Nacional donosi ulomke iz knjige ‘Pismo mlađem sebi’, svjetskom bestseleru u kojem je Jane Graham napisala odgovore Andree Bocellija i drugih 99 slavnih svjetskih osoba na pitanje: ‘Kada biste mogli napisati pismo mlađem sebi, kako bi ono glasilo?’

Andrea Bocelli, operni pjevač i skladatelj

Bio sam jako živahan tinejdžer, čak i pomalo zločest, uvijek spreman našaliti se i nasmijati. Kako kažu tamo odakle dolazim, uvijek sam »nešto smjerao«. Plakao sam kad sam izgubio vid (posljedica sportske nezgode u dobi od dvanaest godina), ali samo kratko vrijeme. Zatim sam stavio sa strane sve moguće oblike samosažalijevanja i odlučio da moram biti pozitivan i optimističan oko života, da moram pronaći načine kako da ga istražim. To ni na koji način nije utjecalo na moje glazbeno usavršavanje. Ljudi to možda gledaju kao moj glavni problem, ali nikad to nije bio niti će ikada biti. Ne bih rekao da sam osjećao onu tinejdžersku »tjeskobu«, ali bio sam nemiran, uvijek znatiželjan oko svega, ali i tvrdoglav. Možda je ponekad, što je i dio obiteljskog života, i frknula pokoja iskrica, neka prepirka s roditeljima ili bratom, ali generalno smo bili složna i mirna obitelj. Ljubav je uvijek sve pobjeđivala, a bliskost koju smo dijelili ublažavala je povremene trzavice. Mislim da sam bio ambiciozan tinejdžer, i sanjar. Oduvijek sam htio glazbom zarađivati za život. Bila je to moja trajna želja još otkako sam pohađao srednju školu, ali i poslije, tijekom fakulteta. Uspio sam, doduše mnogo godina poslije, nakon što sam napunio trideset pet, nakon što su mnoge prepreke i nebrojeni »ne« ozbiljno doveli u pitanje moje nadobudne snove. Strašno puno dugujem svojim roditeljima. Moj otac Sandro i moja majka Edi oblikovali su moj karakter, pruživši mi obrazovanje koje mi je tijekom cijelog života bilo neprocjenjivo. Među mnogim lekcijama koje sam stekao, izdvojio bih ustrajnost da ne odustajem. Nju su i moji roditelji pokazali tijekom majčine trudnoće, kad su joj doktori savjetovali da pobaci zato što će se dijete roditi s ozbiljnim poteškoćama. Ignorirala je njihov savjet i nastavila trudnoću uz podršku mog oca. Bez njihove hrabrosti i vjere, ja danas ne bih bio ovdje da ispričam tu priču. Otac i ja bili smo jako slični karakterom. Obojica smo bili uporni i tijekom godina smo se svađali. Premda se obitelj nikad nije protivila mojoj strasti prema glazbi, otac nije mislio da ću uspjeti i uzdržavati se samo svojim glasom. Znao je govoriti: »Ako uživaš u tome, pjevaj, ali najprije se moraš obrazovati!« Također je znao obuzdavati moju mladenačku revnost (a ponekad i nesmotrenost) svojom očinskom ljubavlju i klasičnom roditeljskom bojazni. To sam tek kasnije shvatio, kad sam i sâm postao otac. Prvi sam put stao na pozornicu kad mi je bilo otprilike osam godina, povodom koncerta za kraj školske godine. Sjećam se malene drvene pozornice u dvorani škole u kojoj sam proveo prvih pet godina obrazovanja. Bio sam napet i pod emocijama, a pjevao sam O sole mio. Bio mi je to prvi pljesak izvan kruga obitelji. Još sam nosio kratke hlače, u dobi od dvanaest godina, kad je moj ujak inzistirao da sudjelujem na ljetnom natjecanju koje je organizirao Caffè Margherita u Viareggiu. Pobijedio sam i to mi je bio prvi uspjeh, ujedno i prvi put da sam osjetio naklonost publike. Mnogo godina poslije, na pozornici Sanremo Music Festivala, osjetio sam entuzijazam publike i shvatio da moja karijera, možda, napokon uzlijeće. Da danas sretnem Andreu tinejdžera, mislim da bi mi se generalno svidio.

‘Mladi Andrea vjerojatno ne bi shvaćao zašto danas držim do vjere, zašto svakog dana hoću biti pobožan. Ako želimo ojačati svoju vjeru, moramo se predati molitvi’, piše Bocelli

Možda bi razlika između nas bila naglost, koju sam tijekom godina naučio ublažiti. I trunčica nepromišljenosti koja me u ono doba navodila da koji put riskiram, osobito u sportu, i koju sam naučio kontrolirati razvijajući osjećaj za odgovornost. Zavidio bih tom tinejdžeru na mladosti, ali mladi Andrea možda bi i meni zavidio na nekim drugim radostima koje dolaze sa srednjim godinama. Kao mladić sam bio agnostik. Mladi Andrea vjerojatno ne bi shvaćao zašto danas držim do vjere i važnih vrijednosti, zašto svakog dana moram biti pobožan. Tijekom godina sam uvidio da vjeru ne možete steći bez truda, baš kao i sa svakom drugom disciplinom, ona zahtijeva predanost, ustrajnost i žrtvu. Biti predan vjeri znači da se moramo pridržavati jednostavnih djela koja se ponekad mogu činiti i zamornima. Ako želimo ojačati svoju vjeru, moramo se predati molitvi. Mladi Andrea u to vrijeme možda to ne bi razumio. Od svih svojih nastupa, mladom Andrei vjerojatno bih pokazao koncert u Central Parku, ili neku od opera koje sam interpretirao diljem svijeta – to je oduvijek bio moj san, koji sam hranio s mnogo entuzijazma i malo nade. Ili možda nastup s Lucianom Pavarottijem, Joséom Carrerasom i Plácidom Domingom. Nešto što mi je bilo teško do kraja shvatiti dok sam bio tinejdžer, ali što postaje prilično jasno kad odrastete, jest da glasovitost sama po sebi nije vrijednost, i da slava može biti prepreka u stjecanju prave čovječnosti. Ispravno je i divno da možete sanjati, ali kao odrasla osoba nikad ne smijete izgubiti dodir sa stvarnošću — ako ne stojimo s obje noge čvrsto na zemlji, riskiramo da izgubimo svoj put. Ranije sam rekao da je mladi Andrea znao govoriti da je agnostik, ali to je bio samo trik kako bi izbjegao stvarna pitanja. U odrasloj dobi, pojavila su se goruća egzistencijalna pitanja. Čitanje kratke i prekrasne Tolstojeve knjige, Ispovijed, a kasnije i ostalih njegovih remek-djela, puno mi je pomoglo na putu do vjere. Vjerovanje da je život uvjetovan slučajnostima ne samo da je neprikladno već je i nelogično, i ne osobito razborito. Osnovno načelo koje nam omogućuje da odaberemo pravi put onda kad dođemo do prvog velikog raskrižja jest: vjerovati ili ne vjerovati. Prema mom mišljenju, to je izbor koji nema alternative. Kad bih mogao povesti još jedan posljednji razgovor s nekim, bio bi to moj otac — da mu zahvalim. Bilo bi dovoljno da me može saslušati i da osjetim kako se smije. Sve bi druge riječi bile suvišne. Pokušavam ostati usredotočen na ovdje i sada, svakog dana. Nikad se ne osvrćem unatrag i ne želim znati koji mi je plan za sutra. Što se tiče kritika, potpuno poštujem tuđa mišljenja — nemoguće je svima udovoljiti! Umjetnici su podložni pozitivnim i negativnim kritikama u svojoj karijeri — to je život. Već sam vam rekao što mislim o slavi — ne smatram je vrijednošću. A što se tiče prioriteta, djeca su uvijek na prvom mjestu. To mi je postalo jasno već prvog trenutka kad sam postao otac. Da se mogu vratiti i ponovno proživjeti neki trenutak svog života, bio bi to onaj kad sam prvi put držao u rukama svoje prvorođeno dijete.

Viggo Mortensen, glumac

Sjećam se prve godine u školi kad mi se obitelj tek preselila iz Argentine u SAD. Imali su neku rutinu ujutro: prisezanje na odanost zastavi. Nisam znao riječi pa sam samo mrmljao. Učitelj je rekao: »Ti tamo — ne znaš riječi!« Posramio sam se. Nakon nekoliko dana shvatio sam da govore: »Sloboda i pravda za sve.« To je to. Sad ih znam. Svakog dana prije početka nastave djeca su se okupljala vani na travnatom putu. U tim godinama klinci se najčešće podijele na muške i ženske grupe — nije bilo dobro ako biste stajali sami. Stajao bih u blizini muške grupe kako curama ne bi izgledalo kao da stojim sam. Nisam odrastao s tim klincima pa sam im bio strani oblik života — tako sam se osjećao. Nisam namjeravao postati glumac. Oduvijek sam bio sretan kad bih bio sâm i u svom svijetu. Nisam išao okolo i uništavao tuđu imovinu — mislim, jesam malo, kad bih grudama snijega gađao policijske aute, ali ne previše. Nikad nisam imao problema sa životinjama bilo koje vrste i nije mi smetalo izgubiti se, ali bježao sam od gomila ljudi. Gluma bi bila posljednje što bi mi palo na pamet da ću raditi. Moji su junaci bili istraživači, grčki junaci ili kauboji tipa Martín Fierro. Ponajviše su to bili nogometaši momčadi San Lorenzo. Oduvijek sam volio istraživače, ljude koji su išli na mjesta na kojima drugi nisu bili i isprobavali ono što drugi nisu probali. Da sad imam šesnaest godina, strašno bi me zainteresirao tip koji je skočio s ruba svemira, Felix Baumgartner.

‘Postoji li nešto što sam trebao izbjeći kao tinejdžer? Korištenje droge, iako nisam bio tako strašan. Žalim za nekim stvarima koje jesam ili nisam učinio’, kaže Viggo

Želio sam naučiti glumiti, iz praktičnih razloga — zanimali su me filmovi i još otkako sam bio jako mali, mama me često vodila da ih gledam. Prvih godina kad sam od glume pokušao napraviti karijeru, stalno sam išao na probna snimanja, za glavnu ulogu u nekom filmu ostali bismo samo ja i još jedna osoba, ali gurao sam dalje. Godinama se nisam morao suočiti s tim da glumim glavnu ulogu u nekom filmu, tako da sam izučio zanat, ali nisam morao ići na premijere, što je vjerojatno bilo dobro za mene. Užasavalo me kad bih se svidio nekoj curi — budući da nisam bio sklon zabavama i socijalnoj interakciji, komunikacija mi je bila čudna. Znao sam nositi gornje dijelove pidžama jer su mi bile udobne — mislim da su me ljudi smatrali jako čudnim. Jednom sam čak nosio i veliki široki šešir, ali to je bilo u hipi danima. Imao sam četrnaest ili petnaest godina, jako dugu kosu i veliki široki šešir iz kojeg je stršalo pero fazana. Kao adolescent, postao sam malo impulzivniji. Kad god bih imao neku curu, uvijek bih mislio da ću zauvijek biti s njom. Tri najvažnije stvari kojima bi se mlađi ja radovao da mu kažem: zaljubljivanje, dobivanje sina i putovanja. Postoji li nešto što sam definitivno trebao izbjeći kao tinejdžer? Korištenje droge, iako nisam bio tako strašan. Zapravo, to izbrišite jer nisam skroz protiv toga. Naravno da žalim za nekim stvarima koje jesam ili nisam učinio, čak i kao odrasla osoba, ali mislim da je tako kod svih. S vremenom sam naučio biti prisutniji u stvarnosti, naučiti lekciju i krenuti dalje. U protivnom poludite.

Olivia Newton-John, glumica

Sa šesnaest godina upravo sam bila napustila školu i već sam pjevala u malenom jazz kvartetu s još tri cure, nastupale smo po klubovima u Melbourneu. Oblačile smo se kao bitnici, stil koji je tada bio u modi. Pjevanje, dečko i jahanje — tada su mi to bile najvažnije stvari u životu. Mislim da sam bila prilično optimistična osoba — i dalje jesam — ali sam bila malo napeta. Moji su se roditelji razdvojili kad mi je bilo devet godina pa smo se preselile s koledža, budući da mi je majka bila ravnateljeva supruga, k mojoj majci, gdje smo živjele same. To je bilo prilično traumatično. Tih dana razvod nije bio tako učestao — bilo je čudno kad sam to morala reći svojim prijateljicama. A i mame nekih mojih prijateljica bile su malo napete, iako mi je sad jasno da je to bilo zato što je moja majka bila jako lijepa. Tada nikad nismo o tome pričale, ali sad mi je jasno da su je zbog toga malo odgurivale sa strane. Moj je otac radio na projektu Enigma u Bletchley Parku, ali nikad o tome nije pričao zato što nije smio. Netom prije nego što je umro, nama djeci je dao neke snimke na kojima je malo pričao o tome, ali je svejedno bio prilično suzdržan. Otišla sam pogledati Igru oponašanja, film Benedicta Cumberbatcha o projektu Enigma, zbog čega sam istinski poželjela da sam znala više o tome dok mi je tata još bio živ pa da ga štogod priupitam. Do petnaeste godine, htjela sam biti veterinarka i raditi sa životinjama. Ali padala sam iz matematike pa to nije bilo moguće — hvala Bogu da sam znala pjevati. Upala sam na jedno televizijsko natjecanje s petnaest godina i, na vlastito iznenađenje, pobijedila. Mama je htjela da dovršim obrazovanje, ali najednom su mi počeli nuditi sve te prilike na TV-u i ja sam htjela nastaviti pjevačku karijeru. Pojavile su se čak i blage kontroverze u novinama kad su mi ponudili posao u nekoj dječjoj emisiji — »Treba li prihvatiti posao ili završiti školu?« Na kraju sam prihvatila posao i tako sam krenula. Otišla sam u London sa šesnaest godina — bila je to nagrada za pobjedu na televizijskom talent šou. Bilo mi je svega previše, htjela sam se vratiti kući i vidjeti svog dečka. London mi se nije svidio, govorila sam gluposti poput: »Tako je hladno!« Uporno sam bukirala let natrag, a moja ga je majka uporno otkazivala — sad kad smo već bile u Europi, htjela je da upišem Kraljevsku akademiju dramske umjetnosti. Ali mene gluma nije previše zanimala, samo sam htjela pjevati. Jadna moja majka, bila je to još jedna stvar koju nije uspjela provesti. Sad kad se toga prisjećam, voljela bih da joj se mogu ispričati. Puno sam dvojila oko nastupa u Briljantinu — bila sam najšutljivija Sandy koju ste mogli zamisliti. Upravo sam bila snimila film Toomorrow — trebao je to biti novi veliki hit, ali na kraju je ispao prilično loš. Pa sam razmišljala o tome da se usredotočim na svoju pjevačku karijeru, koja je dobro napredovala, umjesto na snimanje novog filma. Brinulo me i to da sam prestara. Pitala sam ih možemo li napraviti neku probnu snimku s Johnom Travoltom pa da vidim jesam li uopće u skladu s godinama — Sandy je imala sedamnaest, a ja dvadeset devet. Ali John je htio da ja uzmem tu ulogu i svojski se trudio udovoljiti mi, tako da smo na probnoj snimci zbilja bili pravi par.

‘Puno sam dvojila oko nastupa u ‘Briljantinu’ – bila sam najšutljivija Sandy koju ste mogli zamisliti’, ispričala je Olivia Newton-John o filmskoj ulozi koja je proslavila nju i njezina partnera Johna Travoltu

On je krasan čovjek i divno smo se zabavili snimajući film — zauvijek ćemo biti prijatelji. Sjećam se kad sam išla na premijeru Briljantina u L. A.-ju — publika je bila luda. Vozili smo se u kabrioletu i ljudi su navalili na nas. Mislim da je upravo bila izišla Groznica subotnje večeri. Zatim smo otišli u London i ljudi su umalo prevrnuli auto. Ali takve me stvari nikad nisu ponijele — zauvijek ću pamtiti kad mi je netko rekao: »Sutra će to biti netko drugi.« Imam izvrstan osjećaj za realnost, a imala sam i dobar odgoj u Australiji, gdje vole da stojiš s nogama na zemlji. Mislim da je to važno — život zna biti jako razočaravajući ako se previše pouzdaš u darove. Istog dana kad sam izgubila tatu, dijagnosticiran mi je rak dojke. Nisam mogla ići kući na sprovod jer sam morala na operaciju i započeti liječenje. Bilo je to jako teško razdoblje, ali morala sam se pobrinuti za svoje zdravlje. Dotad sam već dobila kćer — Chloe je bila još jako mala — pa sam imala razlog za život i da budem jaka. Provela sam nekoliko zbilja užasnih noći u kojima sam osjećala strah čekajući konačnu dijagnozu, ali onda sam donijela odluku da ću biti dobro. Nakon toga sam i duboko u sebi vjerovala da hoću. Mislim da se u to vrijeme nisam mogla nositi s gubitkom oca — bilo mi je preteško nositi se s bolešću i tugom u isto vrijeme, pa sam tu ladicu zatvorila. Kasnije, kad sam bila spremna, otvorila sam je i počela se nositi s onim što je bilo unutra. Nakon liječenja, otišla sam ravno u Australiju s mišlju da se umirovim, ali glazba mi je pomogla u nošenju sa situacijom. Na kraju sam napisala album, isprva bez namjere da ga objavim, ali kad je bio gotov, odlučila sam ga pustiti van i on mi je ponovno pokrenuo karijeru. Toliko sam puta pomislila: »To je to.« Pjevanje na Olimpijadi u Sydneyju bilo je jedno od najčudesnijih iskustava u mom životu. Pomislila sam: »Ovo je vrhunac — nakon ovoga više nema ničega.« Ali nije tu završilo, nakon pedeset godina u ovom poslu, guram dalje. Kad bih se mogla vratiti i ponovno proživjeti bilo koje razdoblje, to bi definitivno bilo rođenje moje kćeri. Prvih nekoliko godina njezinog života bilo je najčudesnije razdoblje mog života. Dobila sam je prilično kasno, u svojoj trideset šestoj godini, tako da je bila pravi dar, i voljela bih ponovno proživjeti to vrijeme kako bih upamtila još više detalja. Bila sam prisutna, ali sam i prehranjivala obitelj, pa sam uvijek bila i zaposlena. Obožavala sam svoju kćer, ali trebala sam više vremena provesti igrajući se s njom.

Sir Paul McCartney, glazbenik

Sa šesnaest sam se pokušavao provući kroz školu, naučiti svirati gitaru i naći si curu za spoj, što je tada bilo nemoguće — strašno mi je manjkalo samopouzdanja. To je razlog zbog kojeg mnogi dečki i uđu u bend — cure i novac. Sve su se djevojke doimale van moje lige i nikako nisam mogao skužiti kako prići nekome i reći: »Želiš li možda u kino?« Užasavalo me to — što treba raditi? Moraš li prebaciti ruku preko nje? Samo sjediš tamo i čekaš da ona prva progovori ili možda ti trebaš progovoriti prvi? Treba li kupiti grickalice? Mislim da sam nekoliko puta čak i uspio otići u kino, ali ni tada nije bilo lako postići uglađenost Jamesa Bonda. Mislim da sam kasnije shvatio da su moji tinejdžerski osjećaji prema curama bili nešto o čemu bih mogao pisati pjesme. Pa sam to i učinio. Zapravo, osvrtao sam se na to razdoblje kako bih pisao i o drugim stvarima, ne samo o romantici. Na primjer, u dijelu Liverpoola u kojem sam živio bilo je par starica i s jednom od njih sam se sprijateljio. Znao sam joj odlaziti u kupovinu, a onda bi se malo podružili razgovarajući o njezinom životu. Bilo je fascinantno razgovarati s nekim iz potpuno drugačije generacije i, umjesto stava: »To je samo neka stara gospođa«, shvatiti da su i oni nekoć bili mladi i da imaju čudesna iskustva s kojima se možeš povezati. Obavljanje kupovine za tu gospođu postalo je jako ugodno i edukativno iskustvo za mene. Mislim da je ono inspiriralo Eleanor Rigby, pjesmu o usamljenim ljudima. Beznadan sam po pitanju datuma — stručnjaci za Beatlese pohvatali su ih puno bolje od mene, ali mislim da sam do šesnaeste godine već bio upoznao Johna i Georgea. George se vozio istim busom kao ja. Već sam bio pisao pjesme, prvu sam napisao kad mi je bilo 14. Stoga, kad sam upoznao Johna, rekao sam mu: »Imam par pjesama i još neke sitnice«, a on je rekao: »I ja.« To je bilo nešto dobro preko čega smo se mogli povezati. Mislili smo: »Pa, ako je svaki od nas napisao svoju pjesmu, možda bismo koju mogli napisati zajedno.« Pa smo to učinili. Prve su pjesme bile vrlo jednostavne, ali tijekom idućih nekoliko godina postepeno smo se razvili. Ni ne shvaćajući sasvim što radimo, postali smo autorski duet. A postali smo i jako poznati. Tata je jako puno utjecao na moje pjesme. Kod kuće je svirao klavir i često sam ga slušao. Brata i mene je naučio pjevati u više glasova, zbog čega sam zavolio višeglasje. Kad su se Beatlesi okupili, rado smo pjevali u više glasova. To doista zbližava i zato ljudi vole zborove. Sjećam se kako bi, kad god bi se čula neka živahna glazba s radija, moj tata provirio glavom iza vrata i prstima lupkao u ritmu. Bila je to jedna od njegovih sitnih navika, a za mene je dragocjeno sjećanje, čista radost koju je osjećao samo zbog ritma glazbe. Naveo bi me da poslušam jako slabašan zvuk koji je dopirao kroz zvučnike, govoreći: »To se zove bas.« Smiješno da sam na kraju ispao basist. Sa šesnaest godina majka mi je bila nedavno preminula. Kao i kod svake tragedije, ako imate sreće, vaš um pronađe način da se nosi s boli i na taj je način prebrodite. Kao četrnaestogodišnjak iz Liverpoola, mogao sam ili propasti ili ići dalje. U tome mi je puno pomogla glazba, ponudila mi je lijepe osjećaje kojima sam mogao zamijeniti ružne. Osim toga, i John je izgubio majku kao jako mlad. I to nam je pomoglo da se zbližimo, imali smo nešto zajedničko.

Mislim da sam bio ambiciozan klinac. Htio sam biti dobar u školi i bio sam uvjeren da dajem sve od sebe, ali nisu svi moji učitelji tako mislili pa na kraju baš i nisam ispao tako dobar. Definitivno sam bio sanjar, ali ne mislim da je to nešto loše. Sjećam se da su lekcije iz glazbenog bile nepostojeće, imali smo nekog učitelja glazbenog, ali on bi samo upalio Beethovena i izišao iz učionice. Bili smo hrpa liverpulskih tinejdžera, samo bi maknuli ploču i izvadili karte, a kad bi čuli učitelja da se vraća, i mi bismo vratili ploču, provjetrili prostoriju od dima cigareta i sjeli za svoje stolove. Na moju sreću, glazbu sam otkrio na drugačiji način, nakon čega mi je postala strast. Kad bih se vratio i rekao šesnaestogodišnjem sebi kako će se njegov život dalje razvijati, ne bi mi povjerovao. I prije sam o tome razmišljao. Kad god uživo sviram Back in the USSR, često kažem publici: »Da ste mi kao klincu rekli da ću jednog dana upoznati ruskog predsjednika i da će mi on doći na koncert — pa, bilo bi to nevjerojatno, zar ne?« Toliko je toga oko Beatlesa, Wingsa i mog sadašnjeg benda fenomenalno — povratak u prošlost bio bi kao film Povratak u budućnost. Mlađem sebi morao bih reći: »Dolazim iz budućnosti i sve što kažem je istina. Drži se i ne očajavaj — nećeš vjerovati što će se kasnije događati.« Također bih rekao sebi kao tinejdžeru: »Ne budi tako nervozan oko svega — svijet nije toliko loš kao što misliš.« Imao sam dobru obitelj tako da ne mogu govoriti u svačije ime, naravno, ali u slučaju mene kao šesnestogodišnjaka, uvijek sam si mislio: »Nikad neću naći curu i nikad se neću zaposliti.« Sve me je to činilo nervoznim, saznanje da nemam dobar odgovor na pitanje: »Što ćeš učiniti sa svojim životom?« Rođenje moje djece bilo je euforično razdoblje. Imao sam puno sreće zato što stižem iz mnogobrojne liverpulske obitelji pa su me često pitali da pričuvam mlađeg klinca ili bratiće ili tetku. John je bio jedino dijete i nije bilo beba u okolici, stoga kad je dobio prvo dijete, morao je prvo skužiti što će s njim — jednostavno nije imao iskustva. Bio je jedan od onih tata koji misle da su bebe od stakla i brinuo se da će mu ispasti iz ruku i slomiti se. Ali meni je očinstvo bilo jako prirodno, što je veliki blagoslov. Neke od pjesama s mog novog albuma* nadahnute su poznatim dječjim pjesmama koje smo pjevali, čarobnim trenucima kad bi glazba spojila cijelu široku obitelj. Paulu McCartneyju kao tinejdžeru svidjela bi se slava — o tome je sanjao. Ali smiješno je to, život ti daje male natuknice, koje ne smatraš natuknicama sve dok se taj san ne ostvari, a onda pomisliš: »Pitam se je li to bio znak…« Sjećam se kad smo se John i ja tek počeli družiti, sanjao sam da rukama kopam po vrtu i pronalazim zlatni novčić. Kopao sam i kopao i našao jedan, pa još jedan. Idućeg sam dana prepričao Johnu svoj san, a on je rekao: »Smiješno, i ja sam sanjao identičan san.« Mogli biste reći da se i ostvario. Sjećam se kako sam mu godinama poslije rekao: »Sjećaš se onog sna koji smo sanjali?« Njegova je poruka, dakle, bila: »Samo vi kopajte dalje, dečki.«