Nacional donosi pregled nekih od najboljih ratnih i ljubavnih filmova iz upravo objavljenog ‘Leksikona Yu filma’ autora Nenada Polimca koji, osim svog kritičarskog pogleda na kultne filmove i osobe jugoslavenske kinematografije, propituje i kakav je bio domet hrvatskih filmova, tko su bili vodeći autori i kako su se nosili s političkim pritiscima
U razdoblju od 1947. pa do 1990. snimljeno je nešto manje od 900 jugoslavenskih cjelovečernjih igranih filmova: iznimno popularni u sredinama u kojima su ponikli, neki od njih postigli su velik međunarodni uspjeh, a izvjestan broj njihovih autora i svjetski renome. “Leksikon YU filma” kritičarski je pregled najzanimljivijih ostvarenja, osoba i fenomena koji su obilježili tu kinematografiju. Za razliku od Poljske, Čehoslovačke ili Mađarske, Jugoslavija je imala skromnu filmsku tradiciju prije Drugoga svjetskog rata. Kako je došlo do toga da filmovi te kinematografije autsajdera počnu nizati nominacije za Oscara i dobivati pozivnice za velike strane festivale?
Poseban je naglasak na hrvatskom filmu koji je potkraj 50-ih godina prošloga stoljeća prvi stasao u relevantno filmsko središte, ali je njegov uspjeh nemoguće tumačiti bez jugoslavenskog konteksta. Kakav je domet vrhunskih ostvarenja hrvatske kinematografije u odnosu na srpske, bosanske i slovenske? Koja su najkreativnija razdoblja tih filmskih sredina, kako su se nosile s političkim pritiscima i tko su bili vodeći autori? Kakve su opreke između žanrovskog i autorskog filma, i koji su najvažniji trendovi?
“Leksikon YU filma” nudi odgovore na sva postavljena pitanja. Unatoč bogatoj produkciji dokumentaraca, animiranih, kratkih igranih i eksperimentalnih filmova, u fokusu knjige prvenstveno su ličnosti ključne za jugoslavenski dugi igrani film. Obuhvaćeno je razdoblje od 1947., kada je snimljena Slavica, pa do 1990., kada je održan zadnji festival jugoslavenskog igranog filma u Puli, a i jugoslavensko filmsko tržište definitivno se počinje raspadati.
Ne okreći se sine
Prvi veliki uspjeh Jadran filma na jugoslavenskoj razini (nagrada za režiju i Zlatna medalja “Arena” na pulskom festivalu izborena je u vrlo jakoj konkurenciji, u kojoj je bio i kanski laureat, slovenski film Dolina miru) isprva je kao tek završeni film izazvao zebnju kod šefova zagrebačkog poduzeća. Redatelj koji se dotad specijalizirao za filmove za djecu i mladež napravio je film o Zagrebu u razdoblju NDH bez karikiranja negativaca: njegov junak inženjer Novak (Sotlar) pobjegao je iz njemačkog zarobljeništva i nakon dugog izbivanja došao je po sina koji je u ustaškom internatu, gdje dječaka uče da su svi protivnici režima najgori zločinci. Stoga mu se ne usuđuje ni predstaviti, nego ga postupno pokušava pridobiti na svoju stranu. Znakovito je da ga bivša ljubavnica (Andres), čiji je partner sada njemački časnik, ne potkazu- je, nego upozorava na nova životna pravila. Na njegovoj strani su i roditelji njegova najboljeg prijatelja (Hanzlovsky), koji je sada s ustašama u Bosni. Kao i u većini dobrih američkih akcijskih filmova, nitko nije demoniziran, ni ustaški isljednici, a ni svećenici u internatu, pa gledatelj sam zaključuje tko je negativac, a tko nije. Povremeno – osobito u drugom dijelu filma – fabula je tako zapetljana da se ne zna tko je ustaški doušnik, a tko ilegalac. Zahvaljujući tom konceptu distance, Bauer je napravio vrlo slojevit ratni triler, u čijoj je jezgri čista melodrama hoće li sin napokon prepoznati oca i shvatiti da su ga pogrešno odgajali. S jako puno likova i lokacija, to je impresivno režiran film, čija je završna scena – motorkotač koji se okreće oko svoje osi – intrigantna metafora za prethodna zbivanja. Međunarodna distribucija bila mu je vrlo dobra, a otkupljen je između ostalih i za američko tržište.
Skupljači perja
U filmu Tri Romi s medvjedom svojevrstan su lajtmotiv, lutajući trubaduri, koji čine zabavnijim inače tjeskobne scene. Nimalo slučajno da ih je Petrović uzeo za protagoniste svoga najpoznatijeg i najuspjelijeg ostvarenja, prvog iz Jugoslavije koje je u Cannesu uspjelo izboriti značajno priznanje, veliku nagradu žirija (zajedno s filmom Josepha Loseyja Nesreća). Producent je za promociju na festivalu uložio pravo bogatstvo po tadašnjim standardima i nije požalio, jer ga je prodao posvuda (prikazivao se pod naslovom”Sreo sam i sretne Cigane”), a pomogle su i nominacije za Oscara i Zlatni globus. Poput seksa kod Makavejeva, ovdje komunikaciju sa stranim gledateljem ostvaruju upravo Romi, koji su građani svijeta: iako žive u socijalizmu, to se po maločemu može zaključiti. Imaju vlastita naselja s vlastitim životnim pravilima, opijaju se u krčmama i rado će iz obijesti dlanovima pritisnuti razbijene čaše, glazba im je fascinantna, a i sami izgledaju nevjerojatno živopisno, impulzivni su i potući će se bez oklijevanja. Petrović je smislio iznimno atraktivnu fabulu u čijem je središtu rat među”perjarima”, Romima koji se pogađaju sa seoskim gazdama pa i igumanijama za čerupanje gusaka i potom svoj plijen preprodaju. Kao u kakvome gangsterskom filmu, i ovdje postoji podjela teritorija, koje se protagonisti baš i ne drže, pa tako Beli Bora (fascinantni Bekim Fehmiu) izaziva na dvoboj Mirtu (Živojinović), što dovodi do najuzbudljivije scene u tom ostvarenju, obračuna u gusjem perju. To je narativno najzaokruženiji redateljev film, s nizom efektnih prizora i vizualnim prosedeom s kojim se u nas mogla mjeriti jedino Babajina Breza (isti direktor fotografije Tomislav Pinter) te vrlo dobrom međuigrom profesionalnih i neprofesionalnih glumaca.
Kad budem mrtav i beo
Živojin Pavlović gotovo je barokno režirao svoje filmove Povratak (1964./1966.) i Buđenje pacova, ali njegovo prvo ostvarenje koje je izborilo Zlatnu arenu u Puli (u žiriju su bili i Ante Peterlić i Vladimir Vuković) puno je jednostavnije postavljeno: kadrovi su i dalje dugi, ali kamera bez pretjeranih pomaka samo prati zbivanja u čijem je središtu neka vrsta antijunaka. To je Džimi Barka (probojna uloga Dragana Nikolića), sezonski radnik koji je upravo dobio otkaz jer mu je djevojka (Spasojević) zatrudnjela s omrznutim predradnikom (Aligrudić). Mladić nije bez šarma i lako se snalazi u ženskom društvu, lutajući bez emocija od jedne do druge prilike, dok ga kavanska pjevačica Duška (Sokić) ne uvjeri da se okuša u tom fahu: prvi nastup u nekoj vojarni prolazi dobro, jer je to amaterska priredba, ali kad se nađe u Beogradu na natjecanju mladih pjevača, shvati da nema nikakve šanse u takvoj konkurenciji. Za razliku od Michela Poiccarda (Belmondo) iz filma Do posljednjeg daha, on nije nikakav karizmatični gangster, jednostavno je fakin bez ikakva određenog cilja, koji pritom nije bešćutan prema bližnjima. Na izvjestan način on je idealni protagonist socijalizma bez ideala, ravnodušan prema uspjehu, ali i neuspjehu. Čuvena je završnica u kojoj on gine u poljskom zahodu, ustrijeljen iz puške – sličnu scenu snimio je Arthur Penn u Dvoboju na Missouriju, ali puno kasnije, 1976., a nešto slično ponovio je i Quentin Tarantino u Mrskoj osmorci. Film i danas izgleda iznimno moderno i nalazi se na mnogim listama najboljih filmova svih vremena bivše Jugoslavije.
Bitka na Neretvi
Kozara je bila jugoslavenski ratni spektakl napravljen prvenstveno za domaće tržište koji je imao uspjeha i u svijetu, ali novi Bulajićev megaprojekt realiziran je kao međunarodna produkcija sa zamjernim brojem poznatih stranih glumaca. Financiran je iz najrazličitijih izvora, uz pozamašnu pomoć Jugoslavenske narodne armije, a cijena mu je navodno iznosila 12 milijuna dolara (današnjih 60 do 100 milijuna). U tematskom središtu bila je tzv. Četvrta ofenziva, kojom su Nijemci i njihovi saveznici pokušali uništiti partizane koncentrirane u dolini Neretve, čije je kretanje otežavao velik broj ranjenika. Upravo zbog usmjerenosti na strano tržište izostala su uobičajena karikiranja njemačkih i talijanskih vojnika, pa je Krüger odigrao prilično slojevit lik njemačkog časnika koji zna cijeniti hrabrost i moral protivnika, dok Dawson tumači talijanskog zapovjednika, čija je smrt jedna od najboljih scena filma. Dio filma usmjeren na partizane znatno je manje zanimljiv, u pitanju je rutinska ratna kronika s poprilično patosa (osobito kada protagonisti postanu tifusari), međutim, računalo se da će pučki štih priče zadovoljiti publiku. Produkcijski je impresivan, kao vrlo uvjerljiva i raskošna ratna freska, s vrlo dobrom kamerom Tomislava Pintera. Film je u Jugoslaviji probio sve rekorde gledanosti (donekle i stoga što je bilo puno predstava organiziranih za škole, vojsku i radne kolektive), međutim, bio je i te kako gledan i u Zapadnoj Europi, jer su se za dobru distribuciju pobrinuli njegovi strani koproducenti. Dužine filma variraju, njemačka verzija je 20-ak minuta kraća, dok ona za englesko tržište – za koju je posebnu glazbu skladao legendarni Bernard Herrmann – iznosi samo 106 minuta. Film je nominiran za Oscara, a 2010. je na moskovskom filmskom festivalu proglašen jednim od deset najboljih ratnih filmova svih vremena. Na pulskom festivalu 1970. prikazan je izvan konkurencije, jer se smatralo da se ne može natjecati s „običnim“ jugoslavenskim filmovima, a dio kritike sklon autor- skom filmu ionako ga je ocijenio izrazito negativno. Postoje dvojbe je li najspektakularnija scena – rušenje mosta na Neretvi – stvarna ili simulirana? Navodno je prava eksplozija izazvala previše prašine i dima, što je smetalo kameri, pa je taj događaj kasnije dočaran uz pomoć makete.
Imam dvije mame i dva tate
Krešo Golik više od deset godina nije mogao raditi duge igrane filmove, od sredine pedesetih bio je na crnoj listi zbog naknadno otkrivenih političkih “grijeha”iz mladosti (u tjedniku “Ustaša”1943. dobio je drugu nagradu za pripovijetku “Ustaša se živ ne predaje“), u tom razdoblju jedino je u Sloveniji zajedno s poznatim dramatičarom Andrejem Hiengom potpisao ratnu dramu Kala (1958.), ali tko zna kako bi izgledala njegova karijera da mu je dopušteno nastaviti je? Djevojka i hrast iz 1955. svojom je stiliziranošću i izvjesnom ukočenošću bila korak unatrag u odnosu na Plavi 9, a tijekom prisilne stanke redatelj se zbližio s Brankom Bauerom i radio kao pomoćnik režije na nekima od njegovih ponajboljih filmova. Kada je dobio “zeleno svjetlo”za povratak na redateljsku scenu, odabrao je kao predložak roman Mirjam Tušek koji ga je zaintrigirao zanimljivom obiteljskom situacijom u dramskom središtu u kojoj rastavljena žena (Oremović) i dalje komunicira sa svojim suprugom (Bašić), ali dok je on uspješan biznismen, ona se udala za skromnoga flautista (Šovagović). U drugom braku ima dvoje djece (Radolfi, Žganec), a njezin sin iz prvog braka (Galo) više se zanima za svoju atraktivnu maćehu (Čukić) nego za bilo što drugo. Film bi se mogao smatrati i komedijom da nije povremeno neugodnih scena koje kao da su posuđene iz života. Golik se trijumfalno vratio u kinematografiju – osvježavajući realizam s puno humora i ironije imao je odjeka i u kinima, a na pulskom festivalu dobio je treću nagradu, Srebrnu arenu, Mia Oremović dobila je Zlatnu arenu, a Ivica Rajković također “zlato“za snimateljski rad.
U gori raste zelen bor
Autor Kad čuješ zvona procijenio je da u “Ratnom dnevniku” Ivana Šibla ima još filmskog štofa, pa je po njemu napravio i svoj naredni film tog žanra. U osnovi, dramska situacija bila je vrlo slična onoj iz prethodnog ostvarenja, partizanski politički komesar Ivan (Vidović – sinkronizirao ga je Zvonimir Črnko) iz Zagreba stiže na Baniju u sredinu u kojoj se najbolje ne snalazi, ali dok su seljaci iz Kad čuješ zvona nerado napuštali domove i borili se samo u neposrednoj blizini svojih ognjišta, ovdje su u već organiziranim partizanskim odredima koji zauzimaju ustaška uporišta daleko od njihovih kuća. Scene u kojima se Ivan prisjeća supruge koja je na rubu živčanog sloma zbog njegove ilegalne djelatnosti puno su bliže stvarnoj Šiblovoj biografiji negoli one u Kad čuješ zvona, gdje Gara zahvaljujući razmjeni uspije izbaviti komesarovu ženu i dijete iz ustaškog zatvora. Ivan je u neprestanom sukobu s komandantom Dikanom (Dvornik), ali taj je odnos čisti “déjà vu” u odnosu na prethodni film, a mora se priznati i da su Buzančić i Vuisić bili puno dojmljiviji u vrlo sličnim ulogama. Ipak, Vrdoljaka je ovaj put zanimalo nešto drugo, u vrlo liberalnoj atmosferi Hrvatskog proljeća usudio se prikazati ustaše i domobrane kao obične ljude koji su se našli u ratnom kovitlacu te krajnje netipično profilirati lik domobranskog satnika (Charles Millot odnosno Veljko Milojević), vojnika srpske nacionalnosti u službi NDH. Tipičan je odgovor lika koga igra Zvonko Lepetić na pitanje zašto stalno svira i pjeva pjesmu “U gori raste zelen bor“:
“Zato što se sviđa i jednoj i drugoj strani.” Efektna je Šerbedžijina epizoda kao domobranskog satnika koji iz inata odbije predati utvrđeno mjesto i zato završi pred streljačkim vodom. Film je u Puli dobio Veliku srebrnu arenu, Boris Dvornik nagrađen je Srebrnom arenom za mušku ulogu (i za film Opklada), a u jugoslavenskim kinima bio je veliki hit, skupivši više od pola milijuna gledatelja.
Valter brani Sarajevo
Kad god su na programu, partizanski filmovi, najpopularniji žanr kinematografije bivše Jugoslavije, postižu visoku gledanost. Bilo bi zanimljivo napraviti anketu koji od njih danas ima najviše poklonika, ali na pobjedničkom postolju našao bi se po svoj prilici megahit Hajrudina “Šibe” Krvavca. Nostalgični napisi o njemu nikako ne jenjavaju, premijera u sarajevskoj Skenderiji u proljeće 1972. bila je trijumfalna, a Bata Živojinović u bezbroj je navrata upozorio da je taj film u Kini i danas veliki fenomen, bez premca najgledaniji ratni akcić, po kojem su se nazivala djeca, ulice, ali i marka piva s glumčevim likom. Dakako, pomoglo mu je to što se u Kini tada nisu uvozili američki filmovi, a jugoslavenska kopija holivudskih atrakcija pokazala se pravom stvari. Posebna je poslastica verzija na kineskom koju već duže vrijeme možete pogledati na YouTubeu. Zgodan je i podatak da je u tom filmu kao 16-godišnjak debitirao kasniji kanski laureat Emir Kusturica u sićušnoj epizodi mladog ilegalca. Uostalom, debitantski album Zabranjenog pušenja, grupe u kojoj je poslije i on svirao, zvao se “Das ist Walter”. Nastao između dva partizanska blockbustera, Bitke na Neretvi i Sutjeske, film se za razliku od njih i ne trudi oko bilo kakve povijesne relevantnosti. Bitni su samo napetost i akcija, a sve drugo je u drugom planu. Je li ilegalac po imenu Valter stvarno postojao? Navodno jest, zvao se Vladimir Perić, a ratni nadimak bio mu je Valter. Operacija Laufer, koja je označavala povlačenje njemačkih jedinica s juga Europe preko Sarajeva i sudeći po filmu završila potpunim slomom, svakako je čista izmišljotina, a znakovito je i to što se ni u jednom trenutku ne spominje da je taj grad bio sastavnim dijelom NDH. Nema u njemu pripadnika Handžar divizije ni ustaša, međusobno se bore samo Nijemci i partizani, što je dostatan dokaz da su zbivanja dignuta na mitološku razinu. Film ima dva jako različita dijela. Prvi je vrlo sličan prethodnim Krvavčevim ostvarenjima, dinamika se postiže neprestanim mijenjanjem identiteta, nikad ne znate tko je ilegalac, a tko njemački agent, ima i jedna scena u bolnici sa zamjenom ranjenika koje se ne bi postidio ni neki njemački ili francuski triler toga razdoblja, dosta je efektna potjera motocikla i automobila, a žestoko se puca i u Gazi Husrevbegovoj džamiji, što bi se danas smatralo krajnje nepriličnim. Ima tu i dosta patetike, stereotipa iz tadašnjih partizanskih filmova, a ni glazba Bojana Adamiča, najproduktivnijeg jugoslavenskog filmskog skladatelja i stalnog Krvavčeva suradnika, baš ne oduševljava. Ipak, kad počne famozna operacija Laufer, Valter kao da se prebacuje u “petu brzinu”, a i Adamičev soundtrack odjednom počinje zvučati holivudski. Scenografija njemačkog skladišta benzina izravno je prepisana iz serijala o Jamesu Bondu, lakoća kojom Bata Živojinović, Ljubiša Samardžić i Slobodan Dimitrijević mijenjaju uniforme i napokon završe kao strojovođe u njemačkoj lokomotivi bliža je stripu negoli filmu, dok borba s Nijemcima na krovovima jurećeg vlaka nadilazi sve što je dotad viđeno u jugoslavenskoj kinematografiji. Nimalo slučajno, Krvavac je prije toga pažljivo pogledao u montaži američki ratni film Ekspres pukovnika Ryana s Frankom Sinatrom i neke scene preuzeo od kadra do kadra. Zbog te uzbudljive završnice Valter brani Sarajevo postigao je takav uspjeh i zbilja zaslužuje titulu najvažnijeg partizanskog filma u povijesti jugoslavenske kinematografije.
Samo jednom se ljubi
Isprva je slovio kao vrlo kontroverzan film, govorilo se i o eventualnoj zabrani, raspravljalo s Ivicom Račanom, tadašnjim “komesarom za kulturu” CK SKH, međutim, sve je zamrlo nakon što je film primljen u Cannes, u prestižni prateći program “Izvjestan pogled” (te godine u njemu je prikazan i Ko to tamo peva), kasnija pulska premijera bila je velik uspjeh, istina, film je dobio samo Zlatnu arenu za kameru, ali malo je tko ozbiljno uzimao tadašnjeg pobjednika Pad Italije Lordana Zafranovića, jer se njegovo nagrađivanje smatralo političkom direktivom. Još je važnije bilo da je to bio prvi Grlićev veliki hit, samo u Zagrebu vidjelo ga je 130 tisuća gledatelja, a u Srbiji više od 320 tisuća. Film je imao dva velika aduta, njegovi protagonisti Tomislav (Manojlović), Vule (Budiščak) i Mirko (Sokolović) pripadnici su partizanske elite koja je u poratnom razdoblju u gradiću pokraj Zagreba (snimalo se u Samoboru) sebi dijelila funkcije, kuće i stanove. Takve protagoniste nismo često imali prilike vidjeti na ekranu, ako i jesmo, onda su to bile vrlo ušminkane verzije stvarnih zbivanja. Tomislav je pripadnik tajne policije, neobuzdan, ali nekorumpiran, što se za Mirka ne bi moglo reći jer podliježe prvim iskušenjima u trgovanju s inozemstvom, dok Vule pokušava držati balans između njih dvojice. Drugi veliki adut je romansa Tomislava i balerine Bebe (Milosavljević), zasnovana na memoarskim zapisima plesačice Ruže Jurković, koja je rezultirala nekolicinom erotskih scena, znatno provokativnijih od tadašnjih standarda jugoslavenske kinematografije. Naslov je posuđen od istoimene pjesme Maria Kinela u izvedbi Ive Robića (pjevač se i pojavljuje u završnici), dok u jednoj od sporednih uloga nastupa poznati švedski glumac Erland Josephson, tih godina često prisutan u domaćim filmovima. Koliko god provokativan, film je ipak povlađivao tadašnjem sistemu karikaturalnim prikazom razvlaštene građanske klase i klera: scena u kojoj Tomislav tjera orkestar tamburica da svira “Budi se Istok i Zapad” dok u pozadini prolazi katolička procesija ipak se morala svidjeti Ivici Račanu.
Okupacija u 26 slika
Činilo se nevjerojatnim da film redatelja koji je nekoć pripadao splitskom krugu autora eksperimentalnog filma pogleda u jugoslavenskim kinima gotovo milijun gledatelja, ali tako je ispalo. Lordan Zafranović predstavio je novi model partizanskog filma koji je zaintrigirao kako državni establišment tako i široku publiku. Nije to bilo nešto poput Bitke na Neretvi ili Sutjeske, umjesto po bosanskim ili crnogorskim brdima odigravao se na prekrasnim dubrovačkim lokacijama, sve je u njemu bilo otmjeno i rafinirano, dakako, i poprilično dekadentno, pogotovo kad je talijanski okupator došao na vlast, a kad se publika već uljuljkala u taj koktel vizualnih ljepota i seksa, uslijedio je šok – prilično dugačka scena ustaškog divljanja u autobusu nad nemoćnim žrtvama. Model je bio poznat, razrađivali su ga talijanski redatelji 70-ih, poput Bernarda Bertoluccija (Dvadeseto stoljeće) i Piera Paola Pasolinija (Salò ili 120 dana Sodome), ali u jugoslavenskoj kinematografiji bio je novina i zato je imao takav odjek. Protagonist je mladi dubrovački gospar Niko (Lasić), čija se sestra Ane (Poberžnik) upravo treba udati za njegova najboljeg prijatelja Tonija (Štrljić), sklonog fašistima, a posljednji član dotad nerazdvojnog trolista Miho (Klemenc), odjednom je nepoželjan jer je Židov. Sve se odigrava prema predviđanjima, Niko prilazi ilegalcima, Toni ne shvaća u što srlja, a Miho se jedva nekako uspije spasiti. Fabula je bila krajnje ideološki prihvatljiva i podobna, jedino je bilo zanimljivo što se Zafranović povremeno diskretno poigrao subverzivnim motivima homoerotike i incesta. Na vizualni prosede znatno je utjecao direktor fotografije Godina, samo što je on koncept tabloa puno intrigantnije elaborirao u filmovima Slike iz života udarnika i Žena s krajolikom, jer je surađivao s talentiranijim filmašima. Zafranovićev je redateljski postupak, naime, karakterizirao manirizam, ali to je malo komu tada smetalo. Film je u Puli osvojio Veliku zlatnu arenu i Srebrnu arenu za režiju i kameru, naredne godine primljen je u Cannes u službeni program, ali je projekcija završila neslavno zbog sveopćeg fućkanja na scenu ustaškog klanja u autobusu.
Komentari