljedeći:

„Svim Općinama!!!!!!!!!

Akcija za logore

Na konferenciji predstavnika židovskih bogoštovnih općina Zagreb, Sarajevo i Osijek, koja je ovih dana održana u Zagrebu, u vezi sa današnjim potrebama oko rješavanja svih pitanja, koja spadaju u nadležnost općina, donesen je pored ostalog i slijedeći zaključak:

Sabiranje novčanih sredstava, hrane, odjeće i obuće za internirane u logorima, koje se danas nameće kao vrlo žurno i neodgodivo obzirom na dolazeću zimu, podijeljeno je u tri područja.

U svakom od tih područja provodi jedna od spomenutih općina akcije, obavještava o njenim rezultatima i o stanju u logorima.

Središte za vođenje spomenutih poslova je zagrebačka židovska bogoštovna općina, koja će voditi o svemu evidenciju te će o svim važnijim stvarima redovito obavještavati sve općine, prvenstveno one u Sarajevu i Osijeku.

Dr. Miroslav Šalom Freiberger, glavni rabin od 1942., bio je blizak prijatelj zagrebačkog kardinala Alojzija Stepinca i vrata Kaptola bila su mu uvijek otvorena

Napominjemo, da se sve akcije provode po odobrenju i sa znanjem nadležnih vlasti.

Područja su podijeljena ovako.

Zagreb: područja Ž. B. O. u Bjelovaru, Daruvaru, Karlovcu, Koprivnici, Križevcima, Kutini, Ludbregu, Pakracu, Sisku, Slav. Požegi, Varaždinu i Virovitici.

Sarajevo: područja Ž. B. O. u Banjoj Luci, aškenaskog i sefardskog obreda, Bihaću, Bijeljini, Bos. Novom, Bos. Brodu, Derventi, Doboju, Dubrovniku, Mostaru, Sanskom Mostu, Travniku, Tuzli, Visokom, Višegradu, Zavidovićima, Zenici i Zvorniku.

Osijek: područja Ž. B. O. u Brčkom, Slav. Brodu, Donjem Miholjcu, Đakovu, Našicama, Novoj Gradiški, Osijeku D. g., Podr. Slatini, Rumi, Hrv. Mitrovici, Valpovu, Vinkovcima, Vukovaru, Zemunu, aškenaskog i sefardskog obreda i Iloku.

Molimo Vas, da odmah započnete skupljanjem po individualnim arcima, koje ste od nas primili i općenito za sve ostale zatočenike. Očekujemo Vaše izvještaje, a općine s područja, koje potpadaju pod Sarajevo odnosno Osijek, molimo da stvari šalju u jedno od ta dva mjesta prema gornjoj razdiobi“.

U nastavku pisma nalazi se izvještaj o logorima Loborgrad i Jasenovac te o izbjeglicama s područja Reicha koji su se našli na teritoriju NDH.

Nakon tog sastanka, mnogi izvještaji iz drugih Općina stizali su u Zagreb ili su posredništvom zagrebačke općine preneseni u druge općine ili su dani samo za informaciju Zagrebu. Međutim, postoje i mnoga neposredna dopisivanja između općina Osijek i Sarajevo, uglavnom zbog toga što je bilo uhićenika sa sarajevskog područja koji su bili zatvoreni u logorima blizu Osijeka. Posebna briga posvećena je ženama i djeci koji su bili zatvoreni u koncentracijskom logoru Đakovo.

S vremenom su nestale općine s tog područja jer su većinu njihovih članova ustaše i Nijemci odveli u logore po NDH i Njemačkoj. Zagrebačka općina bila je jedina koja je preostala do kraja ratnog razdoblja, kao tijelo koje se brine za preostale hrvatske Židove, a osobito za zatvorenike u logorima.

Odnosi s vlastima

U organizacijskom pogledu Općina je imala dvije službene adrese na koje su se Židovi trebali obraćati u slučaju potrebe pregovaranja s vlastima.

Prva je adresa Posebni ured Ustaške policije za židovska pitanja (Ravnateljstvo Ustaškog Redarstva – Židovski Odsjek). Na čelu Ureda u Zagrebu stajao je Ivo Baraković, a njemu se poslije pridružio Vilko Kühnel, koji je bio nadležan za Hrvatsku, a s vremenom je preuzeo Barakovićevo mjesto.

Ustaška policija djelovala je u skladu s protužidovskim zakonima koji su doneseni i bila je povezana s njemačkim GESTAPO-om, osobito s osobom po imenu Müller. Iako su mnoge njihove akcije bile usmjerene protiv Židova: pritvori, transporti u koncentracijske logore i ostvarenje drugih protužidovskih zakona, prema svim svjedočenjima ta dvojica pojavljuju se u prilično pozitivnom svjetlu.

Ne jednom se navodi da je postojala mogućnost doći do njih i postići oslobođenje ljudi ili se moglo preko njih nabaviti izlazne dokumente za različite osobe iz Općine, s pomoću kojih su pobjegli na područje koje je bilo pod talijanskom okupacijom. Čini se da su obojica bili „dobri ustaše“, ali nisu bili fanatični antisemiti. Čak su i mjesto okupljanja pritvorenih Židova određivali prema prijedlogu predstavnika Židovske općine, u središtu grada, na pristupačnom mjestu, gdje su se nalazili u vidokrugu javnog mišljenja.

Druga je adresa na koju su se Židovi obraćali bila Odjel Redarstvenog ravnateljstva (policijske uprave) u Zagrebu, na čelu s dr. Ivom Britvićem. Taj je odjel djelovao kao izvršna vlast, produžena zakonska ruka. Glavna djelatnost toga odsjeka u vezi sa židovskom općinom odnosila se baš na pitanje otkupnine, a odgovoran je i za veliki dio pritvora. Britvić, koji je bio odvjetnik po struci, poznavao je osobno neke članove Općine. U predmetu otkupnine upravo je on bio taj koji je vršio najjači pritisak na Židove, a njegovo je ponašanje bilo vrlo tvrdo. Unatoč tomu, u većini slučajeva odnosi s policijom / redarstvom bili su korektni. Bilo je mnogo policajaca i agenata koji su upozoravali Židove svaki put kada će doći do akcije uhićivanja. Dio njih je to činio za novac, ali dio njih je to činio zbog osjećaja prijateljstva. Mnogo puta su zažmirili na bijeg Židova ili na mjesta njihova skrivanja. Međutim, bilo je mnogo takvih koji su nastojali pritvoriti Židove, kako bi tu istu večer prisvojili imovinu koja je ostala u njihovim kućama.

Što je više rastao pritisak Nijemaca na vlasti da dovrše „čišćenje” NDH od Židova, pregovori s tim dvama nadležnim tijelima radi smanjenja pritiska na Židove postajali su sve teži, osobito nakon što je svakom čovjeku koji će prijaviti Židova vlastima obećana novčana nagrada od 100 kuna po glavi, pa su na taj način aktivirali šire slojeve koji su nastojali „uloviti“ Židove radi dobivanja novca. Poslije su se njima pridružili još neki vladini uredi s kojima su predstavnici trebali pregovarati o Općini i Židovima.

U vezi sa Zakonima o imovini, koji su doneseni u okviru Zakonskih odredbi o podržavljenju imetka židova i židovskih poduzeća, Općina je pregovarala s Ministarstvom financija (službeni naziv je Ministarstvo državne riznice, op. ur.). Postoje mnoga dopisivanja s Općinom o problemu prijenosa židovske imovine na ministarstvo. U predmetu otkupnine bilo je umiješano i Ministarstvo financija, a također u vezi sa Zakonom o plaćanju odštete kućnim pomoćnicama, „arijevkama“, radi otpuštanja. To je Općinu pretvorilo u skrbnika za sve Židove koji nisu platili odštetu. Sve to zahtijevalo je kontakte s Ministarstvom financija koje je nekoliko puta mijenjalo svoj naziv.

Od adresa na koje su se Židovi mogli obraćati bio je i Ured za pitanje logora koji je održavao izravnu vezu sa židovskom općinom, mimo Ustaškog redarstva, a bavio se uglavnom slanjem paketa za preživljavanje zatvorenicima, uključujući lijekove i cigarete.

S nadležnim tijelima grada Zagreba rješavao se problem opskrbe drva za grijanje, gradski porez, pristojbe za struju i vodu te problem pogreba i grobnih parcela itd.

Vodstvo Općine djelovalo je kod različitih nadležnih tijela, ovisno o svojim vezama, budući da su veze imale veliku važnost u ustaškom režimu.

Dr. Hugo Kon, predsjednik Općine, imao je veliko iskustvo s vlastima s obzirom da je dugi niz godina (1920. – 1935.) bio predsjednik Općine, a i zbog svojih poznanstava s čelnicima na vlasti koja potječu još od školskih dana.

Dr. Miroslav Šalom Freiberger, glavni rabin od 1942. godine, bio je blizak prijatelj zagrebačkog kardinala Alojzija Stepinca i, prema svjedočenju mnogih, vrata Kaptola, kardinalova sjedišta, bila su mu otvorena.

Također je dio čelnika u Ustaškom redarstvu policiji i u Glavnom ravnateljstvu za javni red i sigurnost bio spreman pomoći te su Aleksandru Kleinu, Jošku Abrahamu i Hinku Mannu, ne jednom, pomogli u akcijama za spašavanje Židova iz Općine.

U jednom izvještaju koji nije potpisan, od 1. svibnja 1942., naglašava se da kad je riječ o pitanju Židova ne postoji samo jedna adresa kod nadležnih tijela na koju se mogu obratiti. Veliki broj razina na kojima se odlučivalo o Židovima stvorio je veliki unutarnji kaos unutar same vlasti te je postojao pokušaj da se sve što se tiče Židova stavi pod nadležnost Ministarstva za unutarnje poslove NDH. Čini se, međutim, da taj plan nije uspio, jer je pitanje Židova bilo i dalje podijeljeno među različitim tijelima.

Odnosi s Katoličkom Crkvom

Katolička Crkva imala je niz problema s Nezavisnom Državom Hrvatskom. Njezin glavni problem bio je problem potpune identifikacije s oblikom režima. Službeno se Nezavisna Država Hrvatska proglasila katoličkom državom te je time Crkva ostvarila svoje želje.

Hrvatski kardinal i zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac doživio je, na početku, osnivanje Nezavisne države Hrvatske, kao ostvarenje nacionalnih i vjerskih težnji. Otuda se može shvatiti njegov blagoslov novo proglašenoj državi, njegov posjet Slavku Kvaterniku već 12. travnja 1941. i odobravanje na koje je osnivanje NDH naišlo u Crkvi. Dana 16. travnja 1941. nadbiskup Stepinac je posjetio Antu Pavelića i izrazio svoju odanost novom režimu. S time u vezi, izdao je proglas narodu, kojim ga poziva da bude odan novoj hrvatskoj vlasti.