Od početka sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća na snazi je golema, koncentrirana, koordinirana ofenziva svijeta biznisa kojoj je cilj poništavanje egalitarnih dostignuća ostvarenih tijekom vladavine predsjednika Nixona.

Ta je ofenziva vidljiva na više planova. Prilično je jasno o čemu se radi iz čuvenog Powellovog Memoranduma – dokumenta koji je Trgovinskoj komori, najvećem poslovnom lobiju, poslao tada već bivši sudac Vrhovnog suda Powell – u kojem ih upozorava da poslovni svijet gubi kontrolu nad društvenim kretanjima i da nešto treba učiniti kako bi se “suprotstavilo” tim silama.

U Powellovom Memorandumu stoji da je najčešće tužena klasa u Sjedinjenim Američkim Državama upravo kapitalistička klasa. Veliki posjednici, oni najbogatiji, najčešće su na optuženičkoj klupi. Stvari su u ruke preuzeli raspomamljeni ljevičari – Herbert Marcuse, Ralph Nader, mediji, sveučilišta – ali mi imamo dovoljno novca da im možemo uzvratiti. Ono što moramo napraviti jest sljedeće: moramo iskoristiti svoju ekonomsku snagu da sačuvamo ono što on naziva “slobodom” – misleći pri tome na moć.

Naravno, Powell govori biranim riječima o obrani, “protiv izvanjske sile”. Ali ako bolje pogledamo, vidjet ćemo da se radi o pozivu poslovnom svijetu da preuzme kontrolu i pokrene golemu ofenzivu kako bi se obuzdao taj nadirući val demokratizacije.

Neumjerenost demokracije

Na strani međunarodnih liberala došlo je do gotovo iste reakcije. Prvi veliki izvještaj Trilateralne komisije bavio se time pod naslovom Kriza demokracije. Trilateralnu komisiju sačinjavaju liberalni internacionalisti iz tri glavna industrijska, kapitalistička entiteta – Europe, Japana i Sjeverne Amerike. Najbolje je opisuje činjenica da se Carterova administracija skoro posve povukla iz njezinih redova – pa je i to čini svojevrsnom krajnošću političkog spektra.

I oni su bili zgranuti demokratskim tendencijama šezdesetih godina i pomislili, “Pa moramo na to reagirati”. Bili su zabrinuti što se počela razvijati “pretjerana demokracija”. Dijelovi populacije koji su ranije bili poslušni – žene, mladi ljudi, starci, zaposleni – koje se ponekad znalo nazivati “oni od posebne važnosti”, počeli su se organizirati i pokušavali ući u političku arenu. Govorili su da to predstavlja preveliki pritisak na cijeli sustav. Da sustav neće izdržati sve te pritiske. Da ih stoga treba vratiti u stanje pasivnosti i depolitizirati ih. Posebno ih je brinulo to što se događa s mladim ljudima koji su bili u prvim redovima tijekom svega onoga što se događalo šezdesetih godina. Mladi ljudi postaju previše slobodni i previše neovisni. A tu su podbacili škole, fakulteti, crkva – institucije odgovorne za “indoktrinaciju mladih”. Tako oni kažu, ne ja. Mi moramo postići ono što su oni nazvali “umjerenom demokracijom”, i tada će sve biti u redu.

Trilateralna komisija liberala nakon toga je ponudila mjere koje bi trebale postići bolju indoktrinaciju kako bi se obuzdao tisak, kako bi se ljude vratilo u pasivnost i apatiju, i da bi se nakon toga moglo početi razvijati “pravo” društvo. Unutar tog spektra provedeno je nekoliko prijedloga, a promjene u ekonomiji koje su orkestrirane pomogle su da se te mjere i provedu.

Obrazovanje i indoktrinacija

Teško je ustanoviti izravne odnose uzroka i posljedica, ali prilično je teško ne vidjeti opće tendencije. Uzmimo, primjerice, indoktrinaciju mladih. Od ranih sedamdesetih počinjemo zamjećivati određeni broj procesa kojima se počelo kontrolirati studente. Ako se sjetimo tog vremena, odmah nakon invazije na Kambodžu, zemlja se raspadala. Fakulteti su bili zatvoreni. Ljudi su marširali na Washington, i još mnogo toga. Ta se kontrola odvijala na više načina. Promijenio se arhitektonski pristup fakultetima. Novi fakulteti koji su projektirani nakon tih godina (što je bio slučaj i u ostatku svijeta) počeli su se graditi tako da se studenti više nemaju gdje okupljati. Da se slobodno kreću alejama ili nečim sličnim, ali ne i da se gradi nešto kao Sproul Hall na Berkeleyju, gdje su se studenti okupljali i svašta izvodili.

Od sedamdesetih naovamo fakultetske školarine počele su rasti sve do nevjerojatnih visina. Ponovo moram reći da ne postoje nikakvi dokumenti koji bi mogli potkrijepiti da je to bilo planirano, ali jasno možemo uočiti posljedice – prije svega, veliki je dio stanovništva lišen prava na visoko obrazovanje. Ali čak i oni koji se uspiju probiti kroz fakultet, na koncu se nađu u stupici velikih dugovanja. Ako student završi fakultet s dugom od 100 000 dolara, on je u gotovo bezizlaznoj situaciji. Na raspolaganju mu je vrlo malo mogućnosti. Dug je tako strukturiran da ga ne može otplatiti, ali ne može ni bankrotirati, jer se ne radi ni o poslovnom niti o osobnom dugovanju. Taj dug visi nad vašom glavom cijeli život, a može ugroziti i vaše socijalno osiguranje. Dakle, morate se potpuno podčiniti višoj sili.

Uglavnom se ista stvar događa sa sustavom osnovnog i srednjeg školovanja poznatog pod imenom K-12. Tendencija u osmišljavanju programa K-12 jest svođenje obrazovanja na mehaničke vještine, pri čemu se nimalo ne potiču kreativnost i neovisnost – kako kod nastavnika, tako i kod učenika. Na to se svodi “učenje radi testa”, program “Ne zaboravimo niti jedno dijete”, ili “Utrka do vrha”. Mislim da su to sve programi koje možemo smatrati metodama indoktrinacije i kontrole. Naravno, postojao je i drugi način, jednostavno smanjenje ili potpuno ukidanje besplatnog obrazovanja.

Razvoj sustava privatnih osnovnih i srednjih škola također je tek blago prikriveni pokušaj da se uništi sustav javnog školstva. Privatne škole služe tome da iz fondova javnog sektora otmu dio novaca iz postojećih fondova za školstvo, čime slabe sustav javnog školstva. Čak ni sa svim tim prednostima, ne dobivaju se bolji rezultati, ni u jednom dijelu zemlje. Prema tome, treba uništiti javne ustanove.

U New York Timesu se pojavio članak s izjavama liječnika koji daju lijekove djeci u siromašnim sredinama, ne bi li se time postigli bolji rezultati u školi, iako ti isti liječnici jako dobro znaju da je sve u redu s djecom, ali da je nešto krivo s cijelim društvom. Zapravo, oni su to postavili kao da je društvo odlučilo ne mijenjati sebe, nego promijeniti djecu. Ta djeca dolaze iz siromašnih slojeva, iz škola koje nemaju dovoljno novaca, i tako dalje. A kako oni ne pokazuju dobre rezultate, mi onda u njih trpamo kojekakve lijekove. No nije istina da smo to odlučili mi kao društvo, takvu su odluku donijeli oni koji gospodare našim društvom.

Osuda kritičara

Proglasiti nečije djelovanje “antiameričkim” vrlo je zanimljivo – zapravo se radi o totalitarnom pojmu – pojmu koji se ne upotrebljava u slobodnim društvima. Kad je netko u Italiji kritizirao Berlusconija ili korumpiranu talijansku državu, nisu ga proglašavali “antitalijanom”. Štoviše, kad bi nekoga tako nazvali, ljudi bi po ulicama Rima ili Milana popadali od smijeha. No, u totalitarnom društvu, takav se pojam koristi. U starom Sovjetskom Savezu, djelovanje disidenata su proglašavali “antisovjetskim” –takva se osuda smatrala najtežom. Pod brazilskom vojnom huntom protivnike se nazivalo “antibrazilcima”. No valja reći da se takvi koncepti pojavljuju samo u onim kulturama u kojima se država poistovjetila s društvom, kulturom, narodom i svime ostalim. Dakle, ako netko kritizira državnu vlast – a pod državnom vlašću podrazumijevam ne samo vladu, nego i svu državnu korporativnu vlast – dakle, ako netko kritizira svu tu koncentriranu moć, tada je taj isti zapravo protiv cijeloga društva, kao i protiv svih ljudi. Zaista je nevjerojatno da se to na isti način događa i u Sjedinjenim Američkim Državama, jer koliko je meni poznato, mi smo jedino demokratsko društvo u kojem taj koncept nije javno ismijan. A to je znak postojanja onih elemenata elitne kulture koji su doista ružni.

Jednako je tako istina da se kritičare ne trpi i da se prema njima loše postupa u praktički svim društvima. To se čini na različite načine, ovisno o kakvom se društvu radi. U starom Sovjetskom Savezu osamdesetih godina dvadesetog stoljeća trpali su ih u zatvore, dok su istovremeno u El Salvadoru disidente ubijali teroristi koje su obučavale i vodile Sjedinjene Države. U drugim društvima kritičare su javno osuđivali, proglašavali nepoćudnima i slično. Hoću reći, to je normalno očekivati, ali u Sjedinjenim Državama, ako se nekoga želi uvrijediti, onda mu se prišije “antiamerikanizam”. Postoji cijeli niz sličnih uvreda, poput nazivanja nekoga marksistom, no zapravo to nije presudno, jer smo u cjelini vrlo slobodno društvo. Sa svime onime što u tome društvu možete kritizirati, to doista po mnogo čemu jest najslobodnije društvo na svijetu. Istina, represija postoji, ali među donekle privilegiranom populacijom, koju čini velika većina stanovništva, postoji visoki stupanj slobode. Dakle, ako vas i okleveće nekakav komesar, koga briga, jednostavno dalje nastavite raditi što ste i do tada radili.

Nacionalni interes

Za Powella, na desnici, to znači, “mi imamo novac, mi imamo ljude od povjerenja, mi ćemo uvesti disciplinu”, i tako dalje. Što se tiče liberala, oni su umjereniji, ali svodi se na isto. Štoviše, Trilateralna komisija zapravo je upozorila da su mediji izvan svake kontrole i da će, nastave li biti ovako neodgovorni, vlada morati uvesti nužni nadzor da ih dovede u red. Iako svatko tko pažljivije prati medije zna da su oni toliko konformistički da je to sramota. Međutim, i to je previše za liberale, jer povremeno se dogodi i nešto što im se ne svidi.

Ako pogledate njihove studije, vidjet ćete da postoji jedan interes koji se nikada ne spominje – privatni biznis. I to s razlogom – jer tu se, ne daj Bože, ne radi o javnom interesu, nego o nacionalnom interesu, to se zapravo uzima zdravo za gotovo. Stoga je ama baš sve što dolazi od njih OK. Njima je dopušteno da budu lobisti, da kupuju cijele kampanje, postavljaju ljude u izvršnoj vlasti, donose odluke – to je u redu, dok sve ostalo, javni interes, široki slojevi stanovništva – njih valja podčiniti.

Dakle, takvo je stanje stvari. Odnosno, to je ideološka ravan izvršenog reaktivnog udara. No, najsnažnija reakcija i udar koji su se odvijali paralelno s ovime, odvijali su se u redizajniranju ekonomije.

POWELLOV MEMORANDUM, 1971. I DRUGI IZVORI

Powellov Memorandum, Lewis F. Powell ml., 1971.

Dimenzije napada

Niti jedan čovjek koji imalo misli ne može dovesti u pitanje tvrdnju da je američki ekonomski poredak pod snažnim udarom. Opseg tog udara nestalan je, kao i njegov intenzitet i upotrijebljene tehnike, te stupanj vidljivosti (…)

Izvori napada

Izvori se mijenjaju i vrlo su rašireni. Među njima, nimalo neočekivano, ima komunista, novih ljevičara i drugih revolucionara koji bi najradije uništili sve, i politički i ekonomski poredak.

Ti ekstremni ljevičari daleko su najbrojniji, bolje su financirani, prihvaćeniji su te imaju podršku drugih društvenih skupina više nego ikada prije u povijesti. Ipak, oni su tek omanja skupina te i dalje nisu glavni razlog zabrinutosti.

Oni što se najglasnije čuju i koji zajednički udaraju dolaze iz najuglednijih društvenih skupina: iz fakultetskih kampusa, s govornica, iz medija, intelektualnih i književnih časopisa, iz redova umjetnika i znanstvenika, kao i političara. U većini ovih društvenih skupina oni koji sudjeluju u pobuni protiv poretka i dalje su manjina. Međutim, oni često znaju biti vrlo dobro artikulirani, vrlo glasni i učinkoviti u onome što pišu i govore (…)

Ton napada

(…) Jedan od možda najučinkovitijih protivnika američkog biznisa je Ralph Nader koji je – zahvaljujući ponajprije medijima – postao legenda svog vremena i idol milijuna Amerikanaca.

Nedavni tekst u časopisu Fortune govori o Naderu na sljedeći način: “Strast koja ga pokreće – a on je vrlo strastven čovjek – usmjerena je na uništavanje jasnog cilja njegove mržnje, a to je korporativna vlast…”

Apatija i nemoć biznisa

(…) Američki poslovni svijet [je] “jednostavno u problemima”; odgovori na veliki broj kritika bili su neučinkoviti i došlo je do stagnacije; nastupilo je vrijeme – doista, krajnji je čas – da se američki poslovni svijet svojom pameću, domišljatošću i svim drugim mogućim sredstvima suprotstavi onima koji ga žele uništiti.

Odgovornost izvršnih menadžera

(…) Ono što je najvažnije jest da poslovni ljudi shvate da je sada najvažnije da se preživi – da preživi ono što zovemo slobodno poduzetništvo, kao i sve ono što to znači po snagu i boljitak Amerike i slobode naših građana.

Nešto agresivniji pristup

Vrijeme je da američki poslovni svijet – onaj koji je pokazao da je u povijesti ljudskoga roda bio u stanju najviše proizvesti i utjecati na potrošačke odluke – svoje velike talente iskoristi u najvećoj mjeri za očuvanje samog poretka.

Kriza demokracije: Izvještaj o mogućnostima upravljanja demokracijom pred Trilateralnom komisijom, 1975.

Vitalnost i mogućnosti upravljanja američkom demokracijom

Šezdesetih godina svjedočili smo dramatičnoj obnovi demokratskog duha u Americi. Među dominantnijim trendovima tog desetljeća bilo je preispitivanje autoriteta etabliranih političkih, društvenih i ekonomskih institucija, sve veća umiješanost u poslove i kontrola tih institucija, reakcija na koncentraciju moći u izvršnoj vlasti Kongresa, države, ali i lokalnih vlasti. Uz to su ponovo postale zanimljive ideje o jednakosti intelektualaca i drugih elita, ideje o “javnom interesu”, o lobističkim skupinama, sve se više pažnje poklanjalo pravima i pružanju prilike manjinama i ženama, ne bi li više sudjelovali u političkom i ekonomskom životu, dok se sve jače kritiziralo one koji su imali ili za koje se samo mislilo da imaju veliko bogatstvo i moć. Bio je to duh protesta, duh jednakosti, želja da se istaknu i isprave nepravde širom cijele zemlje. Teme šezdesetih godina podsjećale su na težnje Andrewa Jacksona da demokraciji približi obične ljude, na težnje Progresivaca za novim otkrićima; te teme su u sebi utjelovljavale ideje i uvjerenja poznate još iz davne američke prošlosti, ali koje nikad nisu dosegle tako strastveni intenzitet kao što se to dogodilo šezdesetih. To je desetljeće posvjedočilo vitalnost demokratskih ideja. Bilo je to desetljeće demokratskih težnji i obnovljene potrebe za demokratskim egalitarizmom…

Šezdesete su godine svjedočile, naravno, i značajnom porastu drugih oblika građanske participacije, marševa, demonstracija, protestnih pokreta i raznih organizacija “s višim ciljem” (kao što su bile Common Cause, Nader grupe i ekolozi). Ekspanzija te participacije u društvu odrazila se na sve veću samoosviještenost crnaca, Indijanaca, Meksikanaca, raznih bjelačkih etničkih skupina, studenata i žena – koji su se na nove načine mobilizirali i organizirali, ne bi li postigli ono što su smatrali vlastitim udjelom u sudjelovanju i rezultatu.

(…) Ranije pasivne i neorganizirane skupine stanovništva sada su pokušavale zajedničkim naporima zatražiti svoja prava na nove mogućnosti, položaje, nagrade i privilegije, za koje ranije nisu smatrali da na njih imaju pravo (… ).

Postupno opadanje autoriteta vlasti

(…) Bit demokratskih težnji šezdesetih bila je u općem propitivanju postojećih sustava i autoriteta, kako javnih, tako i privatnih. U ovom ili onom obliku, ovo propitivanje se odrazilo i na odnose unutar obitelji i na fakultetima i u poslovnim krugovima, u javnim i privatnim društvima, u politici, u krugovima birokracije vlasti, kao i u vojsci. Ljudi više nisu osjećali da se moraju pokoravati onima koje su do tada smatrali sebi superiornima, ni po starosti, ni po statusu, činu, karakteru niti po talentu… Autoritetu koji se bazirao na hijerarhiji, znanju ili imovnom statusu, šezdesetih godina suprotstavio se demokratski i egalitarni duh vremena, tako da se sve to troje našlo na udaru.

Zaključci: Ususret uravnoteženoj demokraciji

(…) Al Smith je jednom primijetio da je “jedini lijek protiv nedaća demokracije uvođenje još više demokracije”. Naša analiza pokazuje da bi primjena ove metode u sadašnjem vremenu samo dolila ulje na vatru. Umjesto toga, vidljivo je da su neki problemi vlasti u Sjedinjenim Državama nastali upravo radi “pretjerane demokracije”, baš kao što je to lijepo objasnio David Donald govoreći o posljedicama Jacksonove revolucije koja je nesmotreno dovela do Građanskoga rata. Ono što je umjesto toga potrebno, jest demokracija znatno većeg stupnja umjerenosti.

Canton, Američka savezna država Georgija: Kad dr. Michael Anderson čuje da njegovi pacijenti slabijeg imovnog stanja imaju probleme u osnovnoj školi, obično im propiše vrlo moćan lijek: Adderall. Te pilule pomažu pri fokusiranju pažnje kod djece kod koje je zamijećen poremećaj hiperaktivnosti, poznat kao ADHD. Iako je to poremećaj koji ustanovljava sam dr. Anderson, on ga naziva “izmišljotinom” i “lošom isprikom” i propisivanjem pilula on liječi ono od čega misli da djeca doista pate – a to je slab uspjeh u neadekvatnim školama.

“Nemam mnogo izbora”, govori dr. Anderson, pedijatar koji brine o mnogim siromašnim obiteljima okruga Cherokee, sjeverno od Atlante. “Mi smo kao društvo donijeli odluku da je preskupo mijenjati djetetovu okolinu. Prema tome, moramo promijeniti dijete.” Dr. Anderson je jedan od mnogih zagovornika ideje koja među liječnicima stječe sve više simpatija. Oni su počeli propisivati stimulanse lošim učenicima po školama u kojima kronično nedostaje novaca – ali ne da bi nužno tretirali ADHD, nego da bi popravili njihov školski uspjeh.

Nije, međutim, jasno je li dr. Anderson predstavnik nekog rastućeg trenda. Ipak, neki stručnjaci bilježe da, kao što boljestojeći učenici uzimaju razna stimulativna sredstva kako bi dobili bolje ocjene u srednjim školama i na koledžima, tako razne medicinske preparate koriste i siromašniji učenici osnovnih škola koji imaju lošije ocjene i čiji roditelji žele da uspiju.

“Mi kao društvo nismo spremni kod djece i njihovih obitelji ulagati u vrlo učinkovite intervencije bez ikakve primjene farmaceutika”, govori dr. Ramesh Raghavan, znanstvenik koji se na Sveučilištu Washington u St. Louisu bavi mentalnim zdravljem djece, i stručnjak za propisivanje lijekova za djecu lošeg imovnog stanja. “Mi vrlo učinkovito tjeramo psihijatre na lokalnoj razini da koriste jedino sredstvo koje im je na raspolaganju, a to su psihotropni medikamenti.”