Tražili smo put dvadeset godina, i u traženju je došao rat i slom. Mi nismo bili našli put. Tada se nešto strašno desilo u našim dušama. Za momenat, svakom se učinilo „pa i trebalo je, i moralo je da se sruši ono što nije valjalo”. Centralna misao kod mnogih Srba je bila: „Hrvati nisu voleli ovu zemlju, i srušili su je.” A mnogi Hrvati su mislili: „Srbi su bili gospodari u ovoj zemlji, koju nisu umeli da vode, i srušili su je.” Slovenci od samog početka ne eksponirani mnogo, ostali su uzdržljivi, da ne kritikuju mnogo i ne budu kritikovani.

Suvremenici nisu očekivali tako brz slom jugoslavenske vojske. General Petar Pešić je početkom ožujka 1941. iznio procjenu da vojska udruženom napadu Sila osovina može odolijevati barem šest tjedana. Travanjski rat završen je za manje od dva. Koji su uzroci toga?

Trebalo bi krenuti od toga da osnovni uzrok jugoslavenskog poraza ili njemačke pobjede leži u nadmoćnosti Njemačke u odnosu na Jugoslaviju. Njemačka je imala odličnu diplomatsku pripremu, svi jugoslavenski susjedi osim Grčke već su bili u Trojnom paktu, i svi su imali teritorijalnih aspiracija prema Jugoslaviji, što je Berlin itekako znao iskoristi. Nijemci su bili i znatno bolje vojnički pripremljeni, s iskustvom jednoipolgodišnjeg ratovanja na moderan način. Taktika Blitzkriega, primijenjena ponajprije na dijelu fronta na makedonsko-bugarskoj granici, koja se temeljila na masovnom bombardiranju, a zatim brzim prodorima oklopnih jedinica, bila je odlično uvježbana i jugoslavenska vojska nije joj mogla parirati.

Jugoslavija, s druge strane, nije ispunila gotovo nijedan uvjet za uspješniji otpor Silama osovine. Nije spremno dočekala rat na diplomatskom planu. Održavanje dobrih odnosa s Njemačkom te strah da bi se prisniji odnosi s nekom savezničkom državom mogli pogrešno protumačiti u Berlinu i izazvati njegov gnjev, spriječili su povezivanje Kraljevine Jugoslavije s državama kojima je prijetila ratna opasnost od Njemačke, čime bi olakšala svoj položaj. Ovako, 27. ožujka 1941. Jugoslavija je bila okružena Silama osovine, a pomoć koju su joj tada obećale Velika Britanija i Sjedinjene Američke Države bila je moralne prirode. Bilo je apsurdno očekivati da će u kratkom roku te dvije države dopremiti bilo kakvu materijalnu pomoć ili u Jugoslaviju uputiti neki vojni kontingent.

Kordonski raspored jedinica jugoslavenske vojske bio je vrlo loš i u suprotnosti s postavljenim strategijskim ciljem, idejom i projektom ratnog plana „R–41“. Taj raspored jasno je pokazivao da je vojska samo „oruđe politike“, koja je u tom slučaju odlučila, usprkos protivljenju vojnog vrha, braniti sve granice.

Brz slom jugoslavenskih jedinica i krajnji ishod borbi navodi nas na zaključak da je odluka da se 27. ožujka ne proglasi opća mobilizacija već samo aktiviranje bila pogrešna. Generali Simović kao predsjednik vlade i Bogoljub Ilić kao ministar vojske i mornarice morali su, kao iskusni oficiri, znati da je sam puč značio „bacanje rukavice u lice“ Hitleru i morali su odmah poduzeti sve mjere za što skoriji početak mobilizacije. Ovako, odgađanjem početka mobilizacije i proglašavanjem samo aktiviranja, Jugoslavija je došla u situaciju da prvog dana rata nema gotovo nijednu potpuno mobiliziranu jedinicu. Da stvar bude još gora, informacije o tome da će Njemačka sa svojim saveznicima napasti Kraljevinu Jugoslaviju stizale su gotovo svakodnevno. Generali Simović i Ilić kao da su gubili iz vida činjenice da su njemačke jedinice već mobilizirane, da su znatno brojnije od jugoslavenskih snaga i da se pritom gotovo nalaze na jugoslavenskim granicama. Neuspjeh mobilizacije na području Banovine Hrvatske svakako je bio posljedica procesa koji su 20 godina urušavali svijest građana o zajedničkoj jugoslavenskoj državi.

Oružje jugoslavenske vojske bilo je daleko manje razorne moći od neprijateljskog, što se u borbama pokazalo kao veoma bitan čimbenik, osobito kada su u pitanju topničke jedinice. Osim toga borba jugoslavenskih konjičkih pukova s oklopnim jedinicama neprijatelja nije bila ravnopravna i nije bilo realno očekivati da će jugoslavenski konjanici uspjeti zaustaviti njemačke tenkove. Jugoslavenska vojska bila je inferiorna i u zraku (u prvom naletu njemačkog zrakoplovstva uništeno je 9 od 13 aviona kojima je raspolagala Sedma armija) jer su nebom gospodarili neprijateljski zrakoplovi, koji su nanosili velike ljudske i materijalne gubitke jugoslavenskim jedinicama. Također, psihološki utjecaj koji su ostavljala bombardiranja neprijatelja bio je nemjerljiv, a svakako je dovodio do slabljenja borbenog morala jugoslavenskih boraca.

Na kraju, nacionalno pitanje koje se godinama ignoriralo u prijelomnim danima pokazalo se kao iznimno bitna komponenta u brzom slomu jugoslavenskih jedinica, i to ponajprije onih iz sastava Prve grupe armija. U spomenutoj jugoslavenskoj vojnoj formaciji bila su zastupljena sva tri naroda, Srbi, Hrvati i Slovenci, čije je nejedinstvo u predvečerje Travanjskog rata bilo duboko izraženo. To više nije bio onaj „jedinstveni troimeni narod“ kako su vjerovali oni koji su stvarali prvu zajedničku državu Južnih Slavena. Slovenci su zajedničku državu bili spremni braniti samo na prostoru Dravske banovine, dok je veći dio Hrvata uopće nije bio spreman braniti, štoviše planirao ju je zajedno s vanjskim neprijateljem rušiti i na njezinim ruševinama graditi samostalnu i neovisnu Hrvatsku.

To se jasno vidjelo u ponašanju dobrog dijela oficira i vojnika hrvatske narodnosti, ali prije svega u brzom formiranju Nezavisne Države Hrvatske. Već prvi dani nakon puča 27. ožujka donijeli su naznake da se Hrvati ako dođe do rata neće boriti za očuvanje jugoslavenske kraljevine. Centrala vodeće hrvatske stranke HSS-a razaslala je odmah nakon događaja u Beogradu svojim stranačkim organizacijama uputstvo u kojem je naznačeno „da se obveznici ne odazivaju daljim pozivima u vojsku, a stoku i vozila da skrivaju po šumama“. Uslijedio je i „otkaz poslušnosti“ u jednom bataljunu 104. pješ. puka u Zagrebu, koji je istini za volju brzo razriješen, ali je bio jasan pokazatelj raspoloženja u hrvatskoj prijestolnici.

Broj obveznika koji se odazvao na poziv za aktiviranje pokazao je kolika je bila želja za obranom vlastite zemlje. To je dodatno potvrđeno početkom koncentracijskog pokreta, kada su i oni koji su se odazvali pod okriljem mraka napuštali jedinice i bježali svojim kućama. Slika jugoslavenskih jedinica u koncentracijskom nastupanju bila je poražavajuća za jednu vojsku.

Ukoliko su se sastavi održali (tj. ako obveznici nisu pobjegli tijekom noći – M. M.) bile su kolone neorganizirane i razvučene duplo od normalne dubine, ljudstvo premoreno, bez discipline i morala (istaknuo – M. M.) Usled neizvežbanosti vozača da voze u koloni, inače većina nenavikli da voze van grada, a sigurno delom i kao posledica sabotaže, na brzu ruku mobilisana motorna vozila zaostajala su i kvarila se toliko da je drum: Zagreb – Križevci – Bjelovar odavao više sliku nekog neorganizovanog povlačenja, no nastupnog marševanja.

Da se obveznicima koji su se odazvali pozivu na aktiviranje nije vjerovalo te da se od njih i strahovalo da bi mogli izvršiti oružanu pobunu, jasno pokazuje činjenica da im se nije izdavala municija sve do trenutka pristizanja na koncentracijski prostor. Taj strah nije bio bezrazložan, što se pokazalo već u večernjim satima 7. travnja kada su se vojnici 108. pješ. puka pobunili, neposredno nakon im je podijeljena municija. Ta pobuna, koju su unaprijed isplanirali, organizirali i izveli ustaše i njihove pristaše, predstavlja najslikovitiji prikaz vojničke neposlušnosti i nediscipline, ali ponajprije izdaje države.

Jedinice Prve grupe armija koje su sudjelovale u borbama s neprijateljem pokazale su se dobrima. To se posebno odnosi na posadne pukove na teritoriju Dravske banovine i dijelove Savske divizije na koprivničkom pravcu. Ipak, činjenica da se veliki broj jedinica raspao, ne pod udarom neprijatelja već zbog bježanja obveznika, tu je borbu učinila praktički uzaludnom.

Da je izdaja dijela Hrvata bila jedan od glavnih razloga brzog sloma Prve grupa armija jugoslavenske vojske, uvidjeli su i suvremenici događaja. Pukovnik Clarke, britanski vojni izaslanik u Beogradu, u završnom izvještaju iz srpnja 1941. piše između ostalog i o događanjima na frontu Prve grupe armija: „Ozbiljna hrvatska izdaja se manifestovala kada se jedna jedinica, stacionirana u BJELOVARU (istaknuto u originalu – M. M.), pobunila.“ Nastavljajući pisati o tome, zabilježio je: „Na severu front je počeo da se raspada zbog širenja izdaje u hrvatskim jedinicama koje su činile glavninu Četvrte armije, koja je držala liniju na DRAVI (istaknuto u originalu – M. M.). Pobunjenici su u tim krajevima ili hapsili srpske oficire ili ih primoravali da se vrate, kako god znaju, u Bosnu ili Srbiju.“ Kada je u istom izvještaju iznosio svoja zapažanja o ratovanju u Jugoslaviji, Clarke je zaključio: „Nije verovatno da bi jugoslovenska vojska, suočena sa žestokim nemačkim napadima iz više pravaca, mogla da pruži otpor svom strahovitom neprijatelju, ali čak i oni koji imaju za nju najveće divljenje moraju sada priznati da je trebalo da borba potraje duže od devet dana.“ Analizirajući uzroke koji su do toga doveli, on je između ostalog zapisao: „Na kraju, tu je bilo i otpadanje Hrvata. Generalštab, pretežno sastavljen od Srba, nije nikad imao mnogo poverenja u hrvatski element u vojsci, ali čak ni on nije predviđao stanje stvari kako je nastalo 10. aprila. (…) Srpski generali nisu nikad postupali pravično sa hrvatskim oficirima, no bilo kakve greške da su oni počinili u prošlosti ne opravdavaju izdaju Hrvata, čije je držanje u znatnoj meri skratilo tok rata“.

Još jedan strani vojni izaslanik svjedočio je o slomu Prve grupe armija jugoslavenske vojske u travnju 1941. godine. Sovjetski general Aleksandar Samohin je, analizirajući tijek i ishod oružanih borbi na prostoru Banovine Hrvatske, kao uzrok brzog poraza jugoslavenskih trupa istaknuo dva događaja. Prvi – radijsko obraćanje Ante Pavelića u večernjim satima 9. travnja, nakon kojeg su oficiri i vojnici hrvatske nacionalnosti počeli masovno napuštati redove jugoslavenske vojske odbijajući nastaviti borbu protiv njemačkih jedinica. I drugi – Mačekovo napuštanje jugoslavenske vlade i njegov povratak u Kupinec. Samohin je zaključio da je tako Vladko Maček poslao poruku svojim sunarodnicima da „napuste redove jugoslovenske vojske i otkažu poslušnost jugoslovenskoj državi“.

I jugoslavenski oficiri pisali su o slomu u Hrvatskoj. General Dragiša Pandurović u svojim svjedočenjima o tome piše: „Hrvatski narod se ‘probudio’. jugoslovenski oficiri i vojnici hrvatskog plemena pobacaše jugoslovenske kokarde i staviše na rukavima i kapama hrvatsku trobojku i pohitaše uz ustaše Pavelićeve da presreću Srbe oficire, razoružavaju ih i pritvaraju.” I general Dušan Trifunović je razmišljajući o tome govorio: „Za naše dve armije (IV. i VII.) u Hrvatskoj i Sloveniji, znamo dobro kako nam je bilo nemoguće da se nađu na Uncu i Savi i izbegnu makazno sečenje sa severa i sa zapada preko Triglava. Znamo nažalost koliko je bio ‘bratski zagrljaj’ Hrvata intiman i srdačan prema štabovima naših jedinica, da se i sada gušimo od te sreće…”

Proglašenje NDH

Dok su u štabu Prve grupe armija razmatrali trebaju li, kako i gdje izvršiti povlačenje svojih jedinica, ustaše su u Zagrebu pripremale proglašenje NDH. U zagrebačko skrovište Slavka Kvaternika stigao je 10. travnja oko 07:00 sati spomenuti pukovnik Franjo Nikolić koji se stavio u njegovu službu. Pukovnik Nikolić je tada izvijestio Kvaternika da se na Savi kod Velike Mlake nalazi jedna teška topnička bitnica, koja ima zadatak u trenutku potrebe otvoriti vatru na izlaz iz Zagreba i na taj način zaustaviti prodor njemačkih jedinica, kao i da su mostovi na Savi kod Zagreba minirani. Pošto ga je saslušao, Kvaternik mu je povjerio zadatak eliminirati spomenutu tešku bitnicu, tako što će je ukloniti s položaja, zatim povesti računa o tome da mostovi pred Zagrebom ostanu neoštećeni i na kraju raspustiti vojsku koja je sjeverno od Križevaca pružala otpor Nijemcima. Pukovnik Nikolić uspio je izvršiti dobivene zadatke. U ime generala Petrovića, u čijem se štabu nalazio, on je najprije deplasirao tešku bitnicu s njezinog položaja, a zatim poskidao posade s mostova, čime je onemogućio njihovo rušenje. Nakon izvršavanja prvih dvaju naređenja uputio se ka Križevcima da bi ispunio i treći zadatak. Osim tih triju zadataka, pukovnik Nikolić preuzeo je i uspostavljanje dodira s njemačkim jedinicama da bi im predočio stanje u Zagrebu.

Kvaternik je toga jutra imao još jedan značajan sastanak, i to s njemačkim emisarom Edmundom Veesenmayerom, osobnim izaslanikom njemačkog ministra vanjskih poslova Joachima von Ribbentropa. Njih dvojica sastavila su detaljni plan „o preuzimanju vlasti i konsolidaciji nastalog stanja“ prilikom čega je Veesenmayer Kvaterniku naredio „najstrožu pripravnost“. Oko 15:00 sati došlo je do ponovnog sastanka Kvaternika i Veesenmayera, nakon čega se Veesenmayer uputio k Vladku Mačeku da bi ga nagovorio na povlačenje. On je s Mačekom razgovarao od 15:30 do 16:00 sati. Njemački emisar obavijestio je Mačeka da je „njemačka vojna snaga predala u Hrvatskoj vlast u ruke bivšem austrougarskom pukovniku Slavku Kvaterniku, koji je u skladu s intencijama njemačkog Reicha proglasio Nezavisnu državu Hrvatsku“. Nakon rasprave i nećkanja, Maček se odlučio povući i izdati proglas hrvatskom narodu. Njemački je emisar o toj Mačekovoj odluci obavijestio Slavka Kvaternika, koji je odmah potom došao u Mačekov stan. U prisustvu ove dvojice, Maček je izdiktirao dogovoreni tekst proglasa Augustu Košutiću i osobno ga potpisao kada je bio gotov. S Mačekovim proglasom, Veesenmayer i Kvaternik uputili su se prema radiopostaji u Vlaškoj ulici.

Oko 17:45 sati Kvaternik je preko radija najprije pročitao svoju izjavu o stvaranju Nezavisne Države Hrvatske:

Hrvatski narode,

Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna, višestoljetna borba Hrvatskog naroda – i velika požrtvovanost našega poglavnika dra. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i u inozemstvu odredili su da danas pred dan Uskrsnuća Božijeg sina uskrsne i naša domovina, Hrvatska država.

Pozivam sve Hrvate u kojem god oni mjestu bili, a naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se sada nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom poglavniku.

Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik poglavnika. Bog i Hrvati – Za Dom Spremni!

Odmah nakon te izjave pročitan je i Mačekov proglas hrvatskom narodu koji glasi:

Hrvatski narode!

Pukovnik Slavko Kvaternik, vođa nacionalističkog pokreta u zemlji, proglasio je danas slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cjelokupnom historijskom i etnografskom području Hrvatske, te je preuzeo vlast.

Pozivam sav hrvatski narod da se novoj vlasti pokorava, pozivam sve pristaše HSS, koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike itd., da iskreno surađuju sa novom narodnom vladom.

Na taj je način oko sat vremena nakon ulaska prvih njemačkih tenkova u Zagreb proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Različita su tumačenja o tome je li ovo bila samostalna akcija ustaša ili je to bilo djelo njemačke vlade i njezinih emisara koji su se nalazili na tlu Kraljevine Jugoslavije. Hrvatski izvori, a ponajprije Kvaternikov dnevnik, ukazuju na to da je bila posrijedi njihova samostalna akcija, ali ipak postoje indicije da su značajnu ulogu u stvaranju NDH imali i Nijemci.