Lenjin piše boljševicima iz Penze, 11. kolovoza 1918.

Ovo je pravi Lenjin kakvim ga sovjetski narod nikad nije vidio. Vladimir Iljič Lenjin sovjetski je premijer postao predvodeći boljševičko preuzimanje vlasti u listopadu 1917. Za Lenjinove vladavine i poslije njegove smrti propagandom je stvorena slika dobroćudna patrijarha djeda, tijelo mu je sačuvano i izloženo u mauzoleju poput sveca. No prava je slika ponešto drukčija. Lenjin se ponosio svojom grubošću i često je govorio: „Bez streljačkih vodova revolucija je besmislena.“ Kad je čuo da Staljin ubija ljude, rekao je: „To je baš ono što nam treba.“ Čim je došao na vlast, Lenjin je osnovao okrutnu tajnu policiju ČEKA, zaduženu za provođenje njegova terora, i dok njegov režim pokušava prevladati u građanskom ratu, Lenjin šalje ovakva pisma kojima naređuje nasumična ubojstva. Ovo je pismo otkriveno tek 1991., poslije pada Sovjetskog Saveza. Lenjinovo je tijelo i danas izloženo na Crvenom trgu.

Drugovi! Ustanak pet kulačkih oblasti mora se bezobzirno ugušiti. To je u interesu cijele revolucije jer je „posljednja odlučujuća bitka“ s kulacima posvuda u tijeku. Mora im se pokazati primjer.

1. Objesite (pazeći da se vješanje održi na mjestu na kojem ga svi mogu vidjeti) ne manje od stotinu poznatih kulaka, bogataša, krvopija.

2. Objavite njihova imena.

3. Zaplijenite im sve žito.

4. Izdvojite taoce u skladu s uputama iz jučerašnjeg telegrama.

Učinite to tako da stotinama kilometara na sve strane ljudi vide, drhte, znaju, viču: dave i na smrt će zadaviti krvopijske kulake. Potvrdite brzojavom primitak poruke i provedbu. Vaš, Lenjin.

Pronađite neke uistinu okrutne ljude.

Staljin piše Klimentu Vorošilovu, 3. srpnja 1937.

U veljači 1937. Staljin je pokrenuo veliki teror (ili veliku čistku), ponajprije protiv svojih drugova iz Komunističke partije. Na koncu je ubijeno oko milijun nevinih, a još su milijuni završili u zatvorima. Staljin ništa ne otkriva u javnosti dok broj uhićenja i pogubljenja sumanuto raste, ali privatno upravlja svakim detaljem. Do danas su ostala sačuvana brojna pisma njegovim poslušnicima u kojima ih potiče na pokolj: „Nije li došao trenutak da stisnemo toga gospodina i natjeramo ga da prijavi prljaveposlove?“, piše tijekom mučenja jednog zatvorenika. U drugim prilikama pouzdanim pristašama šalje kategorička pisma poput ovoga: „Druže Maljenkov. Moskvin mora biti uhićen. J. St.“ A kad se njegovi ubojice umore, on ih bodri da nastave: „Što oštriji zubi, to bolje. J. St.“ Uvjerio je sudrugove da su uhićeni doista krivi pokazavši im njihova priznanja koja su potpisali pod prijetnjom mučenja. Ovdje ta svjedočanstva šalje poslušniku priloživši mu i ovo popratno pismo:

Dragi Klime, jesi li pročitao svjedočanstva …? Kako ti se sviđaju buržujske marionete Trockoga …? Htjeli su likvidirati sve članove Politbiroa … nije li to čudno? Koliko nisko netko može pasti? J. St.

Mao Ce-tung piše Crvenoj gardi Srednje škole pri Sveučilištu Tsinghua, 1. kolovoza 1966.

Ovo je pismo koje je pokrenulo kaos i okrutnosti Kulturne revolucije. Otkad se 1949. domogao vlasti, Mao je strijeljanjima i nestašicama hrane ubio milijune „klasnih neprijatelja“, ali sad, usmjeravanjem kampanje koju su iza kulisa podupirali pristaše poput njegove žene Jiang Qing i ministra obrane Lina Biaoa, okreće oružje na svoje premoćne dužnosnike koji su mu pokušali ograničiti vlast. Maovo su oružje mladi studentski radikali i huligani iz Crvene garde koji mu pomažu uništiti suparnike, a to čini poticanjem rulje na nasilje ili, kako je on to nazivao, „bombardiranjem središnjice“. Ovo je pismo jedan od javnih znakova njegove potpore Crvenoj gardi: „Ispravno je ustati protiv reakcionara.“ Predlaže da bi, pošto ih „upozore na njihove pogreške“, žrtvama trebalo ponuditi priliku da postanu „novi ljudi“. Posrijedi je vrlo zloslutna dvosmislenost: u ruralnim su krajevima u to ime mnogi mučeni, ubijeni ili „preodgajani“.

Drugovi iz Crvene garde! Dobio sam i plakate otisnute s velikim slovima koje ste mi poslali 28. srpnja i pismo koje ste mi poslali, tražeći odgovor. Plakati s velikim slovima dočaravaju vašu ljutnju na sve najmodavce, buržuje, imperijaliste, revizioniste i njihova potrčkala koji iskorištavaju i ugnjetavaju radnike, seljake, revolucionarne intelektualce te revolucionarne stranke i skupine. Kažete da je ispravno ustati protiv reakcionara, a ja vas oduševljeno podupirem … Ovom vam prilikom želim reći da ja i moji revolucionarni suborci dijelimo isto stajalište. Ma gdje da su, u Pekingu ili gdje god u Kini, oduševljeno ću poduprijeti sve koji u pokretu Kulturne revolucije zauzmu stajalište slično vašemu. I, još nešto, osim što vas podupiremo, tražimo od vas da obratite pozornost na ujedinjenje sa svima s kojima se može ujediniti. A što se tiče onih koji su počinili ozbiljne pogreške, najprije ih upozorite na njih, a onda im ponudite izlaz iz teškoća dajući im nešto raditi, omogućivši im da isprave svoje pogreške te postanu novi ljudi. Marx je rekao: „Proletarijat mora osloboditi ne samo sebe nego i sve ljude. A ako ne može osloboditi sve ljude, onda ni sâm proletarijat neće uspjeti ostvariti konačno oslobođenje.“ Neka i drugovi obrate pozornost na tu istinu.

1. Ne održavajte veze.

2. Ne posjećujte nikoga.

3. Ne nudite večere ni darove.

4. Ne pozivajte ljude na opere ili filmove.

5. Ne fotografirajte se s drugima.

Tito piše Staljinu, 1948.

Pismo koje je prestravilo najstrašnijega vođu modernog doba. Jačanjem raskola između komunističkih saveznika Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin očekuje da se manja zemlja podčini njegovoj moći. No predsjednik Jugoslavije, maršal Tito, prkosio je Staljinu i toliko ga ražestio da je jednog za drugim poslao niz atentatora koji su ga trebali smaknuti, no ni jedan nije uspio. Naposljetku je jugoslavenski predsjednik Staljinu poslao ovu poruku, a on ju je navodno s još nekoliko posebnih pisama čuvao u osobnom sefu u kojemje i pronađena poslije njegove smrti. Pismo je upalilo i Staljin je prestao slati atentatore.

Prestani slati ljude da me ubiju! Već smo ih petoricu uhvatili s bombom i još jednoga s puškom … Ne prestaneš li slati ubojice, ja ću poslati jednoga u Moskvu i neće biti potrebe da šaljem drugoga.

Leonard Cohen piše Marianne Ihlen, srpanj 2016.

Izreći „zbogom“ jedna je od umjetnosti pisanja pisama. Ni jedan kantautor između 1960-ih i početka 21. stoljeća nije bio takav majstor riječi, baš kao i glazbe, kao Leonard Cohen. Sebe je ponajprije smatrao pjesnikom, ali njegova su remek-djela stihovi i pjesme, od kojih su se mnoga temeljila na ljubavnim vezama sa ženama koje su mu postale muze – pjesme poput „Suzanne“, „Nancy“ i „Sisters of Mercy“ – ali ni jedna ga nije nadahnula više od Marianne Ihlen, mlade Norvežanke koja se 1960. s njim preselila na grčki otok Hidru. Bila mu je nadahnuće za neke od najljepših pjesama, primjerice „Bird on the Wire“, ali ponajprije „So Long, Marianne“. Pošto su potkraj 1960-ih prekinuli, udala se i preselila u Oslo. Mnogo godina poslije, 2016., dijagnosticirana joj je leukemija. U bolnici je brzo kopnjela i očekivalo se da će ubrzo umrijeti. Svog je bliskog prijatelja Jana Christiana Mollestada 1. srpnja zamolila da obavijesti Leonarda Cohena, koji je, u dobi od osamdeset jedne godine, premda bolestan, još pjevao i pisao. Kasnije te noći Jan šalje pismo Cohenu, govoreći mu da je Marianne „ostalo još samo nekoliko dana“, završavajući s „nadam se da ćete ovo pročitati na vrijeme da s njom kontaktirate. Nadam se da ne mislite kako se miješam u nešto u čemu mi nije mjesto. Samo Vam želim prenijeti Marianneinu duboku ljubav prema Vama.“ Jan se ne nada da će Leonard Cohen odgovoriti, ali u zoru, poslije besane noći, našao je ovo prekrasno pismo. Jan ga je pročitao Marianne. „Tih sedam Leonardovih rečenica – znak njegove vječne ljubavi – ponudile su Marianne novu razinu spokoja.“ Dan poslije pala je u komu i poslije dva dana umrla. Leonard Cohen umro je u studenome. Možda je „niz cestu“ vidio Marianne …

Najdraža Marianne! Malo sam iza tebe, dovoljno blizu da te uhvatim za ruku. Ovo je staro tijelo odustalo, baš kao i tvoje, a obavijest o deložaciji očekujem svaki dan.

Nikad nisam zaboravio tvoju ljubav i tvoju ljepotu. Ali ti to znaš. Ne moram ništa više reći. Sretan ti put, stara prijateljice. Vidjet ćemo se niz cestu.

Beskrajno te volim i zahvaljujem ti, Leonard

„Henriette“ piše Giacomu Casanovi, jesen 1749.

Ovo je klasično pismo prekida veze. Pustolova Giacoma Casanovu slavi se kao velikog ljubavnika, koji je govorio kako je „žene dovodio do ludila“, ali je povremeno bio i knjižničar, špijun, okultist, spužvar, prevarant i sanjar – baš kao i vješt pisac pisama i memoara. Njegovo mu je prvo seksualno iskustvo s dvjema sestrama priskrbilo karijeru ženskara, ali sa svoje 132 ljubavnice nikad nije bio hladna srca kao što je tvrdio, a volio je inteligentne žene: „Razgovor je dvije trećine užitka“, tvrdio je.

Ovo je pismo Casanova primio od žene koju je doista ljubio: pseudonimnu Henriette koju je na početku 1749. upoznao u Parmi. Slobodna uma i briljantna kozerka besprijekorna ukusa, „oni koji smatraju da je žena nesposobna usrećiti muškarca dvadeset četiri sata na dan, nisu upoznali Henriette“. Vjerojatno je bila provansalska plemkinja uhvaćena u zamku nesretna braka, ali ona, a ne on, naposljetku prekida vezu, ostavljajući mu dar od petsto lujdora i na prozoru dijamantom naškrabano: „Zaboravit ćeš i Henriette.“

Njezino je pismo veoma šarmantno; „Zakunimo se da se nikad nećemo zaboraviti.“ Pretpostavljamo da se vraća svome dosadnom mužu. Kao što se često zbiva u takvim scenarijima, Henriette se kune da nikad više neće imati nezakonitu vezu, ali Casanovi slomljena srca želi mnogo drugih Henrietta: „Ponovno ćeš voljeti.“ Ali on zna da više nikad neće biti isto – u životu je samo jedna Henriette.

Ja sam, najdraži i najbolji prijatelju, prisiljena napustiti te, ali nemoj se još više ražalostiti misleći na moju tugu. Budimo dovoljno mudri da smatramo kako smo doživjeli prekrasan san i nemojmo se žaliti na sudbinu jer tako krasan san nikad nije trajao toliko dugo! Ponosimo se spoznajom da smo tri mjeseca jedno drugomu dali najsavršeniju sreću. Malo je ljudi koji se time mogu podičiti! Zakunimo se da se nikad nećemo zaboraviti i da ćemo se često sjećati sretnih sati svoje ljubavi kako bismo je obnovili u svojim dušama koje će, premda razdvojene, u njima uživati baš kao da nam srca kucaju jedno uz drugo. Nemoj se raspitivati o meni, a ako sudbina dopusti da saznaš tko sam, zaboravi to zauvijek. Sigurna sam kako će ti biti drago čuti da sam svoje afere uredila tako dobro da ću ostatak svoga života biti sretna koliko to mogu biti bez tebe, dragi prijatelju, kraj sebe. Ne znam tko si, ali sigurna sam da te nitko na svijetu ne pozna tako dobro kao ja. Do kraja života više neću imati ljubavnika, ali ne želim da me u tome oponašaš. Baš nasuprot, nadam se da ćeš ponovno voljeti i uzdam se u to da će ti dobra vila na put dovesti drugu Henriette.

Zbogom … zbogom.

Winston Churchill piše supruzi Clementine, 17. srpnja 1915.

Dok je svijet 1914. jurio u Prvi svjetski rat, Winston Churchill, u dobi od četrdeset godina, u britanskome je Kabinetu bio ministar ratne mornarice, na čelu flote najveće svjetske pomorske sile. Poput svih u Europi, bio je užasnut glupim, grozničavim srljanjem u rat, pa je u srpnju 1914. ovako pisao supruzi Clementine: „Mislim da mi na ovom otoku nismo jako odgovorni za ovaj val ludila koji je zahvatio umove kršćana. Nitko ne može sagledati posljedice. Pitao sam se nisu li se ti glupi kraljevi i carevi mogli sastati i obnoviti svoje kraljevanje spašavajući narode od pakla, ali svi kao da lebdimo u nekoj obamrlosti.“ Kad prvi njemački napadi nisu uspjeli Francusku i Rusiju izbaciti iz rata, on se pretvorio u krvavo rovovsko vojevanje koje je Churchill pokušao domišljato riješiti predlažući napad na najslabiju kariku među njemačkim saveznicima, Osmansko Carstvo, smanjujući pritisak na Rusiju i, možda, osvajanje Istanbula. Zamisao je bila vrlo razumna, ali traljavo izvedena, pa se pretvorila u katastrofalnu kampanju na Galipolju. Churchill je uklonjen iz Admiraliteta i degradiran. U studenome 1915. podnio je ostavku i otišao u rovove kao potpukovnik, a u vladu se vratio u srpnju 1917.

Upravo tijekom toga političkog pakla, spremajući se uvojačiti, piše pismo Clementine koje treba otvoriti „u slučaju moje smrti“. Spominjući sina Randolpha kao nasljednika, Churchill Clementine piše karakterističnom mješavinom političkog pragmatizma, bahate samouvjerenosti, romantične ljubavi te viteške, čak i duhovne otvorenosti, osobito obećavajući da „postoji li negdje drugdje, potražit ću te“.

Umrem li, želim da dođeš u posjed svih mojih dokumenata, posebice onih o mojoj službi u Admiralitetu. Odredio sam te svojim jedinim književnim egzekutorom … Nema žurbe, ali volio bih da se jednog dana sazna istina. Randolph će nastaviti čuvati žar. Nemoj previše žaliti za mnom. Duša sam uvjerena u svoja prava. Smrt je samo nezgoda, usto ne najvažnija koja nam se događa u ovome bivstvovanju. Sve u svemu, osobito pošto sam sreo tebe, draga, bio sam sretan, a ti si me naučila kako plemenito može biti žensko srce. Postoji li negdje drugdje, potražit ću te. U međuvremenu gledaj naprijed, osjećaj se slobodno, uživaj u životu, bdij nad djecom i čuvaj me u sjećanju. Neka te Bog blagoslovi. Zbogom. W

Franz Kafka piše Maxu Brodu, lipanj 1924.

Franz Kafka pisao je o otuđenju, tajnosti i progonu zlokobnih birokracija, a njegovo posljednje pismo najboljem prijatelju Maxu Brodu nudi sve teme kojima se bavio u svojim knjigama. Rođen u Pragu, Kafka je bio Židov zaposlen u osiguranju koji se pretvorio u romanopisca i napisao remek-djela poput Procesa i Dvorca. Ali bio je opsjednut ženama, istodobno u strahu od književnih i seksualnih neuspjeha. Zbog toga je uništavao 90 posto svega što je napisao. Dok je umirao od tuberkuloze, naložio je Brodu da uništi sve njegove radove, koji bi, prema njegovu mišljenju, uništili njegovu književnu reputaciju. Brod je odlučio ne poslušati prijateljev zahtjev, pa je između 1925. i 1933. objavio djela koja su nadahnula riječ „kafkaština“.

Dragi Max, moja posljednja molba: sve što ostane za mnom … notesi, rukopisi, pisma, moja i drugih ljudi, skice itd., trebaš nepročitane spaliti sve do posljednje stranice, baš i ono što sam pisao ili bilježio, a u tvojem je posjedu ili posjedu drugih, od kojih ih zamoli u moje ime. Pisma koja ti neće biti predana barem bi trebali spaliti oni u kojih su. Tvoj Franz Kafka

Walter Raleigh piše supruzi Bess, 8. prosinca 1603.

Posebna je vrsta pisma osobe koja, suočena sa smrću sutra ujutro, ipak uspijeva pisati u neustrašivo veselu tonu, a ovo je jedno od najboljih. Walter Raleigh je 17. studenoga 1603. osuđen na smrt zbog izdaje jer je bio upleten u „glavnu urotu“ protiv novoga kralja Jakova I. Noć prije smaknuća piše ovo pismo Bess, koje sadržava prozaične financijske pojedinosti, izraze ljubavi supruzi i sinu te razmišljanja o smrti s osjećajima ponosne hrabrosti i nepodnošljive tuge.

Uzor svoga doba, Raleigh je bio miljenik Elizabete I. – energičan ljepotan, pustolov, gusar i admiral koji je utemeljio prvu koloniju u Sjevernoj Americi, pljačkao španjolske posjede u Latinskoj Americi i suzapovijedao napadima na samu Španjolsku. Ali nije bio samo čovjek od djela nego i od riječi, cijenjen pjesnik i povjesničar te ljekarnik. Ujutro, pošto je napisao ovo pismo, Raleigha su odveli na stratište, ali ga je kralj u posljednji trenutak pomilovao. Međutim, više su ga od desetljeća utamničili u londonskome Toweru – do 1616. – što mu je dalo priliku da napiše povijest svijeta i mnogo drugih djela. Nagovorio je kralja da ga pusti kako bi otišao u potragu za El Doradom (legendarnim gradom zlata za koji je vjerovao da je negdje u današnjoj Venezueli). Njegova ekspedicija nije pronašla zlato, što je razjarilo kraljeve španjolske saveznike. Španjolski veleposlanik zatražio je Raleighovu glavu, pa je on naposljetku smaknut 1618. Govorilo se da mu je Bess dala balzamirati glavu te da ju je sa sobom nosila sve do vlastite smrti 1647.

Winchester, 8. prosinca 1603.

U ovim ćeš mojim posljednjim recima (draga ženo) primiti moje posljednje riječi. Njima ti šaljem svoju ljubav da je možeš sačuvati kad budem mrtav, baš kao i moje savjete kad me više ne bude bilo. Ne bih te svojom voljom (draga Bess) izlagao tuzi. Pusti je da sa mnom ode u grob i bude zakopana u prašini. A vidjevši da nije volja Božja da se opet vidimo u ovome životu, podnosi to strpljivo i srčano kako ti to možeš.

Prvo, zahvalan sam ti koliko mi srce može zamisliti, ili moje riječi mogu izraziti, na svem trudu i brizi za mene, koji me, premda nisu imali učinka kakav bi htjela, ipak zadužuju, ali nikad ih neću moći otplatiti na ovome svijetu.

Drugo, preklinjem te ljubavlju kojom me voliš, ne skrivaj se mnogo dana, nego svojim trudom nastoj pomoći svojoj bijednoj sreći i dobru tvoga jadnog djeteta. Tvoje mi žalovanje ne može biti od koristi, ja sam tek prah.

Treće, moraš znati da je moja zemlja bona fide prenesena mome djetetu: dokumenti su sastavljeni na ljeto. Moj pošteni bratić Brett može posvjedočiti, a i Dalberry se valjda sjeća nečega. Vjerujem da će moja krv ugasiti zlobu koja me tako okrutno ubila: i da neće tebe i tvoje nastojati ubiti posvemašnjim siromaštvom. Ne znam kojem bih te prijatelju mogao uputiti jer svi su me napustili u trenutku kušnje. A posve mi je jasno da je moja smrt bila određena od prvoga dana.

Ljubi Boga i katkad mu se prepusti jer u tome ćeš naći pravo i trajno bogatstvo te beskrajnu utjehu: jer pošto si radila i opteretila misli svakojakim svjetskim razmišljanjima, na kraju te spopadne samo jad. Nauči svoga sina da voli i da se boji Boga, da strah od Boga raste s njim, a isti će Bog tebi biti suprug, a otac njemu; suprug i otac kojega ti nitko ne može oduzeti.

Odnesi ona pisma (ako bude moguće) koja sam pisao lordovima, u kojima sam ih molio za život. Bog mi je svjedok da sam zbog tebe i tvojih želio živjeti. Ali istina je da sam se prezirao što sam ih molio. Ali znaj (draga ženo) da je tvoj sin sin pravoga čovjeka, čovjeka koji je prezirao smrt i sve svoje izobličene i ružne oblike. Ne mogu mnogo pisati. Sam Bog zna kako teško kradem vrijeme kad ostali spavaju, a to je vrijeme kad bih svoje misli trebao odvojiti od svijeta. Zamoli za moje mrtvo tijelo koje ti je živo bilo uskraćeno; položi ga u Sherburne (ako se posjed nastavi) ili u crkvi u Exeteru, kraj mog oca i majke.

Ne mogu više pisati, vrijeme i smrt me zovu. Neka tebe i tvoje čuva vječiti, moćni, beskonačni i svemogući Bog, koji je dobro po sebi, pravi život i pravo svjetlo. Neka ima milosti nada mnom i neka me nauči da oprostim svojim progoniteljima i onima koji su me lažno optužili te nam dopusti da se sastanemo u njegovu veličanstvenom kraljevstvu. Zbogom, moja draga ženo. Blagoslovi mog jadnog dječaka. Moli za mene i pusti da vas moj dobri Bog oboje drži u svojim rukama. Napisano umirućom rukom nekad tvoga muža, sad nažalost oborenog. Koji je bio tvoj, ali sada nije ni svoj. WR

Che Guevara piše Fidelu Castru, 1. travnja 1965.

Dva junaka Kubanske revolucije. Che Guevara je bio zgodan argentinski liječnik koji se poslije putovanja motociklom po Latinskoj Americi pridružio Fidelu i Raúlu Castru u vođenju Kubanske revolucije. U borbi za svrgavanje diktatora Fulgencija Batiste, Guevara je uz braću Castro bio zapovjednik nesmotrene hrabrosti i izvanrednih organizacijskih vještina. Glavni grad Kube zauzeli su 1959. Došavši na vlast, Guevara je zapovijedao streljačkim vodovima koji su ubijali „ratne zločince“, vježbao je vojsku i vodio poljoprivredu, utemeljenu uglavnom na šećernoj trsci, te je usmjerio Kubu u savez s komunističkim Sovjetskim Savezom.

Guevara je imao ključnu ulogu u pozivanju Sovjeta da postave rakete na Kubu i upere ih u Sjedinjene Američke Države, koje su zatražile da ih se ukloni. U raketnoj krizi, suočeni s nuklearnim ratom s Amerikom, Sovjeti su ih povukli. Guevara i Castro bili su skloni nuklearnoj apokalipsi. Razočaran sovjetskom izdajom, a možda i Castrovom dominacijom, Che traži nove pustolovine, nove revolucije kojima će služiti, pa piše ovo oproštajno pismo.

Guevara nakon toga nestaje – najprije da se bori u Kongu i zatim, ostavljajući pismo svojoj djeci – „da odrastu kao dobri revolucionari“ – u Boliviji. Ondje ga je u dobi od trideset devet godina uhvatila desničarska milicija pod utjecajem CIA-e i smaknula bez suđenja.

Fidel!

U ovom se trenutku prisjećam mnogo toga: kad sam te sreo u kući Marije Antonije, kad si predložio da se pridružim, sve napetosti u pripremama. Jednog su dana došli i pitali koga treba obavijestiti o smrti, stvarnoj mogućnosti koja nam je svima prijetila. Poslije smo saznali da je istina, da se u revoluciji pobjeđuje ili pogiba (ako je stvarna). Mnogo je drugova palo na putu do pobjede.

Danas je sve mnogo manje dramatično jer smo sazreli, ali događaj se ponavlja. Osjećam da sam ispunio dio svoje dužnosti koja me povezivala s Kubanskom revolucijom na njezinu teritoriju, pa sad kažem zbogom tebi, drugovima, tvojem narodu, koji je sada moj.

Formalno dajem ostavku na svoje položaje u vodstvu stranke, svoj položaj ministra, svoj čin zapovjednika i svoje kubansko državljanstvo. Ništa me zakonski ne veže s Kubom. Jedine su veze drukčije – one koje se ne mogu rastrgnuti poput položaja na koje nas postave.

Osvrćući se na svoj prošli život, mislim da sam radio s dovoljno integriteta i posvećenosti konsolidaciji revolucionarne pobjede. Moja jedina ozbiljna pogreška bila je što nisam imao više vjere u tebe u prvim trenucima u Sierra Maestri i što nisam dovoljno brzo prepoznao tvoje kvalitete kao vođe i revolucionara.

Proživio sam veličanstvene dane, a uz tebe bio sam ponosan što sam tijekom briljantnih, ali tužnih dana karipske [kubanske raketne] krize pripadao tvojem narodu. Rijetko je koji državnik bio briljantniji nego što si ti bio tih dana. Također sam ponosan što sam te slijedio bez oklijevanja, što sam prihvatio tvoj način razmišljanja i viđenja i procjenjivanja opasnosti i načela.

Druge me svjetske nacije zovu da im pomognem svojim skromnim naporima. Ja mogu učiniti ono što je tebi uskraćeno zbog tvoje odgovornosti kao vođe Kube, pa je došlo vrijeme da se rastanemo. Moraš znati da to činim uz mješavinu radosti i tuge. Ovdje ostavljam svoje najčistije nade kao graditelj i najdraže među onima koje smatram dragima. I ostavljam narod koji me primio poput sina. To boli dio moje duše. Na nove bojišnice nosim nadu kojoj si me naučio, revolucionarni duh svoga naroda, osjećaj ispunjenja najsvetije dužnosti: borbe protiv imperijalizma ma gdje bio. To je izvor snage koji i više nego zacjeljuje najdublje rane.

Još jednom izjavljujem da Kubu oslobađam svake odgovornosti, osim one koja potječe od njezina primjera. Ako me posljednji čas zatekne pod nekim drugim nebom, moja će posljednja misao biti o ovome narodu i, osobito, tebi. Zahvalan sam ti na tvome učenju i primjeru, koji ću pokušati slijediti do konačnih posljedica svojih djela …

Nije mi žao što svojoj supruzi i djeci ne ostavljam ništa materijalno, sretan sam da je tako. Ništa ne tražim za njih, a država će im ponuditi dovoljno za život i naobrazbu.

Mnogo bih toga mogao reći tebi i našem narodu, ali osjećam da to nije potrebno. Riječi ne mogu iskazati ono što bih htio, a nema nikakva smisla škrabati po papiru.

Robert Ross piše Moreu Adeyju, 14. prosinca 1900.

Kad je Oscar Wilde izišao s robije zbog homoseksualnosti, karijera mu je bila uništena, a zdravlje teško narušeno. Putujući Europom na prijelomu stoljeća, radio je na pjesmi Balada o tamnici u Readingu – „svatko ubija ono što voli“ – o vješanju ubojice. Također je Robbieju Rossu, svome književnom egzekutoru, uručio De Profundis, otvoreno pismo prijekora svom ljubavniku i zloj kobi, lordu Alfredu Bosieju Douglasu. Poslije kratka susreta s Bosiejem, Wilde se vratio u Pariz, u kojem je živio u groznom Hôtel d’Alsaceu u četvrti Sainwt-Germain – „Moje tapete i ja vodimo dvoboj do smrti“, primijetio je. „Jedno od nas mora otići.“ Ovdje mu se gnojno uho, koje ga je mučilo neko vrijeme, pretvorilo u koban meningitis.

Robbie Ross uvijek mu je bio najodaniji prijatelj: kad je Wilde izišao iz zatvora, jedini mu je u sumornoj gomili skinuo šešir. „Ljudi su išli u raj zbog mnogo manjih stvari“, napisao je Wilde u De Profundisu. Sad su Ross i još jedan odani prijatelj, Reggie Turner, prisutni u ovome, posljednjem Wildeovu prizoru.

Dr. Tucker me obavijestio da Oscar neće živjeti više od dva dana. Izgledao je kao da ga sve boli. Pokušavao je govoriti. Bio je svjestan ljudi u sobi i podignuo je ruku kad sam ga pitao razumije li. Tada sam otišao potražiti svećenika i poslije mnogo teškoća uspio sam naći oca Cuthberta Dunnea, pasionista, koji je odmah pošao sa mnom i obavio krštenje i posljednje pomazanje – Oscar nije mogao primiti pričest. Znaš da sam uvijek obećavao dovesti mu svećenika i osjećam se krivim što sam ga često odgovarao da postane katolik, ali znaš moje razloge za to …

Reggie i ja tu smo noć spavali u hotelu, na katu iznad. Sestra nas je dvaput zvala misleći da Oscar umire. Oko 5:30 ujutro posve se preobrazio, crte su mu se lica promijenile, vjerujem da je počelo ono što nazivaju samrtnim hropcem, ali ništa takvo nikad prije nisam čuo; zvučalo je kao strašno okretanje zvečke i nije prestalo sve do kraja. Iz usta su mu izlazili pjena i krv, pa ih je morao brisati onaj tko je u tom trenutku bio kraj njega. U podne sam otišao nešto pojesti, a Reggie je ostao na straži. On je otišao oko 12:30. Od 1 popodne nismo napuštali sobu, bolni zvukovi iz njegova grla bili su sve glasniji. Reggie i ja uništavali smo pisma kako bismo spriječili da se slomimo. Sestra je otišla, a zamijenio ju je vlasnik hotela; u 1:45 disanje mu se promijenilo. Došao sam do njega i uhvatio ga za ruku, srce mu je počelo treperiti. Duboko je uzdahnuo, jedini prirodan zvuk koji sam čuo otkad sam došao, udovi su mu se nevoljno istegnuli, a disanje je postajalo sve slabije; umro je točno u deset do dva.

Pošto smo mu oprali i zavili tijelo te uklonili strašne ostatke koje je trebalo spaliti, Reggie, ja i vlasnik otišli smo u vijećnicu dati službene izjave.

Drago mi je reći da je Oscar izgledao spokojno i dostojanstveno, baš kao što je izgledao kad je izišao iz zatvora. Oko vrata bila mu je blagoslovljena krunica koju si mi dao, a na prsima franjevačka medalja koju mi je dala jedna časna sestra. Maurice Gilbert na moj je zahtjev pokušao snimiti Oscara, ali bljeskalica nije radila kako valja.

Teško mogu suzdržano govoriti o velikodušnosti, ljudskosti i milosrđu Dupoiriera, vlasnika Hôtel d’Alsacea. Neposredno prije nego što sam otišao iz Pariza Oscar mi je rekao da mu duguje više od 190 funti. Od dana kad je Oscar legao u krevet, nikad nije rekao ni riječi o tome. Bio je prisutan na Oscarovoj operaciji i osobno ga je posjećivao svako jutro iz vlastita džepa plaćajući skupe stvari i potrepštine koje bi propisao liječnik.

Reggie Turner na mnogo je načina najgore prošao – doživio je strašnu neizvjesnost i užasnu odgovornost onoga čemu nije znao doseg. Onima koji su jako voljeli Oscara bit će uvijek drago da je uz njega tijekom njegovih posljednjih dana, kad je još mogao govoriti i bio svjestan dobrote i brige, bio netko poput Reggieja.

Lucrezia Borgia piše Leonu X., 22. lipnja 1519.

Žena koja umire poslije poroda piše svome svećeniku. Pismo je napisala Lucrezia Borgia, kći pape degenerika Aleksandra VI. (rođenog kao Rodrigo Borja), sestra nemilosrdna Cesarea. Godine 1492. izabran za papu, Rodrigo je odmah počeo uživati u bogatstvu i zadovoljstvima papinstva te obiteljsko bogatstvo počeo povećavati s više bestidnosti i prolijevanja krvi nego što je bilo uobičajeno. Najstariji mu je sin ubijen – najvjerojatnije je to učinio drugi sin Cesare, koji je uskoro postao vojvoda, ubijajući svakoga tko bi mu se našao na putu.

Njihova je sestra Lucrezia bila ljepotica, ali su je mnogi smatrali đavolicom, ukaljanom zločinima obitelji. Njezini muževi i ljubavnici bili su zadavljeni, otrovani ili pronađeni kako plutaju u Tiberu, a govorilo se i da ima očevo ili bratovo dijete. Stoga su je natjerali da se uda za budućega vojvodu od Estea.

Kad su joj otac i braća umrli, Lucrezia je naposljetku bila oslobođena zatrovane obitelji, pa je petnaest priličnih godina poživjela kao vojvotkinja od Estea. Sad, u dobi od trideset devet godina, rodila je kćer, ali je shvatila da će je poslijeporođajna infekcija ubiti. Umrla je dva dana pošto je papi napisala ovo pismo.

Najsvetiji oče i poštovani gospodaru! Uza sve poštovanje ljubim noge Vaše Svetosti i sa svom se poniznošću preporučujem Vašoj svetoj milosti. Trpeći više od dva mjeseca, rano ujutro 14. ovoga mjeseca, kako je Bog htio, rodila sam kćer i ponadala se da će mi se patnje olakšati, ali nisu, pa sad moram platiti dug prirodi. Tako je velika dobrota koju mi je naš milosrdni Stvoritelj iskazao da se kraju života približavam radosno znajući da ću za nekoliko sati, pošto posljednji put primim sve svete crkvene sakramente, biti oslobođena. Stigavši do tog trenutka, kao kršćanka želim, premda sam grešnica, Vašu Svetost zamoliti da mi daruje svu moguću duhovnu utjehu i da blagoslovi moju dušu. Zbog toga Vam se najponiznije nudim i preporučujem svoga supruga i djecu, sve Vaše sluge, na milost Vaše Svetosti.

Ponizna sluškinja Vaše Svetosti, Lucrezia d’Este