Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Whisky s okusom kobre’ u kojem putopisac Luka Leško opisuje svoje doživljaje tijekom boravka u jednom od najvećih, ali i najopasnijih brazilskih gradova, čuvenom i po Copacabani, najpoznatijoj plaži svijeta

Jedan mi, vidno omamljen mladić, pokušava prodati kokain. Nakon što sam mu prilično razborito rekao da me takve stvari ne zanimaju, kao da to nije želio shvatiti pa dobacuje:

“Ako ti nije dovoljno kvalitetan, dođi sutra ovdje u isto vrijeme. Donijet ću bolji kad navečer skoknem do bake.” Nisam znao čuva li bolju verziju u bakinoj kući ili ga i sama baka prodaje. No nisam niti razbijao glavu time jer ovdje me malošto može iznenaditi.

Peta najmnogoljudnija na svijetu, zemlja nogometa, sambe, zemlja u kojoj dječaka nije neuobičajeno vidjeti s pravim pištoljem… Heterogen i nadasve raznolik, čarobni Brazil. Po nekim pokazateljima napredan, po drugima pak veoma primitivan. Primjerice, svega četrdeset i jedan mjesec bio je potreban za izgradnju glavnoga grada, Brasilije. S druge strane, Brazil broji više od tri stotine plemena od kojih su neka, poput plemena Kawahiva, netaknuta od strane vanjskoga svijeta. U plemenu Satare Mawe dječaci pokazuju hrabrost stavljajući ruke u košaru ispunjenu mravima, čiji ugriz pričinjava gotovo nesnosnu bol. Pleme Wari (poznato i kao Pakaa Nova), još uvijek primjenjuje kanibalizam, ne jedući isključivo neprijatelje, već i svoje mrtve. Pripadnici plemena Yonamamo, pak, jedu pepeo svojih pokojnika. Iz tih, ali i drugih razloga, određena plemena nije uputno posjetiti. Recentan primjer iz 2020. godine svjedoči da su poznatog brazilskog stručnjaka za amazonska plemena Rielija Franciscata tijekom istraživačkoga boravka, strelicom ubili pripadnici Uru Eu Wau Wau plemena, što nije prvi, a vjerojatno ni zadnji zabilježen slučaj. Općenito, život plemena odavna intrigira istraživače i druge znatiželjnike. Pleme Matami iz zapadne Afrike, primjerice, igra nogomet ljudskim lubanjama, dok malagaški narodi Madagaskara tijekom Famadihane ekshumiraju tijela umrlih, ponovno ih umotavaju u svježu tkaninu te s tako umotanim leševima plešu, a potom ih vraćaju u grobove. Iako u svijetu postoje mnogi, za naša poimanja nepojmljivi rituali povezani sa smrću, kod ovoga me primjerice zanima razmišlja li itko od dionika o opakim bolestima koje se tim činom mogu proširiti.

Nacionalni park Lençóis Maranhenses i Jalapão State Park neki su od svakako najljepših pejzaža svijeta. Brazil je i dom službeno najbolje plaže svijeta Baia do Sancho, a isto tako i „najvećeg afričkog grada izvan Afrike“. Naime, više od osamdeset posto žitelja grada Salvadora vuče korijene iz Afrike. Brazil je bio i utočištem brojnih nacista, pobjeglih nakon Drugoga svjetskog rata. Iako je ta teza službeno opovrgnuta, mnogi do današnjih dana razmatraju uključenost Josefa Mengelea, tzv. Anđela smrti, u aktivnosti koje su uvjetovale visoku stopu rođenja blizanaca u mjestu Cândido Godói. Naime, u tome se mjestu blizanci rađaju deset puta češće no što je nacionalni prosjek.

Rijeka Amazona koja vijuga Brazilom najveća je na svijetu, a tijekom vlažne sezone dosegne širinu do čak trideset kilometara. Iako protječe Peruom, Venezuelom, Kolumbijom, Ekvadorom, Bolivijom, a neki pritoci i Surinamom, Gvajanom i Francuskom Gvajanom, gotovo dvije trećine Amazone nalazi se u Brazilu. Tzv. “pluća svijeta” dom su crnim kajmanima, riječnim dupinima, piranjama, anakondama, mnogobrojnim otrovnim žabama, insektima i biljkama, ali i sićušnoj candiru ribici koja se kroz spolovilo odnosno mokraćnu cijev voli zavući u mjehur muškarca i rastrgati unutarnji epitel. Zasad me put ipak nije odveo u surove amazonske predjele, kojima se u budućnosti usrdno nadam.

Uzrečicu „Ako niste bili u Rio de Janeiru, kao da niste bili u Brazilu“ u više sam navrata imao prilike čuti tijekom boravka u najluđem gradu na svijetu, prema stručnjacima gradu s najplavijim nebom planete. Manje je poznato da je Rio nekoć bio jedini europski glavni grad izvan Europe. Naime, kada su Napoleonove trupe početkom devetnaestoga stoljeća bile sve bliže invaziji Portugala, Dom João VI. prebacio je središte portugalskog kraljevstva upravo u Rio de Janeiro.

Brazilkama koje plešu na ulicama u doba karnevala te njihovim obiteljima, samo sudjelovanje, a posebno pobjede na samba natjecanjima predstavljaju iznimnu čast

Rio je prije svega poznat kao grad zabave. Svatko je čuo za karneval Rio de Janeira stoga ću istaknuti nekoliko, možda manje poznatih zanimljivosti. Svake godine, oko pet milijuna ljudi sudjeluje na karnevalu na ulicama grada. Iako se veličanstvene proslave upriličuju i u São Paulu, Recifeu i Salvadoru, ona u Riju je neusporediva s ijednom na svijetu. Kažu da glavni razlog života Cariocasa (mještana Rija) predstavlja trenutak kada gradonačelnik daje ključ grada mitskom kralju Momou, označavajući početak jedne od najvećih svjetskih fešti, kojom odjekuju zvuci himne grada, Cidade maravilhosa, autora Andréa Filha:

Cidade maravilhosa

Cheia de encantos mil

Cidade maravilhosa

Coração do meu Brasil

Berço do samba e de lindas canções

Que vivem n’alma da gente

És o altar dos nossos corações

Que cantam alegremente!

Predivan grad

Pun tisuća draži

Predivan grad

Srce mog Brazila

Kolijevka sambe i lijepih pjesama

Što živi u našoj duši

Ti si oltar naših srca

Što veselo pjevaju!

Prijateljica Daiana de Sena Fonseca, rođena i odrasla u Riu, koja je od vrijednog i teškog rada na socijalnim projektima u favelama dogurala do posla u Olimpijskom odboru Brazila, ispričala mi je o različitim načinima zabave u karnevalskome periodu.

„Većina preferira nešto jeftiniji način zabave, uz ritmove takozvanih uličnih blocosa. Postoji ih više od petsto, svaki sa svojom specifičnom temom. Negdje puštaju Beatlese, negdje Funk… Postoje afro blokovi, gay blokovi, posebni blokovi za djecu, tinejdžere, čak i osobe starije dobi. Nešto skuplja opcija jest plaćanje ulaznice za paradu škola sambe, što je svakako najpopularniji izbor za strance koji posjećuju zemlju. Parade se održavaju na Sambadromu. Škole sambe su kao prave tvrtke, ovdje je to veoma ozbiljan posao. Rade kroz cijelu godinu, od karnevala do karnevala, sastavljajući rekvizite, glazbu, koreografiju, kostime, izvodeći probe i još mnogo toga.“

„Koliko je izražen rivalitet između različitih škola sambe?“, priupitao sam.

„Postoji dan posvećen ocjenjivanju kako bi se odlučilo koja je najbolja, prema točno zadanim stručnim kriterijima. To je dana kada svi strepe, kao da je finale Svjetskog nogometnog prvenstva. Završava neopisivom srećom za pobjednike i dubokom tugom za ostale. Za prvo, drugo i treće mjesto dodjeljuju se novčane nagrade. Za mene je poseban dan bio kada je 2019. godine pobjedu odnijela meni najdraža škola Mocidade, nakon dugih godina bez naslova. To smo proslavili u carioca stilu. Općenito, karneval ima duboko značenje za nas jer služi i bogatima i siromašnima, okuplja najpovlaštenije i one s margina društva. Vrijeme je to kada zaboravimo tugu i nevolje iz prethodne godine, bilo zbog loše politike, gubitaka uzrokovanih nasiljem u favelama ili izvan njih, krize u zdravstvu, obrazovanju, okolišu i slično. Vrijeme je to za radost, igru i uživanje u svemu dobrome!“

Zbog brojnih pokušaja krađe, na Copacabani je sasvim normalno kupati se s novcima u džepu te mokrim novcem plaćati u tamošnjim barovima. Puno normalnije nego ostaviti novac na plaži, čak i ako imate nekoga da pazi na vaše stvari

Iako nisam posjetio grad u razdoblju karnevala i svjedočio atraktivnim nastupima najboljih škola sambe, kroz razgovor s nekim drugim lokalnim ljudima, dodatno sam spoznao koliki zapravo prestiž označava ta manifestacija. Naime, Brazilkama koje plešu te njihovim obiteljima, samo sudjelovanje, a posebno pobjede na samba natjecanjima predstavljaju iznimnu čast i ponos. Škole sambe nalaze se dominantno u favelama, a zabilježeni su slučajevi da su plesačice, u nemogućnosti suočavanja s neuspjehom, izvršile suicid. Priča me podsjeća na možda najpoznatije kazalište svijeta, ruski Boljšoj teatar i njihovu prestižnu baletnu školu koja je započela kao plesna škola za moskovsko sirotište, a zbog konkurencije i surovih metoda usavršavanja toliko je zahtjevna za upis i napredovanje, da se posljedice očituju u raznim zakulisnim rabotama, od sitnih podmetanja, preko polijevanja agresivnom kiselinom pa sve do ubojstava.

„Koliko je sigurno u ovome dijelu Ria?“, upitah jednom prilikom taksista.

„Noću može biti vrlo opasno, a danju držite oči širom otvorenima. Na javnim mjestima što rjeđe iz džepa vadite mobitel, a posebno novčanik ili novce. Savjetujem da vrijednosti pohranite u trezoru hotela. Ovdje ga gotovo svaki hotel u sobama posjeduje. Kada izlazite iz sobe, uzmite samo ono najosnovnije te iznos novca koji će vam toga dana biti potreban. I da… Nikad, baš nikad ne vjerujte u sigurnost stražnjeg džepa.“ Opis više nego dovoljan… Sjećam se i riječi kojima je opisao tada aktualnu predsjednicu Dilmu Vana Rousseff: „Osoba je to koja potiče tehnološke projekte u području Amazone, a koji u značajnoj mjeri krše ljudska prava te štete brojnim autohtonim plemenima ove zemlje. O uništavanju prirode da i ne govorim. Isprva sam je smatrao prosječnom. S vremenom uviđam da sam je precijenio.“

Odsjeo sam na razmeđi četvrti Santa Teresa i Centro, nešto sigurnijem predjelu Rio de Janeira. Iako je Centro po danu relativno siguran, prepun kolonijalne arhitekture, kazališta i nevjerojatnih muzeja, noću su česte tzv. munjevite otmice. Otmičari naime kidnapiraju osobu, zatraže otkupninu, odvezu se do bankomata te, čim vide uplatu, osobu i puste. Santa Teresa je pak puna zavojitih cesta, od kojih mnoge nisu ucrtane za potrebe GPS uređaja. Jednostavno, iz sigurnosnih razloga, i prometni stručnjaci izbjegavaju neke predjele. Stoga valja biti oprezan jer, ako se pouzdaš u navigaciju, lako možeš završiti u jednoj od favela, gdje je gotovo uobičajeno da ne samo odrasli već i djeca od ranoga djetinjstva nose oružje. Neprestano sam se prisjećao kultnih filmova Božji grad (Cidade de Deus) u kojemu djeca ubijaju djecu te Pixote: zakon najslabijeg (Pixote: A Lei do Mais Fraco), svjestan da za njihove potrebe nije bila nužna umjetno dodana dramaturgija kao u većini hollywoodskih. Nakon razgovora s mnogim lokalcima, od kojih dio kao da se stidi istine, uvjeren sam da takvi filmovi nisu daleko od zbilje. U tome djelu grada ponosno stoji znanstveni Muzej sutrašnjice (Museu do Amanhã), impresivno zdanje futurističkog izgleda, meni nalik kosturu ogromne ribe. U njegovoj blizini svoje su mjesto našli i najveći svjetski street art murali, koji su ušli u Guinnessovu knjigu rekorda, a inspirirani su plemenskim ljudima širom svijeta (brazilski Tajapo dječak, Mursi žena iz Etiopije, Kayin žena iz Tajlanda, Supi muškarac sjeverne Europe te Huli muškarac iz Papue Nove Gvineje). Autor fenomenalnih murala jarkih boja jest Eduardo Kobra, rođen u São Paulu, tvorac brojnih poznatih murala i u drugim velegradovima svijeta, poput Tokija, New Yorka i Londona.