Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Rat u ime mira – Zašto je došlo do ruske agresije na Ukrajinu’ u kojem Boštjan Marko Turk piše o zabludama Zapada, posebno bivše njemačke kancelarke Angele Merkel, u odnosu na Vladimira Putina i njegovu politiku

24. veljače 2022. najjasniji je podsjetnik da povijest nije gotova: da pojmovi poput krvi, zemlje, vojske, nacije nisu na odmet. To je podsjetnik da neki od problema koje smo mi u bogatim društvima napuhali, oko pravopisa, WC-a, plastičnih slamki, ne baš idealne vladavine prava i nepristojnih tweetova, nestaju kada počnu padati bombe i kada se počne vjerovati u internetske teorije zavjere čelnika bivših velesila. Mnoge stvari sada vidimo jasnije.

Kao što je Staljin iskoristio Hitlera za prikriveni obračun s europskim kapitalistima, tako je Putin iskoristio Angelu Merkel za svoje planove. Rat je tada poharao Stari kontinent: kada je krajem 1940-ih civilizacija ponovno izronila iz ruševina, sudarila se sa željeznom zavjesom. Istočni dio Europe ostao je pod Staljinovom čizmom, zahvaljujući nacionalsocijalističkim apetitima i njihovoj samoživoj naivnosti. Ekonomija slobodnog tržišta bila je pola stoljeća (1945. – 1990.) poslana u prošlost u zemljama Varšavskog pakta. Bez konkordata između Sovjetskog Saveza i Trećeg Reicha ne bi bilo Drugog svjetskog rata. Merkel je ponovila grešku svog kancelarskog kolege iz 1933. – 1945. i Njemačku (a s njom i Europu) donijela Putinu na pladnju. Ipak, nadaju se da je zalogaj prevelik i da će mu ostati u grkljanu.

Ali za to će najviše učiniti oni koji su bili najviše iznevjereni, počevši od Angele Merkel, Ukrajinci i njihovo zaleđe, europski Istok. Javna je tajna da su se vodeće zemlje Unije, Njemačka i Francuska, protivile članstvu Ukrajine u EU. Točnije, Angela Merkel i njezin francuski kolega Emmanuel Macron najviše su kočili početak pristupnih pregovora. Možda je Macron inzistirao iz solidarnosti s Nijemcima, a oni iz solidarnosti s ruskim plinom. Nepotrebno je reći da bi članstvo Ukrajine u Europskoj uniji uvelike ublažilo Putinovu agresiju jer bi Europa reagirala kao da je sama napadnuta. On bi toga bio svjestan i ne bi forsirao agresiju na Ukrajinu, kaže elementarna refleksija.

Pritom valja istaknuti još jedan „argument” koji službena politika voli lansirati, uglavnom kako bi si olakšala grižnju savjesti. I pritom potvrđuje svoju ideologiju, odnosno promicanje samouništenja, uzimajući u obzir sve moguće okolnosti. Tvrdnja je to da bi članstvo Ukrajine u Europskoj Uniji i NATO-u iritiralo Rusiju jer su joj se euroatlantske integracije previše približile, stjeravši je u kut. Ova pretpostavka opet se temelji na sljedećem: da je Sovjetski Savez poražen na kraju Hladnog rata. Sada se Ruska federacija osjeća prilično loše: tu situaciju treba shvatiti i ostaviti je na miru.

Pretpostavke je mnogo lakše razumjeti jer se uvijek temelje na primjerima. Sadašnji slučaj nije iznimka. Ilustracija kojom žele uvjeriti Zapad da nije zdravo trčati na prostore bivšeg Sovjetskog Saveza uključuje i glavnog gubitnika Prvog svjetskog rata. Naime: 1919. godine Njemačkoj je nametnut toliki broj reparacija da se doslovno srušila pod njihovom težinom. Hiperinflacija i ekonomski kolaps doveli su Hitlera na vlast. Nastavak znamo. Pouka koja bi proizašla iz slučaja trebala bi biti na dlanu: ako previše opteretimo Rusiju, doći će do novog, fatalnog rata.

Angela Merkel i njezin francuski kolega Emmanuel Macron najviše su kočili početak pristupnih pregovora članstvu Ukrajine u EU-u. Možda je Macron inzistirao iz solidarnosti s Nijemcima, a oni iz solidarnosti s ruskim plinom

Ništa ne može biti pogrešnije. Prusi su poraženi u iscrpljujućem ratu. Versailleska mirovna konferencija (1919.) nije završila sukob, ali je nizom proceduralnih pogrešaka (primjerice, stavila je prevelik teret na Njemačku) pripremila teren za novu katastrofu. To je istina. Ali Sovjetski Savez nije poražen u ratu, jer nije ni mogao biti. Srušio se sam od sebe, bez da je itko u njega ispalio ijedan metak. Progutala ga praznina jer se ideologija na kojoj je bio utemeljen pokazala pogrešnom. Crvena zvijezda jednostavno je implodirala, da upotrijebimo izraz iz fizike. Ovdje se svaka usporedba između Weimarske republike i Lenjinova carstva pokazuje potpuno deplasiranom. Štoviše, raspad Sovjetskog Saveza formalno je obilježen uspostavom zajednice neovisnih država, koju je inicirao Jeljcin, predsjednik Ruske Federacije. Moskva je odigrala najaktivniju ulogu u razgradnji bivšeg carstva. Osigurala je i ključni dio nasljedstva. Već 24. prosinca 1991. Ruska Federacija je, sporazumno s ostalim zemljama Zajednice neovisnih država (koja je u to vrijeme uključivala sve preostale republike osim Gruzije), preuzela mjesto Sovjetskog Saveza u Vijeću sigurnosti u Ujedinjenim narodima. Sljedećeg dana Gorbačov je podnio ostavku i mjesto predao Jeljcinu. Dana 26. prosinca Vijeće republika, gornji dom Vrhovnog sovjeta, izglasalo je raspuštanje Sovjetskog Saveza, čime je okončana najstarija, najveća i najmoćnija komunistička država na svijetu, a Rusija je postala njezin formalni nasljednik.

Ista se ta Rusija 1994. međunarodnim ugovorom u Budimpešti obvezala poštovati teritorijalnu cjelovitost Ukrajine. Dvadeset godina kasnije, okupacijom Krima, prekršila je taj ugovor. U međuvremenu Zapad nije napravio nijedan potez koji bi ugrozio teritorijalnu cjelovitost Rusije. No potonja je povukla čitav niz poteza koji su ugrozili teritorijalnu cjelovitost suverenih i međunarodno priznatih država. Gruzija i Ukrajina su najistaknutiji primjeri.

Putin je 2001. podnio zahtjev za članstvo u NATO-u i Uniji. Prijava nije razmatrana. Tako se postupilo jer je Rusija tada bila slaba u odnosu na Europu i NATO. Europa je tada bila moćna, a uzvišeno ga je ignorirala. Što će nam tvoje siromaštvo, rekla je sama sebi. Danas je situacija drugačija: Rusija je ostala slaba kakva je bila, samo je Europa izgubila moć, pa se ravnoteža izravnala. Razdoblje između Putinove prijave za članstvo u Europskoj uniji (2001.) i napada na Ukrajinu (2014. – 2022.) objektivan je pokazatelj kako je zapadna, europska moć slabila. Od 2014., kada je Putin zauzeo Krim, kontinent se sve više posvetio vlastitoj devastaciji. Okupacija poluotoka i aneksija teritorija u Donbasu i Lugansku koincidiraju s pojavom probuđene ideologije te pojačanom LGBT+ ofenzivom na obrazovne i zakonodavne institucije. Europa se bavila pravima manjina, Angela Merkel dijelila lekcije iz filantropije otvarajući granice za ljude s drugih kontinenata, a NATO se pitao je li optužba francuskog predsjednika o „kliničkoj smrti” doista točna. Svi su oni odvratili pogled od bitnog i okušali se u disciplini vlastitog samouništenja. Promaklo im je da Putin sprema dugi marš kroz marke, pogranične županije, prema europskim prijestolnicama. Zapravo, Ukrajina znači onoliko koliko i „zemlja na granici” u originalu.

To je bilo neoprostivo tim više što su Rusi sami najavili što namjeravaju učiniti. Zapad je to uglavnom ignorirao, a postao je svjestan ozbiljnosti te najave tek kada su vojni obavještajci počeli upozoravati da se nešto sprema. U prosincu 2021. „službeni analitičar” Dmitrij Peskov, glasnogovornik Kremlja, pojavio se na ruskoj državnoj televiziji koja je u potpunosti pod kontrolom režima. Najavio je agresiju na Ukrajinu i istovremeno govorio o njezinom širenju na područje NATO-pakta: „Pobrkat ćemo radare NATO-a u baltičkim državama, postaviti SAM-rakete i protubrodske rakete na otok Gotland, proglasiti Baltičko more zonom zabrane letova i okupirati baltičke države našim ‘zelenima’, kako je nazvao ruske vojnike.

Gregor Preac, svjetski putnik i promišljač položaja čovjeka u svijetu suzio je pogled na jedan od najoriginalnijih mazohizama koje je povijest do sada imala prilike vidjeti:

Osam godina nakon promjene vlasti u Kijevu i ruske okupacije Krima 2014. godine političari EU-a radije su se bavili homoseksualnim brakovima, feminizmom, podržavanjem „Black Lives Matter” (BLM), uznemiravanjem Poljske (suci), Mađarske (homoseksualci), Slovenije (medijska „nesloboda”), pozivom i posljedicama milijunskih migracija iz islama i eksperimentiranjem tijekom pandemija.

Sasvim je razumljivo da je uz takav stupanj unutarnje paralize kakav je vladao u Bruxellesu, Berlinu i Parizu (do) 24. 2. 2022., pomisao na okupaciju pograničnih teritorija Unije nešto prirodno. Ako se vi ne širite, širi se netko drugi na vaš račun.

Europa je postala zanemariva količina, fusnota. Dmitrij Evstafjev, ruski politolog i jedan od ljudi koji kreiraju javno mnijenje u Rusiji, dao je intervju za češki Dennik. U njemu je rekao sljedeće:

Dok ste nam se smijali i prezirali nas, stvorena je nova Rusija, potpuno nesovjetska, koja nema ništa zajedničko sa slikom sovjetskog nasilnika iz prošlosti.

Nastavio je još zlokobnije:

Rođena je Rusija koja jasno daje do znanja da Europu ne vidi kao partnera. Imamo samo tri partnera: SAD, Kinu i Indiju. Za nas ste vi ratni plijen koji dijelimo s Amerikancima. Europa to još nije shvatila, iako smo joj sve bliže.

Na pitanje kako zamišlja raspodjelu „plijena”, Evstafjev je odgovorio:

Za sada neće biti podjele. Histerija će trajati sljedećih šest mjeseci, vi ćete brojiti svoje gubitke. Možda godinu dana. Onda ćete čekati da propadnemo, kao što ste čekali nakon pripajanja Krima Rusiji. To će trajati još tri godine. A onda će se za pet godina Rusi dogovoriti s Amerikancima kako nastaviti zajednički život.

„I, Europa?”, upitao je novinar. Evstafjev je oholo odgovorio:

Zar vam u školi nisu rekli što je Münchenski sporazum? A što se dogodilo s Čehoslovačkom kad su se velike sile našle u jednoj sobi? Pa, to je još uvijek bilo pristojno ponašanje. Europa je otvorila put Rusiji i Americi da se dogovore, zaključio je.

U isto vrijeme, poslušnik Angele Merkel, Emmanuel Macron, krenuo je u diplomatsku ofenzivu. Nakon njezina odlaska on je svojevrsni nositelj štafete naprijed, ako ovaj prilog shvatimo u smislu briselskog optimizma. Uzmemo li drugačiji pristup, kao što je Descartesov put kritičke sumnje, nalazimo da nema releja jer nema više što „podnijeti”. Još je manje moguće primijetiti bilo kakvo „naprijed” jer idemo unatrag. Pa ipak: čudesno dijete iz Elizejske palače satima je telefoniralo s Putinom. Iz moskovske slušalice sve su vrijeme stizala uvjeravanja o trajnom miru i slične, u datoj situaciji jednako besmislene, stvari. Francuski ih je predsjednik shvatio ozbiljno, znatno ozbiljnije od svoje nacije i Europe. Zato je uvijek uvjeravao da se ništa ne može dogoditi i da, prema Candidu, „Ukrajina živi u najboljem od svih mogućih svjetova”. Čak i ako ga je stvarnost neprestano poricala, nije odustajao. Naime, nije mogao shvatiti (prihvatiti?) da ga Putin ismijava, točnije, da farse oko dogovora i primirja služe samo kao pokriće za još žešće vojne akcije. Putin će početi pregovarati kada bude fizički zaustavljen. Dokle god jezici mašu, radi i njegova vojna mašinerija. Macron se tako pokazao kao izvrstan ratnik „rata u ime mira”.

Ipak, francuski je predsjednik imao nečega u izobilju, što Putin nije mogao podnijeti u tolikim količinama, ako uopće. Naivnosti. U tome je bio izvrstan Voltaireov učenik, doslovno je briljantno zaigrao njegov veliki lik Candida. U danima kada je agresija ušla u treći tjedan, potaknut duljinom tzv. interkontinentalnih pregovora, izmislio je formulu: „Pokušavam zaustaviti rat, a da nisam u ratu.” Javnost nije znala kako će to učiniti, ali je ujedno stekla uvjeravanje da Vladimirjević Krvavi nije samozatajni nasilnik. Na pitanje „Je li čelnik Kremlja diktator?”, odgovorio je: „Formalno ne, ali neću služiti interesima Francuza ako ga vrijeđam ili okvalificiram”. Nevjerojatna dijalektika! Hoće li onda služiti interesima Francuza ako ga hvali i veliča (njegove vojne uspjehe)?

Dana 1. siječnja 2022. Francuska je započela predsjedanje Europskom unijom (njezinim Vijećem). Macronove izjave tako nisu bile samo izjave visokog predstavnika jedne od zemalja, već same Unije. Tijekom svog predsjedničkog mandata francuski je predsjednik imao gotovo jednaku formalnu moć kao Angela Merkel prije. Međutim, usred rata u Europi postao je zbunjen time što se zapravo događa. Učinio je to do te mjere da su najuglednije novine na planetu tada objavljivale naslovnice koje su doslovno nalikovale znanstvenoj fantastici. Le Figaro je istog 14. ožujka 2022. donio ovaj naslov: „Emmanuel Macron odbija nazvati Vladimira Putina diktatorom.” Ne? Hoće li ga uspoređivati s Majkom Terezom? Hoće li mu ponuditi Legiju časti? Hoće li biti balzamiran i pokopan u Panteonu, među nositeljima francuskog genija?

No francuski predsjednik nije (bio) potpuno lišen borbenosti. U nedjelju, 13. ožujka 2022., presvukao se u uniformu à la Volodymyr Zelensky u Elizejskoj palači. Obukao je džemper specijalaca, navukao traperice, zaigrao desetak grimasa s Netflixa, stao pred ogledalo, zadovoljno kimao i na kraju napravio nekoliko „selfija” koje su mediji prenijeli diljem svijeta. Dogodilo se to u istim prostorijama u kojima je Charles de Gaulle svojedobno odlučivao o sudbini Europe i svijeta. A prije njega drugi velikani francuske državnosti. Macronovo ponašanje vođeno je mišlju (ako je misao) da su se vremena promijenila i da je dopušteno ponašati se ležernije. Ali vremena se nisu promijenila, promijenili su se samo ljudi. Potrebno je preispitati jednu od navedenih tvrdnji, koja kao bitnu posljedicu rata u Ukrajini navodi misao: „Pojmovi kao što su krv, zemlja, nacija, vojska, nacija nisu nadmašeni”. Nisu i teoretski nikada neće biti, barem dok postoji čovjek.

Pred sablastima koje je Zapad desetljećima gurao u dubinu vlastite psihe, nije neobično da je odlučujući politički čimbenik u Europi, njezin parlament, 10. 3. 2022., četrnaestog dana rata u Ukrajini, glasovao za osudu Poljske i Mađarske jer nisu dopustile eksperimentirati sa spolom u osnovnim školama i vrtićima. I: jer su htjeli reformirati pravosuđe i otpustiti iz njega bivše partijske kadrove. Takvu sljepoću nisu pokazali ni oni filozofi koji su u utorak, 29. svibnja 1453., u opkoljenom Carigradu raspravljali o tome koliko anđela sjedi na vrhu igle. I istog dana sami sjeli na vrh osmanskog noža. Ali čak bi i oni imali pojačan osjećaj za realnost u usporedbi sa zastupnicima iz Strasbourga i Bruxellesa. Sada je račun položen, a rat u ime mira Putinovom agresijom dobiva vrlo zastrašujuće opravdanje. Zapad je sustavno radio na tome da se takva katastrofa jednom dogodi.

Putin je 2001. podnio zahtjev za članstvo u NATO-u i Uniji. Prijava nije razmatrana. Tako se postupilo jer je Rusija tada bila slaba u odnosu na Europu i NATO.Europa je tada bila moćna, a uzvišeno ga je ignorirala

Ali nisu svi gurali u krivom smjeru. Kada se rat proširio Europom, istočni dio Europe bio je taj koji je podnio najveći udarac, u svakom smislu te riječi. Najprije je Zapadu pokazao kakav je pravi odnos prema izbjeglicama. Nije bilo vremena za etabliranu briselsku gostoljubivost, udobno obloženu svim vrstama čovjekoljublja. Ljudi koji su zapravo pobjegli od rata, u zemljama Višegradske skupine te Rumunjskoj, Bugarskoj, Moldaviji i drugdje, nisu bili smješteni u logore niti nisu političari s njima pozirali za medije prije nego što su nestali svaki na svoju stranu: moćnici u luksuzne sobe i u njedra privilegija, a prebjezi u mokre šatore, između kiše, straha i hladnoće.

Ali to nije sve: ponovno su ljudi s Istoka bili najjači inicijatori hitne akcije u smislu izravne podrške žrtvi agresije. Bili su toliko uvjerljivi da su prvi put nakon mnogo godina uspjeli ujediniti Europu. 27. veljače 2022. s ove će točke gledišta ući u povijest. Iako je bila nedjelja, njemački zastupnici izglasali su značajno povećanje vojnog proračuna u nadolazećim godinama, okrenuli vanjsku politiku SR Njemačke, tako reći, u novom smjeru, a cijela Unija ujedinila se u podršci Ukrajini za članstvo, što se prije samo tjedan dana činilo nevjerojatnim i nemogućim.

Dana 15. ožujka 2022. predsjednici poljske, češke i slovenske vlade otišli su u opkoljeni Kijev i tamo se sastali s vodstvom ukrajinske republike. Obavještajno, misiju je krila Varšava. Volodymyr Zelensky primio je ono što mu je bilo najpotrebnije: jamstva jedinstvene Unije, kako bi mogao u potpunosti računati na njezinu potporu, tijekom rata i kasnije, kada je potrebna obnova. Da Europa shvaća da se rat odvija na njezinom teritoriju i da se potpuno ponaša u skladu s tom spoznajom.

Bio je to čin hrabrosti za koji sve razvodnjeniji Zapad više nije bio sposoban. Ovdje ne možemo zanemariti povijesnu analogiju. Četiri dana prije iskrcavanja u Normandiji, 2. lipnja 1944., britanski je premijer primio pismo sljedećeg sadržaja:

“Ponovo vas molim da ne otplovite za Francusku na dan D. Razumijem zašto to želite. I sam želim ići. Ali shvaćam da ne mogu. Drugi aspekt je da vas nećemo moći kontaktirati ako budemo trebali donijeti važnu odluku. Ako ste na brodu, zapovjednik tog broda također će biti ograničen u svojim postupcima jer će on biti odgovoran za vašu sigurnost. Kad biste otišli, zadali biste veliku brigu meni i mojim kolegama ministrima”.

Pošiljatelj ovih redaka bio je engleski kralj George VI., a sadržaj se odnosio na namjeru Winstona Churchilla da se pridruži ljudima koji su krenuli prema francuskoj obali na Dan D. Razumljivo je da bi, poput bilo koga tko je krenuo tog dana, izložio svoj život velikom riziku. Ali ipak je želio otići. U mladosti se kalio kao vojnik, jer je aktivno sudjelovao u bitkama. Riskirao je svjesno: nije pridavao veliku važnost osobnoj sigurnosti. Inače je i kasnije volio obilaziti vojne postrojbe u prvim redovima na bojištu: smatrao je to svojom dužnošću. Ako itko, on je u okupiranoj Europi bio vojni, politički i moralni vođa Zapada i njegove civilizacije. U to vrijeme Europa se branila (obnavljala) na obalama Normandije ili u blizini Rajne.

Danas se brani u Ukrajini. Ništa više ni manje ne znači svečano izgovorena riječ da se danas Europa konstituira u zemlji plavog neba i beskrajnih polja. Kao što je Churchill zakoračio u samu bit stvari, tako je europski Istok zakoračio u srce civilizacije i rekao da je njezina obrana životna zadaća. Ako Ukrajina nije pala u blitzkriegu Putinove vojske, to je zbog beskrajne volje za obranom domovine. Ova se pak s drugom voljom spojila u jednu rijeku. Europa se ujedinila jer je shvatila da je Ukrajina njezin bitni dio, bolja slika njezine mladosti i neukroćene snage usmjerene na nacionalni identitet. Ukrajina nije pala jer se aktivirao refleks preživljavanja europske politike. Otud jedinstvena potpora, koja će – to možemo s određenom vjerojatnošću predvidjeti – sada biti konstanta u turbulentnim vremenima u koja smo po logici stvari i povijesti zapali.

Istok je značajno reagirao jer je prepoznao znakove vremena. Slično je bilo i 1938. – 1939. Dva socijalistička režima, jedan nacionalni (nacistički, znači nacionalsocijalistički), drugi internacionalne orijentacije (Sovjetski Savez je učio o globalnom karakteru proleterske revolucije), podijelili su svoje sfere utjecaja u tom dijelu Starog kontinenta, koji je danas ponovno izložen vojnoj agresiji (istočna Europa, Baltik). Sovjetski Savez bio je i jedina zemlja koja je potpisala ugovor o prijateljstvu s Hitlerom.

Francusku i Englesku su 1938. – 1939. vodili liberali koji su zakuhali Münchenski sporazum. Pariz je gledao Hitlerovo divljanje po istočnoj Europi 1938. s istom nezainteresiranošću kao i Putinov marš prema Kijevu danas. Dobru godinu kasnije s nevjericom su promatrali paradu Wehrmachta u Parizu (proljeće 1940.). Protrljali su oči, je li tako nešto moguće.

Engleska nije bila iznimka, iako se općenito tako čini. Samo Winstonu Churchillu možemo zahvaliti što se ratni savez između Moskve i Berlina od 23. kolovoza 1939. nije proširio na Britansko otočje, kao što je to bio slučaj u srednjoj i zapadnoj Europi. Jer u Londonu je u godinama 1938. –1939. vladao kabinet koji je pripremajući mir utirao put ratu: poticao je Hitlerove apetite. Pouka: ako se Hitler još mogao zaustaviti 1938., deset mjeseci kasnije bilo je prekasno.

SAD, u smislu naše analize, slijedi istu logiku kao i prije napada na Pearl Harbor u prosincu 1941. Joe Biden prijetio je da će braniti svaki pedalj NATO-ove zemlje, ali vojska ne ide u Ukrajinu. Sve divno i krasno, samo što se NATO trenutno de facto brani u Ukrajini. Ukrajina je suverena država i može od bilo koga tražiti pomoć. Ali tko je dozvolio Moskvi da ratuje u Siriji? Je li ikoga pitala za pristanak? EU? UN? Ako Putin tu ne stane, sutra će biti na Baltiku, prekosutra u Poljskoj, a sljedećeg ljeta u Parizu. U francuskom tisku mogu se pročitati nonšalantna mišljenja da je Pariz prilično siguran od Putina. Stéphane Courtois, urednik Crne knjige komunizma, rekao mi je 1999.: „Da Sovjeti nisu imali informacije da Sjedinjene Države imaju novo, nuklearno oružje, Staljin se ne bi zaustavio u Berlinu 1945., nego bi ruski valjak poništio sve do obala Atlantika”. I danas bismo na Champs-Élysées govorili ruski. Ali tada je Zapad bio korak ispred Istoka. Danas je izgubio tu prednost; brine zgušnjavanje vremena u kojem se to dogodilo. Procijenili smo to na 15 godina, era Angele Merkel.

Putin nije toliko Hitlerov koliko Staljinov učenik. Izašao je iz njegove škole. No poznato je da su i Hitler i Staljin stali samo tamo gdje su ih drugi zaustavili. Ukrajina Putinu doista predstavlja problem, ali u širem kontekstu. Ta se zove širenje NATO-a na istok od kraja željezne zavjese, točnije od kraja 90-ih godina 20. stoljeća naovamo. Arnaud Dubien, ravnatelj Francusko-ruskog instituta u Moskvi, tako ocjenjuje da je cilj Rusije natjerati Zapad, posebice Amerikance, na raspravu koju nije uspjela ostvariti od 1991. godine. Nakon raspada SSSR-a, Zapad je vjerovao da Rusija nema legitimnih interesa izvan svojih granica i da nema utjecaja na europska sigurnosna pitanja. Uglavnom, mislili su da je širenje prirodno i da će ga Rusija prihvatiti. Sada to više nije prihvatljivo. Taj tip govora poznamo iz Shakespearea: danski princ Hamlet tako je artikulirao nezaboravnu formulaciju: „Riječi, riječi, riječi …”

Putin naglavačke okreće međunarodni poredak rođen na kraju Hladnog rata, a da na to nema nikakva prava. Prisjetimo se da je nakon raspada SSSR-a Zapad brzo proširio svoj vojni utjecaj izvan željezne zavjese. Godine 1999. Mađarska, Poljska i Češka pridružile su se NATO-u. Godine 2004. slijede Bugarska, Estonija, Latvija, Litva, Rumunjska, Slovačka i Slovenija. Od tada su članice saveza postale i Albanija, Hrvatska, Crna Gora, a 2020. i Republika Sjeverna Makedonija. To su bile suverene odluke koje su donijele suverene zemlje. Ali, na primjer, ruski tenk sa sovjetskom zastavom u agresiji na Ukrajinu rječit je dokaz da se radi o rekonstrukciji nekadašnje megadržave.