Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Poslije rata’ u kojem povjesničar Toni Judt analizira uzroke krvavog rata na prostorima Jugoslavije te zbunjenost međunarodne zajednice koja nije na vrijeme shvatila ciljeve politike Slobodana Miloševića

Miroljubiv raspad Čehoslovačke radikalno se kosi s katastrofom koja je istih tih godina pogodila Jugoslaviju. Između 1991. i 1999. pobijene su, silovane i mučene stotine tisuća Bošnjaka, Hrvata, Srba i Albanaca od strane svojih sugrađana; milijuni su iz svojih domova potjerani u progonstvo. Trudeći se objasniti pokolje i građanski rat razmjera neviđenih još od 1945. – i to u državi koju su zapadni radikali već odavna smatrali uzorom socijalističkog društva – strani analitičari obično su iznosili dva suprotna mišljenja.

Jedno, osobito rašireno u zapadnim medijima, a koje su u svojim izjavama za javnost iznosili europski i američki državnici, opisuje Balkan kao beznadan slučaj, kotao tajanstvenih čarki i starodrevne mržnje. Jugoslavija je „osuđena na propast“. Ona se sastojala – riječima te rado korištene bon mot – od šest republika, pet nacija, četiri jezika, tri religije i dva pisma koje na okupu drži jedna partija. Ono što se dogodilo 1989. zapravo je jednostavno; poklopac se podigao, kotao je eksplodirao.

Sukladno toj teoriji, „drevni“ sukobi – ono što je markiz de Sallaberry 1791. opisao kao „neotesane krajnosti“ Europe – tinjali su neprekidno tijekom proteklih stoljeća. Strašne netrpeljivosti, podjarivane sjećanjima na nepravde i osvetu, obuzele su cijelu naciju. Ili, kako je američki državni tajnik Lawrence Eagleburger, u rujnu 1992., izjavio: „Sve dok Bosanci, Srbi i Hrvati sami ne odluče prestati se međusobno ubijati, svijet ne može učiniti ama baš ništa.“

U oprečnoj interpretaciji neki povjesničari i strani promatrači iznose tvrdnje da je – upravo suprotno – balkanska tragedija najvećim dijelom grijeh stranaca. Zahvaljujući međunarodnoj intervenciji i imperijalnim ambicijama, područje Jugoslavije su tijekom posljednja dva stoljeća okupirali, dijelili i u svoju korist iskorištavali – Turci, Britanci, Francuzi, Rusi, Austrijanci, Talijani i Nijemci. Ako među tamošnjim narodima i postoji zla krv, onda je za nju odgovorna manipulacija stranih sila, a ne etnička nesnošljivost. Upravo je neodgovorno miješanje stranih sila – tako glasi tvrdnja – povećalo tamošnje teškoće; na primjer, da 1991. godine njemački ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher nije inzistirao na „preuranjenom“ priznavanju neovisnosti Slovenije i Hrvatske, Bosanci nikad ne bi slijedili njihov primjer, Beograd nikad ne bi napao, te bi se tako izbjeglo to katastrofalno desetljeće.

Što god mislili o ta dva tumačenja balkanske povijesti, iznenađuje činjenica da, unatoč njihovoj temeljnoj nekompatibilnosti, posjeduju jednu važnu zajedničku crtu. Oba tumačenja umanjuju ili zanemaruju ulogu samih Jugoslavena, koji su bili odbačeni kao žrtve sudbine ili nekih vanjskih manipulacija ili pogrešaka. Istini za volju, u brdima bivše Jugoslavije leži zakopano mnogo povijesti i ružnih sjećanja. Tuđinci nisu bitno pridonijeli tragediji države – većinom je riječ o neodgovornom prihvaćanju lokalnih zločina. Raspad Jugoslavije – u tom pogledu sličan raspadu drugih komunističkih država – bio je djelo ljudskih ruku, nikako sudbine. A najveći dio odgovornosti za jugoslavensku tragediju ne leži ni u Bonnu ili nekoj drugoj stranoj prijestolnici, nego na političarima u Beogradu.

Kada je 1980., u dobi od 87 godina, umro Josip Broz Tito, Jugoslavija koju je bio nanovo sastavio 1945., stvarno je postojala. Njezine republike bile su odvojene jedinice unutar savezne države u čijem su predsjedništvu sjedili predstavnici svih šest republika, kao i dviju autonomnih pokrajina (Vojvodine i Kosova) koje su se nalazile u sastavu Srbije. Razne regije imale su svoju zasebnu povijest. Sjeverne Slovenija i Hrvatska bile su većinski katoličke i jednom su potpadale pod vlast Austro-Ugarske Monarhije, kao i, nešto kraće, Bosna i Hercegovina. Južni dio države (Srbija, Makedonija, Crna Gora i BiH) stoljećima se nalazio pod vlašću osmanskih Turaka, što objašnjava velik broj muslimana uz pretežno pravoslavne Srbe.

U lipnju 1991., prije posjeta predsjednika Busha Kijevu, američki državni tajnik James Baker posjetio je Beograd i tamošnje vođe uvjeravao kako SAD podržava demokratsku i jedinstvenu Jugoslaviju

Te povijesne razlike – iako savršeno stvarne i pojačane iskustvom Drugoga svjetskog rata – nestajale su u poratnim desetljećima. Ekonomske mijene dovele su dotad izoliranu ruralnu populaciju u katkad neizvjesne kontakte po gradovima poput Vukovara ili Mostara – no, iste te promjene također su ubrzale integraciju preko starih društvenih i etničkih granica.

Unatoč činjenici da je komunistički mit o bratstvu i jedinstvu zahtijevao previđanje i prešućivanje ratnih sjećanja i podjela – povijesni udžbenici Titove Jugoslavije promišljeno su preskakali krvave građanske ratove koji su ostavili trag na zajedničkoj prošlosti države – prednosti takve službene šutnje bile su stvarne. Mladu poratnu generaciju poticalo se da o sebi razmišlja kao o „Jugoslavenima“, a manje kao „Hrvatima“ ili „Makedoncima“; mnogi od njih – osobito mladi, bolje obrazovani pripadnici sve brojnije građanske populacije – prihvatili su to načelo. Mlađi intelektualci u Ljubljani ili Zagrebu nisu se više pretjerano zanimali za junačku ili mučeničku prošlost svojih etničkih pređa. Godine 1981., u kozmopolitskom Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine, 20 posto stanovništva izjasnilo se „Jugoslavenima“.

Bosna je oduvijek bila etnički najbogatija jugoslavenska republika i u tom smislu, vjerojatno, najmanje tipična. Cijela država bila je isprepletena tapiserija međusobno pomiješanih manjina. Onih 580 000 Srba koji su 1991. živjeli u Hrvatskoj, činili su otprilike 12 posto ukupnog stanovništva. Iste godine, u Bosni je živjelo 44 posto Muslimana, 31 posto Srba i 17 posto Hrvata. Čak je i malena Crna Gora bila mješavina Crnogoraca, Muslimana, Albanaca i Hrvata – a da i ne spominjemo one koji su se anketarima što su provodili popis stanovništva izjasnili kao „Jugoslaveni“. Stanovnici etnički miješanih područja često su malo znali o nacionalnosti ili vjerskom opredjeljenju svojih susjeda. „Miješani brakovi“ bili su sve češća pojava.

Dakle, „etničke“ granice unutar Jugoslavije nikada nisu bile jasno ocrtane. Kao dobar primjer mogu poslužiti jezične razlike. Albanci i Slovenci govore svojim, različitim jezicima. Makedonci govore makedonskim (odnosno bugarskim s manjim varijacijama). No, razlike između „srpskog“ i „hrvatskog“ oblika „srpsko-hrvatskog“, kojim je govorila velika većina stanovništva, bile su, i ostale, uistinu minorne. Srbi se koriste ćiriličnim pismom, Hrvati (i Bošnjaci) latinicom – osim nekih književnih i znanstvenih pojmova, povremenih pravopisnih razlika i različitog izgovora glasa jat („i/je“ u i/jekavskoj ili hrvatskoj varijanti, „e“ u ekavskoj ili srpskoj), ta su dva „jezika“ identična. Štoviše, Crnogorci pišu ćirilicom (kao Srbi), ali govore (i)jekavskim kao Hrvati i Bošnjaci – ali i kao bosanski Srbi. Samo se stanovnici Srbije koriste „ekavicom“; kada su nacionalistički vođe bosanskih Srba 1992. pokušali nametnuti službeni srpski (ekavski) svojim sunarodnjacima, naišli su na snažan otpor.

Jednako je tako i „hrvatski“ jezik, 1974. godine priznat kao službeni jezik hrvatske republike – u skladu sa zahtjevima „Deklaracije o hrvatskom jeziku“ iz 1967. koju je sastavila skupina zagrebačkih intelektualaca – prvenstveno bio obilježje identiteta; način na koji su Hrvati protestirali protiv Titova zatiranja svakog izraza nacionalnog identiteta unutar federacije. Isto je vrijedilo i za opsjednutost nekih srpskih pisaca koji su pokušavali očuvati i ponovno nametnuti „čisti“ srpski jezik. Moguće je zaključiti da je – u opreci s konvencionalnim razlikama između dijalekata jedinstvenog nacionalnog jezika, gdje u „narodnoj“ upotrebi jezik doživljava bogate varijacije, dok obrazovane „elite“ pokušavaju zadržati zajednički, „korektan“ oblik – u bivšoj Jugoslaviji većina stanovništva govorila jednim, međusobno razumljivim, zajedničkim jezikom, dok se nacionalistička manjina pokušavala izdvojiti narcisoidnim naglašavanjem malih razlika.

Jedina opća diskriminacija bila je ona prema albanskoj manjini koju su mnogi Slovenci, Hrvati, Srbi, Makedonci i Crnogorci smatrali beskorisnom hrpom zločinaca

Nimalo manje na pogrešan put ne zavode često zazivane vjerske različitosti. Razlika između katoličkih Hrvata i pravoslavnih Srba, na primjer, bila je mnogo važnija u ranijim stoljećima – i tijekom Drugoga svjetskog rata, kada su se ustaše u Zagrebu služili katoličanstvom kao oružjem protiv Srba i Židova. Do 1990. vjerska praksa u brzorastućim jugoslavenskim gradovima sve je više kopnjela te je samo na selima povezanost religije i nacionalnih osjećaja zadržala određen utjecaj. Mnogi tobožnji bosanski Muslimani bili su potpuno sekularizirani – i, u svakom slučaju, imali su malo veze s muslimanima Albancima (što nikako ne znači da su svi Albanci bili muslimani, što su njihovi protivnici većinom previđali). Iako je bilo očito da je drevna osmanlijska praksa određivanja nacionalnosti po vjerskom ključu ostavila svoj trag, i to većinom pretjeranim naglašavanjem važnosti pravoslavnog kršćanstva među južnim Slavenima, dokaza za to bilo je sve manje.

Iako se starija generacija Jugoslavena i dalje pridržavala nekih starih predrasuda – budući hrvatski predsjednik Franjo Tuđman bio je ozloglašeno provincijalan u svojim predrasudama i preziru jednako prema Muslimanima, Srbima i Židovima. Vjerojatno jedina opća diskriminacija tih posljednjih godina bila je ona prema albanskoj manjini na jugu, koju su mnogi Slovenci, Hrvati, Srbi, Makedonci i Crnogorci smatrali beskorisnom hrpom zločinaca. Ti osjećaji najsnažniji su bili u Srbiji.

Razloga je bilo više. Albanci su bili najbrže rastuća skupina u državi. Dok je 1931. godine u Jugoslaviji živjelo samo 3,6 posto Albanaca, 1948. bilo ih je već 7,9 posto (zahvaljujući poratnoj imigraciji iz susjedne Albanije). Do 1991., zbog veće stope nataliteta (jedanaest puta više od one među hrvatskim i srpskim stanovništvom), otprilike 1 728 000 Albanaca činilo je 16,6 posto stanovništva Srbije. Većina albanskih državljana Jugoslavije živjela je u Srbiji, u autonomnoj pokrajini Kosovo, gdje su činili 82 posto lokalnog stanovništva i uvelike brojčano nadmašivali 194 000 Srba – iako su ovi potonji dobivali bolje poslove, stanove i ostale društvene povlastice.

Kosovo za srpske nacionaliste ima povijesnu važnost kao posljednje uporište gdje se srednjovjekovna Srbija suprotstavila turskom napredovanju i kao poprište povijesnog poraza 1389. godine. Stoga su neki srpski intelektualci i političari smatrali tamošnju prevlast Albanaca demografskim problemom i povijesnim izazovom – tim više što su Srbe, kao najbrojniju narodnost, u susjednoj Bosni i Hercegovini zamijenili Muslimani. Činilo se da Srbi gube premoć – i to pred dotad podložnim manjinama koje su izvukle korist iz Titove stroge provedbe federalne jednakosti. Kosovo je zato bilo potencijalna bačva baruta, i to zbog razloga koji nisu bili previše povezani sa „starodrevnim“ balkanskim zavadama; André Malraux je još 1960-ih bio mudro upozorio svog jugoslavenskog gosta u Francuskoj: „Le Kosovo, c’est votre Algérie dans l’Orléanais.“

Dok se srpska netrpeljivost prema Albancima pothranjivala blizinom i nesigurnošću, na sjeveru Jugoslavije, sve veća nesnošljivost prema neodgovornim južnjacima nije bila etnički obojana, nije se temeljila na nacionalnosti nego na ekonomiji. Baš kao i u Italiji, u Jugoslaviji je napredni sjever sve više prijekim okom gledao osiromašene južnjake, koji su živjeli – barem naizgled – na subvencijama i priljevu sredstava svojih mnogo produktivnijih sunarodnjaka. Kontrast između bogatstva i siromaštva u Jugoslaviji sve se više radikalizirao; i upravo je izazovno bio povezan sa zemljopisnim položajem.

Dok su Slovenija, Makedonija i Kosovo imali otprilike jednak udio u ukupnom broju stanovništva (8 posto), godine 1990. malena Slovenija bila je zaslužna za 29 posto ukupnog jugoslavenskog izvoza, dok je Makedonija stvarala samo 4 posto, a Kosovo tek 1. U najboljem slučaju, iz službenih jugoslavenskih podataka moguće je nazrijeti da je BDP po glavi stanovnika u Sloveniji bio dvostruko viši nego BDP u užoj Srbiji, triput viši od dohotka u Bosni i Hercegovini te osam puta od onoga na Kosovu. U alpskoj Sloveniji, godine 1988., postotak nepismenih bio je manji od 1 posto – u Makedoniji i Srbiji nepismenih je bilo 11 posto. Na Kosovu je nepismenih bilo čak 18 posto. Krajem 1980-ih u Sloveniji je smrtnost novorođenčadi iznosila 11 na tisuću živorođenih, u Hrvatskoj 12, a u Bosni i Hercegovini 16 na tisuću. No, u Srbiji taj se broj penjao na 22 na 1000 živorođenih, u Makedoniji 45, a na Kosovu 52 na tisuću.

U prosincu 1990., Miloševićevom naredbom, srpsko vodstvo u Beogradu neovlašteno je preuzelo 50 posto ukupnih saveznih prihoda da pokrije zaostale plaće i bonuse za zaposlenike savezne vlade

Te brojke navode na zaključak da su Slovenija i (u manjoj mjeri) Hrvatska već kročile uz bok manje naprednim državama Europske zajednice, dok su Kosovo, Makedonija i ruralna Srbija mnogo više podsjećale na neke dijelove Azije ili Latinske Amerike. Ako su Slovenci i Hrvati u svojoj jugoslavenskoj domovini osjećali sve veći nemir, on nije potjecao iz izviranja duboko ukorijenjenih vjerskih ili jezičnih osjećaja, ili zbog buđenja etničkog partikularizma. Njegov uzrok bio je u njihovu uvjerenju da bi im bilo neizmjerno bolje ako bi mogli sami voditi svoje poslove, ne mareći za potrebe i interese neproduktivnih Jugoslavena južno od njih.

Titov osobni autoritet i žestoka borba protiv ozbiljne kritike takva su razmišljanja držali podalje od očiju javnosti. No nakon njegove smrti stanje se brzo pogoršavalo. Tijekom šezdesetih i ranih sedamdesetih, kada je zapadnoeuropski procvat usisavao jugoslavensku radnu snagu i u Jugoslaviju dostavljao pozamašne naknade u čvrstoj valuti, prenapučenost i nezaposlenost na jugu nisu predstavljale ozbiljniji problem. Potkraj sedamdesetih, jugoslavenska privreda počela se raspadati. Kao i ostale komunističke države, Jugoslavija je također bila do grla zadužena na Zapadu; no, dok su se u Varšavi i Budimpešti izvlačili posuđivanjem novih količina strane gotovine, u Beogradu su pokušali tiskati sve više i više vlastite valute. Tijekom 1980-ih država je ravnomjerno tonula u hiperinflaciju. Godine 1989. godišnja stopa inflacije dostigla je 1240 posto i nastavila je rasti.

Ekonomske pogreške nastajale su u prijestolnici, Beogradu, dok su se njihove posljedice osjećale i izazivale odbojnost najviše u Zagrebu i Ljubljani. Mnogi Hrvati i Slovenci, jednako komunisti kao i nekomunisti, vjerovali su da bi im bilo bolje kada bi ekonomske odluke donosili sami, nesputani korupcijom i nepotizmom vladajućih krugova u saveznoj prijestolnici. Te osjećaje osnaživao je rastući strah da bi manja skupina aparatčika oko Slobodana Miloševića, dotad gotovo nepoznatog predsjednika Saveza komunista u rodnoj Srbiji, mogla pokušati prigrabiti vlast u političkom vakuumu nakon Titove smrti – podjarujući i manipulirajući srpskim nacionalnim osjećajima.

Miloševićevo ponašanje nije bilo potpuna nepoznanica među komunističkim vođama tih godina. Kao što smo vidjeli, komunisti su u DDR-u pokušali zadobiti naklonost prizivajući slavne godine osamnaestostoljetne Pruske; „nacional-komunizam“ je već nekoliko godina funkcionirao u susjednoj Bugarskoj i Rumunjskoj. Kada je Milošević 1986. otvoreno pozdravio patriotski „Memorandum“ Srpske akademije nauka i umetnosti, ili kada je sljedeće godine posjetio Kosovo kako bi tamo iskazao suosjećanje sa srpskim pritužbama na račun albanskog „nacionalizma“, njegove kalkulacije nisu previše odudarale od onih onovremenih istočnoeuropskih komunističkih vođa. Tijekom Gorbačovljeva razdoblja, uz brz nestanak ideološke vjerodostojnosti komunizma i vladajuće partije, domoljublje se pokazalo kao alternativan način ostanka na vlasti.

Dok je u ostatku istočne Europe takvo utjecanje nacionalizmu i silovito prizivanje nacionalne povijesti za posljedicu imalo samo pojačanu strepnju među strancima, Jugoslavija će tu cijenu platiti na vlastitome tlu. Milošević je 1988., kako bi što više ojačao svoj položaj unutar republike Srbije, počeo otvoreno hrabriti nacionalistička okupljanja na kojima se javno, prvi put nakon četiri desetljeća, pokazivalo četničko ratno znakovlje – taj podsjetnik na povijest koju je Tito gušio – bio je to proračunat potez kojim se izazivalo stvaran nemir, osobito među Hrvatima.

Nacionalizam je bio Miloševićeva taktika osiguravanja vlasti u Srbiji – što se potvrdilo u svibnju 1989. njegovim izborom u Predsjedništvo Srbije. Kako bi očuvao i ojačao srpski utjecaj nad Jugoslavijom kao cjelinom, morao je izmijeniti i sam federalni sustav. Pomno proračunatu ravnotežu utjecaja između konstitutivnih republika od samog je početka podržavalo Titovo karizmatično vodstvo, a nakon njega i rotaciono predsjedništvo. U ožujku 1989. godine Milošević je počeo rušiti to uređenje.

Strana mišljenja su sredinom 1991. godine bila podijeljena; Washington koji je zamrznuo svu ekonomsku pomoć Jugoslaviji zbog srpskih poteza na Kosovu, javno se protivio svakom pokušaju odcjepljenja pojedinih republika

Nametnutim amandmanom srpskome ustavu „apsorbirao“ je dvije dotad autonomne pokrajine, Kosovo i Vojvodinu, u sastav Srbije – a istodobno im je dopustio da zadrže dva mjesta u saveznom predsjedništvu. Otad će Srbija moći, u svakoj raspravi, računati na četiri od osam saveznih glasova (Srbija, Kosovo, Vojvodina i pokorna, prosrpska Crna Gora). Budući da je Miloševićev cilj bio stvaranje unitarne države (pod srpskim vodstvom), dakle nešto čemu će se ostale četiri republike prirodno opirati, savezni sustav našao se u pat-poziciji. Sa stajališta Slovenije i (osobito) Hrvatske, takav razvoj događaja upućivao je samo na jedno rješenje – budući da više neće moći promicati ili braniti vlastite interese putem disfunkcionalnog saveznog sustava, jedina nada bila im je udaljiti se od Beograda, pa čak i po cijenu proglašavanja potpune neovisnosti.

Dakle, zašto su krajem 1989. godine događaji doveli do takvoga stanja? Drugdje je „demokracija“ pružala izlaz iz komunizma – partijski funkcionari i birokrati od Rusije do Češke preobrazili su se, i to tijekom samo nekoliko mjeseci, iz pokornih pripadnika nomenklature u prepredene pragmatičare pluralističkih stranačkih politika. Opstanak je ovisio o prebacivanju javne odanosti s uobičajenih partijskih smjernica na liberalnu političku kulturu. Koliko god neuvjerljiv u većini pojedinačnih slučajeva, taj prijelaz urodio je plodom baš zato što alternative i nije bilo. U većini postkomunističkih država „klasni“ adut izgubio je vrijednost, a bilo je premalo etničkih podjela koje su se mogle iskoristiti; sukladno tomu, nova lepeza javnih kategorija – „privatizacija“, „civilno društvo“ i „demokratizacija“ (ili, pak, „Europa“, što je obuhvaćalo sve tri) – zauzela je najveći dio novog političkog terena.

No, Jugoslavija je bila drugačija. S obzirom na to da su razni narodi i narodnosti bili toliko izmiješani (i nisu doživjeli genocide i masovna preseljenja kakva su u ranijim desetljećima preobrazila Poljsku ili Mađarsku), država je nudila plodno tlo demagozima poput Miloševića ili Franje Tuđmana, njegova hrvatskog suparnika. U oblikovanju njihova izlaska iz komunizma s novom političkom svitom, bili su u mogućnosti odigrati na etničku kartu koja više nije vrijedila nigdje u Europi – i kao takvu, prikazati je kao skrb za demokraciju.

U baltičkim državama, u Ukrajini te Slovačkoj, postkomunistički političari mogli su se pozvati na nacionalnu neovisnost kao oblik izlaska iz komunističke prošlosti – istodobno gradeći novu državu i novu demokraciju – i pritom ne pretjerano brinuti zbog nazočnosti nacionalnih manjina.