Nacional donosi ulomke iz knjige ‘Čaruga – životopis slavonskoga razbojnika Jovana Stanisavljevića 1897. – 1925.’ u kojima Vlatko Smiljanić na temelju povijesnih dokumenata opisuje život čovjeka koji je tijekom svojih razbojništava osobno ubio 15 ljudi

Slavonske Bare, selo koje su stvorili uglavnom vlaški doseljenici, a u jednoj mjeri i krajišnici, gospodarski je počivalo na poljoprivredi i stočarstvu (doseljenici su tu tradiciju nastavili baštiniti), ali i na drvnoj industriji, koja je bila pokretač razvoja unutrašnje Slavonije, a time je zahvalila i Slavonske Bare, putem uskotračne željeznice te radne snage, koja je stizala u Slavoniju čak iz Like. Tu je rođen Jovan Stanisavljević u zadružnoj obitelji, koja se počela raspadati u vrijeme kada i ostale kućne zadruge, što zbog ujedinjenja Vojne krajine Banskoj Hrvatskoj, a što zbog vanjskopolitičke i unutarnjopolitičke nestabilnosti, koja je uzrokovala Prvi svjetski rat. Obiteljske su prilike također presudile stvaranju Čarugina karaktera. Smrt majke, koja ga je poticala na školovanje, te očeva pasivnost i usmjerenost prema održavanju već propaloga imanja, uvelike su utjecale na Čaruginu budućnost.

Već je početkom rata Čaruga, koji je tada imao nepunih 18 godina, bio mobiliziran u austro-ugarsku vojsku i poslan na jedno od najkrvavijih bojišta toga doba – Bukovinu. Prirodnom inteligencijom i lukavošću uspio je pobjeći iz ratnoga vihora, ali njegovim je mentalitetom ovladalo ratno stanje, koje ga bez milosti tjera na ubojstvo mađarskoga vojnika. Ubojstva su mu bila svakidašnjica na bojišnici, koju je, nažalost, prenio i u svakidašnji život. Čaruga nije bio jedini koji je dezertirao iz vojske. Učinilo je to na desetke tisuća njegovih vršnjaka, koji su iskoristili neborbeno stanje u zemlji, ali i neučinkovitost unutrašnje kontrole. Vrativši se u Bare sudjelovao je u ubojstvu brata seoskoga načelnika, za koje je bio kažnjen četverogodišnjom tamnicom u Srijemskoj Mitrovici, odakle je vrlo brzo pobjegao. Budući da nije mogao kod kuće obrađivati njivu s puškom na leđima, odlučio je poći u šume kao i veliki dio njegovih vršnjaka te postati najvažnijim predstavnikom zakašnjele zelenokaderaške hajdučije.

Čaruga se vratio u Vinkovce. Nije nikomu bio naročito sumnjiv jer su svi smatrali da je diljem zemlje kupovao stoku i preprodavao je. Međutim, sifilis je počeo napredovati pa je Čaruga morao posjetiti dr. Pischla

Komunistički ideali, Čarugi nisu bili toliko važni koliko zadovoljavanje osobnih, tj. materijalnih vrjednota. Zbog toga je sa svojim vršnjacima, koji su imali između 18 i 28 godina, krenuo u pljačkaške pohode u mala slavonska sela, koja su imala do 2000 stanovnika. Mudro preodjeveni u oružnike, Čaruga i njegovi ortaci su mogli stvarati zbunjenost prema žrtvama, koje nisu u prvi tren mogle prosuditi je li riječ o pravim oružnicima, kojih je u selima zaista bilo, ili su to bili razbojnici. Uspješnost prvih pljački prometnule su Čarugu u jednoga od vođa družine, a tomu je konačno presudila smrt Bože Matijevića. Od tada družina gubi svoj zelenokadraški karakter te postaje razbojničkom skupinom, koja je najčešće pljačkala između proljeća i jeseni, dok je tijekom zime bila raspuštena. Kako bi se dodatno osigurao, Čaruga je morao promijeniti identitet, već od odlaska s bojišta pa i tijekom pljački. Očito je bio vrlo sposoban i snalažljiv čovjek, gdje mu je u jednu ruku i sreća bila naklonjena, ali i praktična sposobnost te znanje za izvođenje takvih djela, koje je stekao od najranijih dana. Čarugi u pljačkama nije toliko bila bitna narodnost, nego količina plijena i lakoća njegove dostupnosti, tj. otimanja. Počinio je ukupno 28 zlodjela, ukravši ukupno 331.130 jugoslavenskih dinara, 492.645 austrougarskih kruna te 338 američkih dolara, što gotova novca, što vrijednosti ukradenih stvari. Zbog toga je osobno ubio čak 15 ljudi. Oružnici su mu mogli teško ući u trag koliko zbog promjena osobnih podataka, toliko i zbog njegove spretnosti u izvođenju zlodjela. No, i tomu je morao doći kraj. Njegova bahatost i omiljenost, koju je dokazao u raznim pismima, koja su uspjela ostati sačuvanima, koštala ga je uhićenja. Pogriješio je jer nije uspješno mogao rasporediti želju za luksuzom i činjenicu da je do toga luksuza dolazio na temelju pljački sela i bogatih seljaka. Sva ta imena kojima se predstavljao izazvala su najveću sumnju oružnika, koji pri njegovu uhićenju nisu bili ni svjesni da su uhitili najvećega razbojnika toga doba.

Već je na temelju faksimila dokumenata, kao i pravnoga pristupa razvidno, da tek stvoreno Kraljevstvo SHS u pravnomu gledištu počiva na zakonima i pravnim postupcima iz vremena Austro-Ugarske Monarhije. Upravo je ta činjenica omogućila toliko razinu sistematičnosti, preglednosti i logičnosti čitavoga sudskog postupka. Ondašnji su pravnici pokazali dosljedno i respektabilno znanje traganja za priznanjem i dokaznim postupcima. Ne možemo ne spomenuti i odvjetnike optuženih, koji su također imali važnu ulogu u donošenju konačne sudske odluke. Njihovi završni govori, toliko su važni jer su zaista zrcalo vremena ondašnje pravne zbilje. Njihove obrane ulaze u dubinu počinitelja zločina i počinjenoga do te razine da u ovom trenutku možemo iznijeti veliki broj razloga zašto su počinili tolike zločine. Činjenica jest da su stanje duha pojedinca, obiteljska situacija, ali i općepolitička nestabilnost kao i nefunkcionalnost unutrašnjega reda i mira u Kraljevstvu SHS bili bitni olakotni, pa čak i privlačni faktori za stvaranje zelenoga kadra i razbojništava.

Čaruga je počinio ukupno 28 zlodjela, ukravši ukupno 331.130 jugoslavenskih dinara, 492.645 austrougarskih kruna te 338 američkih dolara. Zbog toga je ubio čak petnaestero ljudi

Upravo je zbog toga Čarugin odvjetnik Bujher na raspravi rekao: „Ne treba zaboraviti, gospodo suci, da su zločinačka djela moga štičenika nastala u vremenu potpune političke i socijalne anarhije, u društvu koje je i samo, u ratnoj i poratnoj psihozi, izgubilo pravi osjećaj i etičku spoznaju. Ako to društvo ima savjesti, neka sudi i sebi.“ Sve se te promjene reflektiraju upravo na njegov karakter, koji postaje njima uvjetovan. U Čaruginom slučaju imamo još jednu otegotnu okolnost po pitanju njega samoga, a to je njegovo loše zdravstveno stanje i zaraza sifilisom. Koliko god imao novaca, toliko ga je vlastito tijelo kažnjavalo. To se najbolje manifestiralo kada se sifilis razvio u latentnu fazu. Iako je on nastojao prikrivati bolove i držati opće zdravstveno stanje pod kontrolom, to ga je pratilo i tijekom najvećih pljački i tijekom iščekivanja što blaže kazne. Patologija njegova slučaja ide u toliku krajnost da on tijekom čitavoga sudskoga procesa poriče svako od djela za koje je bio optužen. Međutim, kako se proces približavao kraju, sve je više bio svjestan da će ga dostići smrtna kazna. Čarugin odvjetnik Bujher mu je na neki način uspio produljiti život od lipnja 1924. do veljače 1925. tako da je čitav slučaj bio poslan na razmatranje u Zagreb i Beograd. Međutim, postavlja se pitanje bi li Čarugino zdravstveno stanje ipak izdržalo čitavu zatvorsku kaznu za koju je mogao biti osuđen, a da nije bilo tolikoga inzistiranja vlasti za njegovim vješanjem? Čin Čarugina vješanja trebao je biti opomena svima onima koji su se ogriješili o zakon i red Kraljevstva SHS. No, baš kako je odvjetnik Miškulin rekao, čir na tijelu nije mogao izliječiti zaraženo tijelo. Stoga, to je bila samo prividna opomena strogosti sustava, koji je u stvarnosti bio toliko labilan, da gotovo četiri godine nije uspio zaustaviti Čarugine ubijačke i pljačkaške pohode.

Jovan Stanisavljević Čaruga zaista je bio živa i istinita personifikacija konteksta vremena i prostora u kojemu je živio. Sa svjetovnoga gledišta Čaruga je obični zločinac, a sa gledišta prava i kriminalne znanosti apsolutno prava antisocijalna pojava, kako je za njega rekao odvjetnik Vladimir Bujher. Gotovo je nevjerojatno koliko je njegov lik i djelo mogao motivirati tolike priče, koje se u današnje vrijeme čine nevjerojatnima, a opet stvarnima s obzirom na vrijeme i prostor u kojemu je Čaruga živio.

Jovo Stanisavljević postaje Nikola Drezgić

Nakon raspada Kola, Čaruga je živio u Andrijevcima i Vinkovcima. Predstavljao se kao Nikola Drezgić, trgovac domaćih životinja iz Gračaca, a uspio je krivotvoriti osobne dokumente uz pomoć poznanika iz Like, kako bi dokazao svoj nezločinački identitet. Iskoristio je dokumente izvjesnoga Nikole Drezgića, koji je otišao na školovanje u Beograd i dugo se nije vratio. S obzirom na to da je imao zdravstvene probleme zbog sifilisa, otišao je na liječenje u zagrebačku bolnicu Milosrdnih sestara. Međutim, u bolnici nije dugo boravio jer se bojao da bi ga netko mogao prepoznati i uhititi. Zbog toga je otputovao u Liku. No, prije nego je otišao, poslao je zagrebačkoj oružničkoj postaji pismo sljedećega sadržaja:

„Gospodo žandari! Uzalud se trudite da me pronađete i uhvatite! Ja sam nevidljiv! Ako me ipak negdje sustignete i napadnete, raznijet ću vas bombama. Jovo Čaruga.“

Boravio je i u Gospiću i Otočcu. Tamo je otišao u vojni odsjek i predstavio se kao Nikola Drezgić. Zamolio je da mu se izda uvjerenje da je odslužio vojsku. I zaista, 5. rujna 1923. je dobio uvjerenje br. 15.893 na ime Nikola Drezgić. Tako se mogao legalnije i slobodnije predstavljati u javnosti te stvarati poznanstva. Od 1. listopada 1923. se pod tim lažnim imenom prijavio u Vinkovcima, gdje je živio u kući pekara Ivana Abela. Njegova kuća bila je netom izgrađena prizemnica u tadašnjoj Vinkovoj ulici, koja je usporedna s Kolodvorskom ulicom blizu rijeke Bosut. Abel je Čarugi kuću iznajmio za 4 000 kruna mjesečno. Susjedi su ga opisivali kao dobroga čovjeka koji je bio škrt. Abel je za njega rekao da ga nikada nije vidio da pije alkoholna pića, nego već himbersaft ili čaj. Kada se Čaruga selio u kuću, hvalio se Abelu da će urediti kuću „kao grof (…) dok mu tetka pošalje novaca iz Amerike“. Međutim, Čaruga nije mogao pobjeći od svoje zločinačke prošlosti, koja ga je u stopu pratila. Naime, gradski senator u Vinkovcima, dr. Josip Fulanović, bio je 1919. upravitelj zemaljske kaznionice u Mitrovici. Čaruga je tada bio ondje u zatvoru, odakle je iste godine i pobjegao. No, njega to nije spriječilo da se početkom rujna 1923. pojavi u vinkovačkom gradskom poglavarstvu i susretne se sa Fulanovićem. Obukao se u uredno građansko odijelo i predstavio kao Nikola Drezgić, koji je vojni liferant. Identificirao se ugovorom, koji je sklopio s drinskom divizijom u Valjevu zbog vojnih nabavki za vinkovačku posadu. U gradskom poglavarstvu trebao je dobiti državni biljeg, kako bi taj dokument bio vjerodostojan, što je i dobio.

Kako bi dodatno potvrdio svoj novi identitet Čaruga je posjetio Marka Drezgića, mesara iz Donjih Andrijevaca, koji je bio rođak stvarnoga Nikole Drezgića. Na temelju opisa toga posjeta saznajemo da je Nikola Drezgić otišao u Beograd izučiti mehaničarski zanat, no nikada se nije vratio. Upravo je tu situaciju iskoristio Čaruga kako bi preuzeo njegov identitet. Marko Drezgić ga je primio u svoju kuću i bio je zadovoljan što je njegov bratić toliko napredovao i silno se obogatio u Beogradu. Međutim, prava strana priče bilo je Čarugino loše zdravstveno stanje, zbog čega je Marko Drezgić pozvao općinskoga liječnika Miju Pischla kako bi pregledao Čarugu, tj. Nikolu Drezgića. Temeljem Pischelove izjave pouzdano znamo da je bolovao od sifilisa, bolesti koje je on nazvao „lues-latens“. Čaruga je zbog toga redovito dolazio primati injekcije. Iako su se vidljivi znakovi sifilisa povukli, unutrašnjost njegova tijela je počela sve više propadati, a on to nije znao. Jednom prilikom doktor ga je upitao zašto dolazi baš k njemu, a ne u vinkovačku bolnicu, koja mu je bliža s obzirom na zanimanje. Čaruga mu je na to odgovorio da nema povjerenja u vinkovačke liječnike. Međutim, rekao je i sljedeće: „Imam zaručnicu u Retkovcima kod Vinkovaca, prisiljen sam se liječiti, jer ako to ne učinim može biti opasno za buduću ženu. Bojim se da se neće pročuti.“ Zapravo, on se bojao doći među vinkovačke liječnike kako mu ne bi otkrili pravi identitet. Pischel u svojim memoarima je opisivao da je Čaruga bio vrlo susretljiv s njegovom djecom, koja su se rado igrala s njime, a on ih je znao voziti na svom biciklu.

Novo Kolo i povratak staroga Čaruge

Nakon što mu je počelo nedostajati novca i nakon što mu je zdravstveno bilo prividno bolje, Čaruga se ponovno zaposlio u andrijevačkoj pilani u namjeri da zaradi nešto novca i upozna nove ortake s kojima će ići u pljačke. Okupio je staro-novu družinu: Pavle Prpić zvani Veliki, Nikola Prpić zvani Mali, Luka Šulentić, Ivan Selthofer, Dragutin Kovačević, Mile Lončar, Uroš Vujnić, Mato Krmpotić, Nikola Mijić i Nikola Mihaljević. Neki od njih su bili zaposleni u pilani, a neki nadničari na obližnjim vlastelinskim posjedima. Čaruga i njegovi ortaci ubrzo su dogovorili prvi pljačkaški pohod u 1923. godini. Krenuo je s njima iz Andrijevaca prema Svilaju kako bi opljačkali jednoga veleposjednika. Prolazeći kroz šumu morali su prijeći neki potok, gdje je Martinović predložio Čarugi da opljačkaju bogatoga trgovca i krčmara Bernharda Fuchsa. I zaista, 20. travnja otišli su u Sredance kod Svilaja nedaleko Slavonskoga Broda u mjesnu krčmu i trgovinu Bernharda Fuchsa. Čaruga, Stevo Šikić, Matko Krmpotić i Petar Martinović odjeveni u oružnička odijela pri ulasku u krčmu zatražili su Bernharda Fucha i njegovu suprugu Rozu novac. No prije toga, Čaruga je izveo jedan zanimljiv potez opisan u Hrvatskom listu:

„Čarug je s drugom dvojicom čekao na rubu šume u blizini sela. Oko 9 sati vrati se Krmpotić i saopći da je gostionica puna ljudi. – Jesam li vam ja rekao?! – prekori Čarug ortake. Nakon kratke konferencije, povukoše ona trojica svoj prijedlog, spremni da krenu odmah u Svilaj. – E, sad ne ćete! – reče im Čarug, pa izvadi iz džepa sat i naredi ga na 10 sati. – Idemo k Fuchsu! Kad su došli pred gostionicu, Čarug s dvojicom uđe unutra, a Martinovića ostavi pred vratima. Gostionica je bila puna seljaka. Posluživao ih je Fuchs sa suprugom. Čarug se odmah uputi Fuchsu i zapita ga: – Kakvi su to ljudi? – Gosti, gospodine naredničke, – odgovori mu mirno Fuchs, držeći da je to oružnička patrola. – A zašto nije ‘fajeramt’? – upita ga Čarug. – Pa istom je 9 sati? Čarug nato izvadi svoj sat, pokaže Fuchsu da je već 10 sati i zapovijedi mu da napravi ‘fajeramt’. Seljaci se odmah raziđoše, a Čarug će Fuchsu: – Ja sam dobio nalog, da izvršim kod vas premetačinu!“