Nacional donosi ulomak iz knjige autora Gordana Akrapa ‘Kardinal Stepinac u dokumentima Gestapa i OZN-e’ u kojem se na temelju autentičnih dokumenata rekonstruira kako su tajne jugoslavenske službe željele spriječiti da Stepinac nakon smrti postane hrvatska nacionalna ikona

Dana 10. 2. 1960., u 14.30 sati, u župnom dvoru u Krašiću, preminuo je zagrebački nadbiskup, kardinal dr. Alojzije Viktor Stepinac. Preminuo je nakon odležanih 14 godina zatvora i internacije, tek dvije godine prije kraja izdržavanja kazne na koju je bio osuđen. UDB-a je, kao i druge jugoslavenske izvještajne i sigurnosne službe, odmah dodatno pojačala svoju djelatnost i represivno djelovanje prema svećenicima i biskupima, zaprijetivši im rigoroznim represivnim mjerama u slučaju da se smrt kardinala Stepinca počne obilježavati na način na koji su u UDB-i smatrali neprimjerenim: “… organi SUP-a posjetili su 11. 2. uglavnom sve jugoslovenske biskupe i skrenuli im pažnju da neće biti dozvoljene nikakve javne manifestacije niti kolektivne posjete Krašiću u Zagrebu, kao i to da od njih očekujemo da poduzmu odgovarajuće mjere kako ne bi došlo do nepoželjnih ispada među podređenim klerom ili vjernicima.” Isti dan uvedene su stroge mjere kontrole prilazima Krašiću tako što su sva vozila, osobna i autobusi, zaustavljana, a putnici pregledavani. Svećenici koji su se uputili u Krašić, kao i druge osobe koje nisu bile iz Krašića, bili su izdvojeni i onemogućen im je ulazak u Krašić. Broj djelatnika UDB-e koji je nadzirao zagrebački Kaptol, odnosno Nadbiskupski duhovni stol, povećan je.

ISTOVREMENO JE ANGAŽIRANA sva suradnička mreža kako bi se u Jugoslaviji, ali i u inozemstvu, pokušalo saznati stavove Katoličke Crkve, odnosno Vatikana o budućem razvoju odnosa s Jugoslavijom. Iako su Partija i UDB-a očekivale da će nakon smrti kardinala Stepinca lakše moći uspostaviti kontrolu nad Katoličkom Crkvom u Jugoslaviji, to se nije dogodilo. Tadašnji papa sv. Ivan XXIII., svojim je riječima izazvao zabrinutost u UDB-i jer je bilo očito da se Crkva neće odreći kardinala Stepinca te da ga ne smatra zločincem nego mučenikom i svecem, žrtvom komunističkih lažnih optužbi i represije. Papa je tih dana istakao da je “Stepinac hrabro nosio križ najvišeg crkvenog predstavnika u vremenu najteže povijesti Crkve među Hrvatima” te da je “Stepinac bio i ostao vjeran Crkvi i narodu.” Međunarodni tisak je, uz emigrantski tisak, za koji je to bilo očekivano, u superlativima počeo pisati o kardinalu Stepincu i njegovom mučeništvu.

Stoga je UDB-a intenzivirala svoje medijsko djelovanje prema brojnim novina- rima, posebno inozemnima:

“U cilju paraliziranja tendencioznog pisanja povodom Stepin- čeve smrti, poduzete su mjere da se međunarodnoj javnosti pruže što točniji i objektivniji podaci o njegovom vladanju i razlozima suđenja. Zbog toga je dopisnicima stranih agencija dat sažet tekst Stepinčeve političke djelatnosti za vrijeme njemačke okupacije, uvjeti pod kojima je živio poslije suđenja na uvjetnom otpustu, mogućnosti liječenja itd. Ovakvi podaci servirani su stranom tisku koji ih je rado prihvatio, a na istoj liniji i sa sličnim komentarima na stranim jezicima nastupio je i radio Beograd 12. veljače u emisijama za inozemstvo. Ovo je imalo pozitivne rezultate pa su znatno smanjeni negativni napisi u međunarodnom tisku.”

• UDB-a je dodatno pojačala represivno djelovanje prema svećenicima zaprijetivši im rigozornim represivnim mjerama u slučaju da se smrt Stepinca počne obilježavati na način koji su u UDB-i smatrali neprimjerenim

UDB-a je u potpunosti preuzela kontrolu nad svim vrstama pismenih pošiljki najviših crkvenih velikodostojnika u Jugoslaviji. Ne samo da je sva pošta bila kontrolirana, već UDB-a posebno ističe da je “9 telegrama zaplijenjeno zbog neprijateljskog sadržaja (politička emigracija)” što znači da ti telegrami nisu stigli onamo kamo su bili upućeni.

Iako je UDB-a inzistirala da se Kardinal sahrani u obiteljskoj grobnici u Krašiću (čak im ni ukop u župnoj crkvi u Krašiću nije bio prihvatljiv), nadbiskup Šeper vještim manevrima pozitivno je riješio pitanje mjesta ukopa. Naime, prihvaćajući zahtjev UDB-e da se Stepinac sahrani u Krašiću, nadbiskup Šeper inzistirao je da se kardinal Stepinac sahrani u župnoj crkvi i u tom je smislu već dao nalog da se pripremi grobno mjesto. Istodobno je ukazivao na činjenicu da se kardinali Katoličke Crkve sahranjuju u matičnim prvostolnicama, katedralama, te da bi to mogla biti iznimka koja će loše odjeknuti u svijetu. Čvrsto je zauzeo stav da se sprovodni obredi ne mogu ni mijenjati ni skraćivati po volji UDB-e. Lukava diplomacija nadbiskupa Šepera urodila je plodom. Ivan Krajačić Stevo, iako na dužnosti izvan UDB-e, dao je odobrenje da Katolička Crkva sama odluči gdje želi sahraniti kardinala Stepinca, pa bilo to čak i u zagrebačkoj katedrali, ali uz što manje buke u javnosti te uz isključivo vjerske aktivnosti unutar katedrale.

DA BI SPRIJEČILA MOGUĆE NEŽELJENE AKTIVNOSTI, UDB-a je “uoči sahrane u Zagrebu pritvorila oko 10 osoba (bivši križari, istaknuti klerikalci, ustaše i sl.) a isto toliko upozorila i pustila”. Istodobno je politički dio vlasti upozorio strane diplomatske predstavnike da njihovo moguće službeno sudjelovanje u sprovodnom obredu” neće smatrati prijateljskim činom prema FNRJ.” Tijekom prijevoza mrtvog tijela kardinala Stepinca, u vozilu kojim je voženo na obdukciju u Zagreb, na povratku u Krašić te ponovo iz Krašića u Zagreb na sprovod, cijelo vrijeme nalazio se i “službenik Državnog sekretarijata unutrašnjih poslova (DSUP-a).”

Nakon sprovodnih obreda koji su počeli 13.2.1960. u 10.00 sati, kardinal Stepinac sahranjen je u zagrebačkoj katedrali. Sprovodnim obredima nazočio je velik broj vjernika. Katedrala je bila prepuna (prema nekim procjenama UDB-e o ko 6000 vjernika), dok se na prostoru izvan Katedrale nalazilo još između tri i četiri tisuće vjernika. UDB-a iznosi da je, po “gruboj procjeni od večeri kad je Stepinac dopremljen u Zagreb [u večernjim satima 11.2.1960.], pa do završetka sahrane, kroz crkvu prodefiliralo oko 20.000 vjernika. Međutim, za čitavo vrijeme nije zabilježen ni jedan incident niti provokacija bilo od strane svećenika bilo od nazočnih vjernika.” Sprovodne obrede pratio je znatan broj djelatnika UDB-e, koji su se nalazili na užem i širem prostoru oko katedrale. U prilaznim ulicama nalazila su se vozila s pripadnicima specijalne policije. Samo su u Matičinoj ulici “bila 3 autobusa s oko 90 milicajaca.”

Cijeli sprovod, prostor unutar i izvan katedrale, UDB-a je pomno pratila. Snimljeno je na desetke fotografija, koje su analizirane, ali i korištene za buduće prepoznavanje (za potrebe operativnih djelatnika UDB-e, kao i onih uključenih u tajno praćanje) najviših crkvenih velikodostojnika. UDB-a je angažirala svoju agenturu kako bi pratila brojnost vjernika koji dolaze na mise, njihovo ponašanje kao i izjave vjernika s posebnim naglaskom na aktivnosti u katedrali oko groba kardinala Stepinca.

Savezna i hrvatska UDB-a izradile su podrobne analize o mogućim posljedicama smrti kardinala Stepinca. Njihov naglasak bio je na uvjerenju da će njegovom smrću doći do promjene na bolje stavova Crkve u tadašnjoj Jugoslaviji prema institucijama vlasti (“dopušta se mogućnost da kroz izvjesno vrijeme dođe do normalizacije odnosa između Vatikana i FNRJ i poboljšanja položaja Crkve”).

Takva očekivanja podgrijavana su izjavama pojedinih svećenika, njihovih suradnika. Isto tako “podgrijavana” su očekivanja o presudnom jačanju utjecaja staleških udruženja.

• Papa Ivan XXIII. izazvao je zabrinutost u UDB-i jer je bilo očito da se Crkva neće odreći kardinala Stepinca te da ga ne smatra zločincem nego mučenikom i svecem, žrtvom komunističkih lažnih optužbi

Međutim ubrzo su shvatili da je narod spontano počeo kardinala Stepinca nazivati mučenikom, smatrajući ga žrtvom namještenih progona komunističkih vlasti samo zato jer se opirao ideološkom, kao i svakomu drugom nasilju i teroru komunističkih vlasti. Nadbiskup Šeper upozoravao je svećenike i redovnice da se ne smije ni spominjati ni poticati proglašenje kardinala Stepinca mučenikom i svecem jer će to narod sam po sebi iznjedriti ukoliko tako misli, doživljava i osjeća. Javno isticanje Stepinčeva mučeništva i svetosti bi moglo predstavljati “preveliki izazov za vlasti”. Ali, istovremeno je dao i nalog da se sve pobožnosti, s posebnim naglaskom na moguća čuda učinjena po zagovoru kardinala Stepinca pažljivo prate i dokumentiraju. UDB-a ni to nije htjela mirno promatrati te je “nekoliko puta upozoravala funkcionara zagrebačke nadbiskupije na političke aspekte u kampanji oko Stepinca poslije njegove smrti, a posebno u vezi Stepinčevog groba. Čak je predloženo da se …. odgovorni kaptolski funkcioner za uređenje i vođenje Stepinčevog groba, administrativno goni zbog remećenja javnog reda i mira.” Naime UDB-a u svojim izvješćima često ukazujea da se “odmah ispod maske nalazi vijenac s hrvatskom trobojnicom bez petokrake zvijezde” što smatraju ozbiljnom provokacijom.

Beatifikacija

U dokumentu savezne UDB-e od 26. 2. 1960. donosi se pregled bitnih naglasaka razvitka odnosa jugoslavenskih vlasti i Vatikana, a povodom smrti kardinala Stepinca. Iako dokument ima oblik govora nekog od najviših državnih čelnika tog vremena, J. B. Tita ili A. Rankovića, iz njega se ne vidi je li to točna pretpostavka. U dokumentu se ističe da ni Vatikan ni Stepinac nisu prihvatili više puta Vatikanu ponuđenu mogućnost jugoslavenskih vlasti da se “premjesti Stepinca iz zemlje u Vatikan”. U nastavku se opisuju međunarodne aktivnosti Vatikana, s posebnom analizom djelovanja vatikanske nuncijature u Beogradu. S obzirom da je Stepinac bio zatvoren, nuncij Hurley, koji je bio i državljanin SAD, preuzeo je na sebe teret neizravna upravljanja Katoličkom Crkvom u Jugoslaviji, s ciljem sprječavanja njenog razbijanja. Zato je i protjeran, zajedno s cijelom nuncijaturom, nakon prekida diplomatskih odnosa 17. 12. 1952.

U dokumentu se navode razlike u stavovima između Vatikana i Jugoslavije oko brojnih, u to doba gorućih problema. UDB-i je potpuno neprihvatljiv zahtjev za potpunom slobodom katehizacije u svim državnim školama kao i održavanje katehizacije izvan škola. Glede potpune slobode otvaranja odgojno-obrazovnih institucija na svim razinama, UDB-a ističe da je to pitanje regulirano Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica, u izradi kojeg nisu sudjelovali predstavnici Katoličke Crkve. UDB-a također navodi da postoji sloboda tiskanja i distribucije vjerskih medija te da bilo kakav zahtjev na tom području nije opravdan. UDB-a primjećuje da se “u posljednje vrijeme sve rjeđe čine smetnje (a i te treba izbjegavati ako nisu u pitanju posebni razlozi) izdavanju vjerskog tiska i literature ukoliko se ne kosi s pozitivnim zakonskim propisima.” UDB-i je također neprihvatljiv prijedlog da se ključni vjerski blagdani, kao što su Božić i Uskrs, proglase neradnim danima. Također se protive ponovnom davanju prava Crkvi na vođenjem matica rođenih, vjenčanih i umrlih. Nisu suglasni ni da se osobama koje se nalaze na služenju vojnog roka omogući nazočnost vjerskim obredima, kao ni uvođenje vojnih dušebrižnika. Zahtjev za prestankom proganjanja vjere u ovoj je analizi proglašen “apsurdnim”.

UDB-a pak predlaže protuzahtjeve koje Jugoslavija treba uputiti Vatikanu. Predlažu da se od Vatikana zatraži prestanak protujogoslavenske kampanje, da prestane podržavati “ustašku i klerikalnu emigraciju”, da budući nuncij bude jedino i samo nuncij te da se ne miješa u djelovanje Katoličke crkve u Jugoslaviji. Posebno se ističe potreba da se Vatikan “treba u politici imenovanja biskupa posavjetovati s državom i da vodi računa o osobama koje dolaze u obzir za ove visoke položaje”. Također se traži rješavanje granica crkveno-administrativnih područja u skladu s novom političkom stavrnošću (taj zahtjev svesrdno je podržavao i kardinal Stepinac kao i svi biskupi). Naglašava se da bi “mogućnost beatifikacije Stepinca … stvorila krajnje nepremostive teškoće i prepreke u odnosima Katolička crkva-država, Jugoslavija-Vatikan.” U tom se smislu podsjeća na životopis kardinala Stepinca koji je pun politikantskih i povijesno netočnih ocjena, iako je već tada UDB-a imala dokaze da kardinal Stepinac nije bio zločinac te da nije surađivao ni s kraljem A. Karađorđevićem, ni s A. Pavelićem na način i zbog razloga koje UDB-a navodi u ovom dokumentu.

UDB-a je pokazala ozbiljnu zabrinutost zbog njegovog brzorastućeg ugleda među vjerničkim pukom. Iako je gotovo 14 godina bio izoliran od vjernika, Stepinčev grob postao je stalno odredište brojnih posjeta vjernika. Narod je o njemu počeo javno govoriti kao o “simbolu otpora protiv komunizma”, ali i o osobi punoj krjeposti. UDB-a je stoga vrlo rano nakon sprovoda počela poduzimati aktivnosti da bi spriječila jačanje “kulta Stepinca”. Također su uočili da je u Krašiću došlo do vjerske obnove župe “jer da župljani poslije njegove smrti dolaze u dvostruko većem broju u crkvu i primaju sakramente.”

Jedno od Udbinih izviješća završava tvrdnjom:

“Mišljenja smo da bi u vezi pokrenute akcije za beatifikaciju Stepinca trebalo već sada zauzeti određeni stav. Ukoliko se za- uzme stav, da bi beatifikacija Stepinca za narodnu vlast i naše narode predstavljala provokaciju i neprijateljski čin, obzirom da je Stepinac bio suđen kao ratni zločinac, mišljenja smo, da bi na to trebalo ozbiljno upozoriti nadležne crkvene funkcionere i činiti ih odgovornim za takve provokacije. Odmah bi trebalo zabraniti i ukazati kao na provokativno posebno uređivanje u katedrali Stepinčevog prostora sa slikom na mjestu gdje se nalazi njegov grob tim više, što je u zagrebačkoj katedrali pokopano oko 60 biskupa i nadbiskupa, a niti za jednog nema okićenog prostora cvijećem, slike i paljenje svijeća.”

FIZIČKI MRTAV STEPINAC postao je duhovna veličina koja je zasjenila strah od UDB-e kod vjernika. Njegov grob postao je veći problem za UDB-u nego što je to bio živi Stepinac. Koliko god to paradoksalno zvučalo, Partija i UDB-a “zaslužne su” da je uhićenjem, optužbom, osudom i utamničenjem zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Alojzija Viktora Stepinca hrvatski narod dobio svijetli primjer i putokaz kako se može i treba boriti protiv terora nad slobodarskim duhom pojedinca i naroda. Stepinac se uzdigao iznad svojih progonitelja snagom duha i vjere, oprostivši im za sve zlo koje su mu nanijeli. Tako je postao uzor i primjer osobne krjeposti, odlučne snage i ljudske veličine u trenucima najtežih izazova pred kojima se može naći svaki smrtnik.

• Nakon vještih manevara nadbiskupa Šepera, Ivan Krajačić Stevo, iako na dužnosti izvan UDB-e, dao je odobrenje da Katolička Crkva sama odluči gdje želi sahraniti kardinala, pa bilo to čak i u zagrebačkoj katedrali

Aktivnosti UDB-e, a kasnije SDB-a, s ciljem praćenja aktivnosti vjerskih zajednica na području Jugoslavije nisu prestajale sve do političkih promjena 90-ih godina prošloga stoljeća. Dotada se oko 90% dokumenata nastalih u hrvatskoj Službi državne sigurnosti (SDS, nasljednica UDB-e) o djelovanju vjerskih zajednica odnosilo na praćenje Katoličke Crkve. SDS je, što je više puta istaknuto, koristila sve metode i sredstva koja su joj stajala na raspolaganju: od stvaranja suradničke mreže temeljem različitih razloga, tajnog praćenja, prisluškivanja komunikacija, čitanja pošte, ugradnje prislušnih sredstava u različite objekte, ispitivanja, podnošenja različitih prijava, do uhićenja (javnih i tajnih). Aktivnosti saveznoga i republičkih SDS-a objedinjene su na saveznoj razini u okviru akcije kodnog naziva “Partner”. Posebno su nadzirana hodočašća i okupljanja vjernika povodom velikih crkvenih jubileja i blagdana.

U Hrvatskoj je, na prvim slobodnim i demokratskim izborima održanim 1990. pobijedio dr. Franjo Tuđman365 i Hrvatska demokratska zajednica. Predsjednik Tuđman odmah je po preuzimanju vlasti dao nalog da se sve aktivnosti tajnih službi usmjerenih na praćenje aktivnosti vjerskih zajednica prekinu te da se ugrađena sredstva za prisluškivanje isključe i više ne koriste.

DOSJE BL. ALOJZIJA STEPINCA koji je stvarao represivni aparat komunističke Jugoslavije, danas sadrži tek oko 2000 stranica (bez sudskog spisa) što je tek dio od ukupnog broja stranica koja je sadržavao. Analizom dostupnih dokumenata za pretpostaviti je da su oni činili možda i manje od 5% ukupnog broja dokumenata koji se nalazio u dosjeu Alojzija Stepinca. Vidljivo je da su cenzori 1973. i 1983. sačuvali samo one dijelove dosjea koje su mogli koristiti kao primjer za korištenje u procesu školovanja budućih djelatnika SDS-a o tome kako se vode složene operativne akcije i obrade kao što je to bilo u slučaju bl. Stepinca i Crkve. Dosje pokazuje da se radilo o operativnoj akciji koja je vođena na jugoslavenskoj razini, u koju su bile uključene sve republičke Službe državne sigurnosti te da je naloge za postizanje određenih ciljeva i zadaća određivao najuži državni i partijski vrh Jugoslavije, koji je službenim putem redovito bio izvješćivan o njezinim rezultatima.

Također je vidljivo da je Partijski vrh postavio jasan politički cilj – uništenje Katoličke Crkve na područu Jugoslavije ako crkveno vodstvo ne donese odluku kojom se izdvaja iz univerzalne Katoličke Crkve te osnuje najprije jugoslavensku nacionalnu Crkvu, a potom i nacionalne Crkve na republičkoj razini (hrvatsku, slovensku, bosanskohercegovačku….). Osim OZN-e i UDB-e, koje su bile nositelji svih oblika represivnog djelovanja, bitnu ulogu u pokušajima rastakanja Crkve imale su i savezna, kao i republičke komisije za vjerske poslove, koje su, objedinjavajući partijsko-represivna djelovanja, u biti službeno vodile protuvjersku politiku.

Nadalje, ovaj dosje, upotpunjen s dosjeom o Crkvi kao i s dosjeom bl. Stepinca nastalom tijekom nacističke vlasti na području NDH-a, pokazuje da je OZN-a, već u trenutku kad je pokrenula i vodila istragu protiv njega bila u posjedu informacija koje su protuslovile navodima iz optužnice. UDB-a je i tijekom sudskog procesa prikupila dovoljnu količinu informacija iz vjerodostojnih i relevantnih izvora o djelovanju Crkve i bl. Stepinca koji svjedoče o njihovim aktivnostima u korist svih onih čiji su životi od ustaških vlasti, kao i nacističkih i fašističkih ustanova i institucija u NDH-u, bili izravno ugroženi. Ti nam dokumenti nude bitno drugačiju sliku o bl. Stepincu i Crkvi od one koja se uporno nameće još od 1944. Da je Partija organizirala objektivno i nepristrano suđenje te da je obrana imala na raspolaganju sve dokumente, pa čak i samo dio dokumenata represivnih sustava spomenutih u ovom radu, vrlo vjerojatno bi presuda bila bitno drugačija od izrečene.

• Očekivanja da će nakon smrti Stepinca doći do promjene na bolje u stavovima Crkve u tadašnjoj Jugoslaviji prema institucijama vlasti, podgrijavana su izjavama pojedinih svećenika, njihovih suradnika

KOLIKO GOD JE ZA bl. Stepinca predstavljao ozbiljan i posebno zahtjevan izazov, činjenica da je kao mlad nadbiskup, vodio najveću nadbiskupiju na području bivše Jugoslavije za vrijeme postojanja tri totalitarna režima, upravo je za katoličke vjernike bila od ključnog značenja. Ni jugoslavenski kralj A. Karađorđević, ni A. Pavelić, ni njemačke vlasti, kao ni J.B.Tito nisu blagonaklono gledali ni na njega ni na Crkvu. Jugoslavenski kralj bio je opterećen pogoršanjem odnosa u tadašnjoj Jugoslaviji te se nadao pomoći Katoličke Crkve u opstanku kraljevine. Međutim ni njegova autokratska vlast nije mogla slomiti otpor Srpske pravoslavne Crkve u njezinom protivljenju potpisanom konkordatu između Vatikana i Kraljevine Jugoslavije. Za vrijeme II. svjetskog rata, i nacisti i ustaše htjeli su se riješiti Stepinca. Gestapo ga je uvrstio na popis osoba koje je trebalo uhititi po preuzimanju vlasti u Zagrebu. Pokušali su ga brojnim prijetnjama i aktivnostima diskrediti- rati te slomiti njegov otpor totalitarizmu. Crkveni vrh je u to vrijeme od sigurnih progona spasila samo činjenica da tadašnje vlasti nisu htjele riskirati otvoreni sukob s Vatikanom, koji bi za posljedicu imao potpuno okretanje naroda protiv te vlasti. Stoga je kontekst događaja i odnosa u vrijeme II. svjetskog rata, koliko to god zvučalo čudno, spasio živote brojnih crkvenih velikodostojnika u tadašnjoj NDH-a. Ustaške vlasti često su se u medijima pokušavale prikazati kao vlasti koje imaju potporu svećenika. U tom su cilju i organizirali različite aktivnosti gdje su crkvenu, ali vrlo često tek protokolarnu ulogu imali svi pozvani crkveni velikodostojnici.

Dokumenti tajnih političkih policija pokazuju da su se svi totalitarni režimi htjeli riješiti Stepinca. Htjeli su ga uhititi, izolirati, ograničiti mu kretanje i javne nastupe, zabraniti izlaske iz nadbiskupskog dvora, čak i likvidirati. Svaki od tih totalitarnih sustava proglašavao je bl. Stepinca svojim antipodom, svojim u tom trenutku, ključnim neprijateljem. Stoga su Stepinca medijski sotonizirali pripremajući uporište za njegovo izoliranje, odnosno moguće uhićenje i likvidaciju. Za naciste i ustaše bl. Stepinac bio je i anglofil i jugofil, a za komuniste nacistički sluga. J.B.Tito u svom autokratskom vladanju nije imao skrupula ni prema bl. Stepincu, kao ni prema Katoličkoj Crkvi jer je krajem 1945. i tijekom 1946., kad su pripremana Stepinčeva uhićenja, imao punu potporu tadašnjeg Staljinovog Sovjetskog Saveza.

CIJELI SPROVOD, prostor unutar i izvan katedrale, Udba je pomno pratila, snimljeno je na desetke fotografija koje su analizirane, ali i korištene za buduće prepoznavanje najviših crkvenih dužnosnika za potrebe operativnih djelatnika Udbe, kao i onih uključenih u tajno praćenje, a agentura Udbe pomno je pratila i brojnost vjernika koji dolaze na mise, njihovo ponašanje i izjave