Margaretha Geertruida (Margreet) Zelle rođena je 7. kolovoza 1876. u gradiću Leeuwarden na krajnjem sjeveru Nizozemske. U ranome djetinjstvu živjela je u dobrim materijalnim uvjetima, zajedno sa svoja tri mlađa brata, zahvaljujući unosnomu obrtu za proizvodnju nizozemskih kapa i šešira njihova oca Adama Zellea. Očevim bankrotom godine 1889. i potom razvodom roditelja obiteljska se situacija dramatično pogoršava. S nepunih 18 godina Margreet odgovara na bračnu ponudu objavljenu u jednome nizozemskom ilustriranom časopisu. Ponudu je objavio Rudolf MacLeod, nizozemski kolonijalni časnik škotskoga porijekla. Par se vjenčao 11. srpnja 1895. u Amsterdamu i odmah odlaze za nizozemsku Indiju (Indonezija) gdje je njezin suprug postavljen za zapovjednika garnizona Malang na otoku Javi. Tijekom boravka u Indoneziji od 1897. do 1902. godine Margreet je rodila dvoje djece, Normana i Louise Jeanne MacLeod, što će za njezin daljnji život biti od velike sudbonosne važnosti, dobro je naučila indijske i javanske tradicionalne plesove… Brak s MacLeodom nije dugo potrajao i par se razvodi po povratku u Nizozemsku sredinom 1903. godine. Godinu dana kasnije ona odlazi u Pariz i tada započinje novo poglavlje u životu koji će se 14 godina kasnije okončati pod tragičnim okolnostima koje smo već opisali. Za ovo razdoblje njezina života ispisano je tisuće stranica teksta i svaki autor dodavao je jedan svoj „detalj“ tako da nije uvijek lako razlučiti što je istina, a što plod mašte. Mata Hari nije bila ljepotica, ali su njezinu ulogu na filmu igrale dive poput Grete Garbo (1931.), Jeanne Moreau (1964.) i Sylvije Kristel (1985.). Po dolasku u Pariz prvo zarađuje za život kao slikarski model, ali ubrzo nalazi sve bogatije „obožavatelje“ koji joj omogućuju boravak u luksuznijim pariškim hotelima. Početkom 1905. godine zaposlila se kao plesačica u kabaretu Nouveau cirque pod umjetničkim imenom Lady MacLeod, ali joj vlasnik Ernest Molier preporuča da se okuša kao orijentalna plesačica. Minimalno odjevena tijekom predstava privukla je pažnju Émila Guimeta, osnivača istoimenoga muzeja koji je angažirao i specijalno za nju adaptirao jednu prostoriju muzeja u hindustanski hram. Ona za umjetničko ime uzima Mata Hari što na malezijskome jeziku znači sunce, doslovno oko dana, i ubrzo postaje ljubimica cijeloga mondenog Pariza o kojoj se počinju stvarati i kružiti brojne legende.

Jedna od njih prvi put je objavljena u travnju 1905. godine u La Vie parisienne: Njeni bramanski plesovi apsolutno su autentični, gospođa Mata Hari naučila ih je na Javi od indijskih svećenica. Ovi plesovi su velika tajna i u hramovima samo one (svećenice) mogu prisustvovati. Njezina spremnost na nastupanje u erotskoj odjeći bila je prvorazredna senzacija. Iz tog su razdoblja sačuvane brojne njezine fotografije na kojima pozira oskudno odjevena ili potpuno gola. Tamnoputa, širokoga azijatskog lica, ali s tijelom Milske Venere, prema riječima jednoga novinara. Mata Hari je postala uspješna kurtizana i održavala je veze s mnogim visokim časnicima, političarima i utjecajnim ljudima iz mnogih zemalja koji su tada boravili u Parizu. U siječnju 1906. godine započinje njezina internacionalna karijera kada nastupa u Centre-Kursaal u Madridu. Turneju su organizirali njezin ljubavnik, pariški odvjetnik Clunet i Jules Gambon, francuski ambasador u glavnome španjolskom gradu. Nakon Madrida u veljači 1906. godine nastupa u Monte Carlu. Bečka publika imala je priliku gledati Matu Hari u teatru Apollo tijekom siječnja i veljače 1907. godine.

Nakon nekoliko nastupa u Rimu, sredinom 1907. godine Mata Hari prvi put dolazi u Berlin. Njezini spektakli izazvali su pravu senzaciju i prigodu za nove ljubavnike. Spominje se njezina kratkotrajna veza s pruskim prijestolonasljednikom i nešto dulja s mladim husarskim poručnikom Alfredom Kiepertom. U prosincu 1907. godine Mata Hari se vraća u Pariz, ali na svoje zaprepaštenje vidi da je imitiraju druge plesačice. Njezina karijera hindustanske plesačice nije ostala nezapažena ni u miljeu obavještajnih službi, posebice kod „novinara“ Augusta Schluge von Rastenfelda, više od 40 godina uspavanoga njemačkog agenta No. 17 koji njezin obavještajni „potencijal“ signalizira središnjici Abteilunga III b u Berlinu.

Od srpnja 1914. godine Mata Hari je u Berlinu gdje je potpisala šestomjesečni ugovor u kazalištu Metropol. Ona 6. kolovoza napušta Berlin i pokušava prijeći u Švicarsku, ali je vraćena s granice jer nije imala urednu vizu. Uz financijsku pomoć nizozemskoga bankara Willyja van der Schalkena, koji je nastavio raditi u Berlinu, sređuje svoje hotelske račune i vlakom odlazi u Nizozemsku. U Hagu iznajmljuje jednu kuću i do kraja godine ima nekoliko nastupa u Hagu i Arnhemu.

U Hagu nalazi novoga i bogatoga ljubavnika Barona Van der Capellena, ali sanja o povratku u Pariz. Mata Hari dolazi 3. prosinca 1915. brodom iz Rotterdama u Folkestone s namjerom da se jednim trajektom prebaci za Dieppe. Nakon provjere putovnice prvi put ulazi u arhiv službe MI5, Captain Dillon zaključuje da nema elemenata po kojima bi joj zabranio prijelaz u Francusku, ali preporuča da se Scotland Yard o njoj raspita u Hagu, s obzirom na to da je tijekom svojih prijašnjih boravaka u Parizu imala bliske odnose s većim brojem francuskih i belgijskih časnika. U ožujku 1916. godine Mata Hari se vraća u Hag. U svibnju 1916. godine „slučajno“ s njom stupa u kontakt Karl Kramer, njemački konzul u Amsterdamu, inače agent Abteilunga III b. Bez puno okolišanja on joj predlaže da se vrati u Pariz i da počne skupljati važne obavještajne podatke za Njemačku. Prije odlaska za Pariz pohađa obavještajni tečaj u Antwerpenu. Direktorica obavještajne škole Elsbeth Schragmüller daje joj tajno ime H 21 i 20 000 franaka. Dana 24. svibnja 1916. Mata Hari kreće brodom Zeelandia iz Amsterdama za Vigo. U Španjolskoj ostaje do 14. lipnja, a zatim vlakom iz Madrida odlazi u Pariz gdje odsjeda u Grand Hôtelu. Tijekom prethodnoga boravka u Parizu iskreno se zaljubljuje u 17 godina mlađega ruskog pilota Vadima Maslova koji je radio za francusku kontrašpijunažu. Doznavši da je njezin ljubavnik u međuvremenu ranjen odlučuje ga bez oklijevanja posjetiti u jednome sanatoriju u Vittelu.

Kako se radilo o regiji pod posebnim vojnim nadzorom, Mata Hari traži dopuštenje da posjeti ranjenoga Vadima, što je privuklo pažnju francuske kontrašpijunaže. Kada su o njezinu zahtjevu obavijestili Ladouxa on se odlučuje osobno upoznati s glamuroznom plesačicom, imajući u vidu podatke koje mu je dostavio saveznički obavještajni centar iz Folkestona. U svojoj knjizi Ladoux iznosi detalje o njihovu prvom susretu: Na početku kolovoza 1916. po prvi puta sam susreo Mata Hari i vidim je kao da je to bilo jučer. I pored ljetne vrućine bila je obučena u jedan tamni kostim a na glavi je imala veliki slamnati šešir s širokim obodom ukrašen jednim sivim nojevim perom. Kako sam zakasnio da je zamolim da sjedne, ona je ležerno uzela jednu stolicu i sjela naspram mene. Na pitanje koji je razlog njene posjete i što želi od mene odgovorila mi je da se jedan naš zajednički poznanik nalazi je na liječenju u banji Vittel a kako se ona nalazi u strogo kontroliranoj vojnoj zoni potrebna joj je specijalna propusnica. U jednome trenutku konverzacije Ladoux je rekao da su ga njegove britanske kolege upozorile da je ona možda njemački agent, ali da on nije u to uvjeren i zato joj potpisuje dozvolu za putovanje. Nakon dva tjedna provedena u Vittelu, Mata Hari se vraća u Pariz i ponovno odlazi kod Ladouxa čiji je ured bio smješten na broju 287 Boulevard Saint Germain. Tom prigodom ona traži milijun franaka s objašnjenjem da je zaljubljena u Maslova i da se želi za njega udati, ali da on potječe iz poznate ruske obitelji i da mu je otac admiral carske mornarice, a ona siromašna plesačica pa nema nikakve šanse da se za njega uda bez velikoga miraza. Kada je Ladoux rekao da je iznos koji traži previsok za skromni budžet njegova odjela, ona mu garantira da uz pomoć jednoga utjecajnog prijatelja može ući u njemački glavni stožer. Toliko ste mi stvari danas povjerili i kako se zove vaš utjecajni prijatelj? – zapitao je Ladoux. Bez oklijevanja je odgovorila: Kramer… Ime je izišlo kao metak i taj je metak na kraju ubio nesretnicu. U tom trenutku Ladoux je odlučio angažirati Matu Hari s ciljem da uz njezinu pomoć razotkrije njemačke špijunske mreže u neutralnoj Nizozemskoj i Španjolskoj. Iskreno je sumnjao u njezinu sposobnost da u Berlinu dođe do važnih podataka.

Pri njihovu trećem i pretposljednjem susretu (posljednji je bio tijekom suđenja gdje je Ladoux bio svjedok) početkom rujna 1916. godine dogovoren je njezin odlazak u Njemačku u funkciji francuskoga agenta. Drugim riječima, Mata Hari virtualno postaje dvostruki agent. Prije rastanka Ladoux ju je upozorio da će u slučaju njezine izdaje francuski prijeki vojni sud biti nemilosrdan. Ona je željela preko Švicarske otputovati u Njemačku, ali Ladoux ju je uspio uvjeriti da će biti sigurnije ako ide brodom iz Španjolske preko Engleske i Nizozemske za Berlin. Ovaj dulji itinerar omogućio bi francuskoj obavještajnoj službi više vremena da je dodatno provjeri. Mata Hari bez poteškoća prelazi francusko-španjolsku granicu. U Madridu je imala susrete s njemačkim vojnim izaslanikom Majorom Arnoldom Kalleom, ali i s francuskim pukovnikom Josephom Devignesom. Mata Hara se na kraju svoga boravka 6. prosinca 1916. u Vigu u Španjolskoj ukrcava na SS Hollandia za Rotterdam. Tijekom plovidbe ih zaustavlja jedan britanski ophodni brod i kratkotrajno zadržava SS Hollandiju zbog provjere putnika u luci Falmouth. Tijekom identifikacije putnika i kontrole prtljage Mata Hari je pod sumnjom da se pod njezinim identitetom krije njemačka špijunka Clara Benedix odvedena u London. U hotelu Savoy ispitivali su je dužnosnici službe MI5 i Scotland Yarda: George Grant, Lord Herschell, Basil Thomson i Reginald Drake. Još prije početka ispitivanja ona je izjavila: Radim protiv Nijemaca za captain Georgesa Ladouxa i francuski 2°Bureau. Captain Grant, koji je radio za MI5, bez oklijevanja konzultira svoga kolegu Ladouxa koji ga moli da je puste i prvim brodom vrate u Španjolsku. Mata Hari je ukrcana u Liverpoolu na SS Araguaga za Vigo u koji dolazi 6. prosinca 1916. godine.

Francuskoj prislušnoj stanici smještenoj u Tours Eiffelu skrenuta je pozornost da pažljivo presreće sve diplomatske poruke iz Madrida prema Njemačkoj i obrnuto. U Madridu je Mata Hari odsjela u hotelu Ritz s namjerom da se vrati u Nizozemsku preko Pariza. Igrom slučaja ili ne u istome hotelu bila je smještena i francuska agentica Marthe Richard koja je već neko vrijeme bila na obavještajnome zadatku u Španjolskoj. Tijekom boravka u Madridu Mata Hari je imala više susreta s njemačkim vojnim izaslanikom Majorom Arnoldom Kalleom. On joj daje nekoliko netočnih informacija o mogućim akcijama njemačkih podmornica na marokanskoj obali koje bi ona trebala dati Francuzima po povratku u Pariz.

U razdoblju od 13. do 28. prosinca prislušna stanica na Tours Eiffelu u Parizu presrela je i dekodirala dvije poruke u kojima se spominje ime agenta H 21. Za tekst koji citiramo Ladoux navodi da je aproksimativan i da ga navodi po sjećanju: Agent H21 upravo je stigla u Madrid. (op. a. 13. prosinac 1916.) Uspjela je da ju angažira francuska obavještajna služba. Traži dodatne upute i novac. U presretnutoj se poruci-odgovoru iz Berlina kaže: Recite agentu H21 da se vrati u Francusku i da nastavi svoju misiju. Ona će dobiti 5000 franaka od Kramera koje će moći podići u Comptoire d,Escompte. Mata Hari 2. siječnja 1917. dolazi u Pariz i od tada je pod stalnom pratnjom, a njezin dosje se ažurira.

Mata Hari je bila slaba na vojnike-časnike i ta slabost bila je jedan od uzroka njezina tragična završetka. Ona se naivno uplela u opasnu špijunsku aktivnost da bi mogla nastaviti luksuzan život

Uhićena je 13. veljače 1917. u svojoj sobi u Hôtel Champs Élysée 103 Avenue des Champs Élysées (danas je ovaj stari palace sjedište banke HSBC). U svome izvješću policajci navode da tijekom pretresa nisu našli nikakvih kompromitirajućih dokumenata, nego neznatan iznos novca i jednu bočicu s tekućinom. Sadržaj je analiziran i pokazalo se da ima elemenata živina jodida i kalijeva jodida u omjeru 1 : 7, za što je u optužnici kao dokaz br. 128 navedeno da se radi o specijalnoj njemačkoj nevidljivoj tinti. Zapravo je ovu tekućinu koja je sadržavala živu Mata Hari koristila kao kontracepcijsko sredstvo nakon spolnih odnosa. U žutoj štampi se navodi da je Mata Hari dočekala policajce potpuno gola. Gospođa MacLeod zatim je provedena u ženski dio zatvora Saint-Lazar. Prva ispitivanja kojima je prisustvovao i Capitan Pierre Bouchardon nisu donijela spektakularne spoznaje. Mata Hari je kategorički odbacila optužbu da je radila na račun njemačke obavještajne službe. Za odvjetnika joj je dodijeljen Maître Édouard Clunet koji je svojedobno bio njezin „klijent“.

Na zahtjev vojnoga tužitelja, Ladoux 2. travnja 1917. dostavlja podatke koje je 5e Bureau posjedovao o Mati Hari. U njemu između ostaloga navodi: Koncem prosinca 1915 jedan doušnik izvještava 5eBureau da je gospođa Zelle Mac Leod za njega dosta sumnjiva radi bliskih odnosa s mnogobrojnim časnicima bez odzira na njihov čin, godine i nacionalnost. Glavni stožer signalizira gospođu Mac Leod uredu državne bezbjednosti (Sûreté Générale-SG). Izgleda da je ona oko 10. siječnja otputovala za Nizozemsku preko Španjolske ali policija nije mogla da odredi njene intencije u odnosu na francuske nacionalne interese. Uočeno je da se tijekom boravka gospođe Mac Leod u pariškom Grand Hotelu imala nekoliko susreta s jednim sumnjivim Rumunjom po imenu Coanda, koji je protjeran nakon njegovog pokušaja da kriomice uđe u prostorije direkcije za naoružanje. Njegove namjere ocijenjene opasne za nacionalnu sigurnost. Početkom lipnja 1916. naše službe iz Španjolske obavještavaju centralu SG i od tada je ona bila pod stalnim promatranjem ali niti jedan dokaz nije uočen da bi ona mogla biti u službi njemačke tajne službe. Kada je glavni vojni stožer imao u svojim rukama po njima čvrste dokaze o krivnji gospođe MacLeod, on je odobrio njezino uhićenje nekoliko dana nakon njezina povratka u Pariz u veljači 1917. godine. To su dokazi kojima se čini aluzija na brzojave od 10. veljače 1917. n 3455.SCR-10 /II.

Na suđenju održanomu 25. i 26. srpnja 1917. glavni vojni tužitelj u osam točaka iznosi dokaze o špijunskoj aktivnosti Mate Hari u korist Njemačke i traži da se postupi po zakonu. Sudsko vijeće, pod predsjedavanjem pukovnika Semproua, jednoglasno proglašava Matu Hari krivom i osuđuje ju na smrt strijeljanjem.

Njezina je osuda bez sumnje jedna od tamnijih epizoda u povijesti francuskoga sudstva i u nekim elementima može se usporediti s Dreyfusovom aferom. S veoma malo dokaza osuđena je na smrt. Ali ako se podsjetimo na vremenski kontekst izricanja presude, stvari postaju malo jasnije. Nakon njezina uhićenja francuska vojska pretrpjela je velike gubitke tijekom bitke kod Chemin des Damesa, poznate kao Nivelleova ofenziva koja je započela 16. travnja 1917. godine. Tijekom dvomjesečnih borbi Francuska je imala 187 000 poginulih, nestalih i ranjenih, a Njemačka 163 000 poginulih i ranjenih. Nakon ovih velikih gubitaka dolazi do pobune u demoraliziranim francuskim postrojbama na bojišnici. Vojni sudovi osudili su 3427 vojnika, od toga 554 na smrt. Propaganda je stalno govorila i pisala o opasnosti od špijuna, bolesti epidemijskog karaktera koja ugrožava nacionalnu sigurnost i koju treba eliminirati pod svaku cijenu. Osuditi jednu slavnu plesačicu njemačkoga porijekla (tako je predstavljena francuskim čitateljima nakon presude) za izdaju bio je možda najbolji lijek da se francuskoj javnosti pokaže da je njezina vojska još uvijek solidna, a kontraobavještajna služba izuzetno efikasna.

Drugim riječima, Bouchardon i Ladoux svojim su iskazima učinili sve da ona bude osuđena već i prije suđenja. U kolektivno pisanoj knjizi o špijunaži i kontrašpijunaži u Prvome svjetskom ratu, na osnovi arhiva Reicha, njemački autori posvećuju cijelo 14. poglavlje misteriju Mate Hari. U njemu je između ostaloga zapisano: Ona je mnogo učinila za Njemačku. Bila je glavna kurirska veza između naših obavještajnih časnika razasutih u stranim zemljama. Ona je prenosila novac, uputstva, zapovjedi, primala njihova zapažanja i prenosila nam ona najbitnija. Ona je veoma detaljno poznavala glavna vojna pitanja što nije začuđujuće jer je bila instruirana od našeg najvećeg Asa u domeni špijunaže.

Još do današnjih dana svjetski mediji raspravljaju o krivici Mate Hari i pravim razlozima za njezino pogubljenje. Veliki broj autora napisao je svoju verziju biografije Mate Hari. One znatno odstupaju jedna od druge ovisno o tome je li pisao Francuz, Nizozemac, Nijemac, Španjolac ili Englez. Najbolji primjer je broj ljubavnika koji je potpuno različit u svakoj verziji. Isto tako velika je razlika u odnosu na datume kada su se neki događaji ili putovanja dogodili. Mi smo pokušali regrupirati i opisati one koje su dali izravni svjedoci događaja ili službeni sudski dokumenti. Mata Hari je bila slaba na vojnike-časnike i vjerojatno je ta slabost bila jedan od uzroka njezina tragična završetka. Ona se naivno uplela u opasnu špijunsku aktivnost da bi mogla nastaviti luksuzan život jer je bila opsjednuta novcem, seksom i potrebom za slavom. U stvaranju svoga umjetničkog lika Mata Hari je sama, zahvaljujući svojoj bujnoj mašti, izmišljala biografske podatke ili imena ljubavnika poput veze s njemačkim prijestolonasljednikom. Formalno gledajući, Matu Hari prvo je angažirala njemačka, a zatim francuska obavještajna služba. Međutim, ne postoje dokazi da je ona dostavljala podatke od velike vojne važnosti. Nakon što je u francuskoj i njemačkoj arhivskoj građi pregledao dokumente o Mata Hari, Léon Shirman poslao je 2001. godine dopis francuskomu ministru pravosuđa za reviziju sudskoga procesa Mati Hari. Zahtjev je odbijen. Zašto?