Kada je 15. rujna 2008. propao Lehman Brothers, moj me snimatelj natjerao da nekoliko puta prošećem kroz gužvu limuzina, zaštitara i smijenjenih bankara ispred njihova sre- dišta u New Yorku kako bi me snimio u tom kaosu.

Kada gledam tu paniku gotovo sedam godina poslije, dok se svijet još oporavlja od posljedica toga dana, izranja pitanje: što taj tip ispred kamere zna sada, a nije znao tada? Znao sam da je počela recesija: nešto prije toga jurio sam SAD-om i snimao zatvaranje 600 poslovnica Starbucksa. Znao sam da je globalni financijski sustav pod pritiskom: mjesec i pol dana prije nego što se to i dogodilo izvještavao sam o bojazni da će velika banka propasti. Znao sam da je američko tržište nekretnina propalo: vidio sam kuće u Detroitu koje su se prodavale za osam tisuća dolara u kešu.

Znao sam, kao dodatak svemu tome, da mi se ne sviđa kapitalizam.

Nisam, međutim, imao pojma da će se kapitalizam u svojoj sadašnjoj formi samouništiti.

Kriza 2008. godine izbrisala je 13 posto globalne pro- izvodnje i 20 posto globalnog tržišta. Globalni rast bio je negativan, na ljestvici na kojoj sve što je ispod plus tri posto znači recesiju. Na Zapadu je to dovelo do krize dulje od one od 1929. do 1933. godine te su čak i sada, usred blijedog oporavka, mainstream-ekonomisti očajni zbog predviđanja dugotrajne stagnacije. Nije, međutim, pravi problem kriza nastala nakon urušavanja Lehmana. Pravi je problem ono što je uslijedilo. Da bismo to razumjeli, moramo pogledati iza neposrednih posljedica krize 2008., u njezine strukturalne korijene. Kada se 2008. godine urušio globalni financijski sustav, nije trebalo dugo da se otkriju neposredni uzroci: dugovi skriveni u neodgovarajućim cijenama proizvoda poznatih kao “strukturni investicijski fondovi”, mreža offshore- kompanija i nereguliranih tvrtki nazvana, jednom kada se urušila, “bankovnim sustavom iz sjene”. Osim toga, kada su počele pljuštati optužnice, mogli smo vidjeti raspon kriminala koji je, dok se srljalo u krizu, bio posve uobičajen.

Na kraju, svi smo bili slijepi. I to sve zato što ne postoji model neoliberalne krize. Čak i ako ne vjeruješ u cijelu ideologiju, a to je da je povijest došla do svoga kraja i da je svijet zapravo pravilni kapitalizam bez potresa, osnovna ideja koja leži iza tog sustava je da tržište ispravlja samo sebe. Mogućnost da bi se neoliberalizam mogao urušiti zbog svojih kontradiktornosti tada je, ali i sada, većini bila neprihvatljiva.

Sedam godina kasnije sustav se stabilizirao. Podizanjem vladinih dugova na gotovo 100 posto BDP-a i tiskanjem novca u vrijednosti šestine svjetske proizvodnje, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Kina i Japan ubrizgali su si adrenalinsku injekciju da bi neutralizirali udar krize. Spasili su banke pokapajući njihov dug: dio su otpisali, dio pripisali vanjskom dugu, a dio zakopali unutar subjekata koje su stvorile središnje banke, koje im jamče kredibilitet. Zatim su mjerama štednje s onih koji su glupo ulagali novac skinuli teret krize; umjesto njih, kaznili su primatelje socijalne pomoći, radnike u javnom sektoru, umirovljenike i iznad svega – buduće generacije. U najteže pogođenim zemljama uništeni su mirovinski sustavi, a dob za odlazak u mirovinu povisila se toliko da će oni koji sada završavaju fakultete morati raditi do svoje sedamdesete. Usto je obrazovni sustav privatiziran, pa će diplomandi cijeli život otplaćivati dug. Usluge su obustavljene, a infrastrukturni projekti na čekanju.

Mnogi ljudi ni danas ne mogu shvatiti pravo značenje fraze “mjere štednje”. Mjere štednje nisu sedam godina rezova, kao u Ujedinjenom Kraljevstvu, ili socijalna katastrofa koja je pogodila Grčku.

Stvarno značenje tog pojma dao je Prudentialov direktor Tidjane Thiam na Ekonomskom forumu u Davosu 2012. godine: “Sindikati su neprijatelji mladih ljudi, a minimalna plaća stroj za uništavanje poslova.” I još: “Prava radnika i dostojne plaće stoje na putu oporavka kapitalizma i moramo ih se riješiti.” Taj milijunaš i financijaš izrekao je to bez imalo srama.

I to je ono što mjere štednje stvarno obuhvaćaju: snižava- nje plaća i životnog standarda na Zapadu, i to desetljećima, dok ne budu isti kao oni srednje klase u Kini i Indiji, koji su trenutno u rastu.

U međuvremenu se u nedostatku alternativnog modela stvaraju uvjeti za još jednu krizu. Stvarne plaće pale su ili stagniraju u Japanu, južnoj Eurozoni, SAD-u i Ujedinjenom Kraljevstvu.5 Bankovni sustavi iz sjene ponovo su pokrenuti i danas su veći nego 2008.6 Ukupni globalni dug banaka, kućanstava, kompanija i država porastao je na 57 bilijuna dolara od krize i čini gotovo tri svjetska BDP-a. Primjena novih pravila koja zahtijevaju od banaka da čuvaju veće rezerve odgođena je, a onih jedan posto bogatih još su bogatiji.

Dođe li do još jednog podrhtavanja financijskog sektora, za kojim će uslijediti još jedan krah, drugog spasa više nema. S dugovima vlada, koji su visoki gotovo kao u poslijeratno vrijeme, i urušenim sustavima socijalne pomoći u nekim državama, nema više streljiva za borbu, bar ne onoga koje se ispaljivalo od 2009. do 2010. Akcija spašavanja Cipra 2013. godine bila je pokazna vježba za ono što će se dogoditi ako ponovo propadnu velike banke ili države. Štedišama je izbrisana sva ušteđevina veća od 100.000 eura.

Evo ukratko što smo naučili otkako se ugasio Lehman: sljedeća generacija bit će siromašnija od ove danas, stari je ekonomski model propao i bez oživljavanja krhke ekonomije ne može doživjeti ponovni procvat. Tržište nam je tog dana poslalo poruku o budućnosti kapitalizma. Tu sam poruku tada razumio samo djelomično.

“DRUGA DROGA NA KOJOJ SMO…”

Ubuduće bismo više pažnje trebali obratiti na emotikone, smajliće i digitalna namigivanja koje financijaši običavaju koristiti u elektroničkoj pošti kada znaju da rade nešto pogrešno.

“To je druga droga na kojoj smo…”, priznaje u e-mailu izvršni direktor Lehmana govoreći o sramotnoj taktici

“Repo 105”. Taktika je uključivala skrivanje dugova s Lehmanovih završnih računa tako da su ih privremeno “prodavali” i, nakon što bi predali kvartalno izvješće banke, ponovo ih kupovali. Drugog Lehmanova direktora pitali su je li ta taktika legalna i čine li to i drugi bankari da bi prikrili rupe u završnom računu. U e-mailu je odgovorio: “Da, ne i da :)”

U agenciji za kreditne rejtinge Standars & Poor’s, kada su svjesno pogrešno procijenili rizik, jedan zaposlenik šalje drugome: “Nadajmo se da ćemo, kada se ta kuća od karata uruši, svi biti bogati i u mirovini.” I dodaje emotikon :O)

Za to se vrijeme u Goldman Sachsu u Londonu broker Favrice Tourre šali: “Što je više moći u sustavu, cijeli se sustav može urušiti svakog trenutka… jedini potencijalno preživjeli bio bi gospodin Savršeni Ekonomist koji bi opstao usred tih složenih, silno moćnih i egzotičnih tržišta koja je sam stvorio, pritom ni sam ne shvaćajući što te strahote donose sa sobom.”

I dok isplivava sve više dokaza o kriminalu i korupciji, uvijek postoji ta neka razumijevajuća neformalnost među bankarima koji krše pravila. “Obavljeno za tebe, veliki dečko”, piše zaposlenik Barclaysa drugome dok manipu- liraju LIBOR-om, stopom po kojoj banke posuđuju novac jedna drugoj, odnosno najvažnijom kamatnom stopom na svijetu.

Trebali bismo pozorno osluhnuti ton tih e-mailova – tu ironiju, nepoštenje, ponavljanje smješkića, slenga i maničnih interpunkcijskih znakova. Riječ je o dokazu sistemskog samozavaravanja. U srcu financijskog sustava, koji je kao takav središte neoliberalnog svijeta, znali su da to neće ići.

John Maynard Keynes jednom je novac nazvao vezom između sadašnjosti i budućnosti. Vjerovao je da naš odnos prema novcu danas ilustrira što predviđamo da će nastupiti u godinama koje slijede. Ono što smo radili s novcem od 2008. bilo je golemo povećanje njegove količine: u sedam godina prije nego što se urušila, globalna zaliha novca narasla je s 25 bilijuna na 70 bilijuna dolara, rastući nemjerljivo brže nego u realnoj ekonomiji. Kada novac raste tom brzinom, znači da mislimo kako će budućnost biti spektakularno bogatija od sadašnjosti. Kriza je bila samo povratna informacija iz budućnosti: bili smo u krivu.

Sve što je svjetska elita mogla učiniti jednom kada je kriza eksplodirala, bilo je staviti još žetona na rulet. Pronaći ih, u iznosu od 12 bilijuna u kvantitativnom labavljenju, nije bio problem jer su sami sebe smatrali krupjeima u kasinu. Morali su, međutim, na neko vrijeme ravnomjernije rasporediti svoje oklade i biti oprezniji. To je, ukratko, svjetska politika nakon 2008. Tiska se toliko novca da je trošak posudbe od banaka jednak nuli ili čak negativan. Kad stvarne kamatne stope postanu negativne, štediše – koji su mogli sačuvati svoj novac samo kupujući vladine obveznice – zapravo su prisiljeni odreći se bilo kakvog prihoda od štednje. To, zauzvrat, stimulira oživljavanje tržišta nekretnina, robe, zlata ili dionica tjerajući štediše da ulažu novac u rizičnije sektore. Danas je ishod svega toga donio blagi oporavak, ali su strateški problemi još tu.

Rast je u razvijenom svijetu spor. Amerika se oporavila samo zato što je uzela 17 bilijuna federalnog duga. Bilijuni tiskanih dolara, jena i funta, a sada i eura, još su u opticaju. Dugovi zapadnih kućanstava i dalje su neotplaćeni. Cijeli gradovi duhovi od Španjolske do Kine, prepuni nekretnina sagrađenih na špekulacijama, i dalje stoje neprodani. Eurozona, vjerojatno najvažnija i najkrhkija ekonomska konstrukcija na svijetu, stagnira stvarajući određenu razinu političkih trzavica između klasa i država, koje ih mogu doslovce uništiti.

Ako budućnost ne donese spektakularno bogatstvo, ništa od ovoga nije održivo. Ova vrsta ekonomije koja proizlazi iz krize ne može, međutim, stvoriti takvo bogatstvo. Zato smo sada u strateškom trenutku i za neoliberalni model i, kako ću pokazati u drugom poglavlju, za kapitalizam kao takav. Prevrtimo li film unatrag, do rujna 2008. u New Yorku, vidjet ćemo što je bilo racionalno u optimizmu koji je slijedio eksploziju. Na mojim snimkama od toga dana vidjet ćemo gomilu ljudi kako ispred središta Lehmana fotografira svojim nokijama, motorolama i sony ericssonima. Ti su modeli silno zastarjeli, a brendovi davno prestali dominirati tržištem.

Nagli napredak digitalne tehnologije, koji je krenuo prije buma 2007., u recesiji jedva da je zastao na trenutak. U godinama nakon Lehmanove propasti iPhone je pokorio svijet, pa čak i nadmašio pametne androidne telefone. Procvali su tableti i e-knjige, a društvene mreže, o kojima se tada jedva i govorilo, postale su središnji dio ljudskih života. Kada se Lehman urušio, Facebook je imao 100 milijuna korisnika, a u vrijeme pisanja ove knjige ima ih 1,3 milijarde, više nego što je 2008. u svijetu bilo korisnika interneta.

Tehnološki napredak nije ograničen samo digitalnom sferom. U tih sedam godina, unatoč svjetskoj financijskoj krizi i golemom potresu, Toyota je proizvela 5 milijuna hibridnih automobila – pet puta više nego prije krize. Godine 2008. na svijetu je bilo 15 milijuna kilovata solarne energije, a do 2014. bilo ih je deset puta više.

Ono tada bilo je dosad neviđeno potonuće. Vidjeli smo krizu i stagnaciju u kombinaciji sa snažnim procvatom novih tehnologija na način koji se razlikuje od onoga iz 1930-ih. Umjesto da se kriza produbi, kao što se zbilo tridesetih, svjetska elita posegnula je za političkim alatima da bi podmetnula jastuk realnoj ekonomiji, često u suprotnosti s onim što su im savjetovali njihovi ekonomski teoretičari. A u zemljama ključnima za razvoj tržišta povećana potreba za robom, zajedno sa svjetskim monetarnim poticajem, pretvorila je prve godine nakon 2008. u rudnike bogatstva.

Zajednički udarac tehnološkog napretka, političke podrške i otpora tržišta u nastajanju proizveli su mnogo blažu krizu, prema shvaćanju ljudi, nego što je bila ona 1930-ih. Međutim, kao prekretnica, imala je puno veću ulogu od nje. Da bismo razumjeli zašto, moramo istražiti lanac uzroka i posljedica.

I za ljevičarske i za desničarske ekonomiste neposred- ni uzrok kolapsa bio je “jeftini novac”, odnosno odluka zapadnih zemalja da dereguliraju bankarstvo i nakon dot. com-eksplozije otpuste kredite. To je otvorilo mogućnost za stvaranje financijskih balona, kao i motive za sve vrste kriminala. Bankarima su političari izravno rekli kako je njihova dužnost da se obogate financijskim špekulacijama kako bi se njihovo bogatstvo moglo preliti na sve nas. Jednom kada priznate centraliziranost jeftinog novca, ušli ste u dublji problem: problem “globalne neravnoteže”, odnosno takve podjele rada koja je dopustila zemljama poput SAD-a da žive na kredit i imaju visok deficit, dok su s druge strane Kina, Njemačka, Japan i ostale zemlje izvoznice. Te neravnoteže nesumnjivo stoje iza zasićenosti kreditima u zapad- nim ekonomijama. Ali zašto su one postojale? Zašto su kineska domaćinstva uštedjela 25 posto svojih plaća i kroz globalni financijski sistem posudila ih američkim radnicima koji nisu uštedjeli ništa?

Ekonomisti su 2000-ih razmatrali dva scenarija: ili okriviti preveliku štedljivost škrtih Azijaca ili prezaduženost rastrošnih zapadnjaka. U svakom slučaju, nesrazmjer je činjenica s kojom živimo. Budete li tragali za dubljim uzrokom, doći ćete do začetka same globalizacije, a u mainstream-ekonomiji globalizacija se ne dovodi u pitanje: ona postoji. Teze o “lošem bankarenju i neusklađenom razvoju” postale su objašnjenje za kolaps. Vrati banke na noge, sredi dugove, uspostavi ravnotežu u svijetu i sve će biti u redu, pretpostavka je koja je vodila politiku nakon 2008. godine. Uporan slabi rast sada je, međutim, natjerao čak i srednjostrujaške ekonomiste da se udalje od takvog samozadovoljnog poimanja stvari. Larry Summers, ministar financija u vrijeme Billa Clintona i arhitekt deregulacije banaka, zatresao je 2013. godine ekonomski svijet upozorivši da se Zapad suočava sa “sekularnom stagnacijom”, odnosno sa slabim rastom. “Na žalost, niski rast”, priznao je, “prisutan je već dulje, ali je bio maskiran neodrživim financijama.”

Veteran američke ekonomije Robert Gordon otišao je još dalje predviđajući SAD-u u sljedećih 25 godina slabi rast kao rezultat slabe produktivnosti, starenja populacije, visokih dugova i rastuće nejednakosti. Na žalost, neuspjeh kapitalizma da oživi sam sebe pomaknuo je zabrinutost sa scenarija o desetogodišnjoj stagnaciji zbog prevelikih dugova prema strahovima da sistem više nikad neće imati svoju dinamiku. Nikad.

Da bismo razumjeli racionalnost u tim sudbonosnim slutnjama, moramo kritički razmotriti četiri stvari koje su isprva dopustile neoliberalizmu da procvate, a kasnije su ga počele uništavati. To su:

• fiat money (fiducijarni novac), koji je omogućio da se svako usporavanje tržišta pokrije otpuštanjem kredita i da cijeli razvijeni svijet živi na dug

• financijalizacija, koja je zamijenila stagnirajuće prihode radničke klase razvijenog svijeta kreditima

• globalna neravnoteža i rizici koji su zaostali u golemim dugovima i deviznim rezervama velikih zemalja, i

• informacijska tehnologija, koja je dopustila da se dogodi sve ostalo, ali čiji je budući doprinos rastu upitan.

Sudbina neoliberalizma ovisi o tome hoće li se te četiri stvari održati. Dugoročna sudbina kapitalizma ovisi o tome što će se dogoditi ako se ne održe. Pogledajmo ih detaljno.

FIDUCIJARNI NOVAC

Tek proglašena država Teksas 1837. godine izdala je prve novčanice. U muzejima se još čuva nekoliko primjeraka, svježih i čistih. U nedostatku rezervi zlata, nova država obećala je donositeljima novčanica platiti 10 posto kamata na godinu. Do 1839. godine vrijednost teksaškog dolara pala je na 40 američkih centi. Do 1842. novčanice su bile toliko nepopularne da je teksaška vlada odbila ljude da njima plate poreze. Nedugo nakon toga ljudi su počeli zahtijevati da se Teksas pripoji SAD-u. Do 1845., kada se to i dogodilo, teksaški je dolar vratio većinu svoje vrijednosti. SAD je tada, 1850., otpisao 10 milijuna dolara teksaškog javnog duga. Ova je epizoda školski primjer posljedice fiducijarnog novca, odnosno novca koji nema pokriće u zlatu. Latinska riječ fiat znači isto što u biblijskoj frazi fiat lux – i bi svjetlo. Znači, i bi novac, stvoren niotkud. U Teksasu je bilo zemlje, stoke i razmjene, ali nedovoljno da izazovu tiskanje četiri milijuna dolara i stvore javni dug od 10 milijuna dolara. Papirnati se novac urušio, pa je naposljetku nestala i Republika Teksas.

U kolovozu 1971. SAD je odlučio ponoviti eksperiment, ovaj put koristeći cijeli svijet kao laboratorij. Richard Nixon jednostrano je raskinuo sporazum koji je sve ostale valute vezao uz dolar, a dolar uz zlato. Otad pa nadalje svjetski sustav valuta temeljio se na neosiguranom novcu.

Kasnih 1960-ih godina budući šef Federalnih rezervi Alan Greenspan odbacio je prijedlog da se država odmakne od zlata, nazvavši ga urotom “statistike o socijalnoj pomoći”, i odlučio da će vlada financirati svoju potrošnju uzimajući novac ljudima. Tada je, međutim, kao i ostatak američke elite, shvatio kako je bolje prvo omogućiti SAD-u da uzme novac ostalih država, pripremajući scenu u kojoj se Washington uključio u manipulaciju valutama dugu tri desetljeća. To je SAD-u omogućilo da akumulira – podatak u vrijeme pisanja ove knjige – šest bilijuna dolara duga prema ostatku svijeta.18

Taj potez prema čistoj papirnatoj valuti bio je preduvjet za sve ostale faze neoliberalnog projekta. Zbog toga je američkoj desnici trebalo dugo da shvati kako joj se to ne sviđa. Danas, pak, desničarski ekonomisti bijesno urliču protiv fiducijarnog novca. Njihovi kritičari vjeruju kako je upravo on glavni izvor velikog rasta i pada tržišta (tzv. boom and bust), i djelomično su u pravu.

Odmak od zlata i fiksnih kamatnih stopa dopustio je proboj trima temeljnim posljedicama neoliberalne ere: rasprostranjenom stvaranju novca, koje dolazi od banaka, pretpostavci da se sve krize mogu riješiti i ideji da profit nagomilan špekulacijama može rasti unedogled. Te su se posljedice toliko ukorijenile u razmišljanje milijuna ljudi da bi ga, kada više ne bi funkcionirale, potpuno paralizirale.

Za neke je ljude novost da banke “stvaraju novac”, ali tako je oduvijek; uvijek su izdavale više novca nego što su ga imale u sefu. U sustavu prije 1971. postojale su pravne granice za takvo stvaranje novca. U SAD-u su banke za štednje koje su se mogle povući u svakom trenutku imale pravo zadržati 20 dolara gotovine na svakih 100 dolara depozita. Čak i ako bi svaka peta osoba pohrlila u banku i izvukla sav svoj novac, bankama bi još ostalo dovoljno.

U svakoj fazi svog stvaranja neoliberalizam je uklonio te granice. Prvi Baselski sporazum iz 1988. postavio je potrebne rezerve od 8 dolara na svakih 100 dolara pozajmice. Do Basela 2 2004. godine i depoziti i zajmovi postali su prekompleksni da bi se uskladili s jednim postotkom. Zato su promijenili pravila: morali ste “otežati” svoj kapital u skladu s njegovom kvalitetom, a o tome što je kvaliteta odlučivale su rejtinške agencije. Morali ste otkriti financijski inženjering kojim su se procjenjivali vaši rizici. I morali ste uzeti u obzir “rizik tržišta”, drugim riječima, ono što se događa izvan zidova banaka.

Basel 2 bio je otvorena pozivnica da se poigrate tržištem, i to je ono što su učinili bankari i njihovi odvjetnici. Rejtinške agencije pogrešno su procjenjivale imovinu, a odvjetničke tvrtke stvorile kompleksne metode za izbjegavanje zakona o transparentnosti. Što se pak tiče rizika tržišta, čak i kada je SAD kasne 2007. odlutao u recesiju, Odbor za otvoreno tržište Federalnih rezervi – ljudi koji su trebali znati sve – zaudarao je od samodopadnosti. Tim Geithner, tadašnji šef banke Federalnih rezervi New Yorka, predvidio je: “Potrošnja građana je malo usporena, a tvrtke reagiraju tako da smanjuju rast zapošljavanja i investicija, što stvara rast od nekoliko skromnih četvrtina ispod trenutnih trendova.” Taj potpuni neuspjeh da se točno odredi rizik tržišta nije bio stvar slijepog optimizma, nego ga je podržavalo iskustvo. Suočene s krizom, Federalne rezerve uvijek bi smanjile rast kamatnih stopa, omogućavajući bankama da posuđuju još više novca unatoč tome što imaju manje imovine. To je stvorilo drugu temeljnu posljedicu neoliberalizma: pretpostavku da su sve krize rješive.