Naposljetku mi je pisao. Nakon više od godinu dana, napada tifusa i metka u koljenu, moj je šef gledao televiziju, pomislio je da sam oteta Talijanka ja i pisao mi je: “Ali ako si online, nije valjda da tvitaš otmicu?”

Navečer se vratiš — iako u Siriji “vratiti se” nije točan glagol, s tim granatama koje pljušte posvuda, i prašinom i gladi i strahom — navečer se zaustaviš u pobunjeničkoj bazi usred pakla, i nadaš se da te na mejlu čeka prijateljska riječ, nježnost: a čeka te samo Elena koja je za praznike kod tebe i osam ti je puta, ni manje ni više, napisala “Hitno!” jer traži iskaznicu za saunu. Ostalo su samo poruke rijetkih čitatelja, poput ove Paolove: “Sjajan tekst, podsjeća na vašu knjigu o Iraku” — samo što moja knjiga nije o Iraku, nego o Kosovu.

Ne znam. Iskreno, jedino što sam shvatila je da ljudi imaju neku romantičnu predodžbu o freelanceru koji se odriče sigurne plaće u zamjenu za slobodu da prati priče koje želi pratiti. A zapravo uopće nisi slobodan. Naprotiv, robuješ vijestima s naslovnice. Jedino što mogu raditi je biti u Siriji. Odnosno biti ondje gdje nitko ne želi biti — u Alepu je drugi jezik nakon talijanskog španjolski, jer Grci više nemaju ni za avionsku kartu. Točnije, ne u Alepu, nego na frontu. Jer ionako žele od tebe samo krv, samo bombe. Ako napišeš tekst o islamistima, o njihovoj mreži društvenih aktivnosti, razlozima njihova uspjeha, tekst mnogo zahtjevniji od fronta u kojem pokušaš nešto i objasniti, a ne samo potresti, odgovore ti: “Pa ovdje u 6 000 znakova nitko nije poginuo.”

Zapravo sam to trebala shvatiti onda kad su me tražili tekst iz Gaze, jer su Gazu bombardirali kao i obično i jer Gazu ionako, stajalo je u mejlu, znaš napamet: nema veze što si u Alepu. A ja sam pak završila u Siriji jer sam u Timeu vidjela fotografije tog tipa, Alessija Romenzija, koji se zavukao u vodovod i izašao u Homsu dok još nitko nije znao da Homs postoji. Vidjela sam te fotografije jednog dana dok sam slušala Radiohead. Kunem se, vidjela sam te odlučne poglede, poglede koji su se lijepili za mene jer je Homs bio pod opsadom a Asad ih je ubijao jednog po jednog, kunem se, a nitko nije ni znao da Homs postoji: te su mi fotografije probudile savjest, jedino što sam na kraju mogla reći je “moram ići u Siriju”. Najviše frustrira to što nema razlike pišeš li iz Rima ili iz Alepa. Svejedno ti plate 70 dolara po tekstu. Čak i ondje gdje sve košta trostruko više, jer se u ratu špekulira na svemu, primjerice, za noćenje u Alepu, pod vatrom minobacača, za madrac na tlu i žutu vodu od koje ti se sutra vrati tifus platiš 50 dolara. Auto, 250 dolara dnevno. Na kraju riskiraš više, ne manje. Jer ne samo da ne možeš platiti skoro tisuću dolara mjesečno za osiguranje, nego si uopće ne možeš priuštiti fiksera, lokalca koji ti rješava logistiku, ne možeš si priuštiti prevoditelja, nađeš se u nepoznatim gradovima posve sâm. Pod mecima. U redakcijama su savršeno svjesni da te sa 70 dolara po tekstu prisiljavaju da na svemu štediš i nadaš se smrti ako te ustrijele, jer si ne možeš priuštiti da budeš ranjen: a tekst će svejedno otkupiti. Iako nikad ne bi kupili Nike loptu koju je sašio pakistanski dječak. Kao onaj put u Castelvolturnu na štrajku ilegalnih nadničara, kad sam dobila ovaj mejl: “Želim zgrožen tekst! 50 eura! Dobivaju 50 eura dnevno! Pa kakav je ovo svijet?” — a svi smo mi bili tamo za dvadeset eura po tekstu.

Postoji ogromna zabluda u vezi novih tehnologija: da je informacija brzina, utrka tko će prvi zabiti zastavu na mjesec. Pa je tako jasno da su agencije poput Reutersa nepobjedive. No to je autodestruktivna logika jer ti je materijal standardiziran i tvoje novine nemaju više ništa jedinstveno, ništa što bi bilo vrijedno plaćanja. Za vijesti imam internet. Besplatan. Od novina tražim više, tražim analizu, produbljenje — pokušavam shvatiti, ne samo saznati. Jer današnja je kriza novinska, ne čitateljska: čitatelja ima, i suprotno onome što misle urednici, ti su čitatelji pametni, žele pametne stvari. Jednostavnost, ali ne i pojednostavljivanje — jer svaki put kad objavim neki poseban tekst, uvijek dobijem tih deset mejlova od ljudi koji kažu: “Da, sjajan tekst, odlično osvježenje, ali ja želim shvatiti što se događa u Siriji” a ja im tako želim odgovoriti da ne mogu napraviti analizu jer mi svaki pokušaj analize bace u smeće i kažu “A tko si ti da radiš analize?”, iako imam dvije diplome, postdiplomski, dvije knjige i deset godina raznih ratova za sobom, a moja je mladost, iskreno, završila kad su ratovi počeli. Istina je da smo mi freelanceri novinari drugog reda. Iako su u Siriji samo freelanceri, jer je sirijski rat podmukao, prošlostoljetni rat, rovovski rat koji se vodi puškama, ne dronovima: rat za svaki metar, za svaku ulicu, i bojiš se, jebote, bojiš se jer dok pišeš na svom iPadu sve oko tebe eksplodira — a ipak se ponašaju prema tebi kao prema balavcu. Snimiš fotografiju za naslovnicu i kažu ti: “Samo si se našao na pravom mjestu u pravom trenutku”, napišeš ekskluzivu, kao onu iz džamije u koju smo prvi ušli sa Stanleyjem i kažu ti: “A kako da opravdam to što moj dopisnik nije uspio ući a ti jesi?” Jedan mi je napisao: “Otkupit ću ga, ali neka ga on potpiše.”

K tome sam žena, i uvijek žele da pišem o ženama. Nema veze što su me, onda kad nisam imala veo pod kacigom a unutra su bili samo muškarci, ostavili pod granatama. Nema veze. A to je zapravo moj najcitiraniji tekst. No to je bilo samo jednom: svi ostali novinari su muškarci, i iskreno, oni su ti koji ti ponavljaju da nisi dovoljno pokrivena, da ne sjediš dovoljno pristojno, da ti pogled nije dovoljno krotak, da ne poštuješ dovoljno lokalnu kulturu — iako oni nisu nikad otvorili Kuran. Nema to veze s velom, dakle. Poput Jonathana one večeri: sve su bombardirali, a ja sam stajala u kutu i izgledala prestravljeno — kako bih drugačije trebala izgledati ako za minutu mogu poginuti? — a Jonathan me pogleda i kaže: “Ženama ovdje nije mjesto.” I što reći nekom takvom? “Idiote, nikome ovdje nije mjesto.” Moj je strah samo znak mentalnog zdravlja, jer Alep pršti barutom i testosteronom a svi su traumatizirani, Henri govori samo o ratu, Ryan je na amfetaminima, ali kod svakog osakaćenog djeteta dođu samo do tebe i pitaju: “Kako si?” Jer ti si žensko i krhka si, a tebi dođe da kažeš: “Kao i ti.” Jer svaki put kad izgledam povrijeđeno zapravo se branim, izvlačim na površinu svaku emociju, svaki osjećaj: to me spašava.

Jer Sirija je ustvari ludnica. Onaj tamo nije našao posao pa se pridružio al-Kaidi, a majka ga slijedi po Alepu da ga izmlati tavom, na frontu je i jedan japanski turist koji je zapravo na odmoru, kunem se, u Alepu postoji i japanski turist na frontu, zove se Toshifumi Fujimoto i kaže da mu trebaju dva tjedna adrenalina godišnje. Tu je i Šveđanin, friško diplomirani pravnik koji je došao skupiti dokaze o ratnim zločinima s kemijskom i rokovnikom, a do Damaska želi ići autostopom. Ili američki glazbenici s bradama poput Bin Ladenove, kažu da tako izgledaju kao Sirijci, iako su plavi i visoki dva metra, i ponijeli su lijekove za malariju iako u Alepu malarije nema ni za lijek, i žele ih dijeliti uz svirku, poput čarobne frule. Da ne spominjem razne službenike un-ovih agencija, kojima kažeš: “Imamo dječaka s lišmaniozom, možemo li ga liječiti u Turskoj?” “Ne, ne možemo”, ispričavaju se u mejlu, “to je jedno dijete a mi se možemo baviti samo djecom općenito.”

A tu smo i mi. Ratni si novinar i na kraju si uvijek bolji od drugih, zar ne? Držiš se poput neustrašivog junaka, ti koji riskiraš život da daš glas onima koji ga nemaju. Zaštitnik najslabijih, ti koji si vidio ono što drugi nikad neće, ti si vrelo anegdota, natječu se kod koga ćeš doći na večeru jer si kul gost — a onda dođeš ovdje i posvuda nailaziš na okolišanje. I posvuda ova mantra: it’s a secret, it’s a secret. Jer umjesto da se umrežimo, da se odupremo, okupimo u sindikat jer je ionako dovoljno teško, jedni smo drugima najgori neprijatelji. Razlog za 70 dolara po tekstu nije to što nedostaje sredstava, jer se sredstva za tekstove o Berlusconijevim prijateljicama uvijek nađu. Pravi je razlog to što ti tražiš 100 a netko ga je spreman prodati za 70. Jedni smo drugima najžešća konkurencija, nikakve suradnje ni pomoći — kao Beatriz, koja me u travnju, kako bi jedina pisala o nekom prosvjedu, poslala u krivu ulicu, među snajperiste: među snajperiste zbog jednog u nizu prosvjeda. Jer tvrdimo da smo ovdje iz istog razloga kao Romenzi, da jednom više nitko ne može reći “Ali ja nisam znao”, a zapravo smo ovdje samo zbog nagrada, zbog dva retka od urednika, zbog prostora. Svi ovi fotografi ganjaju samo pojedinačne snimke, ikone, ne mare oni za kontinuitet, pripovjednu cjelinu, za potpunu sliku — kažem fotografi jer su svi reporteri u udobnosti Turske, gotovo svi, opruženi na divanima i pišu ono što su im ispričali fotografi. Koprcamo se ovdje sami kao da u rukama imamo tekst za Pulitzera a zapravo nemamo ama baš ništa, ograničava nas režim koji će ti odobriti vizu samo ako si protiv pobunjenika, a nije ni da si s pobunjenicima slobodan, vidiš samo ono što žele da vidiš, isto kao i režim. Istina je da smo podbacili, čitatelji se nakon dvije godine jedva sjećaju gdje je Damask, a o Siriji svijet nagonski kaže: “Onaj nered od Sirije”. Jer se o Siriji ne razumije ništa, samo krv, krv, krv i zbog toga nas Sirijci preziru. Kao ona fotografija dječaka s cigaretom i kalašnjikovom: očito je da je lažna, no sad je u svim novinama, i svi viču “Ti Sirijci! Ti Arapi! Kakvi divljaci!” A ako su me u početku i zaustavljali u Alepu i govorili mi “Hvala, hvala što svijetu pokazuješ Asadove zločine”, posljednji put kad me netko zaustavio rekao mi je: “Srami se.”

Jer, da sam zaista shvatila nešto o ovom ratu, ja se prva u životu ne bih bojala voljeti, usuditi se. Da sam barem zaista shvatila nešto o Siriji, o ovom životu koji možda za minutu završava, umjesto da se stišćem uza zid u svom vlažnom i mračnom kutu, dok sve uokolo eksplodira i ruši se, i po tisućiti put očajno oplakujem sve što se nisam usudila reći, sad kad je kasno, kasno je za sve. Kako sam mogla izgubiti ono najljepše što sam imala? To je jedino što u ratu vrijedi ispričati, jedini tekst koji sam zaista trebala napisati, sad kad je kasno, umjesto da se zamaram pobunjenicima, lojalistima, sunitima, šijitima, jedina priča koju sam trebala shvatiti ostala mi je zapletena među prstima: vi koji možete, vi koji ćete sutra biti živi, što čekate? Zašto ne volite dovoljno? Jedino što sam trebala zapisati, iz svojih ruševina, da sam barem zaista nešto shvatila: vi koji imate sve, zašto se toliko bojite?

Istina je zapravo da i nakon mjeseci u Siriji o njoj imaš samo nejasnu predodžbu. Uglavnom zato što si prisiljen izabrati. Izabrati hoćeš li pokriti Asadovu ili pobunjeničku Siriju. Praktički je nemoguće dobiti vizu od Asada. Odnosno, moguće je ako se zadovoljiš lutanjem po kafićima Damaska i pisanjem pod anestezijom. Pisanjem o teniskim klubovima, o bankaru koji te uvjerava da je u Damasku sve normalno, možda je, eto, navečer nešto tužnije nego inače, u restoranima nema svježe ribe kao nekad. 110 000 mrtvih. Zabranjen je ulaz u Kusair, u Homs. U Latakiju, Asssadov grad, da upoznaš malo te alavite. Čak i u predgrađe Damaska, u kojem se ratuje kao što se ratuje u Alepu — sve eksplodira i ruši se. Zabranjen ulaz. Ali nije da je drukčije s pobunjenicima. Ne samo jer kontroliraju tek raspršene odsječke teritorija, pa je tako rat u Dari, na jugu na granici s Jordanom, takoreći drugi rat, s drugim brigadama, u drugom svijetu. No imaju i oni svoje crvene zone. Recimo: Atmeh, granica preko koje prelaze islamisti. Prelaziš i ti, na putu za Alep, ali ne smiješ se zaustaviti. Zabranjeno je.

I tako, iako si tu mjesecima, istina je da o Siriji imaš samo nejasnu predodžbu.

Uostalom, Alep je samo Alep. O ostatku Sirije čitaš u novinama, kao da si u Gvatemali. U Andama. Istina je daleko čak i kad si u Siriji.

LJETO — lipanj 2013.

Trčimo. Brzo trčimo po uništenim, srušenim kućama Saladina, punim miševa i osušene krvi, brzo trčimo iz kuće u kuću kroz rupe u temeljima za snajperiste, preko razvaljenih zidova, iz prostorije u prostoriju, brzo trčimo, trčimo kroz te zapaljene stanove pune netaknutih predmeta, još su na mjestu, samo su posivjeli od prašine. Trčimo iz prostorije u prostoriju, s kata na kat, najednom neke stepenice koje nigdje ne vode, jer sve se osim njih urušilo, nestalo, zađeš za ugao i najednom nema više ničega, samo ruševine, samo još ruševina pa se okrenemo, brzo trčimo, helikopter nam je nad glavama, zvuk je sve bliži. Oko nas su samo granate, meci, granate i meci i mi trčimo, iz kuće u kuću, brzo trčimo, trčimo po svim tim spaljenim, netaknutim truplima prekrivenim pepelom, cijela obitelj za večerom, skroz pocrnjela. U prostoriji je sve uobičajeno, sve je na svom mjestu, svijećnjak, kauč, vitrina s porculanom, sat, sve netaknuto, samo što je sve posivjelo od prašine, i tih šest čitavih leševa za stolom, još čavrljaju s vilicama u ruci, tih šest spaljenih leševa razrogačenih očiju, praznih jabučica, tih šest kostura, a mi trčimo, trčimo, helikopter vreba tik nad ulicama i traži nas, traži posljednje preživjele ovdje unutra, dok sve uokolo eksplodira i ruši se. Samo taj helikopter koji nas traži, samo mi koji brzo trčimo iz prostorije u prostoriju, s kata na kat, i ne smijemo se zaustaviti jer, zaustaviš li se prije nego što skreneš, prije nego što naletiš na još jedne stepenice, zaustaviš li se da se uvjeriš da nema snajperista s druge strane, netko će te u ruševinama zgrabiti, zgrabit će te za gležanj i povući te na tlo. Ta te tijela traže vode, preklinju te i stišću ti gležnjeve, povlače te na tlo, no helikopter nam je nad glavama i traži nas, vidio nas je. Moramo samo trčati, brzo trčati jer nam se sad još jedan avion prijeteći približava, juri prema nama. Svjetlo.

Tri i trideset sedam. Tri i trideset sedam je, tri i trideset sedam.

Bor. Bor pod prozorom. Ljuljačka, brežuljci.

Ramala, opet Ramala. Mjesecima ne spavam, mjesecima se budim uvijek u isto vrijeme.

“Volim krenuti od neke riječi”, pisao mi je Federico, “pa joj pridružiti druge po slobodnoj asocijaciji. Napisao mi je: Nježno, Prirodno, Svježe, Obojeno, Lebdeće.

Pisao mi je iz Newcastlea, predaje drevnu povijest na fakultetu. Čitatelji su ponekad čudni: zamolio me da mu pošaljem po jednu riječ za svako slovo abecede. Uostalom, ovdje sam radi njih, radi čitatelja, štoviše s njima sam ovdje, jer su, uostalom, oni dio onog što pišem, oni su ti koji dovršavaju tekst, daju mu svrhu, vrijednost: oni su dio mene. I tako sam, iako su čitatelji ponekad čudni, smislila po jednu riječ za svako slovo abecede, po slobodnoj asocijaciji.

Rat. R kao Rat. R kao Režim i Rana, A kao Avion, H kao Helikopter, H kao Hladnoća, M kao Minobacač i Meso, F kao Front, L kao Leš, B kao Bol, N kao Neprilagođen, G kao Glad i Geler, P kao Pobunjenici, N kao Neprilagođen i Nedostatan, T kao Truplo i Tenk i Tifus, K kao Krv, K kao Krvoproliće, K kao Krivnja, K kao Kalašnjikov, K kao Krah, K kao Kostur.

S kao Samoća i Smrt. S kao Smrt i Strah i Samoća.

Samoća.

Pročitala sam popis i došla u Ramalu jer je ovdje počeo moj Bliski istok. Trebala sam ostati tri mjeseca zbog završnog rada na postdiplomskom studiju Human Rights and Conflict Management: ostala sam tri godine. Kad pomislim na dom, bilo gdje u svijetu, kad pomislim gdje mi je najprirodnije biti strankinjom, kako bi rekao Calvino, pomislim na Ramalu. Pomislim na Izrael i Palestinu.

I tako sam se vratila ovamo nakon više od dvije godine.

Jer mi se, kad sam u Ramali, čini da se ne zamaram sitnicama, da se ne gubim. Kad razgovaram s Izraelcima i Palestincima uvijek osjećam neku dubinu, poniranje. U tom suživotu s Drugim — u tom ovdašnjem svakodnevnom suočavanju sa životom, s golim životom. Slobodu, dostojanstvo, poistovjećenje. S onim što jesam. Hrabrost i strah. Ta mogućnost svakodnevnog izbora, i mogućnost da svakodnevno budem poput pjesme Grace U2, i da pretvaram bol ne u mržnju i gorčinu, u štit, u barijeru i napad, nego u otvorenost prema drugima, u razumijevanje. U nježnost i ljepotu. Krhkost. She makes beauty out of ugly things… Ta sposobnost vječnog uzvraćanja ljepotom, and what left a mark, ono što te ranilo, ono što te obilježilo, no longer stings, više ne boli. Grace. Tako se zove ta pjesma i to je jedino što želim biti u životu.

Samo što sam se izgubila, ali ne znam gdje.

Počinjem nalikovati drugima, onima koje toliko kritiziram. Iste dramatične rečenice, ista površnost. Kad planiram tekstove, kad odlučujem o čemu ću pisati, počinjem stvarati likove umjesto osoba. Počinjem unaprijed znati što ću napisati. Što ću pronaći. Počinjem vidjeti stalno iste stvari, koristiti stalno iste riječi, iste pridjeve. Počinjem uopćavati, prestajem osjećati.

U veljači, u Alepu, stajala sam na vratima Zarzousa, bolnice koja je zamijenila al-Šifu. Čekala sam žrtve rakete ili snajperista — jer mi je to posao. Tri sata stajati pred bolnicom i čekati da netko pogine. I dok sam čavrljala s dečkima i s još jednim novinarom, u blizini je bio leš, nisam ga ranije opazila.

Opazila sam ga nakon dvadeset minuta, rekla sam “Leš”. I nastavila čavrljati.˝

Prestala sam osjećati, ne samo kao novinarka. Jedne smo večeri u ožujku dijelili jabuku i krišku kruha na devet dijelova. A Sirijci su, po običaju, pitali “pa zašto svijet ne intervenira?” a ja sam to opravdavala Rusijom, Obamom, Irakom, političkim razlozima, a ponajviše krizom. Recesijom. Ne možemo si to priuštiti. Ne možemo vam pomoći. Banke. Burza, krediti. Kod nas ljudi jedva doguraju do dvadeset sedmog u mjesecu. A oni te gledaju s komadićem jabuke u ruci, ispijeni, s čašom žute kišnice. Oni, koji će jedva dogurati do sutra, a samo tvoje traperice koštale su jednu njihovu mjesečnu plaću. Ne pretjerujem: tvoje traperice zaista koštaju jednu sirijsku plaću koja uzdržava šest ljudi.

A ipak im kažeš: “Ne možemo si to priuštiti. Kunem se, zaista ne možemo.”

I tako sam se vratila u Ramalu.

Jer već mjesecima postoji samo Sirija. Mjesecima pišem o Siriji, čitam o Siriji, živim od Sirije. I kritiziram sve one koji se ne bave Sirijom. 110 000 mrtvih, 1 976 835 izbjeglica — o čemu drugom možete pisati? O čemu drugom možete razmišljati?

I takav mi se svijet čini okrutnim.

Što je svima vama važnije, što je hitnije od Sirije?

A onda dođu mejlovi čitatelja. Iz Južnog Sudana, iz Meksika. Iz Srednjoafričke Republike. Iz Iraka. Ili makar iz Taranta, iz Taranta u kojem je tvrtka ilva, iz četvrti Tamburi, gdje su dioksin našli i u majčinu mlijeku — to u Tarantu naizgled nije rat, samo zato što se umire od raka, umire se s odgodom. No ti si još ovdje, još govoriš o Siriji. Prsta uperena u ravnodušnike svijeta — ti, koji si okružen ratovima o kojima ne znaš ništa. Somalija. Mali. Dronovi. Imigracijski pritvor.

Imigracijski pritvor u Bariju točno je ispred aerodroma.

Kao i svi, ja ga ignoriram, pišem i govorim o nečem drugom. Pa ipak je tamo slijeva, svaki put kad putujem za Siriju, sa svojom bodljikavom žicom, željeznim kavezima. Točno tamo. Sa svojim betonskim zidovima. Nevidljiv. S krvi po zidovima.

Dok netko sigurno upravo sad pokušava sa mnom o tome razgovarati, ali ja ne slušam, rastresena sam i pokušavam razgovarati o Siriji s nekim tko me ne sluša, tko je rastresen.

Zbog toga sam se vratila u Ramalu.

U potrazi za onom ljepotom koju samo ovdje imaju. Kad se sruši tvornica na drugom kraju planeta, uza sve njihove prosvjede, uza sve njihove probleme, netko skuplja sredstva za radnike Bangladeša.

A ako si tužan, uvijek netko primijeti da si tužan.

Jer je svijet u kojem ovdje živiš uvijek malo veći od svijeta u kojem jesi.

Ramala.

Samo što mi je sad taj grad čudan. Prvu sam fotografiju ovdje snimila 2007, dječaka koji pije kišnicu iz cisterne. Sad je ta cisterna bazen hotela Mövenpick, 200 dolara za noćenje. Ramala sad ima semafore, semafore i svjetiljke i bazaltom popločen centar. Ima drveće, cvijeće i živicu. Nove automobile. Padne noć uz pjesme Justina Biebera u tim blještavim kafićima, s cheesecakeom i pitom od jabuka, naručiš tursku kavu i kažu ti: “Sorry, just Illy” — odgovore ti na engleskom iako si naručio na arapskom. Jer u Ramalu dolaziš kao uvijek: u Jeruzalemu sjedneš u kombi, koji više nije kombi nego klimatizirani autobus. Ne polaziš više s prašnjave čistine, nego s kolodvora.

Kontrolna točka koja razdvaja Ramalu od Jeruzalema, Zid, kontrolna točka na kojoj izađeš i pretraže te, prođeš pokraj pasa za eksplozive i nađeš se na drugoj strani, sada je označen pločom. Sva je blještava i kaže: Bus stop Qalandya.

I tako se svake noći probudim u tri i gledam spomenik otporu na trgu pod prozorom. To je stup s Palestincem koji se vere i veže zastavu na vrh — jer se za vrijeme Intifade išlo u zatvor zbog razapinjanja zastave. To je bio zločin. Taj je spomenik stup u fontani, pravoj fontani s vodom.

Fontana aerodroma u Tel Avivu prvo je što primijetiš po dolasku. Jer je voda, koja je ovdje rijetkost, jedna od tema oko koje se Izraelci i Palestinci najviše sukobljavaju, jer linija Zida ne pripaja Izraelu samo naselja, pripaja mu i izvore vode. I tako je ta fontana u Tel Avivu prvo što primijetiš, jer Palestinci ni dan-danas nemaju vodu.

Izvan Ramale. U Ramali su fontane, u Ramali je vlast: nemaju državu, no imaju glavni grad i predsjednika.

Iako predsjednik nema putovnicu pa mu je za odlazak na pregovore s Izraelcima potrebno njihovo odobrenje. Imaju i Dan neovisnosti.

To je na Bliskom istoku bila avangarda: svi ostali, dok su bili pod Mubarakom, pod Gaddafijem i patili pognutih glava, htjeli su biti poput Palestinaca. A sad kad se svi drugi bore za slobodu, ovdje se bore da plate sljedeću ratu za televizor. Zarada je jedino što je važno u Ramali.

Svi su se Palestinci zadužili. Jer je odjednom postalo jasno da je mirovni proces proces u pravom smislu riječi: vječan. Pregovori za pregovorima. Onda je Salam Fajad, premijer, rekao: izgradimo odmah svoju državu. Nemojmo čekati dopuštenje svijeta. Rekao je: izgradimo svoje institucije, svoje gospodarstvo, predajmo zahtjev za pristup un-u. U suprotnom, rekao je, čekat ćemo još šezdeset godina. I tako je ovdje postalo lako dobiti kredit, pozajmicu. Svi su kupili auto, kuću. Otvorili kafić za članove nevladinih udruga. Izrael je time zadovoljan, kažu neki. Jer onaj tko mora otplatiti kredit nema vremena raznositi se po Jeruzalemu. Onaj, kažu, tko ima život, kuću, posao, čak i iPhone — nema veze što nema slobodu: ne želi sve uništiti još jednom Intifadom. Dok neki, naravno, tvrde suprotno. Kažu da to nije pravo bogatstvo, jer je palestinska ekonomija strukturalno ovisna o onoj izraelskoj, i to je samo bogatstvo manjine: samo četiri fontane, kažu, dok ostali nemaju vode — i tako će, tvrde, brzo doći do nove Intifade.

Jer je Palestina komplicirana.