Objavljeno u Nacionalu br. 848, 2012-02-14

Lea Deutsch, glumačka i plesna zvijezda međuratnog Zagreba, ‘hrvatska Shirley Temple’, bila je toliko popularna da je njezina slava prešla granice tadašnje države

Mala Židovka Lea Deutsch bila je velika glumačka i plesna zvijezda međuratnog Zagreba, a njena popularnost je bila toliko velika da je njena slava prešla granice tadašnje Jugoslavije. Zvali su je “hrvatska Shirley Temple”, no njena karijera je naprasno prekinuta rasnim zakonima NDH i zadesila ju je sudbina Anne Frank. O Lei Deutsch godinama se šutjelo, a onda je Pavao Cindrić objavio o njoj biografiju, a Branko Ivanda snimio dokumentarac i igrani film “Lea i Darija” te ona sve više postaje simbol stravične tragedije židovskog naroda u Hrvatskoj. Uskoro iz tiska izlazi i knjiga Snježane Banović “Država i njezino kazalište”, zapravo, njen doktorat, u kojoj autorica, između ostaloga, opisuje kako je ustaška vlast NDH progonila Židove, Srbe i masone u Hrvatskom narodnom kazalištu što će zasigurno razriješiti brojne nedoumice o kazališnoj upravi u tom sramotnom razdoblju hrvatske povijesti.

LEA (DRAGICA) DEUTSCH rođena je 1927. godine u dobrostojećoj građanskoj obitelji Stjepana Deutscha, uglednog zagrebačkog odvjetnika, koji je kupio katnicu u Gundulićevoj 29 i zajedno s obitelji uselio se u četverosobni stan na prvom katu. Kako je zapisao Pavao Cindrić, koji je godinama bio zaposlen kao lektor te kasnije u arhivu HNK-a, u biografskoj knjizi “Lea Deutsch – zagrebačka Anne Frank” (objavljenoj nakon duge potrage za izdavačima u izdanju Profila), stan je bio podijeljen na odvjetnički ured i stambeni prostor, a prizemlje je iznajmljeno raznim obrtnicima. Cindrić je najviše podataka dobio od Leine sestrične Vande Ausch, koja je pohranila važne materijale u Židovskoj općini u Zagrebu. Ti podaci pomogli su mu da rekonstruira njenu sudbinu gotovo do kraja. No knjigu nije uspio objaviti za vrijeme života jer po tvrdnjama njegova sina nije bilo zanimanja za tu temu.

Po Cindrićevim navodima, Deutsch je bio društven čovjek i zanimljiv sugovornik, Stjepan koji se zanimao za kazalište i fotografiju. Majka Ivka rođena Singer aktivno se bavila šahom, a kako je bila pasionirana ljubiteljica kazališta, njihov dom redovno su posjećivali najpoznatiji kazališni umjetnici tog vremena, od Nine Vavre i Vike Podgorske do Božene Kraljeve, Marije Ružičke-Strozzi, Josipa Bacha i Tita Strozzija. Lea Deutsch je bila vrlo posebno i napredno dijete. Njenu je nadarenost prva primijetila njena teta Vera Singer, nastavnica klavira, koja je savjetovala svojoj sestri Ivki da kćeri pruži odgoj koji će omogućiti razvoj njenog talenta. S četiri i pol godine naučila je čitati, a s pet i pisati, a okolinu je fasciniralo što je, iako malo dijete, imala oštro zapažanje, te je po Cindrićevim navodima, kritički popratila sve što je pročitala. Od malih nogu pohađala je satove glume, plesa i klavira. Zato je čuveni redatelj, dramski pisac i glumac Tito Strozzi predložio Leinim roditeljima da ju upišu u tada vrlo popularno kazalište Dječje carstvo, u kojem su između dva rata glumili mnogi kasnije poznati glumci i plesači. Kazalište je vodio veliki entuzijast Miroslav Širola, brat poznatog skladatelja Božidara Širole, Strozzi je bio glavni redatelj, a učitelj stepa baletni majstor europske karijere Rod Riffler, koji je imao svoju plesnu školu na mjestu današnje ljekarne na Trgu bana Jelačića.

Riffler, osječki Židov pravim imenom Rudolf Unger, kasnije je stradao u Jasenovcu. Balerina i baletna pedagoginja Sonja Kastl sačuvala je tri stare i prilično oštećene role filma, koje je davnih godina snimao njezin otac. Na tom filmu zabilježeni su brojni nastupi članova Dječjeg carstva u tadašnjem Narodnom kazalištu. To je jedini sačuvani filmski materijal na kojem se vidi Lea Deutsch.

LEA DEUTSCH je u Dječjem carstvu upoznala Dariju Gasteiger, malu talentiranu glumicu i step plesačicu, koja je potjecala iz folksdojčerske obitelji. Obje su bile fenomenalne – sjajno su stepale, pjevale i glumile, te su privlačile brojnu publiku na svoje predstave. Između nje i Lee razvilo se veliko prijateljstvo, ali i zdrava konkurencija. To se posebno odrazilo na odnosu njihovih majki, koji je često zbog efemernih stvari bio na rubu ekscesa. Kada je glasovita pariška filmska kompanija Pathé, čuvši za “hrvatsku Shirley Temple”, došla u Zagreb i snimila o njoj kratki dokumentarac s idejom da ju pokušaju plasirati na europsko tržište, odmah je reagirala majka Darije Gasteiger, te organizirala za svoju kćer snimanje za berlinski UFA. Kako se uoči rata s dolaskom ustaša na vlast sve više osjećao nadolazeći pogrom Židova, između dvije obitelji stvorilo se iskreno prijateljstvo. Kako piše Cindrić, ubrzo je iz Pariza stiglo pismo u kojem su Lei Deutsch ponudili godinu dana boravka u Parizu, dok ne nauči francuski jezik, iz čega se može zaključiti da su od nje odlučili napraviti francusku glumicu. No Lea je to odbila jer nije željela napustiti Zagreb i prijatelje, “pogotovo dok ne prođe premijera operete ‘Čudo od djeteta’.” Godine 1943. godine Leu odvode u Auschwitz, a Daria Gasteiger, zajedno s roditeljima, 1945. bježi pred partizanima u Austriju, i djevojčice se nikada više nisu vidjele. Prvu ulogu odigrala je s pet godina u tadašnjem Velikom kazalištu glumeći Prisku u Freudenreichovim “Graničarima”, nakon čega je velika tragetkinja Marija Ružička Strozzi oduševljeno zapisala “da se rijetko susreće tako malo stvorenje koje s tolikom uvjerenošću i neposrednošću glumi i govori svoje pozamašne tekstove”.

Ubrzo je nastupila kao Juliška u opereti “Grofica Marica” kojom je dirigirao Jakov Gotovac, a zatim i kao Alette u drami “Sestra Beatrice” gdje je glumila i tadašnja velika zvijezda Nina Vavra, supruga tadašnjeg intendanta Josipa Bacha. Zbog nevjerojatnog uspjeha svoje kćeri, njen se otac vratio svom hobiju – fotografiji, i počeo je dokumentirati sve njene predstave. Lea Deutsch je najviše voljela rolu Arganove mlađe kćeri Lujze iz Molièreove komedije “Umišljeni bolesnik” jer je “to bila osjećajna uloga u kojoj se mogla slobodno kretati”. Glumeći tu efektnu ulogu, Lea Deutsch je upoznala redatelja Alfonsa Verlija, “koji je postao njen pokrovitelj i idućih sedam godina vodio ju je iz uspjeha u uspjeh”. Kritika je tada zapisala da je Lea Deutsch “bila nenadmašna – novo otkriće i za publiku i za kritiku”, tako da je tom efektnom ulogom gotovo zasjenila sve svoje partnere, čak i Augusta Cilića i Belu Krležu. Od tada je igrala s najvećim zagrebačkim glumcima tog vremena, od Božene Kraljeve i Vjekoslava Afrića do Hinka Nučića i Ervine Dragman. Najzapaženije uloge ostvarila je kao Točkica u “Tončeku i Točkici” 1933. i kao Gita u “Čudnovatim zgodama šegrta Hlapića” 1934. u kojima joj je partner bio devetogodišnji Braco Reiss.

U obje predstave je bila glavna atrakcija. Nakon praizvedbe “Šegrta Hlapića” Ivana Brlić Mažuranić je zapisala: “Ja sam Hlapićeve doživljaje napisala, a Braco Reiss i Lea Deutsch udahnuli su im život”. Iako je tada imala samo šest godina, kritika je hvalila “njen fenomenalni talent” i prozvala ju je Wunderkindom. Zatim je Tito Strozzi za nju napisao, a Josip Deči uglazbio operetu “Čudo od djeteta”, koja je na praizvedbi doživjela nezapamćen uspjeh. Strozzi je bio i redatelj, a scenograf umjetnik Marijan Trepše. Svi su bili opčinjeni njenom izvedbom Ele, govorili su o njenoj genijalnosti, a kritičari su je nazivali “velikom umjetnicom”, “malom Ljerkom Šram”, tražili od nje intervjue, fotografirali je i uzdizali u zvijezde. Govorili su da “spašava kazališne blagajne” i “da mora u svijet jer u našoj maloj sitničavoj sredini nema dovoljno mogućnosti za napredak”. Kako je u međuvremenu umro Josip Bach, ravnatelj Drame i kućni prijatelj obitelji Deutsch, a Lea postala iznimno slavna, njen otac je s novom upravom kazališta – Brankom Gavellom kao ravnateljem Drame i Brankom Šenoom kao intendantom kazališta, uredio drukčije honorare.

Tako je Lea od tada dobivala za male uloge 100 dinara, a za glavne koje donose veliki prihod čak 1000 dinara. Pred rat, kao gimnazijalka Treće ženske realne gimnazije u Klaićevoj ulici, glumila je u Shakespearovoj “Zimskoj priči”, koju je režirao Gavella, dokazujući “da izrasta u ozbiljnu glumicu”. Zatim je 1940. igrala u drami “Spis 516”, svojoj zadnjoj pravoj predstavi, a posljednji put je nastupala u HNK-u u scenskoj igri “Živa šahovska igra” 15. ožujka 1941. godine gdje je ona kao Igra, odjevena poput paža, vodila i publici objašnjavala poteze, a njene prijateljice iz razreda glumile uloge šahovskih figura. Na kraju je izgovorila 250 stihova, završivši igru riječima, koje su se kasnije smatrale “zlogukim, oproštajnim rječima Lee Deutsch: “Evo vam vaših lovor vijenaca, i s time je naša igra svršena!” Nakon što je 1941. godine uspostavljena ustaška država NDH odmah su doneseni rasni zakoni, kojima se Židovima zabranjuje nastupanje u javnom životu, vođenje privatnih poslova, a ubrzo se krenulo s konfiskacijom imovine. Židovi su morali napustiti sjeverni dio Zagreba jer im je tamo bilo zabranjeno stanovati, a nisu smjeli posjećivati kavane, kazališta, kina, voziti se javnim prijevozom i odlaziti na kupalište. U nadi da će izbjeći progon obitelj Deutsch je prešla na katoličanstvo, međutim, Lea je izbačena iz kazališta, kao i ostali Židovi, a ubrzo i iz gimnazije.

Naime, Zakonskom odredbom o zaštiti narodne i arijevske kulture hrvatskog naroda, koju je NDH donijela 4. lipnja 1941. godine, Židovima je bilo zabranjeno sudjelovanje u kreiranju kulturnog života zemlje. Glumac Relja Bašić, kao 6-godišnji dječak zaljubljen u 9-godišnju Leu Deutsch, viđao ju je u to vrijeme “kako satima sjedi na klupi, odjevena u sivi kaputić sa žutom zvijezdom preko ruke i tužno gleda u kazališnu zgradu u kojoj je nekada bila zvijezda, a sada nije smjela ni ući u zgradu”. To svjedočanstvo toliko je potreslo Ivandu da je odlučio snimiti film o sudbini Lee Deutsch. Pripremajući se za snimanje, razgovarao je s desecima ljudi, a zatim je na tavanu nekad lijepe katnice u Gundulićevoj 29 gdje je živjela Lea Deutsch pronašao staru škrinju njene obitelji. U njoj je bilo puno prašnjavih pravničkih knjiga njena oca odvjetnika, njene note i stare klizaljke, te školski trokut na kojem je rukom napisala fonetski “Lea Dajč”. To razotkriva enigmu kako se izgovaralo njezino prezime.

IVANDA NAM JE ISPRIČAO da se u to vrijeme širio glas da je tadašnji intendant Hrvatskog državnog kazališta Dušan Žanko, pisac i diplomat, bio glavni krivac što Lea nije bila spašena. “Međutim, glumac Josip Bobi Marotti mi je rekao da to nije istina: upravo se Žanko, koji je povremeno dolazio u ustaškoj uniformi na posao, borio rukama i nogama da joj spasi život”, rekao je Ivanda. Međutim, Snježana Banović u svojoj knjizi “Država i njezino kazalište” otkriva da je Žanko odmah na početku svog mandata, a u dogovoru s Milom Budakom, ministrom bogoštovlja i nastave, najavio čišćenje i repertoara i osoblja u Hrvatskom državnom kazalištu. Objavio je tekst “Etička osnova ustaštva” u kojem se oštro obrušio na “srbstvo, jugoslavenstvo, židovstvo, masoneriju, lenjinizam i stari bolesni liberalizam”, zaključivši da jedino ustaštvo može “razjuriti to leglo truleža i uspostaviti jedan autoritet u službi za opće dobro i moralnost”, koju je on poistovjetio s pojmom slobode. Kako su vlasti NDH od osnutka države pokrenule bjesomučnu harangu protiv komunista, Srba, Židova i Roma, položaj Židova u kazalištu je postao vrlo težak. Po navodima Snježane Banović, Židovi su nazivani “pogubnim nametnicima“ koji su “umjetnost pretvorili u običan razvrat”. I prije uvođenja rasnih zakona protiv Židova u travnju 1941. godine, u kazalištu se protestiralo protiv izvođenja djela židovskih autora, jer su se Židovi smatrali prijetnjom na gospodarskom i kulturnom planu kao “najorganiziranija sila na svijetu“ koja je “glazbu učinila divljaštvom, slikarstvo ruglom pravoj umjetnosti, a kazalište izložbom gluposti i svinjarija”.

“Problem sa Židovima u kazalištu iskrsnuo je jer je njemački konzulat upozorio kazališnu upravu i ministra Budaka da je pred njemačkim časnicima i vojnicima izvedena opereta ‘Barun Trenk’ židovskog skladatelja Srećka Albinija. Konzulat je inzistirao da se navedeno djelo više ne izvodi na sceni, ali je ukazao i na hitnost ‘udaljavanja’ svih umjetnika židovskog porijekla iz kazališta. Kako je toga dana na repertoaru bio Gotovčev ‘Ero s onoga svijeta’ u kojem je ulogu Sime pjevao Židov Leo Mirković, uprava je uspjela za njega ishoditi dozvolu, ali samo za tu izvedbu”, kaže Snježana Banović dodavši da je nepotpisani intendant na kraju rezignirano ustvrdio da će se opereta, inače omiljeni žanr zagrebačke publike, moći vrlo malo izvoditi, jer su libretisti u većini bili Židovi. Svi članovi kazališta nehrvatskog porijekla, ali i oni u braku s osobama nehrvatskog porijekla, odmah su morali ispuniti tzv. Izjave o rasnoj pripadnosti. To je rezultiralo time da su svi umjetnici, zainteresirani za posao u kazalištu, morali upisati i podatke o vjeri i porijeklu poput “rimokatoličke vjere kao što su i moji roditelji bili iste vjere“, “ispravan Hrvat“, “nacionalno svjestan Hrvat” ili “čistokrvni arijevac“.

Tako se dogodilo da su već u prvim mjesecima NDH otpušteni iz kazališta mnogi umjetnici Židovi, primjerice, operetna subreta Margita Dubajić, iako su i ona i njezin suprug, dramski i operetni glumac pravoslavne vjere Dejan Dubajić, prešli na grkokatoličku vjeru. Otpuštene su i dramske glumice Paula Herzberger i Ivica Tanhofer, supruga glumca i redatelja Tomislava Tanhofera. Najuren je i Gjuro Deutsch, prva violina orkestra, bez obzira na to što je u Izjavi o rasnoj pripadnosti napisao da je “pokršten“ zajedno sa suprugom Marijom rođ. Unger. Operni solist Leo Mirković još je ostao u angažmanu, ali nije bio na sceni, no ubrzo je uhapšen i interniran u logor iz kojeg je pobjegao u Italiju gdje se pridružio partizanima. Jedini Židov koji je uspio ostati cijelo vrijeme trajanja NDH u kazalištu, napominje Snježana Banović, bio je Josip Thune, druga violina u orkestru, koji je prešao na katoličku vjeru, no vjerojatno mu je ostanak u kazalištu olakšala činjenica što mu je supruga bila katolkinja.

“Neki autori su tvrdili da je Žanko u duhu kršćanske ljubavi štitio u kazalištu Židove, Srbe i komuniste, a posebno se ističe slučaj dirigenta Milana Sachsa, koji je od njega nastavio redovito primati plaću i pomoći u hrani, lijekovima”, nastavlja Snježana Banović. “No, istina je da je Sachs pokršten zajedno sa suprugom u srpnju 1941. godine, te bio zaštićen od samog Eugena Dide Kvane primjenjuju nikakve prisilne mjere. Žanko je u tom slučaju, kao vjerni član ‘pokreta’ samo poslušao tu visoku instancu. Da intendant Dušan Žanko nije imao prema Židovima posebnog sentimenta pokazuje i činjenica da se ubrzo uselio u vilu židovskog industrijalca Dragana Klaića (Klajna) u Hercegovačkoj ulici 76, čija je sudbina do danas ostala nepoznata.”

KAO I ŽIDOVI, i masoni su udaljeni iz kazališta. Prvo su dirigent Krešimir Baranović i ravnatelj Drame Josip Badalić završili u zatvoru u Staroj Gradišci, a zatim su maknuti dramaturg Slavko Batušić, te operni solisti Josip Križaj i Drago Hržić. Zatim su na red došli Srbi. S repertoara je skinuta tragikomedija “Rastanak na mostu” srpskih dramatičara Raše Plaovića i Milana Đokovića, i to usprkos tome što je taj komad kod publike doživio velik uspjeh. Zatim je provedena racija i u kazalištu su uhapšeni brojni pravoslavci, a među njima su se našli, između ostalih, i glumica Bela Krleža, te redatelji Branko Gavella i Tito Strozzi, Hrvat, koji je zbog druge ženidbe s ruskom balerinom prešao na pravoslavnu vjeru. Naime, Katolička crkva mu ne bi dopustila drugi brak.

U zatvoru u Petrinjskoj ostali su osam dana i zatim su otišli kućama. Nakon tog incidenta, svi Srbi koji su željeli ostati raditi u kazalištu, prešli su na katoličanstvo ili grkokatoličku veru, kao što su učinili Gavella i Strozzi. “Za Belu Krležu se pak ustanovilo da je bila krštena kao katoličko dijete, no to nije bila istina jer je na popisu stanovništva iz 1941. bila označena kao Srpkinja i Krležina žena”, objasnila je Snježana Banović. U kazalištu je situacija postajala sve neizdržljivija. Kazalište je sve više igralo ulogu propagandnog stroja ustaškog režima i zbog toga je jedna grupa umjetnika, okupljena oko velikog glumca Vjekoslava Afrića, komunista i antifašista, počela ozbiljno razmišljati o bijegu u partizane. Trebali su pobjeći iz kazališta već u jesen 1941. godine, međutim, njihov odlazak je mjesecima bio odgađan zbog “tehničkih razloga”. Glumci su nevoljko pripremali novu predstavu “Razbojnik i Faust”, a nakon četvrte izvedbe, bijeg je konačno organiziran. Svi su bili pomno odjeveni, piše Snježana Banović, primjerice, Afrić u “svečanom tamnom odelu s krombi zimskim kaputom, borsalino šeširom na glavi i kožnim rukavicama te s kartom prvog razreda u džepu”. Putovali su željeznicom, a u selu Donje Dubrave sišli su s vlaka i našli vezu te produžili do zaselka Mirići gdje su već istoga dana odigrali prvu partizansku predstavu. Njihov odlazak iz kazališta izazvao je ogroman odjek i “odjeknuo je kao bomba” u intelektualnim krugovima Zagreba.

Tek poslije njih u partizane su krenuli Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovačić, te mlađi glumci Mladen Šerment i Josip Marotti. Nakon tog slavnog bijega, Žanko je zatražio od Ustaškog redarstva da mu dostavi popis političkih sumnjivaca u kazalištu, na kojem su se našli Branko Gavella, Dubravko Dujšin, Božena Kraljeva, Tito Strozzi i drugi umjetnici. Očekivalo se da ustaške vlati neće progoniti Leu Deutsch zbog njene velike popularnosti, no to se nije dogodilo. Čak je napisala pismo Ministarstvu unutrašnjih poslova i zamolila ih da joj priznaju primjenu paragrafa 6 Zakona o rasama po kojem poglavar države može zaslužnim osobama priznati sva prava kao i osobama arijevskog podrijetla. Svoje preporuke su dostavili i neki od velikih kazališnih umjetnika, kao što su bili Nina Vavra-Bach i Jakov Gotovca. Međutim, odgovor nije stizao, a obitelj Deutsch, koja je oduvijek bila prohrvatski orijentirana i nikad se nije, kako navodi Cindrić, bavila židovskom promidžbom, pomalo naivno ke čekala pozitivno rješenje. No sve je bilo uzaludno.

Nacistička politika istrebljenja Židova išla je nezaustavljivim tokom. Nakon uhićenja i likvidacije Židova, koji se nisu pokrstili, na red su došli pokršteni Židovi i oni iz mješovitih brakova. U svibnju 1942. ustaške vlasti oduzimaju im stan i dodjeljuju ga mladom ustaškom dužnosniku, koji se divio Lei Deutsch od ranije. On ih ostavlja da žive u svom stanu, a sebi uzima samo manji dio tako da se obitelj Deutsch nije trebala seliti u predgrađe. Početkom 1943. Židovskoj općini i rabinu Miroslavu Šalomu Freibergeru polazi za rukom da 11 židovske djece prebaci u Palestinu. Uskoro je organizirao novi transport s popisom od 28 djece među kojima je trebala biti i Lea Deutsch, zavedena s netočnim datumom rođenja, no taj transport je otkazan. Za obitelj Deutsch angažirali su se mnogi poznati i nepoznati Zagrepčani, glumci Tito Strozzi, te par Vika Podgorska i Hinko Nučić, ali nisu je uspjeli spasiti. Pokušao ju je spasiti fiktivnim brakom i mladi ustaša, koji se uselio u dio njihova stana, ali njena majka nije na to htjela pristati, jer je Lea još bila maloljetna. Obitelj Deutsch pokušali su spasiti i “obični” ljudi: organizirali su put do Karlovca gdje su se trebali spojiti s partizanima, ali na žalost morali su se vratiti u Zagreb jer se nisu uspjeli spojiti s “vezom”.

GESTAPO I USTAŠKA vlast uhapsili su u noći s 2. na 3. svibnja 1943. godine sve preostale Židove u Zagrebu – njih 1700, a među njima i Leu Deutsch, zajedno s majkom i mlađim bratom Sašom. Deportirali su ih u stočnom vagonu gdje je bilo 75 ljudi u Auschwitz. Imala je 16 godina. Postoji dokumentacija o pogibiji majke i mlađeg brata, no mala Lea je imala slabo srce zbog preboljene difterije i umrla je još na putu. Kao i 25 drugih Židova. Svjedoci drže da je njeno srce prepuklo od tuge, jer nije mogla izdržati bol i gorčinu, koja ju je zgromila. Njen se otac uspio spasiti jer se sakrio kao pacijent, obolio od zaraznog očnog trahoma u Bolnici Sestara milosrdnica na odjelu dr. Vilka Panca, oftalmologa. Tada se još naivno vjerovalo da žene i djecu ustaše neće dirati. Kad bi policija došla u bolnicu, on bi im rekao: “Možete ući, ali na svoju odgovornost.” I policija nikad nije ulazila. Stjepan Deutsch umro je 1959. u Zagrebu i pokopan je na židovskom dijelu groblja na Mirogoju, a na grobu je i Leina slika.