Putin je pobijedio s 53,4 % glasova, gotovo dvostruko više od Zjuganova, čime je izbjegao drugi krug, u koji bi se išlo da nije osvojio više od polovice glasova. U izbornoj noći pratio sam na televiziji rezultate s nekoliko gostiju iz Amerike, koje je zanimalo kako će početi doba nakon Jeljcina. Jedan od njih bio je Chris Cox, kongresmen iz Kalifornije, veliki zagovornik demokracije u rusiji i međusobne suradnje, kao i osobni prijatelj. Među ostalim gostima te večeri bili su James Woolsey, direktor CIA-e iz vremena Clintona, i Alexander Haig, prvi ministar vanjskih poslova ronalda reagana. Sjećam se kako smo te večeri pažljivo pratili Putinove rezultate. Stalno se držao na oko 47 %, a potom je za manje od sat vremena skočio na 53 i nakon toga se više odatle nije micao. Za Putina bi odlazak u drugi krug bio neugodan. On je unaprijed bio onaj izabrani, vrijeme nesigurnosti bilo je završeno.

Ne želim dati naslutiti kako Putin tada ne bi pobijedio i na sasvim poštenim izborima. Ljudi su bili nervozni, čeznuli su za stabilnošću i snagom, a baš to im je Putin obećavao. Razne liberalne reformističke skupine, od kojih je najpoznatija bila Jabloko (Jabuka), stranka Grigorija Javlinskog, kojoj sam dao svoj glas, bile su svedene na promatrače. Pomisao kako bi veća centralizacija moći mogla dovesti do gubitka građanskih sloboda većini Rusa bila je daleka. Još uvijek smo imali uglavnom slobodne medije s programima koji su otvoreno kritizirali naše političare i njihove zamisli. Sjajni satirički lutkarski program Kukli godinama je pržio Jeljcina na laganoj vatri na NTV-u. Vlada nije bila sveta krava kakva će ubrzo postati.

TERORIZAM I OSOBNA SIGURNOST nisu bili jedini prioriteti glasačima. Svima je na pameti još uvijek bio financijski slom iz 1998. Iako nije dugo trajao, a ekonomija će se toliko oporaviti da će 2000. dosegnuti 10 % veći BDP nego ikad prije, vladala je ozbiljna zabrinutost u vezi s povjerenjem u banke i druge financijske institucije, posebno zbog onih koji su im bili vlasnici.

Oligarsi koji su postali nezamislivo bogati u devedesetima dok su surađivali s Jeljcinom bili su javno oličenje korupcije, zbog koje je svaki prosječni Rus bio bijesan. Gledali smo ih na televiziji i u novinama, gledali njihovo razmetljivo bogatstvo dok su njihovi razbojnici i tjelesni čuvari vodili bitke na ulicama Moskve. Kampanja za “zakon i red” jedan je od najstarijih klišea u povijesti izbora, ali u Rusiji 2000. dobro je uspio.

Još jedan element bio je prisutan u raspoloženju na ruskim ulicama, sovjetska nostalgija. Ne za komunizmom, nego više nejasan osjećaj da je nešto izgubljeno. Nije lako objasniti, ali devedesete nisu uspjele pružiti jasan cilj koji bi ispunio taj gubitak i nisu donijele napredak dovoljan da odvrati Ruse od razmišljanja o prošlosti. Putin i njegovo žaljenje za raspadom SSSR-a i na toj su osnovi bili privlačni. Riječ je o finoj, ali važnoj razlici. Ljudi se nisu stvarno željeli vratiti u sovjetsko vrijeme; samo se nisu htjeli osjećati loše misleći na njega.

Putin je stigao gotovo sasvim čist u vezi s korupcijom i financijskim slomom povezanima s Jeljcinovom administracijom. Kriza iz 1998. prisilila je Jeljcina na veliku čistku i on je s onim lošim pomeo i dobro. Ekonomski tim na čelu s Anatolijem Čubajsom demoniziran je s pravom i bez njega. Čistka je zahvatila i mladog Jeljcinovca iz Čubajsova tima Borisa Njemcova. Nekad od Jeljcima smatran potencijalnim nasljednikom, Njemcov će postati jednim od najvažnijih protivnika Putinova zatiranja demokracije u Rusiji. Boris i ja godinama smo surađivali kao “vanjska” (nevladina) opozicija i kad su ga 27. veljače 2015. smaknuli u Moskvi, bio sam užasnut, ali ne i iznenađen.

Boris Jeljcin imao je i vrlo osobne potrebe. Oko njega i članova njegove obitelji množile su se optužbe za korupciju, koje se nisu odnosile samo na “Obitelj”, kako su nazivali najuži krug oligarha i savjetnika, nego i na njegovu pravu rodbinu. Potres u vladi iz 1998. uzdrmao je Jeljcina, koji je postao svjestan svoje ranjivosti. U Dumi su se snage koje su ga htjele svrgnuti pojavile prije nego što je popustio i Černomirdina zamijenio Primakovom na mjestu premijera. Jeljcin je trebao nasljednika na predsjedničkom položaju koji će mu biti zahvalan i odan, bez vlastitog zaleđa, i koji će biti dovoljno jak da se suprotstavi Jeljcinovim neprijateljima ako krenu na njega.

Jeljcinova mlađa kći Tatjana također mu je bila bliska suradnica i glavna snaga iza prijestolja u godinama njegove vladavine. Njoj se pripisuju zasluge za utjecaj na oca pri Putinovu izboru. Vratimo li se u 1933. godinu, naći ćemo sličan povijesni obrat, kad je boležljivog njemačkog predsjednika Paula von Hindenburga sin Oskar nagovorio da Adolfa Hitlera proglasi kancelarom. Hitler je zgrabio svu državnu vlast za sebe nekoliko sati nakon von Hindenburgove smrti 1934. Ironično je što je u svom blogu iz 2010.Tatjana Jumaševa (vjenčano prezime) kratko i oprezno pokušala braniti svog oca i njegovo naslijeđe od pokušaja Putinova režima da ponovo ispiše povijest devedesetih.

Dogovor o nenapadanju između Putina i Obitelji inače se držao sasvim dobro. Zapravo, mislim da je Putin pričekao s potpunim uništenjem ruske demokracije dok Jeljcin nije umro. Usprkos svojim greškama i prelasku na mračnu stranu dok je još bio na vlasti Jeljcin je bio pravi borac za slobodu. Da se osjetio pozvanim i progovorio o Putinovim diktatorskim potezima, to je pred izbore 2008. moglo imati ozbiljnih posljedica. Ali nakon što je on 23. travnja 2007. umro, Putina više ništa nije zadržavalo.

Jeljcin je zaslužio da ostane upamćen po više toga od njegova pijenja ili sjedenja na vrhu tenka u vrijeme pokušaja kolovoškog puča. U prosincu 1991. zapadni je svijet smrtno ozbiljno gledao Mihaila Gorbačova prisiljenog na povlačenje s vlasti. Jeljcinu se pripisuje malo zasluga za vođenje revolucije koja je konačno pomela komunističke institucije i slomila sovjetsko carstvo. Jeljcin je bio taj, a ne Gorbačov, koji je izveo Rusiju iz mraka na svjetlo. Za vrijeme toga teškog prijelaznog razdoblja Rusi su izgubili iluzije o svijetloj budućnosti koja ih čeka odmah iza ugla. Korupcija, siromaštvo, kriminal i rat na sjeveru Kavkaza pretvorili su rusku svakodnevnicu u nešto poprilično ružno, a veći dio krivnje pripisivan je Jeljcinu.

Ali tko bi pronašao lakši put koncem 1991. godine, kad se raspao Sovjetski Savez, a jedina relevantna stvar bila je puko preživljavanje ruske države? Jeljcinov malj bio je dovoljno snažan za rušenje zatvora prošlosti, ali nedostajala mu je spremnost i kreativnost za građenje palače budućnosti.

UNATOČ SVIM IZAZOVIMA Rusi su 2000. godinu dočekali živeći u istoj dimenziji kao i ostatak civiliziranog svijeta, svoje životne uspjehe i neuspjehe mjerili smo istim metrom. Kao i mnogi moji sunarodnjaci, uvijek sam podržavao Jeljcina i glasao za njega – očekujući mnogo između 1989. i 1993. godine i s knedlom u grlu između 1994. i 1996. godine, kad je jedina njegova velika zasluga bila sprečavanje komunističkog revanšizma.

Sve veće nezadovoljstvo koje je vladalo za vrijeme posljednje dvije godine njegove vlasti bilo je rezultat Jeljcinove nesposobnosti da provodi neophodne reforme i iskorijeni korupciju iz političkog i ekonomskog života Rusije. Ali, iskreno govoreći, nismo imali stvarnu alternativu. Ocjenjujući pluseve i minuse Jeljcinove vladavine možemo reći kako nije uspio iskorijeniti sjeme komunizma i KGB-a iz ruske zemlje, ali je barem u svoje vrijeme zaustavio njihov rast. Lenjin još leži na Crvenom trgu, a dvije zabrane parada Komunističke partije pod Lenjinovim i Staljinovim zastavama (1991. i 1993.) bile su samo privremene. Kao uvjereni antikomunist ja sam posljednji koji će opravdati blag pristup ostacima kriminalne sovjetske države. Pa ipak shvaćam Jeljcinovo oklijevanje da zada konačan udarac režimu koji ga je doveo do samog vrha.

Možda je najvažnije od svega što je Jeljcin učinio ono što nije učinio kad je preuzeo vlast. Nakon najcrnjih stranica povijesti postkomunističke Rusije u listopadu 1993., nakon nekoliko krvavih dana u Moskvi, Jeljcin nije učinio ono što njegovi protivnici sigurno bi: nije zbrisao drugu stranu. Prvi put u cijeloj ruskoj povijesti novi vladar nije uklonio gubitnike kako bi učvrstio vlast. Štoviše, oni su na kraju uključeni u politički život. Jeljcin je odmah raspisao izbore i prihvatio neovisni parlament.

Karijerni birokrat iskočio je doslovno niotkud u prvi plan naoružan nagonom za rušenje barijera i otvaranje davno zatvorenih vrata. Pa ipak, Jeljcinova nedosljednost nije imala granica. Dopustio je lokalnim vođama veću vlast, zatim uletio u tragični Čečenski rat. Pokrenuo je bitku protiv posebnih privilegija za vrhušku, ali poslije je podigao branu oligarsima koji su pljačkali zemlju. Zalagao se za slobodne i poštene izbore, ali na kraju nije mogao prihvatiti da volja naroda odlučuje o vrhovnoj vlasti.

Bilo je jasno da Jeljcin uz poštene izbore ne bi mogao zadržati položaj, a zlouporabe su se gomilale. Od tog trenutka nadalje Putinova policijska država postala je gotovo neizbježna. Putin je samo trebao slijediti svoje nagone i nastaviti s onim što je već bilo pokrenuto. Jeljcin je pao na posljednjem i najvažnijem ispitu. Krhke demokratske strukture, čije je stvaranje omogućio, nisu mogle preživjeti njegovu želju za vlašću i sigurnošću. Nije uspio stvoriti institucije koje će potrajati. Sve je ovisilo o njegovoj volji i slobode su postojale samo zato što ih je on dopuštao. Nije bilo načina da takav sustav opstane nakon odlaska vladara koji ga je stvorio.

NAJGORE OD SVEGA, njegov pad zatrovao je ruske ljude otporom prema onome što su pogrešno smatrali nekontroliranim kapitalizmom i demokracijom. Oligarsi koji su zgrabili moć nadjačali su ono dobro u ljudima. Rusi nisu vidjeli nikakvu korist od tih navodno blagoslovljenih izbora i slobodnog tržišta. Novu vladajuću elitu stvorili su stari birokrati i novi tehnokrati, ujedinjeni u preziranju vrijednosti liberalne demokracije. Njihovi međusobni okršaji koncem devedesetih oko nalaženja Jeljcinova nasljednika mogli su i drukčije završiti, ali demokracija bi opet izgubila. Brzo su shvatili kako njihovu moć mogu ugroziti samo slobodni izbori i slobodni mediji. Nije Jeljcin slučajno osobno izabrao nasljednika iz redova KGB-a.

Propuštene prilike bile su nešto što Jeljcin nije mogao izbjeći, uz količinu promjena i problema s kojima se suočavao. Još je rano za analize što je mogao napraviti bolje, ali relativno je jednostavno usporediti ga s onim što se dogodilo nakon što je Putin početkom tisućljeća preuzeo stvari u svoje ruke. Prije je vladao kaos, ali Jeljcin nikada nije napadao slobodu pojedinaca. Putin je cijelu svoju vlast sagradio kao suprotnost Jeljcinovim godinama, uz popriličan uspjeh. Cijela vlada podčinjena je izravnoj kontroli predsjednika. Parlament je dva puta pokušao opozvati Jeljcina; sada je ondje kazalište lutaka. Korupcija oligarha prebačena je među zidove Kremlja, gdje se raširila do zapanjujućih razmjera. Mediji koji su mogli slobodno kritizirati Jeljcina sada su u cijelosti sluge Putinove administracije. Najveću razliku nalazimo u ekonomiji, iako većina zasluga pripada jednostavnoj činjenici da je u vrijeme Putinova mandata cijena barela nafte skočila s 10 na iznad 100 dolara. A čak i uz to nevjerojatno bogatstvo u energentima prosječni Rus ne živi mnogo bolje.

Boris Jeljcin griješio je više nego što je trebao, ali bio je stvarna osoba. Imao je vrlina i mana, bio je od krvi i mesa. Zamijenili smo ga sjenom od čovjeka koji nas sve samo želi stalno držati u mraku. Dugi su bili redovi onih koji su željeli odati počast Jeljcinu u moskovskoj katedrali pred njegovim lijesom, što je pokazalo kako su unatoč mnogim njegovim greškama ljudi osjetili postojanje nečega dobrog u onome što je pokušavao. Nešto sasvim drukčije od onoga što smo dobili s njegovim nasljednikom.

Nakon petnaest godina njegove vladavine u Rusiji još uvijek traju rasprave impresivnog broja stručnjaka o tome kakva je prava narav Vladimira Putina. Ponešto se mora nagađati, kad se uzmu u obzir nedostatak dokumentacije o njegovim ranim godinama i proturječni izvještaji o njegovoj biografiji i karijeri. Čak i kada sam govori o sebi čini se kao da želi zamagliti stvari i ponuditi pogrešne tragove, što je, naravno, istina.

Mene u ovoj knjizi ne zanima Putinova mladost. Njegovim teškim lenjingradskim djetinjstvom i odvajanjem istine od laži u njegovoj biografiji već su se bavili mnogi drugi kojima je do takvih stvari bilo stalo više nego meni. Mislim kako bi se tu još mnogo toga moglo saznati, ali tek nakon što Putin siđe s vlasti, ako se ikad i sazna. Zato ću citirati nekoliko autora čija mišljenja i analize poštujem i vratiti se u vrijeme kada je Putin već na vlasti. Ruska novinarka Maša Gesen zna sve što se uopće može znati o Putinu i svojom uobičajenom oštrinom opisuje njegov karakter u sjajnoj biografiji koju je objavila 2012. godine, Čovjek bez lica.

Kao većina sovjetskih građana svoje generacije, Putin nikad nije bio politički idealist. Njegovi roditelji možda su vjerovali u komunističku budućnost cijeloga svijeta, konačnu pobjedu proleterske pravde ili bilo kakav drugi kliše koji je bio u modi dok je Putin odrastao, a možda i nisu; ali on nikada nije ni spomenuo svoju povezanost s takvim idealima. Kao i drugi pripadnici svoje generacije, Putin je vjeru u komunizam, koji se više nije činio realnim, čak ni mogućim, zamijenio vjerom u institucije. Bio je lojalan KGB-u i carstvu kojem je služio i štitio ga: SSSR-u.

NOVA BIOGRAFIJA koju još nisam imao priliku dobro proučiti je Gospodin Putin: operativac u Kremlju Hilla i Gaddyja. Ovaj pasus na početku knjige upao mi je u oči kao pronicavo objašnjenje Putinova ponašanja u većem dijelu njegova javnog života. Dobro se slaže s mojim opisom Putina kao igrača pokera koji spretno čita svoje protivnike. Zadržite taj opis na umu kad prijeđemo na raspravu o tome što su svjetski državnici mislili o Putinu dok su se susretali s njim. Vrlo vjerojatno baš ono što je on želio da misle.

Putina manje zanima predstavljanje određene verzije stvarnosti, on više želi vidjeti kako će na informacije reagirati drugi. Za njega su svi drugi sudionici igre kojom on upravlja. On određuje događaje; oni reagiraju. On procjenjuje. Njihovi odgovori na ono s čime ih suoči govore mu što misle o njemu – ali odgovarajući mu, oni također otkrivaju tko su, što žele i do čega im je stalo. Sa svoje strane Vladimir Putin otkriva vrlo malo. Istina, on govori mnogo, često vrlo opširno i tako zbunjuje druge. Kao predsjednik i premijer predstavljao se kao bezbroj različitih osoba. Još od 2000-ih godina gospodin Putin je vrhunski politički glumac.

Ipak, dodao bih još da se Putinov karakter i njegova gluma počinju stapati pod pritiskom zadnjih nekoliko godina. Kad je zbog pridobivanja podrške kod kuće bio prisiljen nakon ulagivanja vodećim demokratskim zemljama početi bjesnjeti na njih, na površinu je isplivao pravi Putin, a slojevi maske mogli su otpasti. Nije se tu radilo samo o Putinu koji se ponaša u skladu sa svojom prirodom, kao škorpion na leđima žabe, nego o tome da je dobio priliku prihvatiti i iskazati svoju pravu prirodu.

TO JE KONAČAN ODGOVOR na pitanje rađaju li se ili stvaraju diktatori. Kao i kod većine pitanja o tome je li nešto urođeno ili stečeno, radi se i o jednom i o drugom, u različitim omjerima. U dvijetisućitima Putin nije znao da želi postati diktatorom (za razliku od Hitlera i Staljina, čiji rani radovi i izjave jasno ukazuju o čemu su sanjali). Priče upućenih iz 1999. čak govore kako je Putin bio zatečen Jeljcinovim prijedlogom da se prijevremeno povuče s vlasti i predsjedništvo povjeri njemu.

Putina je nagon vodio prema moći i govorio mu da moć dovodi k sebi. Ako bilo što nije mogao kontrolirati, tomu nije mogao ni vjerovati. Njegovo rješenje bilo je pokušati kontrolirati sve.

Za razliku od totalitarizma Sovjetskog Saveza, koji je kontrolu stavio u ruke sistema, Putin je težio totalitarizmu jedne osobe: samoga sebe. Kad je Putin preuzeo predsjedničko mjesto početkom 2000. godine, bio je okružen mnogim jakim ličnostima. razni Jeljcinovi savjetnici (uključujući njegovu kćer) i oligarsi još su imali moć unutar zidova Kremlja i izvan njih. Bila je tu i Jeljcinova dugogodišnja siva eminencija Boris Bjerezovski sa svojim kolegama Aleksandrom Vološinom i Romanom Abramovičem. Bjerezovski je godinama poznavao Putina i pripisuju mu se zasluge za njegovo napredovanje od birokracije do položaja premijera.

Jeljcinove reforme znatno su oslabile Dumu u odnosu na predsjednika, ali ona je još bila čimbenik koji se nije mogao sasvim zanemariti. Mediji su bili podčinjeni popriličnom utjecaju vlade, ali još su postojale mnoge alternative i politički izvještaji, iako pristrani i otrovni, nisu bili sputavani.

Kako sam se već često hvalio dobrim predviđanjima, trebao bih malo prostora posvetiti i svojim greškama. Dva dana nakon što je Putin preuzeo položaj nahvalio sam Jeljcinov mandat i pokušao biti optimističan u vezi s budućnošću pod Putinom. Moj komentar za Wall Street Journal od 3. siječnja 2000. nije spominjao Putinovo KGB-ovsko zaleđe ni stravična kršenja ljudskih prava u Čečeniji. Usredotočio sam se na Jeljcinovo naslijeđe i nije mi bilo lako išta predvidjeti s obzirom na to koliko je Putin još bio nepoznat. Osim toga, kao domoljub svojoj sam zemlji želio najbolje. Potpora i ulaganja izvana još su bili važni za Rusiju i sigurno sam mislio na njih kad sam napisao:

“Uvjeren sam kako je gospodin Jeljcin zaista vjerovao u neminovnost pretvaranja Rusije u istinsku demokraciju i želio biti siguran da će novi jaki čovjek u Kremlju biti u stanju zaštiti dragocjene demokratske reforme. Tek će vrijeme pokazati može li gospodin Putin biti dobar predsjednik. Ali danas možemo reći da se gospodin Jeljcin, s obzirom na okolnosti, kladio na pravog konja… očito je pitanje kako će se tim gospodina Putina nositi s nagomilanim ruskim ekonomskim poteškoćama, ali nedvojbeno je da će tražiti rješenje unutar ustavnih ovlasti koje je zacrtao gospodin Jeljcin. Na taj bi način pridonijeli konačnoj povijesnoj pobjedi prvog predsjednika Rusije.”

GARI KASPAROV, koji je dvadeset godina bio na vrhu ljestvice najboljih šahista svijeta, povukao se iz profesionalnog šaha 2005. kako bi

pomagao demokratskoj oporbi u borbi protiv Vladimira Putina, naslijedio je Václava Havela na mjestu predsjednika Fondacije za ljudska prava, od 1991. piše komentare za Wall Street Journal, a sa suprugom Dašom živi u New Yorku u izgnanstvu koje je sam odabrao