Pravila ponašanja na području seksualnosti vrlo su stara.Za razliku od drugih životinja, ljudski seksualni nagon traje cijelu godinu pa je podložan brojnim kulturnim normama. Ljudi su oduvijek pokušavali izbjegavati otvorene seksualne signale: primjerice, običaj pokrivanja spolnih organa dijelovima odjeće stari je kulturološki izum. S obzirom na to da čovjek, zbog uspravnog položaja, nije mogao pristupiti drugom članu svoje vrste bez pokazivanja spolnih organa, izumio je odjeću koja pokriva vizualne podražaje.

U srednjem vijeku ženama je bilo zabranjeno upadljivo ponašanje jer se instinktivno ponašanje muškaraca slabo kontroliralo. Ponašanje vitezova bilo je sve samo ne viteško. Žene su bile samo objekti putenog zadovoljstva pa su ih vitezovi često otimali i silovali. Francuski knji- ževnik Andrija Kapelan koji je živio na dvoru Marie de Champagne, kćeri Eleonore od Akvitanije, 1187. godine napisao je pravila viteške ljubavi kao knjigu savjeta De amore (O ljubavi). Knjiga je bila napisana za Waltera, mladića koji je od Kapelana zatražio ljubavne savjete. Kapelan je odmah razjasnio da nisu sve žene vrijedne poštovanja; ono je samo za žene višeg staleža. Kapelan je naglasio kako romantične ili časne osjećaje nije potrebno rasipati na žene nižeg staleža jer one postoje samo za tjelesne užitke:

‘Zaljubiš li se slučajno u seljanku, sjeti se hvaliti je, a onda, kad nađeš prikladno mjesto, ne oklijevaj uzeti što želiš i obljubiti je makar i silom. Jer teško možeš ublažiti njihovu krutost toliko da će ti pružiti svoj zagrljaj potiho ili ti dopustiti da zadovoljiš svoje potrebe ako najprije ne upotrijebiš malo sile kao lijek za njihovu sramežljivost. Ovo ne govorimo kako bi se ti zaljubio u takvu ženu, već da znaš kako ti je postupiti ako se neoprezno zaljubiš.’

Kapelan, De amore (O ljubavi), 1187.

Samo je pripadnica višeg staleža bila žena dostojna viteza. Upravo zbog toga što je borba za njih često završavala ubojstvima, počelo ih se smatrati izvorom svega zla. Žene su bile pod strogom paskom i često ih se držalo u dvorcima, zaključane u djevičanskim odajama dok brak nije bio ugovoren. U odaje je mogao ući samo gospodar dvorca i možda poneki drugi muškarci koje je on pomno birao. Oni su djevu zabavljali čitanjem i pjevanjem srednjovjekovnih napjeva.

U srednjovjekovnom su društvu žene bile nagrada vitezovima koji bi ženidbom ponekad dobili i dvorac. Brakove su dogovarale obitelji, a od mladog se para tražio samo pristanak.

‘Zaručnik, njegov prijatelj, ili zaručnikov kum, kao i djeveruše, trebaju čekati u crkvi. Otac nevjeste daje joj svoju ruku, i vodi je do oltara. Ondje je čekaju djeveruše, kako je već dogovoreno sa crkvenim službenikom, te zaručnik koji staje na njemu namijenjeno mjesto. Dobro je da zaručnikov kum plati svećenika ili svećenike, crkvene službenike, spremače u crkvi, prije dolaska zaručnice, kako bi se izbjegli nesporazumi.’

Jane Aster, Običaji dobrog društva, 1859.

Mnoge riječi i danas korištene na vjenčanjima podsjećaju na to o kakvoj je bračnoj trgovini u srednjem vijeku bila riječ. “Predavanje” kćeri zetu koji nju “uzima” za ženu ostavština je srednjovjekovnog običaja, kada su žene zaista predavane. Ova razmjena ili poklon (u vidu kćeri!) potvrđivala se sklapanjem ruku mladenke i mladoženje. U zapadnom svijetu nalazimo čudnima prisilne brakove iz indijske kulture, ali slična je praksa postojala i u Europi, a simbolika ceremonije vjenčanja i dalje podsjeća na onu iz prošlosti.

Bračna trgovina u razvijenom srednjem vijeku ipak se nije uvijek podrazumijevala, otac je znao i odbiti dati svoju kćer čak i uglednom proscu. Kada je grof Hilduin krajem 11. stoljeća odbio dati svoju kćer plemiću Fulku, ovaj je Hilduina oteo i obećao osloboditi ga tek kada za ženu dobije njegovu kćer. Fulk je dobio što je htio, a prema grofu se nakon toga odnosio s poštovanjem i obasipao ga poklonima. Ovaj primjer još jednom pokazuje impul- zivnost srednjovjekovnog čovjeka: okrutno postupanje mogla je u trenu zamijeniti naglašena srdačnost.

Tek u 12. stoljeću crkva se počela miješati u brak: on je postao sveti sakrament, a bračni zavjet, poljubac te davanje prstena od tada su se izvodili u prisutnosti svećenika. Prsten se stavljao na domali prst lijeve ruke jer se smatralo da je upravo on izravno povezan sa srcem. Spolni odnos bio je konačna potvrda zakonitosti braka. Privatnost bračnog para u srednjem i novom vijeku gotovo se i nije poštovala: čak se o užicima prve bračne noći svugdje raspravljalo, a bračni je krevet bio ritualno i javno mjesto. Rodbina i prijatelji otpratili bi bračni par u sobu u kojoj je par postao predmetom pošalica, opscenih govora, pjesama i gesti. U bremenskoj gildi običaj je bio da dva predstavnika koja su položila zakletvu provjeravaju je li mladenka djevica, a zaručnik je za taj posao predstavnicima morao platiti malu naknadu. Nakon toga su rodbina i prijatelji iza zatvorenih vrata prisluškivali protječe li prva bračna noć prema očekivanjima.

Opća tema razgovora bila je plodnost braka. Ponekad su mladenci ometani humorističnim serenadama, a i sljedeće je jutro bilo javno i ritualizirano: mladoženja je mladenki donosio “dar” kao naknadu za oduzetu nevinost i rođaci su dolazili svjedočiti tragovima u krevetu koji su upućivali na njen gubitak. U Engleskoj je u 17. stoljeću, u vrijeme Karla I., sudjelovanje javnosti u prvoj bračnoj noći počelo stvarati nelagodu. Polovicom 18. stoljeća se prema bračnom slavlju počelo odnositi s više suzdržanosti i u njemu se nije sudjelovalo toliko aktivno. Tek se krajem 18. stoljeća, uvođenjem medenog mjeseca, privatnost bračnog para počela u potpunosti poštivati.

U srednjem vijeku se noć prije vjenčanja ispred mladenkine ili mladoženjine kuće bučilo udaranjem o tave ili lim. Ritual važan za bračnu sreću bio je razbijanje porculanskih posuda uz koji se vezalo starinsko vjerovanje da “krhotine donose sreću”.

PONAŠANJE U POSTELJI

‘Muž koji sa svojom ženom strastveno opći kako bi zadovoljio svoju požudu čini grijeh.’

Jean Benedicti, La somme des péchés et le remède d’iceux (Svi grijesi i lijek za njih), 1584.

Seksualnost je teologe mučila kroz sva razdoblja, a francuski franjevac Jean Benedicti, koji vjerojatno ne bi bio uspješan kao bračni terapeut, nije bio iznimka. Benedicti je nastavio učenja crkvenog oca Augustina prema kojemu spolno općenje u braku nije grijeh ako mu je svrha dobivanje djece. Čestit čovjek je i u braku želio općiti bez strasti. Prema mišljenju pokajnika Augustina, ljudi su se i u braku imali stidjeti spolnog čina.

Prema njemu, strasti su predstavljale grijeh neovisan o slobodnoj volji. Potreba za strašću pri spolnom općenju kazna je zbog Adamova pokleknuća pred grijehom. Da Adam nije počinio grijeh, spolni život je mogao biti slobodan od užitka.

Iako je kršćanska vjera brak učinila sakramentom, u ranom kršćanstvu celibat se smatrao svetijim od braka jer je i Isus bio neoženjen. Propovjednici kršćanstva i čelnici nastojali su napraviti veliku razliku u odnosu na kulture poganskih antičkih Grka i Rimljana u kojima su i vjerski obredi bili otvoreni za seksualnost. Otvorenoj seksualnosti trebalo se suprotstaviti fanatičnom čednosti. Prema prvim crkvenim ocima, ljudi bi iz svog stanja poniženosti izašli pobjeđivanjem i poništavanjem tjelesne požude. Brak je bio nužno zlo jer su se ljudi morali razmnožavati, ali se trebalo suzdržati od užitka pri razmnožavanju i u braku. Na crkvenoj sinodi održanoj 390. godine u Kartagi, svećenicima koji su već bili oženjeni naređeno je da se drže podalje od svojih supruga.

Crkva je sastavila razne akte koji su ograničavali seksualno ponašanje bračnih parova. Engleski su teolozi početkom 12. stoljeća pokušali zabraniti spolne odnose na određene dane u tjednu. Odnos je bio zabranjen četvrtkom zbog Kristova zatočeništva, petkom zbog Kristove smrti, subotom u čast Djevice Marije, nedjeljom u sjećanje na uskrsnuće i ponedjeljkom zbog duša umrlih. Spolni odnos je bio zabranjen i na Duhove, Božić te tijekom četrdeset dana koji su prethodili Uskrsu, u dane posta, blagdanima, 40 dana nakon rođenja djeteta te tijekom menstruacije. Uz to, seks se nije smio prakticirati tri dana prije euharistije. Bračni par koji je slijedio upute Crkve nije dakle gotovo nikada mogao imati odnose. Bilo je razloga za poštivanje tih uputa jer je, prema Crkvi, u paklu postojalo posebno mjesto, jezero od mješavine olova, katrana i smole, za kažnjavanje bračnih parova koji su prakticirali seks u zabranjene dane.

Crkvene upute kontrolirale su i sam odnos. U braku je bila dopuštena samo jedna poza u kojoj je muškarac gore: prema vjerovanjima Crkve, muškarac je prirodno aktivan, a žena pasivna. Sve druge poze bile su neprirodne jer su donosile nepotrebno zadovoljstvo. Posebno neprikladna i neprihvatljiva bila je poza more canino koja se izvodila na “pasji način”, odostraga. Užitak koji je poza donosila smatrao se najgorom vrstom grijeha. Izmišljena je također chemise cagoule, spavaćica koja sprečava dodire. Spavaćica je imala rupu kroz koju je muž mogao oploditi ženu bez pretjerano ugodnog kontakta. Općenito, pidžame su počele ulaziti u modu jer se na golotinju sve više gledalo kao na nešto sramotno.

Neprirodno i grešno bilo je i ljubiti “neprikladne” dijelove tijela. Istina, neki crkveni oci su dopuštali oralni seks samo kada se njime pokazuje ljubav. Drugi su pak prestrastvenu ljubav čak i u braku smatrali čistim grijehom. Prema svetom Jeronimu, mu­škarac je bludničio ako je svoju ženu volio prestrastveno. Pametan muškarac svoju je ženu volio “razborito“. Puteno zadovoljstvo trebalo je izbjegavati jer ništa nije bilo toliko sramotno kao ljubiti svoju ženu kao što se ljubi ljubavnicu.

Mnogi crkveni ljudi, kako u katoličkim tako i u protestantskim zemljama, naglašavali su važnost bračne kreposti sve do 17. stoljeća. Skrivena ideja bila je da muž koji je svjestan svojih obveza svoju ženu mora zadovoljiti do te mjere da ona zadovoljstvo ne bi tražila izvan braka. S druge strane, muž seksualnom aktivnošću nije trebao pobuditi pretjeranu strast svoje žene jer bi to ženu moglo ohrabriti u traženju izvanbračnih avantura. Svako strastveno vođenje ljubavi je, dakle, na ovaj ili onaj način bilo grijeh i dokaz lažne ljubavi.

Bračne upute crkvenih otaca, naravno, nisu se doslov- no slijedile, ali u Francuskoj su postojale skupine ljudi koji su učenja internalizirali, a nazivali su ih devots. Takvi bračni parovi bili su stidljivi u bračnoj postelji, a žene koje su odbijale bračne dužnosti pozivale su se na kršćanski moral. Ako bi muževi bili pretjerano uporni, informacija o takvoj strasti pronijela bi se do zajedničkog ispovjednika kojem bi muž na kraju morao polagati račune. Bračni par, može se reći, u bračnoj postelji nikada nije bio sam.

JAVNA POTENTNOST

Mnogo toga što je u procesu uljudbe spolnog života postalo privatno prije je bilo vrlo javno. Na primjer, žena se od muža mogla rastati jedino u slučaju njegove spolne nemoći. Budući da su svrha braka bili potomci, optužbe za impotenciju Crkva je ozbiljno shvaćala. Na crkvenim sudovima u 14. i 15. stoljeću se u postupku istraživanja impotencije mjerila dužina muževog spolovila: što kraće spolovilo, mislilo se, veća je vjerojatnost da je muškarac impotentan. Ponekad su čak posebno odabrane žene smjele uzbuditi optužene muškarce kako bi vidjele kako će na njih reagirati. U 15. stoljeću u Veneciji optuženi je morao posjetiti bordel zajedno sa svećenicima i drugim službenicima kao svjedocima. Još se 1677. godine u Parizu sastala skupina ljudi kako bi promatrali kako jedan markiz, optužen da je impotentan, pokušava dokazati svoju muževnost. Markiz je tvrdio da bi bio uspješan da ga nije ometalo neprestano zavirivanje znatiželjnih ljudi iza zavjese.

Potentnost muškaraca više se ne provjerava javno, ali je i dalje česta tema razgovora. Sasvim novo poglavlje u povijesti potentnosti otvorili su lijekovi protiv erektilne disfunkcije: njihovo je tržište u 21. stoljeću naglo poraslo, a korištenje nije ograničeno samo na probleme s erekcijom, već i “za zabavu”. Iako bi možda radije igrao golf ili vrtlario, muškarac mora izdržati – što duže, to bolje.

U srednjem je vijeku zbog općeg nedostatka prostora bilo normalno da u istom krevetu spava više ljudi, rodbina, sluge, pa i gosti. U 16. stoljeću napisane su prve upute u kojima se određivala granica putenosti između neoženjenog muškarca i neudane žene. Erazmo Roterdamski napisao je da prilikom svlačenja i ustajanja iz kreveta treba biti krepostan i da se tuđim očima ne smije otkriti ništa što su moral i priroda odredili prikladnim za pokrivanje. Nekoliko stotina godina poslije, de La Salle je naglasio da nevjenčani muškarac i žena ne bi trebali lijegati u istu postelju, odnosno, ako osobe različitog spola moraju spavati u istoj sobi, krevete treba razdvojiti.

Čak ni privatnost bračnih parova nije bila zajamčena, iako su supružnici smjeli spavati zajedno u svojem krevetu. Krajem 16. stoljeća puritanizam u Engleskoj doveo je do pojačane moralne kontrole koju su službeno provodili sudovi, a u praksi susjedi. Susjedi su tračali o svim privatnim obiteljskim stvarima i crkvenim su sudovima prosljeđivali informacije o kršenju moralnih zakona. Tračevi su se uglavnom odnosili na zavođenje sluškinja ili na posebno strastven seksualni život bračnoga para. Susjedi su prijavljivali i ako muž nije mario za ženinu nevjeru.

Plemenitaške ili bogate obitelji bile su na udaru svojih sluga koji su ih uhodili. Ako su plemenitaši na sudu optuženi za preljub, svjedoci su obično bili sluge. Može se stoga reći da seksualna privatnost nije postojala.

U 17. stoljeću arhitektura je riješila taj problem jer se u stambenim objektima više klase u spavaće sobe nije ulazilo kroz druge sobe, nego kroz hodnik. Spavaće su sobe također preseljene na kat, daleko od očiju znatiželjnih slugu.

Treba primijetiti da se u starim društvima jasno obilježenima klasnom podjelom nelagoda vezana uz privatni životni prostor osjećala samo u društvu ljudi iste ili više klase. U prisutnosti niže klase besramnost je čak mogla biti način iskazivanja naklonosti. Na primjer, prema Della Casi (1558.), neki dijelovi tijela morali su biti pokriveni i nije ih bilo primjereno otkrivati: ” […] osim u društvu ljudi koji se ne stide. Fini gospodin tako može postupiti, primjerice, pred svojim slugom ili prijateljem koji pripada nižem staležu jer time nikako ne pokazuje arogantnu drskost već posebnu naklonost i prijateljstvo.”

Kraljevi i plemići dugo su imali običaj primati podređene pri odlasku na spavanje ili prilikom ustajanja te, kako smo spomenuli, pri obavljanju nužde. Može se, doduše, nagađati je li uistinu bila riječ o iskazivanju naklonosti ili se prije radilo o bahatom načinu ukazivanja na nejednakost? Nestankom podjele na staleže i većom raspodjelom poslova, povećala se interakcija različitih skupina ljudi, a granica neugode se “demokratizirala”: društveno superiorniji počeli su osjećati sram i u društvu ljudi nižeg staleža. Privatnost je u današnjem smislu riječi nastala tek u 19. stoljeću, kada se u svim društvenim klasama pojmovima “dom” i “privatnost” označavalo isto.

U današnjoj su kulturi “visokopozicionirani” ljudi upravo osobe koje kroz javni život osiguravaju svoju egzistenciju, primjerice zabavljači i druge javne osobe. Za njih kao da se pretpostavlja da ih ne treba biti sram podijeliti svoju intimu s ostatkom društva: u novinskim člancima ili životopisima slavnih osoba privatni život igra važnu ulogu, jer to je ono što se prodaje.

Iako se u današnje vrijeme zavirivanje u susjedovu spavaću sobu smatra neprihvatljivim i nastranim, zanimanje za intimni život drugih nije nestalo. U pomoć je – i ovdje – priskočila televizija. Posebno je popularan izvorno američki tip talk showa u kojem obični parovi pred studijskom publikom i televizijskim gledateljima otkrivaju incidente i tragedije iz svojeg seksualnog života. Globalnu popularnost brzo je postigao i nizozemski Big Brother – format emisije u kojoj se zajednički i intimni život ljudi zatvorenih u isti prostor snima dan i noć. Svrha emisije nastale 1999. godine upravo je voajerizam koji, pak, u kontekstu zabavnog programa postaje sasvim prihvatljiv.

Nije zanemarivo ni zanimanje za javno pokazivanje golotinje. Brojni reality programi uspjeh duguju oskudno odjevenim natjecateljima, pa tako i nizozemska emisija “Reality kraljice džungle” (Reality Queens of the Jungle) u kojoj su mlade žene odjevene samo u bikini veličine poštanske marke smještene u egzotičnu okolinu kako bi se međusobno natjecale. Vrhunac iskorištavanja tog fenomena dostigla je emisija “Adam traži Evu” (Adam Zkt. Eva): tu su se nevjenčani žene i muškarci međusobno upoznavali na otoku u Tihom oceanu, bez odjeće, kao od majke rođeni, a uzbuđenje unosi treća osoba koja otvoreno traži naklonost nekog od glavnih likova. U Sjedinjenim Američkim Državama slična emisija je “Spoj bez odjeće” (Dating Naked), ali u njoj su genitalije, grudi i stražnjice sudionika – u skladu s američkom stidljivošću – zamagljeni uz pomoć digitalne tehnologije.

SEKSUALNOST IZVAN BRAČNE POSTELJE

‘Ne treba […] se svlačiti niti lijegati u prisustvu druge osobe. Strogo je zabranjeno, osim ako ste u braku, lijegati u prisustvu osobe suprotnoga spola. Osobama suprotnog spola još je manje dopušteno spavati u istom krevetu, osim ako se radi o maloj djeci… Ako ste tijekom putovanja zbog neizbježnih okolnosti prisiljeni dijeliti krevet s osobom istog spola, nije prigodno ležati toliko blizu da si smetate ili da se dodirujete; još je manje pristojno noge staviti između nogu drugoga.’

Predbračne veze i preljubi u srednjem su vijeku bili vrlo uobičajeni. Srednjovjekovni seksualni moral nije pretpostavljao moralnost privatnog života, nego poštivanje određenih modela društvenog života i izbjegavanje javnih skandala. Bilo je dopušteno zabaviti se, samo je to trebalo znati držati u tajnosti.

Vitezovi su, na primjer, smatrali da su izvanbračne veze jedina prava ljubav. Andrija Kapelan je, doduše, u knjizi O ljubavi naglasio da nije primjereno razoriti tuđi ljubavni odnos, niti izabrati ljubavnicu koju ne želiš oženiti. No brak ipak nije potpadao pod viteško razumijevanje ljubavi: prema Kapelanovu mišljenju, bračni partneri zapravo se nisu ni mogli voljeti, ali to nije bio razlog da se ne voli netko drugi. Kapelan nije izravno o izvanbračne odnose, no pravi je vitez morao znati barem zavesti.

U praksi su se vitezovi samo u iznimnim slučajevima mogli prepustiti nagonima. Žene koje su pripadale višem staležu, posebno one neudane, strogo su držali pod stražom zbog straha od skandala: kada je žena sudjelovala u javnim proslavama uvijek je uza se imala pratnju, baš kao i kad je putovala, zatvorena u kočiji. Cijelo je vrijeme vladao strah da će je netko zavesti. Robert de Blois u 13. je stoljeću napisao vodič za lijepo ponašanje Chastoiement des dames (Čednost dama) namijenjen plemenitoj ženi, u kojem je savjetovao da žena ne bude previše ljubazna osim prema mužu. Jedino je mužu dopušteno “zagrliti” ženu.

Muževa se ljubaznost prema drugim ženama tumačila iz muške perspektive. Prema mišljenju viteza de la Tour Landryja, žena nije smjela biti ljubomorna čak ni u slučaju da muž za to daje povoda. U ponašanju uljuđene žene nije bilo mjesta za bijes i ponos. Srednjovjekovni vodiči za lijepo ponašanje naglašavali su kako žena ne smije biti ljubomorna te kako se ne smije raspitivati za suprugove izvanbračne odnose. Prema nekim vodičima za lijepo ponašanje, i muškarci su morali prikriti svoju ljubomoru:

‘Ako si ljubomoran, nemoj da to žena sazna. To bi bila najveća glupost koju možeš učiniti. Naime, ako tvoja žena primijeti da si ljubomoran, učinit će sve što može kako bi stvari bile još gore. Zbog toga, dječače, usvoji pametan stav prema svojoj ženi.’

Rukopis iz knjižnice Lambeth Palace, oko 1350.

Seksualnost običnog puka u srednjem se vijeku pokazivala javno i nekontrolirano. U selima se o slobodnim seksualnim vezama govorilo bez srama, a neki su muškarci otvoreno davali do znanja da imaju priležnice. Pokora se smatrala smiješnom i u humorističnoj literaturi tog vremena svećenstvo je često prikazivano kao najveći narušitelj kreposti – vjerojatno jer je upravo ono sastavljalo pravila za seksualni život običnog puka.

‘Ne treba dopustiti milovanje grudi, to smije samo muž, a isto vrijedi i za usta. Ne treba se hvaliti dobivenim ljubavnim ponudama jer se nikad ne zna što se može dogoditi. Nije prikladno pojaviti se u jako dekoltiranoj odjeći ili njihati stražnjicu.’

To srednjovjekovno klerikalno pravilo nije napisano bez razloga: u to vrijeme često se događalo da muškarac ženu koju je tek upoznao, želi li joj pokazati naklonost, jednostavno zgrabi za grudi. Renesansni je vodič za lijepo ponašanje upozoravao žene da ne dopuste muškarcima previše stiskati grudi jer takvo ponašanje može dovesti do pretjerane prisnosti.

Neobuzdana seksualnost u srednjem vijeku posebno je dolazila do izražaja u javnim kupeljima u kojima su dane provodili i muškarci i žene. Mnogo otkriva i srednjovjekovna izjava prema kojoj je “za neplodne žene najbolja kupka, jer ono što ne uspije riješiti kupka riješit će gosti kupelji”. Iako su kupelji nudile i usluge prostitutki, nisu se smatrale sramotnima; kupelji su posjećivali svi staleži. Ništa se nije skrivalo, čak ni od djece: u srednjovjekovnim kronikama i vodičima za lijepo ponašanje mogu se čak naći napomene u kojima se šestogodišnjoj djeci zabranjuje trošenje novca na prostitutke. I Erazmo u svojoj zlatnoj knjizi savjetuje kako bi se djeca trebala odnositi prema prostitutkama.

Srednjovjekovne upute, čak i one upozoravajuće, znale su biti vrlo izravne, kako je vidljivo u djelu “Book of the Civilized Man” (“O uljudbi”) napisanom u 13. stoljeću u Engleskoj:

‘Ako erotska želja u tebi prevagne dok si mlad, ako te penis i usmjeri k prostitutki, ipak nemoj otići običnoj kurvi; brzo zadovolji svoju požudu i pobjegni.’

Još u 16. stoljeću muškarci su otvoreno zalazili u bordele, ali posjeti starih i imućnih nisu se smatrali poželjnima: bordeli su naime bili namijenjeni mladim muškarcima koji se nisu mogli oženiti. Sredovječni su muškarci, s druge strane, zbog svog imetka lako mogli stupiti u brak s mladom ženom. U tom smislu, voditeljice bordela obi- čavale su javljati gradskim vlastima kada bi neki stariji muškarci prečesto navraćali. Na taj se način nastojalo spriječiti jaz između dvije generacije – mlade i siromašne muškarce na neki se način sažalijevalo. Postojao je rizik od silovanja koja su činili mladići, a koja su u 16. stoljeću bila uobičajena.

S reformacijom su nastupili novi standardi časnog po- našanja koji su promijenili manire, prije svega u Engleskoj i Švicarskoj. Nevjerne bračne partnere stizale su različite sramotne kazne pa su tako, na primjer, u Baselu preljub- nici obično bili prognani. Kada je postojala sumnja na preljub, u Engleskoj su vlasti sve do 1660-ih provaljivale u privatne kuće.