Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Kraj’ u kojem britanski povjesničar Ian Kershaw objašnjava kako i zašto se Hitlerov režim uspio održati sve do stadija potpune propasti, unatoč sve većim ratnim razaranjima i ljudskim gubicima u posljednjoj fazi rata
Saveznički zahtjev za „bezuvjetnom predajom“, često promatran kao odbacivanje bilo kakve alternative nastavku borbe do kraja, ne pruža odgovarajuće objašnjenje. Njemačka je propaganda naravno eksploatirala taj zahtjev u svojim neprekidnim nastojanjima da učvrsti volju da se izdrži do kraja, tvrdeći da je neprijatelj, i na zapadu i na istoku, naumio razoriti samo postojanje njemačke nacije. No u posljednjim je mjesecima sve manje ljudi, kao što smo vidjeli, vjerovalo u takve poruke, barem što se tiče zapadnih sila.
VAŽNIJE SU BILE IMPLIKACIJE ove politike na režimske elite. Nedvojbeno, „bezuvjetna predaja“ bila je voda na Hitlerov mlin, s obzirom na to da je on inzistirao da ne može biti nikakvog razmišljanja o kapitulaciji. „Bezuvjetna predaja“ pak učinila je nemogućim okončanje rata na zapadu – o čemu je većina njemačkih vođa, doduše ne i Hitler, bila spremna pregovarati – bez istodobnog okončanja i na istoku. Čak je i Dönitzova administracija nakon Hitlerove smrti odbila tu opciju – jer je značila osudu na sovjetsko zarobljeništvo za gotovo dva milijuna Nijemaca – sve dok Eisenhower nije onemogućio taj izbor, produživši tako rat za još osam dana punih krvoprolića i patnje. S druge strane, zahtjev za „bezuvjetnom predajom“ nije potaknuo Vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta na bilo kakvo propitkivanje njemačke strategije od početka 1943. – ako je uopće i postojala ikakva cjelovita strategija, osim ideološki uokvirenog autodestruktivnog poriva da se borba produlji do trenutka potpune propasti.1 Tako je bilo osigurano korisno opravdanje za borbu do kraja. No to nije bio i uzrok te odlučnosti…
Komentari