Objavljeno u Nacionalu br. 1269, 21. kolovoz 2022.

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Zima dolazi’ u kojem je bivši šahovski svjetski prvak i Putinov politički protivnik Gari Kasparov još 2015. godine upozoravao na to da će popuštanje zapadnih političara ruskom lideru dovesti do posljedica za mir u svijetu

Tko god rekao da još uvijek nije siguran u to kakva je prava Putinova narav, sigurno se šali, ili je budala, ili varalica. Nema razloga trošiti vrijeme na šaljivdžije i budale, ma koliko korisni oni mogli biti u Putinovu špilu označenih karata, ali varalice treba pažljivo motriti. Već najmanje jedno desetljeće oni koji brane Putina ili od toga imaju koristi ili su opasni neznalice. Ljudima se može oprostiti ako ih nakratko zaslijepe optimizam i diplomacija pa ne prepoznaju Putinov karakter i ambicije. Jedna od snaga i slabosti liberalnih demokratskih društava je olako vjerovanje da neprijatelj nije tako loš. Ako je Putin zaista takav nedemokratski razbojnik, mora to dokazati.

I dokazivao im je, godinu za godinom, a oni zapadnjaci koji su ga branili prelazili su jedan po jedan iz tabora “neznalica” među one “koji od toga imaju koristi”. Preko energetskih tvrtki koje pokušavaju ugrabiti djelić ruskih naftnih rezervi do europskih premijera i državnika spremnih na prodaju strateških interesa svojih zemalja za mali posao sa strane, Putin nije imao poteškoća u širenju svog međunarodnog kluba obožavatelja usprkos diktatorskom vođenju Rusije.

Čim se Putin pojavio na međunarodnoj sceni, svaki strani vođa i stručnjak morao je stvoriti mišljenje o njemu. Pregledavanje zapisa u novinama i memoarima danas je viši tečaj o umjetnosti hvaljenja nekoga o kome se zapravo ne kaže ništa – a istovremeno se sudjeluje u jednoj od najvažnijih političkih disciplina: čuvanju svoje stražnjice. Nije ni potrebno reći, oni memoari koji su pisani naknadno mnogo su kritičniji prema Putinu od drugih. Rijetki su bili dovoljno pošteni i priznali da su se prevarili u Putinu ili, još gore, da je on prevario njih.

Ukupni je dojam da su svi znali za Putinove problematične sklonosti, ali nisu vjerovali da se protiv njih isplati početi boriti dovoljno rano, kad bi to bilo mnogo lakše. Napokon, ruski odnosi sa Zapadom već su bili u lošem stanju, a Rusi su ionako tražili čvrstu ruku, govorila im je njihova logika. Pa zašto se ne bismo ponadali novom početku s novim čovjekom?

Za zapadnjačke vođe to nije bila laka situacija. Putin je dobro govorio jezikom reformi i ruskih postsovjetskih briga, a nije bio pun samohvale i nagomilanih problema kao Jeljcin. Međutim, slika se sasvim mijenjala kad bi se pogledala njegova djela. Nedavno sam pitao svog prijatelja i veterana američkog ministarstva vanjskih poslova Stevea Sestanovicha što ga je u Putinovim ranim danima najviše zabrinjavalo. Njegov je odgovor odličan uvod u objašnjavanje muka što ih je Zapad imao pokušavajući shvatiti novog ruskog vođu i njegov značaj za Rusiju:

Od samog početka “putinizam” je bio neugodan paket s kojim, iskreno govoreći, nismo znali što bismo. S jedne strane, bile su ta reformistička priča iz njegove kampanje i otvorene izjave o zaostajanju Rusije za Zapadom. Sve je to djelovalo ohrabrujuće. Ali istovremeno su se neumorno zatvarali neovisni mediji – i provodila taktika spaljene zemlje u Čečeniji. To je uznemiravalo. Tko je taj tip?

Sjećam se razgovora Madeleine Albright s posjetiocem iz Rusije, jednom od najutjecajnijih osoba Jeljcinova doba, u njezinu uredu u proljeće 2000. godine. Zamolila me da im se pridružim. On nam je rekao: “Htio bih vam reći da Rusija sada ima najboljeg Jeljcinova nasljednika kojem smo se mogli nadati. Također, imamo predsjednika koji će unazaditi neka od naših demokratskih ostvarenja. Najprije će napasti slobodu štampe. Mi koji ga podržavamo računamo na vas da mu se u tome suprotstavite.” Izišao sam s tog sastanka misleći, kada ćemo uopće to moći shvatiti?

Mogao bih sada nastaviti o tome tko je toga dana bio ruski posjetitelj američke ministrice vanjskih poslova gospođe Albright, ali nije potrebno. Gost je poprilično točno procijenio što će Putin napraviti i kako bi Sjedinjene Države na to trebale reagirati. Lako možete sagledati dvojbu koja se stvarala pred Sestanovichem i cijelom administracijom, posebno kad se prisjetite da je u to vrijeme predsjednik još uvijek bio Bill Clinton.

Clintonova posljednja godina u uredu već je bila dovoljno zamršena. Tek je preživio opoziv koji se spominjao u vezi sa seksualnim skandalom Lewinsky, što mu je odnijelo veći dio preostale snage i vjerodostojnosti. Stvar je krenula na internetu u veljači i sa sobom odnijela i većinu nada u ekonomiju SAD-a. Bila je to i izborna godina, potpredsjednik Al Gore borio se s Georgeom W. Bushom oko Clintonova naslijeđa.

Vanjska politika također je Clintonu zadavala glavobolje. Svaki predsjednik SAD-a pokušava u posljednjoj godini mandata riješiti odnos Izraela i Palestine pa ni Clinton nije bio iznimka. Nakon što nije napravio gotovo ništa otkako je ubojstvo Yitzhaka Rabina zaustavilo mirovni proces u Oslu, Clinton je dogovorio susret Ehuda Baraka i Jasera Arafata u Camp Davidu u srpnju 2000. godine. Na iznenađenje onih koji o povijesti nisu znali ništa, nije postignut nikakav dogovor. Nekoliko mjeseci poslije, nakon posjeta Ariela Sharona Brdu hrama u Jeruzalemu, buknula je druga intifada. Relativno manje primijećen događaj iz tog vremena bio je napad bombaša samoubojica Al-Kaide na američki ratni brod (USS Cole) u Jemenu, kad je ubijeno sedamnaest ljudi.

Ukratko, Clinton uopće nije bio u stanju zauzeti bilo kakav oštriji stav prema žestokom i kompliciranom novom ruskom vođi. Bijela kuća nastavila se protiv zvjerstava u Čečeniji boriti retorikom, uvijek se trudeći naglasiti neslavnu frazu britanskog premijera Tonyja Blaira kako “Čečenija nije Kosovo”.

Rusiju je još uvijek bolio način na koji su Sjedinjene Države i NATO 1999. zanemarili ruske interese u Srbiji, što će Putin uvijek iznova spominjati.

Kad je 3. lipnja 2000. posljednji put službeno posjetio Moskvu, Clinton je razgovarao o uobičajenim temama, nuklearnom naoružanju, trgovini i američkom sustavu obrane od projektila, što će postati jednom od Putinovih omiljenih tema sljedećih godina. Clintonovoj administraciji treba odati priznanje, tada su barem spomenuli građanske slobode. Madeleine Albright posjetila je Radio Slobodu, čiji je novinar Andrej Babicki bio uhićen zbog neuvijenog izvještavanja iz Čečenije.

Clinton je dao jednosatni intervju radiju Moskovski eho, dijelu grupe Media-MOST čiji je vlasnik bio Vladimir Gusinski, koji je odbio podržati Putina u vrijeme izbora. Clinton je djelovao iznenađen pitanjem je li ikada upotrijebio policiju protiv medijskih kritičara. “Nikada nisam učinio nešto takvo. To nije zakonito!” Točno jedan pristojan tjedan nakon Clintonova odlaska iz Moskve Gusinski je uhićen.

Veći dio Europe spremno je zataškavao zabrinutost zbog krvavih čečenskih nereda i bezuvjetno prigrlio Putina. Dvojica ključnih europska lidera, Tony Blair u Britaniji i Gerhard Schröder u Njemačkoj, prirodno su bili skloni izbjegavanju konflikata, posebno uz toliko izglednih poslova i ruskog novca koji je stizao na tržište (Silvio Berlusconi, koji će biti zagriženi Putinov suradnik i najpostojaniji zagovornik, opet će 2001. postati talijanskim premijerom). Treba pohvaliti Jacquesa Chiraca, čija je vlada tada oštro prosvjedovala protiv zvjerstava u Čečeniji, čak je i u francuskom parlamentu bio primljen čečenski predsjednik. Ali nije to dugo trajalo i kad je Putin u listopadu posjetio Pariz, Chirac je nazdravio njemu i njegovoj supruzi Ljudmili riječima: “Na nama je da ispišemo nove stranice francusko-ruskih odnosa.” Kako se na francuskom kaže “pritisnuti gumb za resetiranje”?

Dotada je Blair još više podigao standarde ulagivanja svojim bizarnim iznenadnim privatnim posjetom Putinu u Sankt Peterburgu u ožujku 2000. uoči ruskih predsjedničkih izbora. Organizacije za ljudska prava i britanski tisak napali su Blaira zbog očite podrške Putinu u vrijeme “masovnih smaknuća civila, neutemeljenih hapšenja čečenskih muškaraca, sustavnog premlaćivanja, mučenja i povremenih silovanja” pod Putinovim zapovjedništvom. Umjesto razgovora o tome, Blair i supruga posjetili su muzej Ermitaž, carsku ljetnu palaču i “proveli noć u operi, prateći uz Putina premijeru Rata i mira Sergeja Prokofjeva”. Blair je odbio susresti se s bilo kojim drugim predsjedničkim kandidatom ili opozicijskim političarom za vrijeme svog posjeta.

Moja predviđanja zasnovana na pretpostavci da će mladi pragmatični ruski vođa ispravljati greške nestalne vanjske politike Borisa Jeljcina, ostala su samo neostvarene želje

Ni meni 2000. godina nije bila najbolja. Veći dio druge polovice 1999. godine proveo sam pokrećući veliki šahovski portal Kasparov Chess Online, koji će se pojaviti baš u vrijeme bušenja dot.com balona. Još uvijek su to bila uzbudljiva vremena i ponosim se nekim stvarima koje smo napravili, ali kao i toliki drugi internetski poslovni pothvati izgorio je nakon samo nekoliko godina. U listopadu sam opet branio naslov svjetskog prvaka nakon pet godina, protiv zemljaka Vladimira Kramnika. Stigao sam u London u odličnoj formi, pun ideja i samopouzdanja. Mjesec dana poslije prvi put sam bio poražen u meču za titulu, bez pobjede u barem jednom susretu. Kramnik je bio mnogo bolje pripremljen i nadigrao me, postao sam žrtvom samozadovoljstva nakon petnaest godina na vrhu. Bilo je to porazno iskustvo, u trideset i sedmoj godini nakratko sam prvi put pomislio na povlačenje. Ali moja želja za dokazivanjem da sam još uvijek najbolji šahist na svijetu bila je previše snažna, zadržao sam prvo mjesto na ljestvici sve do povlačenja 2005.

Dok sam lizao rane i spremao se za povratak, imao sam dovoljno vremena da pratim rezultate prve godine Putinove vlasti. Mnoga od razmišljanja koja ću ovdje navesti su iz komentara u Wall Street Journalu od 4. siječnja 2001. pod naslovom “Ruski predsjednik trguje strahom” i užasava me što se jako dobro mogu primijeniti i danas. Radije bih priznao kako sam tada bio u krivu, nego u članku punom optimizma godinu dana prije. Putin je od mene napravio pravog proroka, ali i jako razočaranog Rusa.

Iznenadna ostavka Borisa Jeljcina 31. prosinca 1999. nagnala me da novogodišnju noć provedem pišući o njegovoj ulozi u povijesti Rusije. Kako je predsjednik na odlasku imenovao nasljednika (što je u ruskim političkim okolnostima značilo sigurnu izbornu pobjedu), pokušao sam predvidjeti okvire u kojima će se kretati politika Vladimira Putina. Na nesreću, moja predviđanja zasnovana na pretpostavci kako će mladi pragmatični ruski vođa ojačati demokratske procese u zemlji, boriti se protiv korupcije i ispravljati greške nestalne vanjske politike Borisa Jeljcina ostala su samo novogodišnje želje.

Da sam znao ono što sam saznao za godinu dana, predviđanja su mi mogla biti bolja. Putin je imao sve prednosti koje bi novi predsjednik mogao poželjeti. Odobravanje javnosti podsjećalo je na euforične rane dane Jeljcina u Kremlju – tada se u Rusiji izborima još moglo vjerovati, za razliku od današnjih. Ubitačna devalvacija rublje nakon nestašica iz kolovoza 1998. potaknula je rusku ekonomiju, toliko orijentiranu na izvoz. A visoke cijene nafte stvorile su zalihu čvrste valute kakvu ni jedna postkomunistička vlada nije imala.

Pa ipak, sve su te prednosti izgubljene. Putinovi KGB-ovski korijeni, nažalost, stvorili su vladavinu koja nije bila ni reformatorska ni demokratska. Zajednička nit njegove unutarnje i vanjske politike je oslanjanje na trgovinu strahom – strahom Rusa da njihovu zemlju napadaju neprijatelji izvana (Čečeni, NATO ili slobodno tržište; najčešće sve troje) i strahom zapadnjaka da bi bez jakog i pragmatičnog vođe Rusija mogla postati nestabilnom i potencijalno agresivnom zemljom bezakonja. Petnaest godina poslije Putinove taktike zasnovane na stvaranju strahova ostaju vrlo slične i jednako učinkovite.

Umjesto da slomi prave neprijatelje Rusije – korupciju, neznanje, nadmenu administraciju – Putin je lukavo promijenio pravila igre. Ispod površnog uspjeha ruske ekonomije tek su se trebale dogoditi strukturalne promjene. Bez obzira na neke reforme poreznog sustava, moćni lobiji onih na vlasti zakopali su bolne domaće reforme, sačuvane su ukopane birokratske kaste pune službenika ovisnih o moćnim pokroviteljima. Cvjetala je korupcija, a sudstvo je bilo previše neefikasno da uvede red. Tisuće ruskih vojnika nestale su u čečenskom sukobu, koji je izazvao bezbrojne čečenske civilne žrtve, čečenske gradove i sela pretvorio u ruševine, a tisuće izbjeglica prisilio na borbu za preživljavanje. Nazivajući ga antiterorističkom operacijom, Putin je nastavio s ratom koji će se pretvoriti u još jedan poslovni pothvat za ruske generale i njihove čečenske protivnike.

Putinova nova strategija prema ruskim pokrajinama bila je čudna mješavina sovjetskog politbiroa i carske vladavine ruskim imperijem. Kako bi zadržali svoje privilegije, namjesnici diljem Rusije pokoravali su se centralnoj vlasti, zauzvrat dobivajući veće ovlasti nad tradicionalno slabom lokalnom samoupravom. Slijedili su ih gotovo svi ruski politički vođe, utrkujući se u podršci bilo kakvoj predsjedničkoj inicijativi. Jedan primjer: Putinova zamisao o obnovi stare sovjetske himne dobila je podršku 80 posto članova parlamenta. (Tipično za njega, Putin se pravio da samo slijedi želju naroda. “I narod i ja možemo griješiti”, odgovorio je kad se postavilo pitanje umjesnosti vraćanja stare sovjetske pjesme.)

Kao glavni dobavljač konvencionalnog naoružanja i nuklearne tehnologije, Rusija je držala ključeve vojnih ambicija Irana i Putin je tim ključevima često zveckao pred američkim i europskim pregovaračima

Putinova vanjskopolitička doktrina bila je u osnovi proširena verzija domaće strategije i ukazivala je na oportunizam kojim će se rukovoditi sljedećih petnaest godina. Oboje se lijepo mogu sažeti kao “Uprava razbojničke države d.o.o.”. Kad god bi se pojavile poteškoće na svjetskoj sceni ili “prijetnje” miru u kući, tu je bio novi predsjednik da popravi stvar. Bilo ga je svugdje! Zabrinjava vas nuklearni program Sjeverne Koreje? Ruski predsjednik već je uspostavio osobne veze s Kim-Jong-ilom i spreman je odigrati ulogu posrednika na Korejskom poluotoku. Sadam Husein, Moamar Gadafi ili Bašar al-Asad – Putin je bio spreman velikodušno ponuditi pomoć svim tim čuvenim vođama. Sasvim je druga stvar je li ikada pružio ikakvu stvarnu pomoć.

Na poznatom afganistanskom terenu Putin je ponudio pomoć ruskog vojnog stroja u potrazi za Osamom bin Ladenom. Nije bilo važno što je tako ruskim generalima omogućen povratak kontrole nad glavnim putovima droge iz Afganistana u Europu preko država srednje Azije. Kao glavni dobavljač konvencionalnog naoružanja i nuklearne tehnologije Rusija je držala ključeve vojnih ambicija Irana i Putin je tim ključevima često zveckao pred američkim i europskim pregovaračima.

U početku je Putinova strategija bila zasnovana na njegovu shvaćanju povijesti. Nema tu nekog zla pristup Zapada u vrijeme ruskog građanskog rata 1919. i britanski mirovni sporazum s Hitlerom iz 1938. utrli su put nekima od najstrašnijih tragedija dvadesetog stoljeća. JFK je 1961. povukao podršku američkih aviona snagama koje su se borile protiv Castra, prepustivši ih maskaru kubanske vojske pod vodstvom Sovjeta. Ohrabren tim pokazivanjem slabosti, Sovjetski Savez poslao je nuklearne projektile na Kubu. Kubanska kriza iz listopada 1962. dovela je čovječanstvo na rub atomskog Armagedona.

Postoje i noviji primjeri ograničenog upletanja Zapada u prijelomnim trenucima razvoja krize: početni pasivni odnos prema Sadamovim agresivnim planovima iz 1990. i podrška teritorijalnom integritetu Jugoslavije 1991., da navedemo samo neke. U oba slučaja pouka je ista: pravodobni odgovor na opasne igre neprijatelja demokracije dramatično smanjuje cijenu kasnijeg upletanja.

Kad je Putin 2000. otputovao na Kubu da obnovi rusko prijateljstvo s Castrovom diktaturom, pokazao je svoju geopolitičku strategiju i smisao za taktiku. Godinu dana nakon što je izazvao zabrinutost u Washingtonu Putin je objavio zatvaranje špijunske baze Lourdes na Kubi, koja je bila najveća ruska vojna baza na stranom teritoriju u svijetu. Putinu je očajnički trebalo smanjivanje troškova i to je bila odlična prilika da dobije kredit kod nove Bushove administracije radeći ono što bi ionako morao raditi. Putin je napravio istu stvar zatvorivši 2002. u Vijetnamu bazu Cam Ranh Bay koja je smetala i SAD-u i skorašnjem glavnom ruskom pokrovitelju Kini (u lipnju 2014., kad je Putin tražio način da uzvrati SAD-u zbog podrške Ukrajini, vratio se na Kubu, oprostio 90 posto neplaćenih dugova SSSR-u i najavio ponovno otvaranje baze Lourdes).

Usprkos očitoj slabosti Rusije Putin bi upirao prstom kamo god bi mogao, posebno u slabe točke i stare rane. Stalno je prijetio i obećavao stvari za koje nitko nije bio uvjeren da će ih ispuniti, čak kad bi to i htio. Rusija je još čuvala mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a i često se udruživala s Kinom kad je trebalo ometati američke inicijative. Takvu Putinovu tehniku Guardian je, mislim, iz pera Andrewa Ryvkina, nazvao vanjskom politikom “fotobombardiranja”.

Neki od ranih Putinovih manevara mogu se shvatiti jednostavno kao mudro odigrane loše karte, ali oni također otkrivaju njegove prioritete iz tih prvih godina. Vanjska politika bila mu je na drugom mjestu, gotovo nevažna, u odnosu na učvršćivanje vlasti kod kuće. Putin nije mogao dopustiti gubitak vremena i utjecaja baveći se pritiscima izvana. Prijateljsko ponašanje prema moćnim državnicima kupilo mu je vrijeme koje je trebao, žrtvovao je međunarodni utjecaj za odriješene ruke kod kuće. Zatvaranje vojnih baza zasmetalo je ruskim nacionalistima, ali oni još nisu bili bitan politički čimbenik, a Putin će većinu njih ionako uskoro privući k sebi. Uz nestabilnu ekonomiju i razbijenu vojsku Rusija u to vrijeme i nije mogla više, ali barem je opet izgledala i osjećala se kao svjetska sila.