DINO DVORNIK je u više navrata nastupao u Saloonu, a prilikom jednog koncerta na pozornici mu se pridružila novinarka HTV-a Elizabeta Gojan

Kada 40 000 ljudi na nogometnoj utakmici uglas pjeva jednu pjesmu, kako to nazvati? Uspjehom te pjesme? Golemim uspjehom? Neviđenim…? Koji pridjev upotrijebiti da bi se to vjerodostojno opisalo? Uzavrele atmosfere na stadionima uz igrače stvaraju i navijači, a Bad Blue Boysi godinama su ih kreirali među ostalim i pjesmom Za dobra stara vremena, koja se tako od velikog hita izdigla gotovo na razinu himne. Sportske, uglavnom nogometne, himne.

Uz tu činjenicu neminovno se nameće pitanje: kakve veze ima takvo pjevajuće navijanje s poviješću Saloona? Ima, itekako ima. Naime, tu melodiju, koja u mnogima izaziva snažne emocije (i koja je 2009. godine pretočena u mjuzikl), Rajko Dujmić, frontmen Novih fosila, i Stevo Cvikić, Saloonov DJ, doslovce ni iz čega stvorili su u klubu s Tuškanca. U trenutku velike inspiracije, na dah.

Dobro se sjećam svega, to se dogodilo 1986. nakon primanja i slavlja Coca-cole. Negdje oko pola pet ujutro Cvikić mi je donio tekst. Pročitao sam ga, nisam imao nikakav instrument, a kako mi je došla inspiracija – otpjevao sam ga. Otprve! I kasnije sve zapisao – zapamtio je Dujmić.

Cvikić, kojemu su stalno, u svim prilikama, navirale riječi stihova, zapisivao bi ih na komadiće papira ili čak na kutiju cigareta, ali Rajku je Za dobra stara vremena donio kao gotov tekst, uredno ispisan na bijelom papiru. I ne samo te skladbe, nego i mnogih kasnijih od kojih su neke isto tako nastale u Saloonu (i često bile potpisivane pseudonimima S. Aufiderzen i H. C. Stevo).

Ondje sam skladao i Rock me, baby, pobjednicu Pjesme Eurovizije. Stevo je opet donio tekst, a ja sam počeo pjevušiti, no kako je u klubu bila velika gužva, otišao sam kući i dovršio je – dodao je Dujmić.

Skladateljski tandem imao je i trećeg, samozatajnog člana sa sasvim drukčijom ulogom u njihovu stvaranju.

Ponekad bismo u ranim jutarnjim satima Rajko i ja dočekali čistačicu Mariju. Svatko bi nastavio raditi svoj posao. Kako je ona bila vrlo pedantna, stalno je zaključavala vrata pa bismo Rajko i ja u moljakanju da nas pusti zapjevali Otvori, Marija, vrata – smije se Cvikić.

Stvaralački poriv karizmatičnog dvojca Dujmić-Cvikić rastao je početkom osamdesetih u iznimno živom okruženju kluba, koji je tijekom tog razdoblja uspješnog brendiranja svog imena postao kultno mjesto za sve tadašnje društvene slojeve, unatoč vrlo turbulentnom desetljeću koje je počelo smrću ondašnjeg socijalističkog vođe (Josip Broz, 1980.), a nastavilo se velikim nestašicama mesa, ulja, šećera, kave… i benzina (najprije smo imali bonove za 40 litara goriva mjesečno, a nakon toga vožnju par-nepar) te prvim susjedskim tzv. mitinzima antibirokratske revolucije sa skandiranjem “Hoćemo oružje” (koji su 1988. bili uvod u srpsko nametanje rata) sve do rekordnih inflacija viših od 2000 posto i tiskanja novčanica od 50 milijuna dinara!

Međutim, cijelo to desetljeće (a i polovicu idućeg), Saloonu u službenom nazivu nije pisalo da je diskoteka, nego – gostionica. Posljedica je to zakona iz 1975., kojim je bio zabranjen rad diskoteka (jer se u njima “kvarila socijalistička omladina”), pa je klub s Tuškanca sve do 1994. godine, kada je napokon ishođen novi naziv i pečat s imenom Discotheque Saloon, radio cijele dane,a do večeri su na stolovima uredno stajali stolnjaci, tanjuri, čaše i pribor za jelo. Kao u svakoj drugoj gostionici. Gostiju je bilo malo, a oni rijetki mogli su naručiti gotova jela iz palete subotičke tvornice 29. novembar. Ali ne uvijek…

– Kada smo otvorili gostionicu, zaposlili smo jednog kuhara i nabavili desetke gotovih jela: gulaše, sarme, grah s kobasicama, punjene paprike… Sva su jela bila zapakirana u kartonske kutije i naslagana na police – sjeća se Albert.

– I dođu nama neki gosti, sjednu za lijepo uređen stol s cvijećem i svijećama. Pozovu konobara i predstave se: inspekcija! On se malo ustrtario pa me odmah pozvao. “Donesite nam normativ”, rekoše mi kad sam preuzeo. Odem brzo u kancelariju i uzmem normativ koji je sastavio naš ugledni knjigovođa Neno Premilovac. On nije prepisivao normative tih gotovih jela, nego je napisao: “Normativ punjene paprike – vidi kutiju”. I što sam drugo mogao nego se ispričavati kako smo radili u žurbi pa je tako ostalo. Srećom, to je prošlo. No, sada inspektori žele kušati ta naša jela te naruče punjenu papriku. Ode konobar i ubrzo se razočaran vrati: “Nemamo više punjene paprike”. “Dobro”, kažu oni, “donesite gulaš”. Ode opet konobar i vraća se prestravljenog lica: “Nema ni gulaša”. “Pa, dajte”, kažu, “grah!” Kada se konobar vratio, samo je promucao: “Nema ni graha”. Nisam mogao vjerovati, a znao sam da ništa nismo prodali. Što se, zapravo, dogodilo? Za dugih noći u Saloonu, to smo poslije otkrili, redari su pojeli sva jela, a da to prikriju, prazne su kutije ponovno slijepili i vratili na police. Izgledalo je dobro jer su sve bile na broju. Ali sadržaj su pojeli! I inspektori su nas, dakako, kaznili.

A neki od tih malobrojnih dnevnih gostiju u gostionicu nisu dolazili jesti. Htjeli su samo ugodno provesti vrijeme, u miru praznog kluba, no bilo je pritom i neobičnih situacija, kakvu je za svog dežurstva doživio i Cvikić:

Toga dopodneva bio sam sam u klubu kada je došao, prepoznao sam ga, visokopozicionirani partijski dužnosnik s mladim komadom. Sjeli su, naručili piće i on me zamolio da pustim laganu glazbu. Pa onda i light show. Sve sam to obavio i otišao u kabinu samo za njih, jer su bili jedini gosti, puštati glazbu. Zaplesali su neki stiskavac, a kada mi je djevojka bila okrenuta leđima, on mi je rukom mahnuo da se maknem. Što sam drugo mogao? Izašao sam, zaključao Saloon i vratio se nakon što sam dva sata proveo u kafiću kod Benca. Otišli su zadovoljni. Danju bi u gostionici često angažirali Željka Krušlina Krušku da sviranjem zabavlja one rijetke goste. Kada bi se na vratima pojavilo neko društvo, dežurni bi odmah reagirali:

Zovi Krušku!

I on bi ubrzo došao i zasvirao. Iako nije bio začetnik gostovanja solista i bendova u Saloonu, jer su davno prije njega nastupali Boško Petrović i Ladislav Fidri sa svojim sastavima te Zdenka Kovačiček, Kruška je ipak u osamdesetima otvorio vrata novom pristupu u klupskom životu: kombinaciji žive glazbe i diska. Za sve nastupe sastava ili solista tiskale su se posebne ulaznice s istaknutim napisom – Ulaznica za muzičku priredbu (što je značilo da je gostionica legalno proširila svoje poslovanje glazbenim večerima), a nakon Kruškina nastupa, ili poslije nastupa i promocije ploča Tomislava Ivčića, Slađane Milošević, Mikija Jevremovića, Moni Kovačič, Olivera Mandića, Parnog valjka, Riblje čorbe, Smaka, Idola, Srebrnih krila, Aerodroma, Posljednje igre leptira, Plave trave zaborava… koje je uglavnom dovodio legendarni zagrebački menadžer Vladimir Mihaljek Miha (organizirao je više od 30 000 koncerata i bio je tata, primjerice, sastava Bijelo dugme i Time, desetaka pjevača i pjevačica te dance-glazbe u nas…), slijedio je program ispunjen disco-glazbom. Kroz ta novootvorena vrata u svijet zabave mladih idućih godina ušle su stotine bendova i pjevača, ponajviše zahvaljujući institucionaliziranim događanjima poput Marlboro No1 Music Showa i Ruby Tuesdaya. Mnogi od njih u prostorijama kluba snimili su i spotove za nove pjesme, a prva među njima 1982. bila je Marija Adler, supruga skladatelja Marija Bogliunija, sa skladbom Tamno višnjine boje šal. Za njom su došli Fantomi, Bebek, Novi fosili, Vanna, Škoro…

U prostorije kluba u tom razdoblju, 1980. godine, kada je služio vojni rok u Maršalki, vojarni u Novom Zagrebu, nije uspio ući poznati panonski mornar, kantautor Đorđe Balašević. Ponekad bi ga u vojarnu došao posjetiti prijatelj, radijski novinar Pjer Vukelić, kako bi mu omogućio izlazak u grad, a jednu od tih prilika Balašević je htio iskoristiti za odlazak u Saloon. No, na njegovu nesreću, bio je u uniformi pa ga redari nisu pustili. I nije mu preostalo ništa drugo nego da prekoputa sjedne na rub pločnika i sluša kako DJ pušta njegovu tada popularnu pjesmu Mirka.

Uz živu glazbu, osamdesete je u Saloonu obilježio i sport. Tradiciju redovitih dolazaka u klub na Tuškancu, koju su dan nakon otvaranja pokrenuli košarkaši Lokomotive, u drugom desetljeću nastavili su nogometaši Dinama, posebice 1982. godine, kada su postali prvaci. U njihov je slavljenički itinerar bila uključena nezaobilazna Karaka, tadašnja “plava baza” u svim prilikama, tužnima nakon poraza i veselima nakon pobjeda, i Saloon, gdje je naslov slavljen do jutarnjih sati.

Međutim, kako je Tuškanac oduvijek bio sinonim za zagrebačku košarku, tako je glasovita diskoteka od svog postanka bila njezin neodvojivi dio. Taj je koloplet tijekom godina nosio skromne košarkaše sve dok nisu izrasli u sjajnu Cibonu, u dvostruke europske prvake.

“Upravo je Saloon označio početak novog razdoblja lokosa… samo dvije sedmice nakon otvaranja u njihovu kasu novi diskoklub ubacio je više od jednog i pol starog milijuna i tako postao čvrst jamac da će igrači ubuduće na vrijeme dobivati stipendije”, u monografiji Vukovi iz Tuškanca napisao je Cibonin kroničar, novinar Zoran Kovačević.

“Sigurno je da bez Saloona Cibona nikada ne bi postala najjači europski klub”, izjavio je Pero Zlatar novinaru beogradskoga dnevnog lista Sport 18. veljače 1987. Saloon je neosporno desetljećima bio snažan i pouzdan Cibonin oslonac, njegovom je potporom bila oslobođena mnogih financijskih briga jer joj je, primjerice, za najslavnijih dana plaćao mjesečnu najamninu od 100 milijuna starih dinara i uz to snosio sve troškove rada njezine uprave, a u jeku gradnje Košarkaškog centra “Dražen Petrović”, kada se novac prikupljao među ostalim i prodajom tzv. ciglica (građanima su se simbolički nudile cigle ugrađene u centar), svaki je vlasnik besplatne ulaznice u Saloon morao kupiti tri ciglice, čime je sudjelovao u akciji koja je trajala do završetka radova. No, Vlaho i Albert nisu ostali samo na tome, obilnim su donacijama često pomagali u hitnim i naizgled bezizlaznim situacijama, kakva je bila i odlazak zagrebačke delegacije, u kojoj su, uz ostale, bili Mirko Novosel, Vladimir Anzulović i gradonačelnik Mato Mikić, na određivanje domaćina Univerzijade 1987. godine. Naime, Univerzijadu zamalo nismo dobili jer za put delegacije do Venecije – nije bilo novca! I Dinamu bi koristio takav jedan klub – izrekao je tada pohvalu Saloonu Ćiro Blažević, trener svih trenera.

Snaga Saloona proizlazila je iz stalnog praćenja svjetskih trendova, ne samo u glazbi i stvaranju klupskih fanova, nego i u disko-tehnologijama. Zbog toga se odlazilo u svijet, saznavale su se novosti i skupljalo iskustvo. “Na najjačoj svjetskoj izložbi profesionalne audio opreme u Londonu zagrijao sam se za turbo sound zvučne kutije TMS-4, koje inače za ozvučenje svojih koncerata koriste Frank Sinatra, David Bowie, Santana, Culture Club i drugi. Kako sam se i prije brinuo o ozvučenju Saloona, odmah sam ga vidio kao idealno mjesto za postavljanje tog novog zvučnog čuda”, objasnio je novinaru Veljiću Braco Radović, u to vrijeme najkompetentniji stručnjak za razglase na ovim prostorima.

To čudo od zvuka ukupne snage 1800 watti (četiri turbo sound linije s po 450 watti), čija kvaliteta “omogućuje dugotrajno slušanje glazbe bez zamaranja uha”, Braco i njegov suradnik Branko Baričić 1986. dovukli su u Zagreb i instalirali u Saloonu, koji je tako dobio u onom trenutku najmodernije ozvučenje na svijetu.