Kada 40 000 ljudi na nogometnoj utakmici uglas pjeva jednu pjesmu, kako to nazvati? Uspjehom te pjesme? Golemim uspjehom? Neviđenim…? Koji pridjev upotrijebiti da bi se to vjerodostojno opisalo? Uzavrele atmosfere na stadionima uz igrače stvaraju i navijači, a Bad Blue Boysi godinama su ih kreirali među ostalim i pjesmom Za dobra stara vremena, koja se tako od velikog hita izdigla gotovo na razinu himne. Sportske, uglavnom nogometne, himne.

Uz tu činjenicu neminovno se nameće pitanje: kakve veze ima takvo pjevajuće navijanje s poviješću Saloona? Ima, itekako ima. Naime, tu melodiju, koja u mnogima izaziva snažne emocije (i koja je 2009. godine pretočena u mjuzikl), Rajko Dujmić, frontmen Novih fosila, i Stevo Cvikić, Saloonov DJ, doslovce ni iz čega stvorili su u klubu s Tuškanca. U trenutku velike inspiracije, na dah.

Dobro se sjećam svega, to se dogodilo 1986. nakon primanja i slavlja Coca-cole. Negdje oko pola pet ujutro Cvikić mi je donio tekst. Pročitao sam ga, nisam imao nikakav instrument, a kako mi je došla inspiracija – otpjevao sam ga. Otprve! I kasnije sve zapisao – zapamtio je Dujmić.

Cvikić, kojemu su stalno, u svim prilikama, navirale riječi stihova, zapisivao bi ih na komadiće papira ili čak na kutiju cigareta, ali Rajku je Za dobra stara vremena donio kao gotov tekst, uredno ispisan na bijelom papiru. I ne samo te skladbe, nego i mnogih kasnijih od kojih su neke isto tako nastale u Saloonu (i često bile potpisivane pseudonimima S. Aufiderzen i H. C. Stevo).

Ondje sam skladao i Rock me, baby, pobjednicu Pjesme Eurovizije. Stevo je opet donio tekst, a ja sam počeo pjevušiti, no kako je u klubu bila velika gužva, otišao sam kući i dovršio je – dodao je Dujmić.

Skladateljski tandem imao je i trećeg, samozatajnog člana sa sasvim drukčijom ulogom u njihovu stvaranju.

Ponekad bismo u ranim jutarnjim satima Rajko i ja dočekali čistačicu Mariju. Svatko bi nastavio raditi svoj posao. Kako je ona bila vrlo pedantna, stalno je zaključavala vrata pa bismo Rajko i ja u moljakanju da nas pusti zapjevali Otvori, Marija, vrata – smije se Cvikić.

Stvaralački poriv karizmatičnog dvojca Dujmić-Cvikić rastao je početkom osamdesetih u iznimno živom okruženju kluba, koji je tijekom tog razdoblja uspješnog brendiranja svog imena postao kultno mjesto za sve tadašnje društvene slojeve, unatoč vrlo turbulentnom desetljeću koje je počelo smrću ondašnjeg socijalističkog vođe (Josip Broz, 1980.), a nastavilo se velikim nestašicama mesa, ulja, šećera, kave… i benzina (najprije smo imali bonove za 40 litara goriva mjesečno, a nakon toga vožnju par-nepar) te prvim susjedskim tzv. mitinzima antibirokratske revolucije sa skandiranjem “Hoćemo oružje” (koji su 1988. bili uvod u srpsko nametanje rata) sve do rekordnih inflacija viših od 2000 posto i tiskanja novčanica od 50 milijuna dinara!

Međutim, cijelo to desetljeće (a i polovicu idućeg), Saloonu u službenom nazivu nije pisalo da je diskoteka, nego – gostionica. Posljedica je to zakona iz 1975., kojim je bio zabranjen rad diskoteka (jer se u njima “kvarila socijalistička omladina”), pa je klub s Tuškanca sve do 1994. godine, kada je napokon ishođen novi naziv i pečat s imenom Discotheque Saloon, radio cijele dane,a do večeri su na stolovima uredno stajali stolnjaci, tanjuri, čaše i pribor za jelo. Kao u svakoj drugoj gostionici. Gostiju je bilo malo, a oni rijetki mogli su naručiti gotova jela iz palete subotičke tvornice 29. novembar. Ali ne uvijek…

– Kada smo otvorili gostionicu, zaposlili smo jednog kuhara i nabavili desetke gotovih jela: gulaše, sarme, grah s kobasicama, punjene paprike… Sva su jela bila zapakirana u kartonske kutije i naslagana na police – sjeća se Albert.
– I dođu nama neki gosti, sjednu za lijepo uređen stol s cvijećem i svijećama. Pozovu konobara i predstave se: inspekcija! On se malo ustrtario pa me odmah pozvao. “Donesite nam normativ”, rekoše mi kad sam preuzeo. Odem brzo u kancelariju i uzmem normativ koji je sastavio naš ugledni knjigovođa Neno Premilovac. On nije prepisivao normative tih gotovih jela, nego je napisao: “Normativ punjene paprike – vidi kutiju”. I što sam drugo mogao nego se ispričavati kako smo radili u žurbi pa je tako ostalo. Srećom, to je prošlo. No, sada inspektori žele kušati ta naša jela te naruče punjenu papriku. Ode konobar i ubrzo se razočaran vrati: “Nemamo više punjene paprike”. “Dobro”, kažu oni, “donesite gulaš”. Ode opet konobar i vraća se prestravljenog lica: “Nema ni gulaša”. “Pa, dajte”, kažu, “grah!” Kada se konobar vratio, samo je promucao: “Nema ni graha”. Nisam mogao vjerovati, a znao sam da ništa nismo prodali. Što se, zapravo, dogodilo? Za dugih noći u Saloonu, to smo poslije otkrili, redari su pojeli sva jela, a da to prikriju, prazne su kutije ponovno slijepili i vratili na police. Izgledalo je dobro jer su sve bile na broju. Ali sadržaj su pojeli! I inspektori su nas, dakako, kaznili.

A neki od tih malobrojnih dnevnih gostiju u gostionicu nisu dolazili jesti. Htjeli su samo ugodno provesti vrijeme, u miru praznog kluba, no bilo je pritom i neobičnih situacija, kakvu je za svog dežurstva doživio i Cvikić:

Toga dopodneva bio sam sam u klubu kada je došao, prepoznao sam ga, visokopozicionirani partijski dužnosnik s mladim komadom. Sjeli su, naručili piće i on me zamolio da pustim laganu glazbu. Pa onda i light show. Sve sam to obavio i otišao u kabinu samo za njih, jer su bili jedini gosti, puštati glazbu. Zaplesali su neki stiskavac, a kada mi je djevojka bila okrenuta leđima, on mi je rukom mahnuo da se maknem. Što sam drugo mogao? Izašao sam, zaključao Saloon i vratio se nakon što sam dva sata proveo u kafiću kod Benca. Otišli su zadovoljni. Danju bi u gostionici često angažirali Željka Krušlina Krušku da sviranjem zabavlja one rijetke goste. Kada bi se na vratima pojavilo neko društvo, dežurni bi odmah reagirali:

Zovi Krušku!

I on bi ubrzo došao i zasvirao. Iako nije bio začetnik gostovanja solista i bendova u Saloonu, jer su davno prije njega nastupali Boško Petrović i Ladislav Fidri sa svojim sastavima te Zdenka Kovačiček, Kruška je ipak u osamdesetima otvorio vrata novom pristupu u klupskom životu: kombinaciji žive glazbe i diska. Za sve nastupe sastava ili solista tiskale su se posebne ulaznice s istaknutim napisom – Ulaznica za muzičku priredbu (što je značilo da je gostionica legalno proširila svoje poslovanje glazbenim večerima), a nakon Kruškina nastupa, ili poslije nastupa i promocije ploča Tomislava Ivčića, Slađane Milošević, Mikija Jevremovića, Moni Kovačič, Olivera Mandića, Parnog valjka, Riblje čorbe, Smaka, Idola, Srebrnih krila, Aerodroma, Posljednje igre leptira, Plave trave zaborava… koje je uglavnom dovodio legendarni zagrebački menadžer Vladimir Mihaljek Miha (organizirao je više od 30 000 koncerata i bio je tata, primjerice, sastava Bijelo dugme i Time, desetaka pjevača i pjevačica te dance-glazbe u nas…), slijedio je program ispunjen disco-glazbom. Kroz ta novootvorena vrata u svijet zabave mladih idućih godina ušle su stotine bendova i pjevača, ponajviše zahvaljujući institucionaliziranim događanjima poput Marlboro No1 Music Showa i Ruby Tuesdaya. Mnogi od njih u prostorijama kluba snimili su i spotove za nove pjesme, a prva među njima 1982. bila je Marija Adler, supruga skladatelja Marija Bogliunija, sa skladbom Tamno višnjine boje šal. Za njom su došli Fantomi, Bebek, Novi fosili, Vanna, Škoro…

U prostorije kluba u tom razdoblju, 1980. godine, kada je služio vojni rok u Maršalki, vojarni u Novom Zagrebu, nije uspio ući poznati panonski mornar, kantautor Đorđe Balašević. Ponekad bi ga u vojarnu došao posjetiti prijatelj, radijski novinar Pjer Vukelić, kako bi mu omogućio izlazak u grad, a jednu od tih prilika Balašević je htio iskoristiti za odlazak u Saloon. No, na njegovu nesreću, bio je u uniformi pa ga redari nisu pustili. I nije mu preostalo ništa drugo nego da prekoputa sjedne na rub pločnika i sluša kako DJ pušta njegovu tada popularnu pjesmu Mirka.

Uz živu glazbu, osamdesete je u Saloonu obilježio i sport. Tradiciju redovitih dolazaka u klub na Tuškancu, koju su dan nakon otvaranja pokrenuli košarkaši Lokomotive, u drugom desetljeću nastavili su nogometaši Dinama, posebice 1982. godine, kada su postali prvaci. U njihov je slavljenički itinerar bila uključena nezaobilazna Karaka, tadašnja “plava baza” u svim prilikama, tužnima nakon poraza i veselima nakon pobjeda, i Saloon, gdje je naslov slavljen do jutarnjih sati.

Međutim, kako je Tuškanac oduvijek bio sinonim za zagrebačku košarku, tako je glasovita diskoteka od svog postanka bila njezin neodvojivi dio. Taj je koloplet tijekom godina nosio skromne košarkaše sve dok nisu izrasli u sjajnu Cibonu, u dvostruke europske prvake.

“Upravo je Saloon označio početak novog razdoblja lokosa… samo dvije sedmice nakon otvaranja u njihovu kasu novi disko-klub ubacio je više od jednog i pol starog milijuna i tako postao čvrst jamac da će igrači ubuduće na vrijeme dobivati stipendije”, u monografiji Vukovi iz Tuškanca napisao je Cibonin kroničar, novinar Zoran Kovačević.

“Sigurno je da bez Saloona Cibona nikada ne bi postala najjači europski klub”, izjavio je Pero Zlatar novinaru beogradskoga dnevnog lista Sport 18. veljače 1987.

Saloon je neosporno desetljećima bio snažan i pouzdan Cibonin oslonac, njegovom je potporom bila oslobođena mnogih financijskih briga jer joj je, primjerice, za najslavnijih dana plaćao mjesečnu najamninu od 100 milijuna starih dinara i uz to snosio sve troškove rada njezine uprave, a u jeku gradnje Košarkaškog centra “Dražen Petrović”, kada se novac prikupljao među ostalim i prodajom tzv. ciglica (građanima su se simbolički nudile cigle ugrađene u centar), svaki je vlasnik besplatne ulaznice u Saloon morao kupiti tri ciglice, čime je sudjelovao u akciji koja je trajala do završetka radova. No, Vlaho i Albert nisu ostali samo na tome, obilnim su donacijama često pomagali u hitnim i naizgled bezizlaznim situacijama, kakva je bila i odlazak zagrebačke delegacije, u kojoj su, uz ostale, bili Mirko Novosel, Vladimir Anzulović i gradonačelnik Mato Mikić, na određivanje domaćina Univerzijade 1987. godine. Naime, Univerzijadu zamalo nismo dobili jer za put delegacije do Venecije – nije bilo novca!

I Dinamu bi koristio takav jedan klub – izrekao je tada pohvalu Saloonu Ćiro Blažević, trener svih trenera.

Snaga Saloona proizlazila je iz stalnog praćenja svjetskih trendova, ne samo u glazbi i stvaranju klupskih fanova, nego i u disko-tehnologijama. Zbog toga se odlazilo u svijet, saznavale su se novosti i skupljalo iskustvo.

“Na najjačoj svjetskoj izložbi profesionalne audio opreme u Londonu zagrijao sam se za turbo sound zvučne kutije TMS-4, koje inače za ozvučenje svojih koncerata koriste Frank Sinatra, David Bowie, Santana, Culture Club i drugi. Kako sam se i prije brinuo o ozvučenju Saloona, odmah sam ga vidio kao idealno mjesto za postavljanje tog novog zvučnog čuda”, objasnio je novinaru Veljiću Braco Radović, u to vrijeme najkompetentniji stručnjak za razglase na ovim prostorima.

To čudo od zvuka ukupne snage 1800 watti (četiri turbo sound linije s po 450 watti), čija kvaliteta “omogućuje dugotrajno slušanje glazbe bez zamaranja uha”, Braco i njegov suradnik Branko Baričić 1986. dovukli su u Zagreb i instalirali u Saloonu, koji je tako dobio u onom trenutku najmodernije ozvučenje na svijetu.

Ali, činjenica da svijet sve više postaje globalno selo na Tuškancu se tijekom osamdesetih nije ogledala samo u primjeni tehnoloških dosega nego i u dolascima dotad nam imaginarnih holivudskih i ostalih celebrityja. Njihov crveni tepih odjednom se počeo pojavljivati tu, u nas, ponajviše zaslugom koprodukcijskih pothvata Jadran-filma (čime je Zagreb izrastao u jedan od najvećih filmskih centara Istočne Europe), ali i sve poduzetnijih menadžera koji su organizirali glazbene i sportske događaje. Tako su naš glavni grad pohodili glumica Ali MacGraw, nominirana za Oscara s nezaboravnim filmom Ljubavna priča, koja je 1983. u Zagrebu snimala Vjetrove rata, glumac Richard Chamberlain, u nas znan kao dr. Kildare iz poznate televizijske serije, koji je 1985. snimao film Wallenberg: A Hero’s Story, pa vragolasti Jackie Chan, kineski glumac koji je 1986. snimao Božji oklop, onda Telly Savalas, poznatiji kao Kojak, koji je 1987. snimao 12 žigosanih i jedne izuzetno hladne zimske noći sam došetao do Saloona smrzavajući se samo u sakou, pa Ingemar Stenmark, ponajbolji skijaš svih vremena koji se 1986. natjecao na sljemenskom Zlatnom medvjedu, preteči Snježne kraljice, i u prvoj slalomskoj vožnji bio četvrti, a drugu nije završio, te slavna engleska reggae-grupa UB40, koja je 1989. održala koncert u Domu sportova. Svi su oni bili u Saloonu i uz većinu njihovih posjeta vezana je neka zgoda.

Kako je Ali MacGraw jednu večer završila u Tuškancu? Uz malu pomoć. Naime, poznata je glumica odsjela u hotelu Intercontinental (poslije Westin), u kojem je trenutke za opuštanje provodila na hotelskom bazenu. Slučajno je s prijateljima na plivanje onamo dolazio i novinar Miljenko Mitrović, a kako je bio ljubitelj filmova, nije mu dugo trebalo da ispod tamnih naočala otkrije poznato lice. Profesionalna znatiželja natjerala ga je da povede razgovor s glumicom, a nakon što su premostili početne barijere i počeli komunicirati poput starih znanaca, ona mu se požalila da ne zna kamo bi navečer izašla. I najbolje je rješenje bilo – Saloon. U pratnji njegovih prijatelja, stigla je u Saloon s kapom na glavi, nitko je nije prepoznao i odlično se zabavila.

Dolazak Jackieja Chana posebno su zapamtili redari na ulazu i garderobijeri, a jedan od njih bio je i Milan Jocić Mik:

S nama je u Saloonu radila i ekipa s hipodroma, zvali smo ih konjušarima, a sve su to bili dečki koji su se natjecali u preponskom jahanju ili kasači i galoperi. Kako su uz to radili i kao kaskaderi na filmu, jednu su večer nakon snimanja doveli cijelu ekipu od 20, 30 ljudi. No, sat vremena prije njih došli su neki mladi dečki, a lik koji je radil na garderobi skužil je da jedan ima nekaj u jakni i izvadil mu je nunčake (tradicionalno japansko oružje, op.a.) izrađene od drške metle i zvezane špagom. Dečku je rekel: “Gle, to bu bilo tu na garderobi da ti ne bi palo na pamet tući se”. I nakon toga dolazi Jackie Chan. Svi su bili ushićeni, ustrčali su se, a ovaj s garderobe priđe mu i veli: “Buraz, ak imaš problema u gradu, reci, mi smo s Knežije”. A da pokaže kakav je frajer, izvadi nunčake i bez veze ih počne vrtjeti. To je bila smijurija. I Chan se nasmijal, ali je otišel u auto po prave čake, potpisal se na njih i daroval mu ih. Ej, lik je ostal otvorenih usta, kupil ga je za celi život.

Susret s UB40 zabilježili su svi mediji, a bend je u Zagreb stigao četiri dana prije koncerta. Svaku su večer reggae-glazbenici izlazili na plesnjake, a drugu večer (četvrtak, 27. travnja 1989.), nakon zagrijavanja u Diamond Clubu (hotel Esplanade u kojemu su odsjeli) uz nastup plesne grupe Taquilla koju su činile djevojke iz Liverpoola, u dva sata ujutro sjeli su u taksije i odvezli se na Tuškanac.

“Plesni podij odmah je bio zauzet čim su dečki ušli u Saloon, čak su zabavljali ostale čagere pokrivajući uši dok je svirala njihova glazba”, o njihovu noćnom izletu izvijestio je tjednik Start. “A u toj zabavi bilo je odličnog materijala za Startova fotoreportera i aparat je škljocao i škljocao, ali jednom previše – na filmu se našla, prema mišljenju prvog pjevača Alija Campbella, i jedna kompromitirajuća fotografija, koja bi vjerojatno u trač-novinama na zapadu zaradila dosta novca. Plavokosi pjevač grupe naprosto je zagrljajem progutao jednu mladu Zagrepčanku i njihov je klinč završio dugim i strasnim poljupcem. Nastala je gužva oko filma – fotoreporter je natjeran da ga izvadi iz aparata, ali ga nikako nije htio prepustiti drugima. I tu je sve počelo.

U toku natezanja u prepirku su se umiješali redari uopće ne pitajući o čemu je riječ (kako je naknadno ustanovljeno, misleći da je naš fotoreporter ukrao film od UB40), te su grubo nasrnuli na njega i počeli ga vući prema izlazu. Vidjevši to, svi dečki iz grupe krenuli su za redarima i fotoreporterom kako bi ga obranili, a prema riječima Alija Campbella, i on je potegnuo jednog redara kako bi pustio fotoreportera. Kada se cijelo mnoštvo konačno spustilo u prizemlje Saloona, dečki iz grupe okružili su fotoreportera da ga brane, da smire redare i da im konačno objasne kako uopće nije riječ o krađi. Kada se sve konačno smirilo, glazbenici su krenuli prema Dežmanovu prolazu u potrazi za taksijem. Ludi četvrtak napokon je bio za njima…”

Sredinom osamdesetih, točnije 1986., Vlaho i Albert napravili su novi veliki iskorak dotad nezabilježen u praksi naših disko-klubova. Iako su dotad već surađivali s nekim tvrtkama, primjerice s ACI Clubom International pri otvaranju diskoteke Big Ben u zagrebačkoj Bogovićevoj ulici i pokretanju plesnih večeri na košarkaškom igralištu na Tuškancu, sada su, prvi u nas, sklopili ugovor o suradnji s jednom multinacionalnom korporacijom. Riječ je o Philip Morris Internationalu, jednom od najvećih svjetskih proizvođača cigareta, čiji je menadžer Marko Pekica, inicijator tog ugovora u čijoj je nadležnosti bila cijela regija, promicao u nas novu nišu za indirektnu reklamu kroz nastupe poznatih solista i bendova. Tim je ugovorom na tržište disko-zabave plasiran Marlboro No1 Music Show koji će u povijesti Saloona ostati zabilježen kao jedan od najuspješnijih i medijski najzapaženijih događaja.

Veza sa Saloonom i Marlboro No1 Music Show duboko žive u meni, to su najljepša sjećanja na nešto što se neće ponoviti. Kako je rođen Marlboro No1 Music Show? Rođen je za vrijeme jedne ljetne turneje na brodu na kojemu se okupio top-menadžment Philipa Morrisa za srednju i južnu Europu. Iskoristio sam priliku i govorio im o tome kako iskoristiti Saloon i neke druge klubove koji su bili statusni simboli zabave na ovim prostorima. Rekao sam im ovako: “Masmedijski, putem televizije, radija i novina, odlično smo pokriveni, a bit ćemo i bolje ako s vlasnicima tih klubova potpišemo ugovore i razradimo programe za svakog od njih. Predlažem da se lanac tih klubova zove Marlboro No1”. Rekli su mi: “Go ahead!” Razradio sam program i krenuli smo iz Zagreba. Kako sam bio dobar s Vlahom i Albertom, dogovorio sam sastanak i razgovor te ih pitao što misle o tome. Bez dugih premišljanja odgovorili su: “Prihvaćamo!” Tako kako je Saloon prihvatio, a bio sam siguran da će se to dogoditi, prihvatili su i drugi klubovi. Kada sam im rekao da je Saloon za, rekli su: “Piši, i mi isto!” Marlboro No1 Music Show trajao je pet ili šest godina, odnosno sve do zabrane korištenja takve neizravne reklame. Program se odvijao srijedom i imali smo koncerte na koje je dolazilo više ljudi nego petkom i subotom, danima koji su uvijek bili puni. Obećali smo dovesti najbolje soliste i bendove s ovih prostora, pa s ponosom i velikom zadovoljstvom mogu reći da su u našim programima sudjelovali Dubrovački trubaduri, Novi fosili, Plava trava zaborava, Magazin, Oliver, Gibonni, Cetinski, Vitasović, Nina Badrić, Vlatka Pokos, Ivana Plechinger… U tim programima imali smo i nagradne igre, birali smo pjevača večeri, gosti su bili dizajneri majica, proslavljenim sportašima davali smo članske iskaznice s kojima su imali besplatan ulaz i dva besplatna pića… Tim smo programima malo pomogli klubovima i, što je još važnije, puno učinili za njihovu popularizaciju – s ponosom je ispričao Marko Pekica.

Medijski se Marlboro No1 Music Show često probijao daleko u inozemstvo, a jedno od najznačajnijih predstavljanja osigurala mu je turistička razglednica bivše zemlje koju je snimala švicarska filmska ekipa. Njezin šef i redatelj filma Charly Page toliko se oduševio večerima u Saloonu da je snimio tri sata atraktivnog programa i obećao Pekici da će u konačnoj montaži to biti okosnica filma.

Uz nastupe glazbenika, gostima Saloona na Marlboro Showu ponajviše se svidjelo natjecanje za najboljeg pjevača večeri jer su doživjeli svojih pet minuta slave stojeći na bini uz bok svojim idolima i iskušavajući svoje glasovne mogućnosti. Nitko ne tvrdi da su nastupi amatera postali poligon za lansiranje novih glazbenih zvijezda, jer i nisu bili tako zamišljeni, jednostavno su bili dodatna zabava za posjetitelje, sa skromnim nagradama za najbolje, ali primjer mladog, tada jedva 16-godišnjeg Tvrtka u prvoj godini showa zacijelo nije bio usamljen.

Te večeri svirao je bend Plava trava zaborava i Pekica je objavio da će natjecatelji izvoditi pjesme u njihovu, country stilu. Javio sam se i pjevao ondašnji hit Take me home, country roads Johna Denvera. Pobijedio sam, a za nagradu sam dobio, dobro se sjećam, tri šteke Marlbora, kapu i majicu – mnogo godina poslije ispričao je Tvrtko.

On je u međuvremenu diplomirao na Sveučilištu za glazbu i dramsku umjetnost u Beču, postao je član Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i opisuju ga kao lirskog tenora, ukratko – on je operni pjevač Tvrtko Stipić! A karijeru je počeo u Saloonu…

Zagrebačka televizija i TOP (Tjednik odabranih priloga) dva su snažna medija koja su od srijede do srijede pratila nastupe najpopularnijih glazbenika u Marlboro Showu. Na TV-u su emitirane 34 jednosatne emisije, odnosno snimke koncerata iz Saloona, a urednik im je bio Milan Mitrović:

Uz blagoslov mog šefa Miroslava Lilića, Vlaho, Pekica i ja dogovorili smo se da ćemo svake srijede od 21 do 22 sata snimati koncert. Pred klub bismo dovezli reportažna kola, naš majstor Šipek sve bi namjestio i mi bismo jedan sat snimali te kasnije montirali i emitirali. U početku u stalnom večernjem terminu, a poslije prema potrebama programa. Prvi bend koji smo doveli i snimili bila je Crvena jabuka, još s Nikšom Bratošem, pa Dalibor Brun, Oliver i Gibonni, koji tada još nije znao je li roker ili zabavnjak, i mnogi drugi.

TOP je, nastavljajući tradiciju Plavog vjesnika i kasnije Studija, u izvještavanju o zbivanjima na domaćoj estradi, kazalištu, filmu i sportu – preciznije u objavljivanju sladunjavih informacija o naizgled magičnom i nedostupnom svijetu popularnih kojim je stvarao prave domaće celebrityje – krajem osamdesetih i početkom devedesetih dogurao do gotovo svim periodicima nedostižne naklade od 200 000 prodanih primjeraka tjedno! Njegov najplodniji autor, kroničar Marlboro Showa i novinar koji po broju tekstova uvjerljivo vodi na popisu onih koji su pisali o Saloonu, bio je Damir Strugar:

Prvi tekst o Saloonu objavio sam 1985. godine u Poletu i nosio je naslov Saloon za kozmetiku džepa. Iste godine kao mladi i talentirani poletovac prešao sam na mjesto reportera u TOP, zagrebački tabloid, koji je, kao i sarajevski A, bio superpopularan u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji. Tada je počelo moje svakonoćno druženje s diskotekom u kojoj sam proveo najljepše i najluđe noći svoje novinarske i frajerske mladosti. I sada kada se s nostalgijom prisjećam što je Saloon svih tih godina značio meni, novinarima, fotografima, mojoj generaciji, Zagrebu, Hrvatskoj i tadašnjoj zemlji kao kultno mjesto i fenomen, zaista ne znam odakle početi! Jer, o njemu i iz njega objavio sam desetke, možda čak i stotine tekstova: vijesti, izvještaja, reportaža i sve je bilo garnirano fotografijama moga tadašnjega prijatelja i fotoreportera Livija Andrijića, s kojim sam surađivao, družio se i zabavaljao spajajući ugodno s korisnim. Tih smo godina bili kao prst i nokat.

No nisam se ja u Saloonu bavio samo izvještavanjem, organizacijom koncerata i kojekakvih obljetnica. Nakon jednog spontanog razgovora s Albertom i Vlahom, preuzeo sam ulogu portparola Saloona. Naravno, tada sam bio mlad i godila mi je ta ponuda dvojice legendarnih zagrebačkih vlasnika kluba. Da bih posao mogao obavljati kako treba i dolikuje, bilo je dogovoreno da imam otvoren račun na šanku, kako bi se novinari i drugi gosti koje dovedem osjećali ugodno i kako bih ih počastio!

Sjećam se kako su beogradski novinari Ivan Miladinović i Zoran Bogavac, oduševljeni svime što su uživo vidjeli i onim što su razgledali u fotoarhivu Saloona, objavili čak osam stranica vrhunske reportaže u tjedniku Reporter! Sjećam se i veselih sarajevskih kolega, brkatog reportera Pavla Pavlovića, glavnoga urednika Vena Branka Vlačića i glavnoga urednika AS-a Senada Praše, koji su u Saloon došli na moj poziv, sjajno se družili, zabavljali, a potom objavljivali velike priloge, tekstove i fotografije. Sjećam se i odličnog teksta Pece Petra Popovića u beogradskom političkom tjedniku NIN – bilo je simpatično i smiješno kada je legendarni logotip Saloona otisnut na ćirilici!

Zahvaljujući tako jakoj medijskoj pompi i galami, za koju, eto, i sebi pripisujem mrvicu zasluga, Saloon je u cijeloj tadašnjoj zajedničkoj državi stekao kultni status.

Sjećam se i vesele zabave u povodu proslave zaruka tada popularnog vaterpolista Dubravka Šimenca, sjećam se i jedne lude noći uoči dočeka Nove godine kada smo po Saloonu, kao mala djeca, Zoran Simić, tada glavni urednik Poleta, te Vlaho i ja bacali petarde, a Tomislav Paškvalin se skinuo u potkošulju i podigao na ramena svog prijatelja te s njim tako zaplesao… A tko bi tek nabrojao sve one silne noći koje smo uz šank proveli menadžeri Edvin Softić i Duško Srijemac, Jasmin Stavros, Vladimir Kočiš Zec, Aki Rahimovski, Džimi i Šomi iz Neki to vole vruće, Željko Bebek…. Prisjećam se i vruće polemike koju su vodili splitski pjevači Matko Jelavić i Pero Panjković sa splitskim menadžerom Ivicom Bubalom o tome tko je naš najveći zabavni pjevač, Mišo Kovač ili Oliver Dragojević.

Najplodnijeg Saloonova kroničara Strugara tijekom više od 40 godina postojanja kluba svojim je učinkom nadmašio samo fotoreporter Livio Andrijić. Gotovo da nije bilo večeri, a posebice značajnijeg događaja, da ga Livio nije popratio svojim fotoaparatom. Zapravo, nije pretjeran zaključak da se u Saloonu tijekom njegovih 28 godina nije dogodilo nešto što nije ovjekovječio – Livio. Za koje god novine radio, on je navečer uvijek bio na prozivci dežurnih i za svog je vijeka, prateći sve proslave, koncerte, promocije ili celebrityje u običnim, svakonoćnim izlascima, snimio impresivnih 40 000 fotografija! Neke su postale antologijske, simboli Saloona.

Na Tuškancu sam prvi put fotkao 1985., kada su svirala neka četiri benda, a doveo me stariji kolega Marko Čolić. Nakon toga došao sam fotkati obljetnicu Parnog valjka. Onda sam ‘86. došao u Večernjak, pa ‘88. u TOP i otad sam redovito fotografirap u Saloonu. Kako sam se nosio s popularnima? Svakako. Primjerice, nogometaš Velimir Zajec baš me nije volio, čak su me njegovi prijatelji upozoravali da ga ne slikam, a sve zato što sam ga jedanput snimio u nezgodnom trenutku i fotka je bila objavljena u TOP-u. Upozoravali su me i da ne smijem slikati novinarku Tanju Torbarinu jer nju nitko nije smio slikati osim Štajdija (fotograf Boris Štajduhar, op.a.), kojemu je pozirala. Slikao sam i 18. rođendan Ive Majoli odmah poslije Pariza i osvajanja Roland Garrosa. To je bila ekskluziva koju sam objavio u tjedniku Arena i zbog nje dobio posao. Snimio sam i prve fotke nogometaša Nike Kranjčara s tadašnjom djevojkom Simonom, onda tenisača Gorana Ivaniševića koji je pred Saloonom skriven iza stabla čekao Severinu. A došao je u trenirci na piće. Nogometaši se nikada nisu dali slikati, čak ni oni niskobudžetni. A ako se netko ne bi htio fotkati, rekao bih: “To je za Vlahu”. Nakon te magične rečenice svi bi pristali. Meni je Saloon bio ponajprije posao, ali i najdraže mjesto za izlazak. Onamo nisam zalazio jedino ponedjeljkom jer nije radio – zaključio je Livio.

Od svih, najdraža mu je fotografija na kojoj tinejdžer Zvone Boban s neskrivenim divljenjem gleda u nešto malo starijeg Dražena Petrovića. Snimio ju je u subotu, 1. srpnja 1989., na predstavljanju zajedničkog autorskog LP-a Arsena Dedića i Zorana Predina. Tada je Dražen bio najbolji europski košarkaš, igrao je u madridskom Realu, a Zvone Dinamova nada. Mnogo godina poslije, početkom veljače 2004., ta će fotografija predvoditi desetke Livijevih najznačajnijih uradaka na izložbi postavljenoj u Saloonu s naslovom Sve ove godine. Osim po sjajnim Livijevim fotografijama, otvorenje izložbe mnogima je ostalo u sjećanju i po iznenadnoj policijskoj raciji i upadu dvadesetak policajaca. Nitko nije znao zašto i nikada iz policije nije stiglo objašnjenje.

Interes koji su u tom izuzetno živom razdoblju cvatuće noćne zabave mladeži mediji iskazivali za zbivanjima ne samo u Saloonu nego i mnogim drugim popularnim klubovima, sasvim je logičan. Diskači su se otvarali u svim, pa i najmanjim sredinama, njihov je program bio sve zanimljiviji, a okupljali su sve one koji su u javnom životu nešto značili. Dobar materijal za trač (a i neke druge rubrike) svaku je večer bio zajamčen. Neki su mediji stoga diskače barem privremeno pretvorili u svoje studije. Primjerice, Saša Zalepugin, urednik tada vrlo gledane televizijske emisije Nedjeljno poslijepodne, u Saloonu je snimao većinu priloga za svoj kolaž-hit, a Mario Mihaljević svoju je radijsku emisiju Zeleni megaherc jednostavno preselio na Tuškanac, kamo je dovodio i goste koje je intervjuirao, nasljeđujući u tome Taxi za Babilon.

Iz tako rastuće popularnosti, logično, proizašla je i kompeticija među klubovima, njihovo suparništvo koje su mediji spretno pretočili u ocjenjivanje najboljih. Iz mnogobrojnih rangiranja izdvojit ćemo samo dva – ono dnevnog lista Vjesnik i tjednika TOP.

Vjesnik je uvijek bio ozbiljno dnevno političko glasilo koje su mnogi smatrali biltenom vladajućih, a inozemni su ga mediji često citirali navodeći objavljeno kao stav službene politike. I zato je 1984., kada je provedeno ocjenjivanje,mnoge iznenadilo što jedan takav list pridaje pozornost događanjima i kvaliteti nečega što se zove disko-klub, no istovremeno je bilo i indikativno za skriveni dušobrižnički društveni pluralizam partijskih službenika. Kako bilo, Saloon je u Vjesnikovu članku objavljenom 15. rujna osvojio prvo mjesto sa 71 bodom.

TOP je svoje ocjenjivanje počeo 1989. i u 15 nastavaka završio ga 15. srpnja 1991. godine, a tko je bio najbolji, objasnio je novinar Strugar koji je vodio ocjenjivanje:

U konkurenciji tridesetak domaćih diskoteka i klubova, Saloon je sasvim zasluženo osvojio prvo mjesto i titulu Najbolja diskoteka. Svečana dodjela nagrade, odnosno postavljanje velikog svjetlećeg pleksiglas-displaya na kojemu je pisalo priznanje Saloonu, popraćeno je velikom glazbenom feštom i okupljanjem brojnih uzvanika uz svirku tada najpopularnijih imena domaće rock, pop i zabavne scene.

Saloon je u TOP-u od 50 mogućih bodova osvojio 48, a u pet kategorija ocijenjen je (od 1 do 10) ovako: cijene 9, glazba 9, ponuda 10, publika 10 i ugođaj 10 bodova.