Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Bill Gates – Mit o dobrom milijarderu’ u kojem Tim Schwab, američki istraživački novinar, razotkriva Gatesa kao nemilosrdnog monopolista i trgovca utjecajem koji sebe u javnosti prikazuje nesebičnim filantropom

Možda vam ime Paul Allen ne zvuči poznato. Allen je bio ključna karika koja je pomogla pokrenuti korporativni motor onoga što će s vremenom postati jedna od najutjecajnijih kompanija na svijetu – Microsofta. Također, neko je vrijeme bio poslovni partner i najbolji prijatelj jednog od najmoćnijih ljudi koji su ikada hodali Zemljom.

Možda na prvu nećete prepoznati ni ime William Henry Gates III. To je grandiozno ime kakvo priliči čovjeku s pedigreom generacijskog bogatstva i povlaštenosti, čovjeku koji se rodio sa zlatnom žlicom u ustima. Majka Billa Gatesa potjecala je iz dobrostojeće bankarske obitelji, a otac mu je bio ugledni odvjetnik u Seattleu. Gates je svoje odrastanje opisao ovim riječima: “Dobro, večeras nam guverner dolazi na večeru… ili uključit ćemo se u ovu ili onu političku kampanju.” Obiteljska mreža utjecaja pružila je mladom Gatesu neuobičajene prilike poput posla pomoćnika u zakonodavnom tijelu savezne države Washington i Kongresu SAD-a.

Za razliku od njega, Paul Allen je bio sin knjižničara iz srednje klase i njegova se obitelj morala žrtvovati kako bi se upisao u Lakeside, najprestižniju privatnu školu u Seattleu, gdje se sprijateljio s Billom Gatesom. “Upao sam među četrdeset osam članova Bill Gates gradske elite: sinove bankara i biznismena, odvjetnika i profesora na Sveučilištu u Washingtonu. Uz tek pokoju iznimku, bili su to ušminkani klinci koji su se poznavali iz privatnih gimnazija ili teniskog kluba u Seattleu”, napisao je u svojoj autobiografiji sada pokojni Allen.

Učenici elitnoga Lakesidea uživali su posebne povlastice poput pristupa računalu – što je u kasnim 1960-ima bila prava rijetkost. Baš je u informatičkoj učionici te škole Allen sklopio neobično prijateljstvo s dvije godine mlađim Gatesom. “Mogli ste vrlo brzo reći tri stvari o Billu Gatesu”, prisjetio se Allen. “Bio je iznimno pametan. Volio se natjecati i uvijek je želio pokazati koliko je pametan. I bio je stvarno, stvarno ustrajan.”

Strast dvojice dječaka za računalima brzo je prerasla u poduzetništvo jer su prepoznali načine za unovčavanje svojih programerskih vještina. Međutim, natjecanje se i tu nastavilo. Kad je dobio posao na programu za obračun plaća, Allen je mislio da to može učiniti bez Gatesove pomoći. No Gates mu je poslao zlokobnu poruku. “Rekao sam mu: ‘Mislim da podcjenjuješ koliko je to teško. Ako me zamoliš da se vratim, imat ću potpunu kontrolu nad time i svime što u budućnosti zatražiš od mene’”, prisjetio se Gates. Allenu je na kraju doista trebala pomoć na projektu, a kako je Gates objasnio: “Bilo je prirodnije da sam ja glavni.”

Uz pomoć svoga oca, Gates je zakonski registrirao njihov rastući posao računalnog programiranja, sebe proglasio predsjednikom i položio pravo na udio u zaradi tvrtke četiri puta veći od udjela koji je dao Allenu.

Mladići su nakon mature ostali bliski, ali otišli su u različitim smjerovima – Allen u neelitnu državnu školu na Sveučilištu države Washington, a Gates na Harvard. Allenova je neslavna akademska karijera brzo propala i poslije je ispričao kako ga je Gates nagovarao da se preseli na istok zemlje, gdje su njih dvojica svoju ljubav prema računalima mogla pretvoriti u nešto posebno.

Allen je naposljetku napustio fakultet i uputio se u Boston. Allen je sebe opisao kao “čovjeka od ideja” – stalno je Gatesu dolazio s novim poslovnim prijedlozima, a ovaj je pak igrao ulogu šefa i redom ih odbijao. Kako se Bill Gates toga sjeća: “Uvijek smo razgovarali o ovakvim stvarima: ‘Možemo li spojiti obilje mikroprocesora zajedno da napravimo nešto moćno?’ Možemo li napraviti 360 emulator koristeći se mikrokontrolerima? Možemo li napraviti sustav u koji bi se telefonskim putem moglo uključiti mnogo ljudi i dobiti informacije za potrošače?’ More svakakvih ideja.”

Nakon nekoliko mjeseci bacanja strelica u prazno, Allenu je napokon sinulo nešto što se svidjelo Gatesu: pisanje programskog jezika za jedno od prvih široko dostupnih kućnih računala na svijetu, Altair. Gates je iz studentske sobe na Harvardu nazvao sjedište tvrtke u Novome Meksiku i u klasičnome Gatesovu stilu blefirao da ima novi softver za Altair u razvoju, još malo pa gotov. Tvrtka ga je pozvala da doleti i pokaže im proizvod. Gates i Allen proveli su iscrpljujućih osam tjedana radeći na osmišljavanju programa. Kad je došlo vrijeme za sastanak s Altairom, u zrakoplov se ukrcao Paul Allen. Iako nije bio hladnokrvni muljator kao Gates, barem je izgledao kao odrasla osoba. S druge strane, Gates je čak i duboko u odrasloj dobi bio poznat po dječačkom izgledu, što je Microsoft poslije iskorištavao da ga promovira kao čudo od djeteta.

Posao je sklopljen i donio im dovoljno uspjeha da je Gates napustio Harvard i posvetio se svojoj novoj tvrtki. I Allen je brzo naučio da je to doista bila njegova tvrtka. Iako je Allen odigrao glavnu ulogu u dogovoru s Altairom – i usto skovao ime “Microsoft”, kombinaciju riječi mikroprocesor i softver – Gates je u startu zahtijevao većinsko vlasništvo, prisvojivši 60 posto tvrtke. Allen se sjeća da ga je prisvajanje moći njegova poslovnog partnera zateklo, ali nije se bunio.

Očito svjestan lakoće kojom je postigao taj dogovor, Gates je besramno povukao Allena u nove pregovore i zatražio još veći udio. “Ja sam odradio većinu posla… i mnogo sam se odrekao kad sam napustio Harvard”, rekao je. “Zaslužujem više od 60 posto.”

“Koliko više?”

“Mislio sam 64 – 36.”

Allen je kasnije napisao da nije imao srca cjenkati se s Gatesom, ali meni se čini da zapravo nije mogao prihvatiti ono što se stvarno događalo: njegov ga je najbolji prijatelj izdao.

‘Bill je bio iznimno pametan.Volio se natjecati i uvijek je želio pokazati koliko je pametan. I bio je stvarno ustrajan’, govorio je o Gatesovim školskim danima Paul Allen, njegov prijatelj i ključni poslovni partner

“Kasnije, kad se naš odnos promijenio, pitao sam se kako je Bill došao do postotaka koje je tog dana predložio. Pokušao sam se staviti u njegovu kožu i rekonstruirati njegovo razmišljanje, i zaključio sam da se jednostavno zapitao: Koliko najviše mogu dobiti?… Rekao je da su postoci odražavali naše doprinose, ali također su razotkrili razlike između sina knjižničara i sina odvjetnika. Mene su učili da je dogovor svetinja, a riječ koju daješ obvezujuća. Bill je bio fleksibilniji.”

Kako je Microsoft rastao i naposljetku se preselio u Seattle, Allen je nastavio biti čovjek od ideja. Prisjeća se kako je došao do važnog rješenja koje je omogućilo rad Microsoftova softvera na Appleovim računalima, koristeći se hardverskim uređajem nazvanim SoftCard.12 Proizvod je Microsoftu otvorio golemo novo tržište i 1981. donio mu milijune dolara prijeko potrebnog prihoda.

Ne odustajući od uvjerenja da su on i Gates partneri i ravnopravni kolege, Allen je odlučio iskoristiti uspjeh SoftCarda kao polugu kojom će od Gatesa zatražiti veći udio u tvrtki. Ako je Gates mogao nanovo pregovarati o njihovim postocima, zašto ne bi mogao i Allen?

“Ne želim više nikad razgovarati o tome”, rekao mu je Gates prekidajući raspravu. “Nemoj to više nikad spominjati.”

“U tom je trenutku nešto umrlo za mene”, prisjetio se Allen.

“Mislio sam da se naše partnerstvo temelji na poštenju, ali tad sam vidio da je Billov sebični interes bio važniji od svega. Moj je partner naumio zgrabiti što veći komad torte i zadržati ga za sebe, a ja to nikako nisam mogao prihvatiti.”

Posljednje je poniženje uslijedilo u vrijeme dok se Allen oporavljao od tretmana za ne-Hodgkinov limfom od kojega je naposljetku umro, kad je slučajno čuo Gatesa kako s nekim u svome uredu raspravlja o planu za rezanje njegovih dionica, dodatno smanjujući njegov vlasnički udio u tvrtki.

Iako je već bio prisilio Allena da smanji svoj udio u tvrtki sa 50 na 40 posto, a zatim i na 36 posto, Gates i dalje nije bio zadovoljan.“Vozeći se natrag kući, vrtio sam njihov dijalog u mislima”, rekao je Allen, “i činio mi se sve gnusnijim. Pomogao sam pokrenuti tvrtku i još sam bio aktivan član uprave, iako ograničen svojom bolešću, a moj partner i drugi kolega smišljali su kako će me preveslati. Bio je to sebični oportunizam, ništa drugo.”

Tim bolnim prizorom završava Allenova autobiografija koja se, iako je na prvi pogled riječ o prikazu njegova nevjerojatnog puta prema statusu multimilijardera, također može protumačiti kao tužna kontemplacija propala odnosa s Billom Gatesom – čovjekom kojega je volio, ali koji sam nije bio sposoban za pravo prijateljstvo jer je uvijek bio uvjeren da mu nitko nije ravan. Kako je to Allen opisao, pravi je Gates čovjek kojega stalno pokreće želja za dokazivanjem vlastite nadmoći, “koji te ne želi samo pobijediti nego i uništiti ako ikako može”.

O Gatesu su napisani deseci knjiga, većina u 1990-ima i ranim 2000-ima, koje mahom opisuju njegov dominantan duh i intenzitet. U mnogima je spomenuto i njegovo drsko, ratoborno, arogantno i nasilničko ponašanje – naizgled prema svima, bilo prijateljima ili neprijateljima. Gates nije bio samo strastven nego i iznimno emotivan čovjek, često opisivan kao djetinjast u nesposobnosti ili nespremnosti da obuzda svoju narav. Činilo se da uživa u pljuvanju po podređenima u Microsoftu. U 1990-ima je časopis Playboy opisao njegov stil kao “rukovođenje ponižavanjem – podvrgavanje zaposlenika pritisku, neki put i do suza”.

Paul Allen je Gatesove stalne “tirade”, “zastrašivanja” i “osobne verbalne napade” opisao ne samo kao činove šikaniranja nego i kao velike udarce na korporativnu produktivnost.

Uvijek fokusiran na negativno potkrepljenje, Gates je postao poznat po doskočici: “To je nešto jebeno najgluplje što sam ikad čuo.”

Neki bi mogli tvrditi da uloga vođe industrije na razini na kojoj je Gates djelovao u globalnom gospodarstvu zahtijeva takvu vrstu narcizma i intenziteta. No ma kako to racionalizirali, Gates je tvrtkom upravljao željeznom rukom i s vremenom počeo širu računalnu industriju smatrati svojim dominijem. A broj tijela samo se gomilao. “Bill bi otišao do vrlo visoko pozicioniranih osoba u tim drugim (računalnim) tvrtkama i vikao na njih ili im govorio da mora biti kako on kaže, ili ako nešto ne učine, (mi u Microsoftu) pobrinut ćemo se da naš softver ne radi na njihovu uređaju. Što ste mogli učiniti ako ste jedan od tih… momaka? Nadrljali ste. Ne možete dopustiti da Microsoft ne podržava vaš hardver, tako da vam je bolje učiniti što vam kažu”, prepričao je jedan od ranih Microsoftovih zaposlenika, Scott McGregor. Kao što je direktor jedne druge softverske tvrtke rekao još 1990-ih: “To je bila Billova strategija. Uništiti ljude. Ili ih natjerati da ti se pokore ili ih potući do nogu.”

Iako je već bio prisilio Allena da smanji svoj udio u tvrtki s 50 na 36 posto, Gates još nije bio zadovoljan. ‘Vrtio sam naš dijalog u mislima’, rekao je Allen, ‘i činio mi se sve gnusnijim’

S vremenom je Bill Gates postao jedan od najzloglasnijih predvodnika industrije. Microsoft je bujao i počeo se širiti mimo uskih okvira računalnog softvera. Razmišljao je i o kupnji Ticketmastera, moćne tvrtke s monopolom na prodaju ulaznica za koncerte i sportske događaje. Zatim se Gates spektakularno ukazao na konferenciji novinske industrije, što je izazvalo valove šoka radi potencijalnih medijskih akvizicija. (Microsoft je naposljetku pokrenuo časopis Slate i MSNBC, od kojih se u međuvremenu odvojio.) “U svijetu komunikacija svi su paranoični zbog Microsofta, uključujući i mene”, rekao je u to vrijeme medijski tajkun Rupert Murdoch.

U jednom je trenutku Microsoft počeo manje izgledati kao monopol, a više kao carstvo na koje su druge tvrtke gledale kao što mnoge vlade gledaju na američku vojsku. Običnim manevriranjem nosača zrakoplova u jednom ili drugom smjeru Pentagon može diskretno poslati snažnu poruku: Vaša je budućnost u našim rukama.

“Godinama sam se natjecao protiv Microsofta, ali nikad zapravo nisam bio svjestan veličine koju je dosegnuo, ne samo kao tvrtka nego i kao brend te kao dio nacionalne svijesti”, rekao je 1998. Eric Schmidt, tada izvršni direktor tvrtke Novell (kasnije i izvršni direktor Googlea).

“U pitanju su proizvodi, Microsoftova marketinška mašinerija, bogatstvo Billa Gatesa, sve one priče s naslovnica časopisa. Sve to skupa.”

Međutim, Microsoftova veličina nije bila nedostižna. Tvrtka je pod Gatesovim vodstvom napravila niz pogrešaka, primjerice kad nije prepoznala potencijalnu egzistencijalnu prijetnju World Wide Weba za Microsoftov tržišni udio. Nadoknađujući taj zaostatak, Microsoft je nespretno osmislio plan kojim bi uništio davatelja dial-up internetske usluge, tvrtku America Online, u kojem je Paul Allen osobno imao veliki investicijski udio. Gates je nonšalantno rekao Allenovu poznaniku: “Zašto bi se Paul želio natjecati s nama? Samo ću… nastaviti gubiti novac svake godine dok ne postanemo vodeći na internetskom tržištu. Ima li smisla natjecati se s time?”

Allen je zbrojio dva i dva i povukao se. Gates i Microsoft također su usmjerili pozornost na internetske preglednike kojima je u to vrijeme gospodario Netscape.

Microsoft je snažno pritisnuo proizvođače računala, natjeravši ih da prodaju jedinice s unaprijed instaliranim Microsoftovim preglednikom, Internet Explorerom, zajedno s operativnim sustavom Microsoft Windows.

Bio je to početak Gatesova kraja u Microsoftu. Uslijedio je razvikani sudski proces zbog ograničavanja konkurencije u kojem je Ministarstvo pravosuđa 1998. optužilo tvrtku za zloporabu monopolističke moći. Gates je – u neobjašnjivom činu oholosti – zaključio da može osobno nadmudriti državne tužitelje, pristavši na snimanje videoiskaza. Njegov iznimno ponižavajući nastup pokazao se štetnim za tvrtku. Gates je danima igrao ulogu arogantnoga gospodina Sveznalice, zamorno preobličujući svako postavljeno pitanje – debatirao je čak i o definiciji riječi definicija – i neprestano umanjujući inteligenciju odvjetnika koji mu postavlja pitanja. (Videosnimke svjedočenja dostupne su na YouTubeu.)

Bila je to javna demonstracija Gatesove sposobnosti izbjegavanja odgovornosti i njegova neobuzdana osjećaja vlastite važnosti i nadmoći. Paul Allen – i ostatak svijeta – gledali su Gatesovo javno pretvaranje s mješavinom opčinjenosti i užasa.

“Microsoft je postajao sve omraženiji, što je duboko pogodilo Billa”, primijetio je Allen. “Bio je miljenik poslovne javnosti, vješt poduzetnik i tehnološki genij, a sad su ga mediji prikazivali kao nasilnika koji je izvrtao pravila i vjerojatno ih kršio.”

Sudovi su 1999. donijeli presudu protiv Microsofta, proglasivši ga monopolistom koji guši inovacije, ali većina najstrožih kazni, uključujući direktivu o raspuštanju same tvrtke, poništena je u žalbenom postupku. Microsoft se unatoč tome nastavio suočavati s velikim pravnim izazovima, od konkurenata i Europske unije, što je dodatno zacementiralo toksičnu reputaciju tvrtke. Odjednom su svi počeli izrugivati Billa Gatesa. Simpsoni su tako ismijavali njegov kompleks štreberskog mogula koji pokušava nadomjestiti svoje nedostatke. I Bill Gates i Microsoft trebali su promjenu. Tako se rodila Zaklada Gates.

Činilo se da Gates uživa u pljuvanju po podređenima u Microsoftu. Playboy je opisao njegov stil kao ‘rukovođenje ponižavanjem – podvrgavanje zaposlenika pritisku, neki put i do suza’

Bill Gates filantropijom se pomalo bavio već tijekom 1990-ih, ali kako je problem s antimonopolskim sudskim procesom eskalirao u pravu pravcatu krizu odnosa s javnošću, brzo je povećao svoja dobrotvorna davanja, i to dramatično. Do kraja 2000. u novoosnovanu Zakladu Gates uložio je više od 20 milijardi dolara. Preko noći Bill Gates je postao najdarežljiviji filantrop na svijetu i, u isto vrijeme, najbogatiji čovjek na svijetu, s osobnim bogatstvom od 60 milijardi dolara. Paradoksalno, Gates će desetljećima uživati u tim dvostrukim odrednicama. Neovisno o količini novca koji je donirao, uvijek je ostajao najbogatiji čovjek na svijetu. (Ipak, dok ovo pišem, otklizao je na šesto mjesto najbogatijih ljudi na svijetu, s imovinom vrijednom više od 100 milijardi dolara.)

Ispočetka je Gatesova nenadana velikodušnost usred krize odnosa s javnošću nailazila na opravdanu sumnju. Nekadašnji baruni razbojnici i industrijalci poput Johna D. Rockefellera i

Andrewa Carnegieja u kasnijim su se fazama života koristili humanitarnim radom za prikrivanje razornih poslovnih pothvata zahvaljujući kojima su se u prošlosti obogatili. Usto, američka je filantropija oduvijek imala bogatu tradiciju skandala i kontroverzi. Posljednjih smo godina saznali da se osuđeni seksualni prijestupnik Jeffrey Epstein služio dobrotvornim donacijama za izgradnju razgranate mreže utjecaja koja ga je štitila od javne kontrole ili kritike. Obitelj Sackler, čije je profitiranje od prodaje OxyContina pospješilo širenje opioidne epidemije u Sjedinjenim Američkim Državama, snažno se okrenula filantropiji kako bi odvratila pristojno društvo od prevelikog zagledanja u izvor svojeg bogatstva.

Lance Armstrong je izgradio ugled humanitarca kroz svoj dobrotvorni rad sa Zakladom Livestrong čak i kad se suočio s optužbama – koje su poslije potvrđene – da su njegovoj uspješnoj biciklističkoj karijeri pridonijela sredstva za poboljšanje performansi.

Hillary Clinton se našla pod povećalom javnosti kad je otkriveno da se u službenom svojstvu državne tajnice SAD-a sa stajala s donatorima Zaklade Clinton, uključujući Melindu French Gates (Clinton je zanijekala ikakav neprimjeren utjecaj). Nadalje, Zaklada Trump najavila je da će prestati s radom 2018. jer ju je glavni državni odvjetnik New Yorka optužio da “funkcionira takoreći kao čekovna knjižica u službi poslovnih i političkih interesa gospodina Trumpa”.

U osvit Zaklade Gates medijima nije promaknula navada globalne elite da se filantropijom služi za promicanje privatnih interesa ili popravljanje vlastita imidža; novinari su na prijelazu tisućljeća imali hrabrosti razgovarati s Gatesovim kritičarima te otvoreno propitivati njegove donacije – poput računala s Microsoftovim softverom koje je njegova zaklada donirala javnim knjižnicama. “To čak i nije prava filantropija”, rekao je tada jedan kritičar. “Posrijedi je samo pripremanje tržišta. Jednostavno podmazujete buduću prodaju.”

U isto se vrijeme počeo razvijati još jedan narativ, onaj koji je opravdavao Gatesa. Što bi Gates, sa svojim neumornim duhom borca, mogao postići kad bi svoje napore usmjerio na iskorjenjivanje bolesti, gladi i siromaštva umjesto da potkopava svoje poslovne suparnike? U toj je verziji Gates postao veliki revolucionar, netko tko je novoosnovanom zakladom u Seattleu donio dugo očekivanu promjenu u svijetu filantropije te nove standarde odgovornosti. “To znači provođenje istraživanja i detaljne analize na način kako je Gates… godinama radio u razvoju softverskih proizvoda, ali sada primjenjujući te metode na iskorjenjivanje malarije ili dječje paralize u zemljama u razvoju”, izvijestio je 2000. časopis Time. Ako je Gates počeo dobivati pozitivniji tretman u medijima, razlog bi mogao biti i taj što su nam njegovi filantropski napori omogućili prepuštanje našoj duboko usađenoj opčinjenosti bogatstvom. Vidjeli smo čovjeka koji je poslovnim pothvatima stekao nezamislivo bogatstvo i sad se činilo da je odlučio sve darovati drugima. Postao je uzor i simbol za to kako, bogaćenjem pojedinaca poput njega, kapitalizam na kraju ide na ruku cijelom društvu. Dakako, nije naškodilo ni to što je Zaklada Gates počela donirati stotine milijuna dolara redakcijama (od Guardiana i Der Spiegela do Le Mondea, ProPublice i NPR-a), kao ni to što je Melinda French Gates nekoliko godina sjedila u upravnom odboru Washington Posta.

Gatesove filantropske aktivnosti također su bile u skladu s prevladavajućim neoliberalnim ekonomskim modelom tog doba koji je pretpostavljao da sposobni, učinkoviti akteri iz privatnog sektora mogu – i trebaju – preuzeti glavninu posla od trome birokratske države. Od Velike poljoprivrede preko Velikog obrazovanja do Velikih financija, Bill Gates je postao važan partner i neprocjenjiv promicatelj poslovnih interesa, uvodeći korporativnu ideologiju u javni život pod plaštem humanitarizma. Kao što je Microsoft ubrzao društveni napredak poticanjem računalne revolucije, Gates nam je rekao da će njegova zaklada surađivati s farmaceutskim i agrokemijskim tvrtkama na liječenju bolesti i nahranjivanju gladnih.

Američki predsjednik George W. Bush na samitu u Bijeloj kući 2007. odao je počast novome modelu filantropije nazvavši ga “fantastičnim primjerom društvenog poduzetništva, primjenom poslovnog umijeća za rješavanje društvenih problema”. Gates je zatim od Baracka Obame primio Predsjedničku medalju slobode, počasno viteško priznanje od kraljice Elizabete II. te nagradu Padma Bhushan za istaknute zasluge od indijske vlade.

Činilo se da se priznanja na njegov račun samo nižu. Kad se 2005. pojavio na naslovnici časopisa Time kao osoba godine, s Bonom i Melindom na fotografiji iza njega, saziv Kongresa SAD-a ovjekovječio je taj trenutak Rezolucijom 638 Zastupničkog doma, “čestitajući Billu Gatesu, Melindi Gates i Boni Voxu” na časti. Zakon je podržao 71 zastupnik.

“Mislim da ne pretjerujem kad kažem da je Bill Gates najutjecajnija osoba naše generacije. Ozbiljno to mislim”, rekao je novinar Andrew Ross Sorkin na događanju New York Timesa 2019., sjedeći pokraj Gatesa. “Ono što je učinio u privatnom sektoru u Microsoftu promijenilo je lice kulture i način na koji danas živimo. A to što radi sa svojom zakladom mijenja svijet.”

Kako je legenda – ili kult – o Gatesovim dobrim djelima rasla, svijet nije toliko oprostio iznimnu pohlepu i destruktivnu monopolsku moć koja mu je omogućila preobrazbu u velikodušnog filantropa nego je zapravo zaboravio prvo poglavlje Gatesove priče. Pozamašnost donacija njegove zaklade – oko 80 milijardi dolara obećanih do početka 2023. – razbila je sve preostale sumnje u namjere Billa Gatesa. Kako god gledali na to, njegove su

goleme donacije očito služile većem dobru, a ne samo kao brzo rješenje za narušen osobni ugled. Gates se doista posvetio izgradnji trajne dobrotvorne ustanove koja, kako to Zaklada voli isticati, spašava živote.

Na događaju iz 2006. na kojem je multimilijarder Warren Buffett najavio da će većinu osobnog bogatstva donirati Zakladi Gates, dramatično povećavajući njezinu potrošačku moć, Gates je najavio da ćemo za njegova života “imati cjepiva i lijekove za uklanjanje tereta bolesti” dvadeset vodećih uzročnika smrti. Godinama poslije, 2020., Gates je ponovno potvrdio predanost Zaklade da se “uhvati ukoštac s velikim izazovima”, ističući da

“cilj nije samo postizanje postupnog napretka nego ulaganje svih naših napora i resursa kako bi se ostvarili veliki projekti koji će, budu li uspješni, spasiti i poboljšati živote ljudi”.

Takva su obećanja postala zaštitni znak identiteta Zaklade. Gates bi nam u svakoj prilici usmjeravao poglede prema blistavom gradu na brdu koji je gradio, mjestu na kojem “svi životi imaju jednaku vrijednost”. A u svijetu gladnom heroja, većina nas htjela je

vjerovati u njegovu utopijsku viziju. Bill Gates je postao osoba koju nitko nije mogao dovesti u pitanje kad je riječ o njegovoj dobrotvornoj misiji, maltene svetac.

Teško je procijeniti koliko je izvanredna, temeljita i brza bila Gatesova javna preobrazba. Iz pohlepnoga, okrutnog, tiranskog monopolista preko noći se pretvorio u “prijaznog filantropa” i “ljubaznog, suosjećajnog i smirenog” vođu, kako su ga opisali ABC i CNBC.

Dakako, Bill Gates se zapravo uopće nije promijenio. Nije se podvrgnuo presađivanju mozga niti je doživio čudesnu promjenu osobnosti. Ostao je isti dominantni grubijan i nasilnik u Zakladi Gates kakav je bio i u Microsoftu, kotao strasti iz kojeg frca na sve strane. “Bill je prema drugima bio potpuni seronja sedamdeset posto vremena, a trideset posto vremena bio je bezazlen, zabavan, superpametan štreber”, rekao mi je njegov bivši zaposlenik. “Kad ste tamo radili”, rekao je drugi bivši zaposlenik, “kod Billa ste uvijek cijenili što nikad nije filtrirao svoje riječi – bilo to dobro ili loše. Bilo ga je uzbudljivo slušati jer ste se uvijek pitali što će danas reći.”

Melinda Gates je, s druge strane, bila potpuno ista na privatnim sastancima kao i u javnosti – uglađena, rekao je izvor, do te mjere da se činila neprirodnom. I, naravno, kad bi se njih dvoje pojavili na sastancima, “svi bi gledali u Billa. Kakav mu je govor tijela danas? Psuje li? Baca li stvari? Jer Melinda to nikad nije radila.”

Bill Gates zna staviti sebe u središte pozornosti i nikad se ne suzdržava kad mu živci prorade. Kad mu situacija nije po volji, kad se osjeća izazvanim ili kad nema potpunu kontrolu, nikad ne znate kako će reagirati. Naravno da su ljudska bića složena, ali Gates nikada nije bio tih i suzdržan. Ako išta, njegov je dobrotvorni radi bio usmjeren na podizanje glasnoće njegova glasa.

Način na koji Bill Gates prakticira dobrotvorni rad, kategorički se razlikuje od načina na koji to činimo vi ili ja. Zaklada Gates ne daje novac siromašnima da ga troše po volji. Također se ne angažira u radu na terenu dolazeći u kontakt s ljudima koji bi trebali biti korisnici njezinih projekata – kako bi saslušala što ih muči, razmotrila njihova rješenja, financirala njihove ideje. Umjesto toga, Gates donira novac iz svoga privatnog bogatstva svojoj privatnoj zakladi.