Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Hitlerovi logori smrti u okupiranoj Poljskoj’ u kojem Ian Baxter opisuje djelovanje najvećih nacističkih koncentracijskih logora poput Auschwitza i Treblinke uz dosad neobjavljene fotografije iz ratnih arhiva

Kad su nacisti potkraj rujna 1939. osvojili Poljsku, Nijemci su stekli teritorij s 20 milijuna stanovnika, od kojih je bilo 17 milijuna Poljaka, a 675 000 Nijemaca. Prije invazije Hitler je već bio odlučio da će pripojena područja očistiti od Poljaka i Židova i zamijeniti ih njemačkim naseljenicima. Ono što je slijedilo bilo je razdoblje neograničenog terora u Poljskoj, osobito na pripojenim teritorijima. Nepripojena područja, Lublinsko vojvodstvo i dijelovi Varšavskog i Krakovskog vojvodstva, brojila su 11 milijuna stanovnika. Prvotni naziv bio je »Generalno gubernatorstvo za okupirana poljska područja«, a 1940. promijenjen je u »Generalno gubernatorstvo«. U njemu su se rješavali svih nepoželjnih i onih koji su smatrani državnim neprijateljima. Onamo su prvi deportirani Poljaci i Židovi. Početkom 1940. Generalno gubernatorstvo progutalo je na tisuće ljudi.

Raseljavanje Poljaka i Židova postalo je administrativna mora, pa je dogovoreno da se Židove prisili na život u getima. To ne samo da je trebalo olakšati breme programa ponovnog naseljavanja već je bilo i način da se privremeno riješe »židovskog problema«. Nacisti su propagirali uvjerenje da su poglavito istočni Židovi nosioci bolesti i da ih se mora izolirati. Dotle je SS provodio strogu politiku u obračunu s prijetnjom subverzije poljskih nacionalista i židovskih boljševika na novopripojenim teritorijima. Početkom 1940. razna mjesta za osobe lišene slobode u Reichu pucala su po šavovima zbog velikog broja onih koji su smatrani državnim neprijateljima. SS-ovskim kanalima kolala je vijest da vladini dužnosnici zahtijevaju da se smjesta krene u širenje sustava koncentracijskih logora na novoosvojenom teritoriju u Poljskoj.

Strijeljanje za naciste ipak nije bio dovoljno brz način da se pobije golem broj ljudi. Himmler je zahtijevao učinkovitiju metodu, kao što su eksplozivi ili smrtonosni plin

Njemačke vlasti požurile su se osnivati logore u Poljskoj gdje se zatvorenici mogu zatočiti i početi drobiti kamenje te raditi na izgradnji objekata i ulica. Bilo je predviđeno da Poljaci ostanu kao robovska radna snaga, pa su osnivani »karantenski logori« kako bi se podjarmilo lokalno stanovništvo. Prvotna namjera bila je da se zatvorenici drže u karantenskim logorima dok ih ne pošalju koncentracijske logore u Reichu. Ali ubrzo je postalo očito da je to nepraktično, pa je odobreno da ti logori funkcioniraju kao trajni zatvori. Tijekom 1940. SS-ovski sustav koncentracijskih logora u Poljskoj brzo se širio. Dok su Židovi bili zatočeni u getima, Nijemci su izvršili invaziju na Sovjetski Savez, pa je židovski problem dodatno eskalirao kad su se tisuće Židova i pripadnika drugih vjeroispovijesti koje su nacisti smatrali »podljudima« našle na području pod kontrolom Reicha. Iako je strijeljanje bilo učinkovita metoda ubijanja, zapovjednici su ubrzo postali svjesni da ima nedostataka.

Prvo, ubijanje je bilo teško sakriti i često su mu svjedočile neovlaštene osobe, koje su se često tužile na surovost. Drugo, bilo je uznemirujuće za ubojice. Himmler je bio svjestan problema masovnih smaknuća. U kolovozu 1941. svjedočio je blizu Minska masovnom ubijanju i gotovo se onesvijestio. Komentirao je zapovjedniku da smaknuće nije bilo humano i da će posljedica po vojnike biti niži moral. Dotle je govorio vojsci da će morati prihvatiti likvidacije na istoku kao politiku jer je to pitanje ideologije. Jedna od ideja bila je natjerati druge da ubijaju: Poljake, Ukrajince, Balte i Židove koji će ionako biti ubijeni. To je bilo bolje, osobito kad bi dolazili po žene i djecu i ubijali ih.

Židovima i Romima oduzeta je imovina i strpani su u mobilne plinske kamione. Zatim je vozač, noseći plinsku masku, spojio ispušnu cijev s komorom. Trupla su izvučena iz kamiona i bačena u jame

Ali strijeljanje ipak nije bio dovoljno brz način da se pobije golem broj ljudi koje su htjeli pobiti. Himmler je jasno dao do znanja da zahtijeva učinkovitiju metodu, kao što su eksplozivi ili plin. Plin za naciste nije bio nova metoda. Poseban odjel znan kao T4 organizirao je »eutanazijski program«, u kojemu se plin upotrebljavao za ubijanje umobolnih i neizlječivo bolesnih. Program je bio uspješan i trajao je dvije godine, ali je zbog javnosti nevoljko obustavljen. Zatim je predloženo da se ta metoda ubijanja primijeni izvan Njemačke protiv državnih neprijatelja na istoku i pokrenuti su planovi.

Plin je prvi put uveden u odrede smrti poznate kao Einsatzgruppen. Specijalno hermetički zatvoreno vozilo bilo je napravljeno tako da izgleda kao da je hitna pomoć. Žrtve bi smjestili u kabinu, pa bi se upumpavao ugljični monoksid. Ujesen 1941. prvi plinski kamion pripremljen za Istočno bojište testiran je na ruskim ratnim zarobljenicima u koncentracijskom logoru Sachsenhausenu. Premda su tisuće zarobljenih Židova i Rusa ubijene u tim novim plinskim kamionima, nisu bili omiljeni u SS-u. Ali neko će vrijeme ta metoda ubijanja imati prednost. Plinski kamioni upotrebljavali su se i kod prvog istrebljivačkog centra izgrađenog u poljskom selu Chełmno nad Nerem, 50 kilometara sjeverno od Łódźa.

Chełmno (Kulmhof) – centar za ubijanje

U kasno ljeto 1941. SS-Sturmbannführer Herbert Lange, koji je već imao iskustva s masovnim ubojstvima Poljaka u mobilnim plinskim komorama, orkestrirao je pokuse gušenja plinom oko 1500 Židova u plinskim kamionima sjeveroistočno od Chełmna (koji su Nijemci preimenovali u Kulmhof). Pokusi su bili uspješni, pa su nacisti potražili prikladno mjesto za izgradnju koncentracijskog logora na tom području. U listopadu je odabrana lokacija i Lange je postao zapovjednik novog logora. Sljedećeg mjeseca dali su mu dva kamiona, prozvana kamionima Kaisers-Kaffee, koje je proizvela tvornica Gaubschat iz Berlina.

Imali su hermetički zatvorene pregratke s metalnim cijevima zavarenima ispod poda u koje su bili usmjereni ispušni plinovi motora. Lokacija kod Chełmna nalazila se u zapuštenom dvorcu na praznom vlastelinskom posjedu. Svi stanovnici toga područja preseljeni su zbog povjerljivosti. Isprva se Langeov SS-Sonderkommando, koji će upravljati logorom, sastojao od petnaest pripadnika osiguranja, pedeset policajaca iz Kompanie des Polizeibataillonsa Litzmannstadt (Lódź) i nešto policajaca koji su bili zaduženi za prijevoz, dvorac i šumski logor.

Kako su se ostvarivali planovi da se pobije većina ljudi u logoru Majdanek, uklanjanje tijela za naciste postajalo je najveći problem. Spaljivanje jedne ture leševa u jednoj peći oduzimalo je oko jedan sat. To je bilo nedostatno pa su preradili peći

Operacije ubijanja počele su 8. prosinca 1941. kad su kamionima stigli kołski Židovi i Romi. Oduzeta im je imovina i strpani su u mobilne plinske kamione. Zatim je vozač, noseći plinsku masku, spojio ispušnu cijev s komorom. Nakon što su putnici umrli, vozač je krenuo prema jamama za ukop u obližnjoj rzuchówskoj šumi. Trupla su izvučena iz kamiona i bačena u jame, a spaljivao ih je »šumski Kommando«. Spaljene ostatke zatim bi prekrili. U logoru je po danu bilo šest do devet takvih tura i u nekoliko je tjedana na taj način ubijeno 3830 kołskih Židova i 4000 Roma. Jedna od najvećih zajednica likvidiranih u centru za ubijanje Chełmno bili su stanovnici geta u Lódźu.

Deportacije su počele 16. siječnja 1942. i nastavile se u fazama do 15. svibnja 1942. Oko 55 000 Židova iz geta u Lódźu ugušeno je plinom u Chełmnu. Iako je u očima njemačkih vlasti centar za ubijanje bio uspješan, nije bio vođen bez incidenata. U ožujku 1942. jedan se plinski kamion pokvario na glavnoj cesti sa živim žrtvama unutra. Prolaznici su čuli krike. Odlučeno je da ubuduće kamioni moraju biti parkirani dok ubijaju zatvorenike. Sljedećeg mjeseca jedan je kamion eksplodirao dok je vozač turirao motor s utovarnim prostorom punim živih Židova. Eksplozija je raznijela stražnja vrata ostavivši unutra teško opečene i zastrašene putnike. Chełmno je nastavio s operacijama ostatak 1942. i početkom 1943., pobijeno je još ljudi iz geta u Lódźu i okolnih područja distrikta Wartheland. No drugi logori smrti, kao Treblinka, Sobibor i Belzec, imali su učinkovitije načine ubijanja i spaljivanja ljudi.

U ožujku 1943. dogovoreno je da se logor Chełmno zatvori. Izdana je zapovijed SS-a u kojoj se navodi da postrojba Sonderkommando 1005 treba ekshumirati i spaliti sve ostatke u krematorijima na otvorenome. Kosti su potom zdrobljene posebnim strojem, a ostaci skupljeni u stotine vreća koje su ispražnjene u obližnju rijeku. Posjed je zatim demoliran. U lipnju 1944., dok su likvidirali posljednji dio geta u Lódźu, specijalni odred zvan Bothmann vratio se na svoj stari teren za ubijanje i podigao mali logor u rzuchówskoj šumi koji se sastojao od drvenih baraka i novih krematorijskih lomača.

Tijekom jednog mjeseca slali su onamo stanovnike geta u Lódźu, a bothmannovci su nastavili operacije ubijanja s pomoću mobilnih plinskih kamina. Tijekom te akcije ubijeno je oko 25 000 žrtava dok nije odlučeno da se preostali Židovi iz Lódźa prebace u Auschwitz-Birkenau. Logor je zatim zauvijek zatvoren.

Majdanek – radni i istrebljivački logor

Himmler je dao nalog Odilu Globočniku da nađe mjesto gdje će izgraditi logor koji može primiti najmanje 25 000 ruskih ratnih zarobljenika. U listopadu 1941. nađena je lokacija na rubu Lublina zvana Majdanek. Za razliku od drugih logora, to mjesto nije bilo na zabačenoj ruralnoj lokaciji daleko od stanovništva, nego unutar granica grada.

Zbog velikog broja ruskih zatvorenika zarobljenih na Istočnom bojištu dogovoreno je da se logor proširi tako da može primiti 50 000 ljudi. Taj je broj zatim u studenom narastao na 125 000, a potom opet sljedeći mjesec na 150 000 kad su predvidjeli da će se logor proširiti tako da može primiti 250 000 ruskih ratnih zarobljenika. Krenulo se s radom i sredinom prosinca, s gotovo polumrtvom robovskom radnom snagom, u logoru je bilo baraka za 25 000 ljudi. Ali nakon što je postao dovoljno velik da primi 50 000, odlučeno je da se stane zato što su, osobito nakon Konferencije u Wannseeu u siječnju 1942., shvatili da mnogi od onih koji su ušli kroz vrata Majdaneka neće preživjeti, pa je bilo besmisleno voditi računa o njihovim potrebama. U svjetlu toga, logor je preuređen u centar za ubijanje s plinskim komorama.

Majdanek je također iskorišten kao mjesto za razvrstavanje i skladištenje za »logore smrti operacije Reinhard«: većina imovine i dragocjenosti oduzetih žrtvama u Sobiboru, Treblinki i Belzecu slana je u Majdanek na razvrstavanje. Na svojem vrhuncu Majdanek se mogao pohvaliti sa sedam plinskih komora, dvojim drvenim vješalima i oko 227 objekata, što ga čini jednim od najvećih nacističkih koncentracijskih logora u to vrijeme. U proljeće 1942. oko 8500 slovačkih Židova i 6000 Židova iz protektorata Češke i Moravske, uključujući one dopremljene iz Njemačke i Austrije, poslano je u Majdanek.

Tek je potkraj kolovoza logoru isporučena prva pošiljka otrovnog plina. Mjesec poslije počele su operacije u plinskim komorama. U logoru su bile dvije identične zgrade gdje se upotrebljavao ciklon-B. Ugljični monoksid također se upotrebljavao za ubijanje zatvorenika. Od listopada 1942. logor je imao kontingent ženskog osoblja, poznatog kao nadglednice. Bile su na zlu glasu zbog okrutnosti, možda zato što su željele pokazati svojim muškim esesovskim nadređenima da mogu biti surove poput njih. Potkraj 1942., prema Himmlerovim zapovijedima, 35 000 ljudi zadržanih u zatvorima diljem Generalnog gubernatorstva prevezeno je u Majdanek i Auschwitz. Prvi su stigli 7. siječnja 1943. U Lublin.

Među deportiranim osobama bili su politički zatvorenici iz Radoma, Kielcea, Piotrkówa i Częstochowe. U to vrijeme logor je imao 10 000 zatvorenika, od kojih je bilo 7000 Židova, a još njih 1800 bilo je iz Poljske. Dana 27. travnja 1943. počeli su stizati prvi Židovi iz varšavskog geta, a u lipnju su stizali prvi vlakovi iz Zamośća. Porast broja pristiglih Židova bio je reakcija na Aktion Reinhard: tri logora operacije Reinhard postajala su preopterećena. Kako su se ostvarivali planovi da se pobije većina ljudi u logoru, uklanjanje tijela postajalo je najveći problem. Spaljivanje jedne ture leševa u jednoj peći oduzimalo je oko jedan sat. To je bilo nedostatno, pa su logorske vlasti nastojale izgraditi učinkovitije objekte za kremiranje. Ranije te godine Ured C WVHA obavijestio je Središnji građevinski odbor u Lublinu da će poslati pet peći čim budu prerađene.

U srpnju 1943. počela je gradnja. Završena je koncem kolovoza ili početkom rujna 1943. Zgrada krematorija sastojala se od ureda za šefa, dvorane za trupla, prostorije s betonskim stolom za obdukciju, spremišta za koks i u glavnoj dvorani zgrade pet peći na koks.

Tvrtka koja ih je proizvela – Kori – hvalila se da će spaljivanje u tim novim pećima trajati samo 10 – 15 minuta. Nekoliko mjeseci poslije, početkom studenog 1943., logorski novonaručeni krematoriji radili su punom parom kad je počela operacija ubijanja znana kao Svetkovina žetve. U samo jednom danu, 3. studenog 1943., ubijeno je 18 400 Židova. Na kraju Svetkovine žetve u Majdaneku je od 6562 zatvorenika preživio samo 71 Židov. Između prosinca 1943. i ožujka 1944. Majdanek je primio oko 18 000 takozvanih invalida, od kojih su mnogi po dolasku ugušeni plinom ciklon-B.

Streljački vod također je nastavio sa smaknućima, 600 osoba strijeljano je 21. siječnja 1944., 180 dva dana poslije i dvjesto 24. ožujka 1944. Sredinom srpnja Crvena armija brzo se primicala Lublinu, tako da je izdana zapovijed za evakuaciju uz upute da se logor i njegovi objekti za ubijanje unište. Međutim, zbog brzine ruskog napredovanja i nesposobnosti zamjenika zapovjednika logora Antona Themesa, logor je evakuiran gotovo netaknut. Iako je oko 1000 zatočenika potjerano u Auschwitz, sovjetske snage ipak su zatekle tisuće živih zatočenika kad je logor oslobođen.