Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Ubiti Hitlera’ u kojem Roger Moorhouse opisuje manje poznatu ‘rujansku skupinu’ urotnika koju su predvodili visoki dužnosnici tajnih službi i policije Trećeg Reicha. Shvatili su da Adolf Hitler, uoči agresije na Čehoslovačku 1938., počinje predstavljati opasnost za Njemačku, ali i cijeli svijet

Njemačka vojska bila je jedan od stupova nacističke države, uz stranku i vladu, ali kao i druge dvije potpuno podvrgnuta volji Führera. Onima u njemačkoj vojsci koji su još imali oči kojima su mogli vidjeti, razvoj događaja u proljeće 1938. godine pokazat će se kao pad nizbrdo.

Jedan od onih čije političko viđenje nije bilo narušeno bio je šef Abwehra Wilhelm Canaris. Abwehr (značenje riječi jest: „obrana“) je stvoren 1921. godine kao vojnoobavještajni odjel njemačkoga Ministarstva obrane. U njegovoj je nadležnosti bilo prikupljanje, procjena i prezentacija obavještajnog materijala za vojne i političke gospodare. Neposredno odgovoran načelniku Glavnoga stožera, imao je časnike u svim rodovima vojske, kao i mrežu agenata i doušnika u drugim područjima. Međutim, do vremena Canarisova imenovanja 1935. godine Abwehr je proveo u mrtvilu, slabo financiran, s manjkom osoblja i uvelike ignoriran. Mnogi su mislili da je Canaris čovjek koji će sve to promijeniti. Otprije uključen u nadgledanje tajnoga programa izrade podmornice, on je imao i brojne inozemne kontakte i slavnu ratničku prošlost. Te su kvalitete, zajedno s reputacijom nacističkog simpatizera, od Canarisa stvorile idealnog kandidata koji će Abwehr pretvoriti u najistaknutiju obavještajnu agenciju Trećeg Reicha. Pod njegovim je zapovjedništvom Abwehru doista porastao ugled i utjecaj. To se naravno djelomice trebalo zahvaliti obnovljenom novačenju proglašenom u proljeće 1935. godine i ekspanziji vojske.

Međutim, to je nedvojbeno bio i rezultat Canarisove sposobnosti da potkupi svoje rivale – Gestapo i SD. Iako su SD i SS i dalje špijunirali Abwehr te često radili na tome da potkopaju njegove operacije, određeni modus vivendi na kraju je ipak postignut, a postignuti su i neki uspjesi. Uz to što je uspostavio široku mrežu agenata u Sovjetskom Savezu i SAD-u, Abwehr je uspio nabaviti i strogo čuvane nacrte američkoga „Nordenova ciljnog uređaja za precizno bombardiranje“ – navodno najpreciznijeg koji je tada bio dostupan.

Canaris je bio rođeni špijun. Čak je i u školi dobio nadimak „njuškalo“ zbog svoje nezasitne radoznalosti. Poslije u životu ta mu je osobina bila povezana s tajanstvenošću i darom za obmanom. U svom uredu u Abwehru Canaris je dao počasno mjesto kipiću s tri majmuna koji demonstriraju osnovne vrline uspješnog agenta – vidjeti sve, čuti sve, ne reći ništa. Bila je to mantra na temelju koje je revno djelovao. Mnogi su bili uvjereni da on špijunira iz zabave, zato što mu se to sviđa. Čak se govorilo da je imao agente koji su bili angažirani u njegovoj vlastitoj kući kako bi špijunirali goste. U svojim političkim sklonostima Canaris nije bio ništa manje enigmatičan. Bio je vojnik koji je zazirao od nasilja.

Bio je strastveni nacionalist i antikomunist koji je od početka pozdravio dolazak nacista, premda se nikad nije pridružio stranci. Zapravo, njegov odnos prema Nacističkoj stranci zbunjivao je i njegove suvremenike i generacije kasnijih povjesničara. Dvojba je u samoj srži bila tipična za sve njemačke časnike – Canaris je pozdravljao Hitlerov antikomunizam, njegove planove za ekspanziju, ponovno naoružavanje i povratak moći, ali se istovremeno gnušao nad bezakonjem i nemoralnošću SS-a i poniženjem vojske. Stoga je nakon dolaska u Abwehr 1935. godine Canaris odavao vrlo jasan dojam da je pristalica nacista. Kao papiga je počeo ponavljati nacističke slogane i isticao poželjnost bliske suradnje s Gestapoom. Smatralo se da je njegovom imenovanju pripomogao Reinhard Heydrich, njegov glavni suparnik i šef SS-ove uprave za špijunažu SD-a. Svakako je Canaris bio blizak s Heydrichom. Obojica su imali zajedničke uspomene na služenje u redovima mornarice i bili su susjedi u berlinskom okrugu Schlachtensee, gdje su često zajedno jahali i gdje je Heydrich bio redovan posjetitelj na večernjim primanjima kod gospođe Canaris. Lako je moguće da je ta bliskost za obojicu bila stvar profesionalne nužnosti.

‘Neki će reći da sam izdajica, no ja to uistinu nisam. Smatram se boljim Nijemcem od onih što trče za Hitlerom. Namjera mi je osloboditi Njemačku, a time i svijet, od ove pošasti’, rekao je Hans Oster

Međutim, nakon atentata na Heydricha 1942. godine Canaris je otvoreno plakao na njegovom sprovodu; tvrdio je da je izgubio „istinskog prijatelja“. Usprkos tomu, ukazivalo se na to da je Canaris bio protivnik nacista od samoga početka te da je zapravo imenovanje u Abwehr prihvatio samo zbog toga da bi mogao osujetiti Hitlerove agresivne planove. Iako je to mišljenje osporavano, jedan je od njegovih kolega nakon rata tvrdio da je Canaris počeo kovati zavjeru protiv nacista odmah nakon što je preuzeo zapovjedništvo nad Abwehrom. „Canarisova je skupina“, prisjeća se, „bila prva povezana vojna klika koja je radila protiv Hitlera s nečim što bi sličilo planiranom programu. […] Ta je pobuna“, dodao je, „započela kad je admiral Canaris postavljen na čelo Abwehra“.

Bila ta tvrdnja istinita ili ne, jasno je da je do 1938. godine Canaris prošao neku vrstu „obraćenja“ prema antinacističkom uvjerenju. Bio je duboko uzdrman aferom Fritsch, za koju se smatralo da je imala ozbiljan učinak na neovisnost i integritet vojske. Čistke koje su se u to vrijeme događale u SSSR-u pomogle su mu u shvaćanju da će u novim diktaturama političari samo eksploatirati generale te da će im oni služiti kao žrtveni jarci kad se za to ukaže potreba. Brojna izvješća iz prve ruke iz tog razdoblja upućuju na Canarisovu sve veću mržnju osobito prema SS-u i sklonost da na njih aludira jednostavno kao na „kriminalce“.

Kad je u ožujku 1938. godine u Abwehr unovačio bivšeg šefa austrijske kontrašpijunaže Erwina von Lahousena, čini se da je njegovo obraćenje bilo potpuno. Canaris je svome novom šefu odjela postavio sljedeće temeljno pravilo: „ne smijete, ni pod kakvom izlikom, pripustiti u ovaj odjel […] ili primiti u svoje redove bilo kojeg člana NSDAP-a, ili pripadnika Jurišnih odreda ili SS-a, ili čak časnika koji simpatizira stranku“. Za visokog časnika Njemačkoga Reicha, to su bile hrabre riječi.

Canaris je odlučio ostati na svome mjestu i služiti kao pomoć oporbenim krugovima za koje se brinuo, dok sam ne bi igrao nikakvu uočljivu ulogu. Na kraju, je li za zavjeru postojalo bolje sredstvo od obavještajne službe, gdje je skrivenost bila vrhunska a tajnost operacija norma? Tako je Canaris obnovio zapovjedni kadar svoga odjela po vlastitoj zamisli okruživši se ljudima s uvjerenjima sličnim njegovima. Od osoblja višeg ranga koje je unovačio gotovo svi su dijelili njegovo otvoreno neovisno gledište na njemačku politiku. Oni će postati jezgra onoga što bi se moglo nazvati oporbom Abwehra. U nju su bili uključeni Helmuth Groscurth, voditelj Odjela II (sabotaža), Erwin von Lahousen, njegov nasljednik i rođeni Austrijanac, Hans von Dohnanyi, zamjenik voditelja Središnjeg odjela, i Hans Gisevius, poslije voditelj „specijalnih projekata“ te jedan od vodećih kroničara njemačkoga pokreta otpora.

Međutim, najistaknutiji među njima bio je Hans Oster. Kao profesionalni vojnik Oster je služio u Prvome svjetskom ratu i u Reichswehru prije nego što je zbog skandala oko jedne romantične veze morao dati ostavku 1932. godine. Sljedeće se godine kao civil zaposlio u Abwehru i ondje je bio aktivan i prije Canarisova imenovanja. Suvremenici su ga opisivali kao „apsolutno pristalog i pristojnog momka“ i svi su se jednako slagali oko njegovih mentalnih sposobnosti i inteligencije. Kršćanin, domoljub i monarhist, imao je izniman osjećaj za pravdu koji „nova moralnost“ nacista nije mogla iskvariti. Međutim, mimo toga, njegov je karakter u mnogočemu bio suprotnost Canarisovu. U Osteru je bilo nešto razmetno. Visok i elegantan, volio se dobro odijevati i nositi monokl. U oštrom kontrastu spram svoga mentora i šefa, znao je biti smion, nestrpljiv i ponekad mu je nedostajalo razboritosti kad je glasno iznosio svoja mišljenja. Oster je postao „duša“ njemačkoga pokreta otpora.

Njegovo obraćenje toj borbi dogodit će se ranije nego kod ostalih. Od početka je na bezakonje SA gledao s potpunim prezirom. Međutim, njegovu preobrazbu u aktivnog oponenta nacistima izazvalo je pogubljenje njegova bivšeg kolege i nadređenog generala Kurta von Schleichera, tijekom čistki iz ljeta 1934. godine. Od tada je fanatično mrzio SS. I njegov položaj u Abwehru pružao mu je idealnu poziciju s koje je mogao promatrati postupno prodiranje SS-a u njemačko društvo i prikupljati dokumentaciju o zločinima tih postrojbi. Rečeno je da je već negdje do 1937. godine Oster odlučio da Hitler – kojeg je običavao nazivati „svinjom“ – mora biti ubijen. Stoga je Oster 1938. godine, kad su mnogi režimski protivnici jedva počeli otvarati oči prema gorkoj stvarnosti nacističkog režima, već bio veteran. Događaji iz te godine bili su dovoljni da ga iz pasivne oporbe natjeraju na aktivan otpor.

Kao i Canaris, i Oster je okupljao potencijalne protivnike i druge kritičare režima. Njegov je ured, kako se poslije povjerio jedan njegov kolega, bio „redovita luka za sve članove ili suradnike Abwehra koji su bili samozvani oponenti nacionalsocijalizma“. Drugi ga je suvremenik opisao kao „golubinjak koji kao da je posve ispunjen tajanstvenim osobama“. Međutim, Osterova je mreža kontakata sezala mnogo dalje od toga. Usprkos njihovoj velikoj odlučnosti, potpuno različite oporbene skupine iz tridesetih jedva da su se mogle opisati kao „pokret otpora“. One nisu bile organski povezana skupina ljudi. One nisu govorile jednim glasom. Zapravo, one jedva da su uopće i govorile. Oni koji su se udružili da bi bar izrazili kritiku režima činili su to u malim skupinama ljudi od povjerenja i bliskih prijatelja. Svoju su zabrinutost iznosili tijekom šetnja u parku ili na privatnim večernjim zabavama. Prisutnost stranca ili potencijalnog „novaka“ mogao je biti razlog za veliku uzbunu. Neki su se maksimalno trudili da ne budu otkriveni. Razvila se serija lozinki kako bi se prikrile osjetljive rasprave: Oster je imao kodno ime „Ujak Whitsun“, Hitler je bio „Emil“, a njegov Glavni stožer je bio „Olimp“. Dvojica su se protivnika režima redovito sastajala na berlinskom kupalištu, gdje su se nalazili da bi izmijenili najnovije vijesti o događajima bez straha od prisluškivanja. Drugi su, u strahu da bi mogli biti uhvaćeni u posjedu inkriminirajućih dokumenata, napamet učili tekst memoranduma i telegrama prije nego što su ih doslovce prenosili svojim nadređenima. Ipak je, unatoč svim mjerama predostrožnosti koje su poduzimali, bilo i nekih šokantnih nemarnosti. Primjerice, Hans von Dohnanyi je s pravom insistirao na spremanju dokumentacije o nacističkim zločinima i o raspravama i planovima pokreta otpora. Međutim, ti dosjei nisu bili čuvani u nekom zaključanom privatnom sefu, već u običnom uredskom ormariću u kutu njegova ureda. Prema jednom suvremeniku, sigurnosni su propusti išli dalje: Nedostatak opreza koji su pokazivali Dohnanyi i Oster doista je bio razoran. Rado su običavali nalaziti se sa svojim prijateljima i drugim ljudima sličnih uvjerenja u ekskluzivnim barovima, u trgovinama s ekskluzivnom robom gdje bi svatko s imalo pameti mogao posumnjati da su različite obavještajne službe odavno postavile prislušne uređaje. Nadalje, da se Gestapou ili SD-u dalo postaviti nekoliko sposobnih agenata […] da nadziru dolaske i ulaske u glavni stožer Abwehra, onda bi sigurno prije umjesto poslije shvatili da se nešto sprema.

Ipak, bila je potrebna golema hrabrost kako bi se pokušalo okupiti te skupine, ustanoviti kontakte između njih i tražiti načine da se učini više od pukog jadanja i pričanja strašnih priča. Tu je ulogu preuzeo Hans Oster. Zahvaljujući bezbrojnim telefonskim pozivima i sastancima u berlinskim stanovima, restoranima i parkovima, Oster je postupno stvorio osnovu njemačkoga pokreta otpora. Stojeći jednom prilikom u uredu pored niza telefona, svome je kolegi iznio vlastiti doživljaj položaja koji je zauzimao: „Ovo je ono što ja jesam,“ rekao je, „ja olakšavam komunikaciju svakome i svugdje“.

Oster je doista razgovarao s gotovo svakim. Dodvoravao se političarima, osluškivao mišljenja generala, održavao kontakt s monarhistima, a čak je podržavao i nezadovoljne bivše naciste. Kao pauk na sredini svoje mreže, on je bio čovjek koji je sve povezivao, spajajući različite strane koje su htjele ukloniti Hitlera. No njegova je uloga bila i mnogo aktivnija – ulagivao se, uvjeravao i osnaživao odlučnost kolebljivih. Bez Hansa Ostera mnogi bi protivnici režima 1938. godine jednostavno bili nesvjesni međusobnog postojanja.

Tijekom cijelog proljeća i ljeta brojni su se izaslanici iz novonastale mreže pokreta otpora otisnuli na tajne misije do glavnih gradova zapadnih zemalja. Trebali su upozoriti Britance i Francuze da Hitler namjerava krenuti u rat te uvjeriti ih kako će ga od toga odvratiti samo rezolutan i nepopustljiv stav Pariza i Londona. Većinu je glasnika poslao Oster, a oni su dolazili iz različitih sredina. Među njima su bili zemljoposjednik iz Pomeranije, industrijalac, diplomat i ugledni povjesničar. Svi su oni imali visoko rangirane kontakte u Londonu. Svi su prenijeli svoje poruke dajući im najodlučniji značaj. Svi su doživjeli neuspjeh. Temeljni je problem bio u tome što su Britanci bili predani politici dijametralno suprotnoj od onoga što je njemački pokret otpora zahtijevao od njih. Oni su namjeravali popustiti Hitlerovim zahtjevima umjesto da zauzmu čvrst stav. Njihova se politika popuštanja (Appeasement), koja je bila sinonim za premijera Nevillea Chamberlaina, temeljila na sveprisutnom osjećaju da se prema Njemačkoj preoštro postupilo u Versaillesu te da ona ima pravo na položaj u svijetu razmjeran njezinom stanovništvu i resursima.

Štoviše, nacistička je Njemačka bila antikomunistička, a komunizam se posvuda smatrao većom prijetnjom svjetskom poretku od fašizma. Međutim, u korijenu popuštanja ležala je razumljiva želja da se izbjegne još jedan rat. Britanski imperij je jedva preživio Prvi svjetski rat i još jedan sukob širokih razmjera sigurno bi značio njegov kraj. Popuštanje je bilo više od pukog sanjarskog mirotvorstva. Chamberlainova je politika, iako poslije kritizirana, bila prilično čvrsto na zemlji i realističnija nego što se obično smatra. Niz pregovorima postignutih teritorijalnih ustupaka – mislilo se – učinit će se Hitlerovu Njemačku „zadovoljnom, ravnodušnom i smirenom“. Rat će biti izbjegnut, Hitler će se primiriti, a svjetski poredak – i Imperij – će se održati. Britanci su stoga na izaslanike gledali s jedva prikrivenim neshvaćanjem, ako ne i s nesklonošću. Ponudili su im suosjećanje i tople riječi, ali jedva nešto više. Oni su, na kraju krajeva, tražili način kako izbjeći sukob, a ne kako ga izazvati. Oster ipak nije bio obeshrabren pa je nastavio svoje planove. U tome su mu pomogli brojni vojnici i političari višega ranga s kojima se stalno susretao toga ljeta kako bi u tančine uskladili zavjeru. Mrežu urotnika činili su brojni istaknuti pojedinci uključujući dva uzastopna načelnika Glavnog stožera, Ludwiga Becka i Franza Haldera, direktora Reichsbanke Hjalmara Schachta i zapovjednika berlinskoga vojnog okruga Erwina von Witzlebena. Mreža se sastojala od dviju različitih skupina. Prva, koju su predstavljali Beck i Halder, bila je ono što bi se moglo nazvati „antiratnom strankom“. To su većinom bili ljudi iz vojske koji su očajnički htjeli spriječiti katastrofalan vojni sukob prema kojemu je, čini se, Hitler išao. Drugu, „stranku za državni udar“, predstavljali su Schacht i von Witzleben, koji su smjerali ukloniti Hitlera i zamijeniti ga umjerenijim, konzervativnijim vođom. Na mnogo je načina, dakle, urota bila nelagodan brak raznolikih saveznika koje su vodili politička korist i očaj. Nisu svi njezini članovi bili oduševljeni izdajnici ili čak uvjereni protivnici režima.

Jedan od njihovih ključnih igrača bio je ravnatelj berlinske policije Wolf von Helldorf. Heldorf se pokazao jednim od najneobičnijih protivnika režima. Bio je ozloglašeni antisemit, plejboj i bivši vođa berlinskog SA-a, razočarao se u nacizmu i očito je bio zgrožen postupkom kojim je kažnjen general von Fritsch. Prema Schachtovu mišljenju, možda ga je potaknuo osjećaj krivnje zbog prijašnjeg oduševljenja za nacističku stvar pa je tražio način da povrati svoju čast stvarajući kontakte s oporbom. Kakvi god bili njegovi motivi, Heldorf je zavjerenike opskrbljivao važnim informacijama, a Osteru je čak podastro dokaze o nacističkim zlodjelima. U međuvremenu je njegov prikaz bešćutnog i nepoštenog postupanja prema Fritschu i Blombergu privukao mnoge obraćenike njihovoj stvari, uključujući i Schachta. Naoružani, dakle, moralnom indignacijom, zavjerenici su u ljeto 1938. godine smislili plan. Nakon što je mobilizacija protiv Čehoslovačke konačno ipak naređena – što je bio dokaz Hitlerove bezobzirnosti – oni su isplanirali državni udar. Bio je to smion plan. Postrojbe elitne 23. udarne pješačke divizije smještene u Postdamu zauzele bi sva ključna ministarstva, radijske postaje, policiju, ispostave Gestapoa i SS-a u Berlinu. Prva udarna divizija pješadije blokirala bi povratak u grad Hitlerovu odredu tjelohranitelja SS-Leibstandarteu, tada smještenom u Saskoj blizu češke granice. Treći bi dio snaga u međuvremenu zauzeo ured kancelara Reicha, uhvatio Hitlera i nestao s njim prema tajnom mjestu. Ali čini se da su se planovi zavjerenika počeli razilaziti na toj točki. Pripadnici vojske bili bi zadovoljni da se Hitleru formalno sudi te da ga se proglasi ludim, dok bi nova vlada preuzela vlast.

Do sredine rujna skupio je „odred specijalaca“ od oko 20 pojedinaca, naoružanih i postavljenih u sigurne kuće u okolici Berlina. Preostalo je samo otpustiti okidač. Tijekom većeg dijela ljeta 1938. godine Europa je stajala na rubu rata. Hitlerovo nesmiljeno zveckanje oružjem protiv Čehoslovačke, tobože zbog potpore njemačkoj manjini u Sudetima, dovelo je do niza „diplomatskih natezanja“ kojima se pokušalo ublažiti krizu. Dakle, kao što je njemački pokret otpora slao svoje izaslanike u London zahtijevajući čvrst stav, tako je i London slao svoje izaslanike Česima zahtijevajući pokornost. No, iako je napravljen svaki mogući ustupak, sve je bilo uzalud.

Kako je Hitler rekao vođi sudetskih Nijemaca toga ljeta: „Mi uvijek moramo zahtijevati tako mnogo da nikad ne možemo biti zadovoljni“. Na taj se način kriza nastavila pogoršavati, s Britancima koji su bili sve odlučniji u tome da primire Hitlera, dok je Hitler postajao sve odlučniji u tome da se ne smiri. Čini se da su se oko 12. rujna događaji počeli približavati vrhuncu. Toga su dana, nakon Hitlerova izlaska pred mikrofon na skupu u Nürnbergu, mnogi od njega očekivali da objavi rat Česima. On se tome odupro, ali njegov je govor bio remek-djelo prkosa i prikrivene prijetnje: Ova … nenormalna čehoslovačka država … [bila je u] misiji uništavanja i silovanja golemog broja milijuna drugih nacionalnosti … Jad sudetskih Nijemaca ne da se opisati. [No oni] nisu bez obrane niti su ostavljeni na cjedilu … Ako ta izmučena stvorenja ne mogu sama naći ni pravdu ni pomoć, onda će ona oboje dobiti od nas … Svima nam je dužnost da nikad više ne pognemo glave pred bilo kojom tuđinskom voljom. Sljedećeg je dana, na dani znak, vođa sudetskih Nijemaca zahtijevao secesiju Sudetske oblasti od Čehoslovačke. U međuvremenu su Osterovi planovi bili na visokom stupnju pripravnosti. Sazvani su sastanci i dogovorene procedure. Dan prije Hitlerova govora u Nürnbergu, Oster i Gisevius autom su razgledali Berlin izviđajući četvrt s vladinim zgradama i diskretno razgledavajući ciljane zgrade. Uočeni su smjerovi za bijeg i napravljene opsežne bilješke. Heinzovi su ljudi već bili raspoređeni, a suradnja ključnih vojnih odjela je osigurana. Dogovoreno je da se državni udar dogodi nakon Hitlerove zapovijedi za mobilizaciju koja se očekivala 15. rujna. Oster je rekao jednom kolegi da će se akcija pokrenuti u roku četrdeset osam sati. Sve je bilo spremno. Moral je bio na visokoj razini. Ujutro 15. rujna Helmuth Groscurth, jedan od zavjerenika, otkrio je svome bratu da će „Hitler večeras biti uhićen!“

Napetost je prekinula vijest da je Chamberlain otputovao u Njemačku kako bi razgovarao s Hitlerom. Chamberlain je vjerovao da izvodi majstorski potez. Šezdesetdevetogodišnji premijer, koji je bio slaba zdravlja i nikad prije nije letio, trebao se susresti s Hitlerom licem u lice uvjeravajući samoga sebe da može uspjeti ondje gdje drugi nisu mogli. U Berchtesgadenu je odslušao Hitlerov dobro uvježbani teatralni govor o perfidnim Česima i teroriziranim Nijemcima. Otišao je kako bi o tome raspravio sa svojim kabinetom obećavajući da će se vratiti. Uspio je dobiti tek bezvrijedno Hitlerovo obećanje da u međuvremenu neće biti vojne akcije, ali se zavaravao vjerujući da je postigao napredak. Poslije se povjerio svojoj sestri: „Unatoč osornosti i bezobzirnosti koje mislim da sam vidio na njegovom licu, dobio sam dojam da je preda mnom čovjek kojem se može vjerovati nakon što je dao svoju riječ.“ Pogriješio je najviše što je mogao. Hitler je pak na Chamberlaina gledao potpuno prezirno i među svojim je bliskim suradnicima o britanskom premijeru govorio kao o „šupčini“.

Zavjerenici su prvotno bili pogođeni novostima o Chamberlainovu posjetu. Oni su željeli objavu rata, a ne međunarodno posredovanje. Mislili su da daljnji pregovori neće postići ništa za ublažavanje napetosti, pri čemu je djelovanje u Hitlerovu korist i djelovanje svih onih koji su savjetovali oprez izgledao krajnje neozbiljno. Ozbiljno uzdrmani takvim razvojem događaja, neki su se od njih obvezali da će pokrenuti izvršenje državnog udara samo ako Britanci objave rat Njemačkoj. Drugi su kanili potpuno odustati od svojih nastojanja. Kao što je i Gisevius sumorno primijetio: „Očajni, pognuli smo svoje glave. Sudeći po svemu, bilo je gotovo s cijelim našim revoltom.“

Ipak, kad su im se živci malo smirili, zavjerenici su nastavili razrađivati svoje planove. Uvečer 20. rujna održan je sastanak u Osterovu berlinskom stanu gdje je plan za izvršenje državnog udara bio doveden do kraja. Sastavljeni su proglasi, povedene su rasprave o ustavu i čak je na dnevni red iznesena ponovna uspostava monarhije. Uloga dodijeljena Heinzovu Stosstrupu još je jednom ukratko izložena kao i one dodijeljene drugim odjelima uključenim u osiguravanje šireg berlinskog područja. Kad su drugi urotnici otišli, Heinz je zaostao kako bi razgovarao s Osterom. On već duže vrijeme nije bio zadovoljan planom kojim bi se samo uhitilo Hitlera i izvelo ga na sud. Hitler bi čak i iz zatvorske ćelije, dokazivao je, bio snažniji od svih urotnika zajedno. Führera bi, rekao je, trebalo ubiti. To bi u potpunosti bilo neprihvatljivo mnogim visoko rangiranim članovima urote koji bi bili zgranuti hladnokrvnim ubojstvom državnoga poglavara. Kao što je Beck upozorio, „atentat je također ubojstvo“.

Oster, međutim, svakako nije otklonio prijedlog, zapravo je vjerojatno kako je i sam došao do istoga zaključka. Nakon kratke rasprave složio se s Heinzom i njih su se dvojica dogovorili da će se tijekom akcije, bez obzira na razinu pruženoga otpora, udesiti naguravanje i da će Hitler biti ustrijeljen. Drugi zavjerenici nisu bili obaviješteni o promjeni plana. „Rujanska urota“ prerasla je u urotu unutar same sebe. U međuvremenu se nastavilo Chamberlainovo diplomatsko natezanje. Njegov drugi susret s Hitlerom bio je predviđen za 22. rujna u rajnskom odmaralištu Bad Godesbergu. Stigao je u trijumfalnom raspoloženju osiguravši anglo-francuski dogovor o zahtjevima postavljenim prošloga tjedna u Berchtesgadenu. Međutim, priređeno mu je otrežnjenje.