Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Na Putu svile – Kako nam je lagao Marko Polo’ u kojem putopisac Jasen Boko opisuje posjet Kalašu, najegzotičnijoj pokrajini Pakistana, nazvanoj Dolinom izgubljenih potomaka Aleksandra Makedonskog

Gospodine Boko, gospodin Muhamed želi osobno popričati s vama, rekao mi je sljedećega juta u policijskoj postaji, i sam iznenađen zahtjevom svojega pretpostavljenog, čitralski policajac koji mi je, ni minutu prije, napisao dozvolu za posjet dolini Kalaša i odnio je šefu na potpis. Nije dobro, znam. Čim su krenuli sa službenim titulama i čim me osobno želi vidjeti šef policije čitralskog okruga, politički najosjetljivijeg i najnemirnijeg dijela Pakistana, nešto nije u redu. Prisjećam se eventualnih psina koje sam napravio u ova dva tjedna boravka na sjeveru Pakistana i, kako god okrenem, ni jedna od njih ne zaslužuje privatni prijem kod šefa policije važnog okruga.

Muhamed me, međutim, dočekao sa širokim osmjehom: – Uđi, prijatelju, čestitam, čestitam, osobita mi je čast…

Trebalo mi je nekoliko minuta da shvatim razlog šefova oduševljenja mojom pojavom: precizna evidencija koju u čitralskoj policiji vode o izdavanju dozvola za osjetljivu posjetu Kalašu pokazala je da sam prvi čovjek s hrvatskom putovnicom koji će ući u mitsku dolinu.

Popili smo koju litar čaja, divanili o svemu i svačemu, a Muhameda je posebno zanimalo, kad već imam ženu, zašto je ne vodim sobom na put, da mi se nađe. Mislio sam odgovoriti protupitanjem, zašto on svoju ne vodi baš nigdje, nego je čuva u kući, ali nije ovo ni mjesto ni čovjek za postavljanje nezgodnih pitanja. Pa mudro šutim. Proučivši moju egzotičnu putovnicu sa svih strana, visoki bilateralni susret Muhamed je zaključio nizom uputa i upozorenja o ponašanju u ovom nesigurnom dijelu Pakistana i izgrlio me na izlasku.

Noć pred ulazak u Kalaš i napuštanje Čitrala sjedim u hotelskom vrtu i pišem. Jedino svjetlo dolazi s malog ekrana laptopa preda mnom, ostatak je svijeta utonuo u mrak, opet nema struje. Doći će, inšalah, kad-tad, znam. Iz mraka se najednom pojavljuje sjena, mladi Pakistanac.

– Selam alejkum – kaže, zatim šuti i gleda u mene i ekran. Pozdravim i ja i nastavljam raditi, navikao sam na radoznalost ovih ljudi koji su u stanju stajati pored vas i čitati što pišete, a da ni jednu riječ ne razumiju. Radoznalost istočno od Bospora nije mana, prije tipična karakteristika stanovništva. Onda mladić iz mraka pruža ruku, u njoj je mango i daje mi ga. Zove se Muhamed, ima 16 godina i radi u ovom hotelu, glase njegovi odgovori na moja pitanja. Zahvaljuje mi i nestaje u mraku. Mango će biti idealan doručak prije sutrašnjeg posjeta Kalašu.

Ne jedna, nego tri doline na samoj granici s Afganistanom čine carstvo Kalaša, a kao i svi toponimi u kraju s Kalašima, nose imena kao da su iz ‘Gospodara prstenova’: Birir, Rumbur, Bumburet

Sa strujom stiže u vrt još jedan hotelski gost, slično meni svijetle je puti i očiju, ne sliči na Pakistanca, ali nije ni stranac. Sliči na mog oca, povelikih ušiju, kose sličnije gnijezdu negoli modnom ukrasu i gorštačkog stasa, kao da se jučer spustio sa Svilaje.

– Čujem da ideš u Kalaš – kaže.

Vijesti ovdje brzo putuju.

Sretan je što sam odlučio posjetiti Kalaš, predstavlja se, ime mu je Saifullah Jan, i sam je pripadnik Kalaša, i uz čaj mi daje kratak uvod u priču o tom narodu zaboravljenom u dolinama Hindukuša. Ne jedna, nego tri doline na samoj granici s Afganistanom čine carstvo Kalaša, koje, kao i svi toponimi u kraju koji nastanjuju Kalaši, nose imena kao da su pobjegla iz Tolkienova Gospodara prstenova: Rumbur, Bumburet i Birir. Doline su dobile ime po rijekama koje kroz njih protječu, a ono što im je zajedničko njihovi su stanovnici, Kalaši, misteriozan gorštački narod o kojima se ne zna gotovo ništa, osim da su bitno različiti od svih koji ih okružuju. Od sve tri doline Rumbur je najizoliraniji i zbog toga etnički najčistiji, ali i najlošije prometno povezan. Naravno, odlučujem se baš za tu dolinu, a Saifullah je vlasnik jedinog turističkog kapaciteta u Rumburu, pa sam već te noći odlučio i gdje ću boraviti. Kao da sam imao puno izbora…

Saifullah sa mnom govori ispod glasa, kao da mi ispovijeda tajne koje skriva od hotelskog osoblja, jer drugih gostiju u skromnom hotelu osim mene i njega i nema.

– Neću ti puno pričati o nama, sve ćeš shvatiti kad se sutra popneš gore, kaže…

Ugodno čitralsko jutro – ovdje u planini barem su jutra svježa i ugodna – provodim u adaptiranom džipu u hladu murve, čekajući da se jedino prijevozno sredstvo za izgubljenu dolinu napuni putnicima. Standardno, red vožnje ne postoji, kreće se kad se vozilo napuni, pa čekanja mogu biti višesatna. Ovdje se ionako nikome ne žuri, jedino čega ima u izobilju je vrijeme. U zapadnom svijetu, gdje je jurnjava za novcem kako bi se moglo kupiti što više nepotrebnih stvari, jedina konstanta, situacija je izokrenuta: jedino vremena nikad dosta, u svemu ostalom patimo od viška: riječi, stvari, dogovora, posla, žurbe, grozničavih rasporeda…

Saifullah se ne žuri, za mnom će tek sutra, ima u Čitralu još posla, ali je javio svojima da stižem, čekat će me. Kako im je javio nemam pojma, jer u dolini nema ni telefona ni mobitelskog signala, ali znam da će se netko pojaviti da me dočeka.

Kratim vrijeme razgovorom s vozačem, vjerojatno preplašenim da ne izgubi putnika. Razgovaramo o dolini u koju idem, on je musliman, naravno, i uvjerava me kako sve više Kalaša prelazi na islam. Gleda moju reakciju, a onda dodaje: ili na kršćanstvo, vjerojatno kako bi me privukao na svoju stranu. Procjenjuje da i on i ja, za razliku od Kalaša, ipak dijelimo vjeru u jednoga Boga, oni drugi su idolopoklonici. Njegov solilokvij o prednostima vjere koja poznaje jednoga Boga, za razliku od one u Kalašu, gdje ljudi štuju planine, prirodu, nekakve čudne i nepoznate bogove, slušam napola nezainteresirano, s propagandom uvijek imam problema, čak i kad su oni koji je izgovaraju uvjereni u njezinu istinitost.

– Allahu ekber, Bog je velik – kaže.

– Ako ti kažeš – nevoljko potvrđujem…

Nekoliko sati kasnije džip je pun, što znači da ćemo po putu ukrcati još barem desetak ljudi koji će visjeti na njegovim vanjskim šipkama, branicima, krovu. Nakon pola sata vožnje po kakvom-takvom asfaltu i izvikivanja destinacije uz svaku skupinu ljudi koja stoji uz cestu, džip je prekrcan i ulazimo u planine. Prolazimo kroz Ajun (Ayun), posljednje veće muslimansko selo pod dolinom Kalaša i vozilo se počinje probijati neasfaltiranom brdskom stazom u duboki kanjon. Pratimo planinsku rijeku, čvrsto se držeći bilo kojeg stabilnog objekta u džipu, no doslovce letimo s jedne strane vozila na drugu . Kao da nitko zbog toga nije osobito uznemiren, ljudi se ovdje naviknu na svašta. Prelazimo most i dolazimo do pustog raskrižja gdje mi objašnjavaju da za Rumbur moram čekati drugi džip, ovaj ide u Bumburet. U hladu, u društvu rijeke, u srcu Hindukuša, dva sata čekam novi džip ili nešto što će proći, a može me prebaciti u srce planine. Ovaj gorski lanac je, kažu geolozi, najmlađi planinski lanac na svijetu. I zaista, dok ga gledam iznad sebe, imam dojam kao da ga je stvarao neki mladi, žestoki bog, koji nije imao vremena ni strpljenja malo mu zaobliti i srediti rubove, sve je na njemu divlje i oštro. Tiriš Mir, mistični vrh nad Čitralom visok 7708 metara kraljevstvo je duhova i vila, demona i vještica, sveti vrh kojega se boje podjednako i Kalaši i muslimani i prema kojemu nerado idu, dobro znajući da njegovo ime znači Kralj tame.

Napokon se iz daljine u oblaku prašine pojavljuje prijevoz i pored mene staje džip. Kontroliram brojno stanje u njemu: 6 muslimana, 2 Kalaša, ja, 3 koze, 12 kokoši i 4 grede koje zaslužuju šleper, ali su stale u ovo vozilo. Nema toga što Pakistanac neće uspjeti ugurati u prijevozno sredstvo, pa i meni uspijevaju pronaći malo mjesta, na svoju štetu. Često u Aziji razmišljam o danas u Hrvatskoj zaboravljenoj pjesnikinji, pripadala je onom drugom narodu, Desanki Maksimović i njezinoj pjesmi Volim da putujem trećom klasom. Ta bi mogla biti himna javnih prijevoznika ovog dijela svijeta: „Volim da putujem trećom klasom/ na brodu, vozu i tramvaju/, tu ljudi svakom nazivaju Boga/ kad dođu i odu/i susedu ruku daju (…) tu se saputnici ne gledaju/ sa nečovečnih visina/ poštuje se tuđe siromaštvo/ i tuđe rane“. U prijevozu u ovom dijelu Azije ljudi su zaista jednaki kao na dan strašnog suda, a vozeći se tim brdima, imate nekakav osjećaj da će taj doći svaki čas.

I vozimo se tom trećom klasom, izbjegavajući s stijene koje se nadnose nad jednom stranom i one grede koje prijete u prekrcanom džipu, čuvamo se rogova koza i strepimo nad rijekom koja kovitla pod nama. Ali se nekako dobro družimo, tu barem nikad nije dosadno. Osmjehuju mi se ljudi u džipu, osmjehujem se ja njima, pokazuju prema gore, potvrđujem glavom. I tako putujemo, komunicirajući jedinim zajedničkim jezikom, osmijehom. Vozilo povremeno stane, iskrcavaju se kokoši i ljudi, jedni iskaču, drugi uskaču i kako prodiremo dublje u Kalaš, primjećujem promjene u etničkom sastavu džipa: sve je manje muslimana, bradate ljude u shalvarkamizu, tipičnoj odjeći toga kraja, zamjenjuju svjetlija lica, Kalaši. A onda primjećujem bitnu promjenu: uz cestu i na malim poljima pod nasadima pojavljuju se žene, nevjerojatna slika za taj dio Pakistana. I ne samo da su prisutne, nego nisu ni pokrivene, smiju se otvorenih lica, mašu poznanicima u džipu. Ulazimo u Dolinu slobodnih žena, kako Kalaši vole naglasiti. Nestaju zidovi oko kuća koji prolaznicima skrivaju pogled u unutrašnjost i na žene, a one ovdje nose odjeću veselih boja, tako rijetkih u ostatku Pakistana. Šarene tradicionalne haljine žene same izrađuju pa cijela dolina djeluje kao prirodni muzej starih nošnji i običaja. Obavezan je dodatak ženskoj nošnji lijepa kapica susutr, ukrašena perlicama i, vrlo često, mala, jednostavna tetovaža na licu. Kao što se žene u našem dijelu svijeta šminkaju, tako djevojke ovdje na licu imaju tetovaže kao ukras.

Osim promjene u odijevanju i načinu ponašanja žena, u Kalaša je drugačija i vegetacija, dominira vinova loza. Ona tu raste pred kućama, a često ih i pokriva

Osim promjene u odijevanju i načinu ponašanja žena, u Kalaša je drugačija i vegetacija, dominira vinova loza. Ona ovdje raste pred kućama, često ih pokriva, ali najčešće je razvijena po krošnjama stabala, ne kao niska grmolika biljka kakvu poznaje Mediteran. Vinova loza ovdje nema funkciju odrine: od nje Kalaši prave svoje širom Pakistana poznato vino.

I kao što svaki pakistanski vozač uspije u vozilo utrpati baš svakog tko se nađe uz cestu, tako nekim čudom ta vozila dođu do svog cilja. Džip staje, pitam za Saifullaha i posljednjih me 500 metara uzbrdo vodi slučajni prolaznik, rado će mi pokazati gdje je njegova kuća. Dok se penjemo, primjećujem novogradnju, za dolinu neobično raskošnu zgradu.

– Hotel? – pitam suputnika

– Ne, džamija – kaže. I šuti, ne komentira. U selu Grum, u kojem me džip ostavio, živi nekoliko muslimanskih obitelji, nova je džamija sasvim neproporcionalne veličine za malu muslimansku enklavu koju će opsluživati, izgrađena donacijom neke bliskoistočne zemlje. Tiho osvajanje Kalaša, kineskom metodom infiltracije, nije lako ni muslimanima, previše je među starosjediocima poroka koji ugrožavaju sigurnost novoformirane muslimanske zajednice; žene uokolo šeću slobodno i nepokrivene, a alkohol iz vina i raznih voćnih rakija lako je dostupan, pa u Kalašu šejtan viri iza svakog ugla.

U Rumburu, posljednjem uporištu Kalaša, do kojeg muslimani još nisu prodrli, dočekuje me plavooki Saifullahov sin, otac je nekako uspio najaviti moj dolazak.

– Išpata baja – pozdravlja i predstavlja se: – Jaser Arafat.

– Šališ se? – kažem.

– Ne, tako mi je ime.

Smijemo se dok me vodi dalje uzbrdo puteljkom kojim ne može ni džip, u samo srce Rumbura, gdje je skriveno selo s nekih stotinjak stanovnika. Saifullah i sinovi izgradili su uz svoju kuću pet malih drvenih sobica, kroz vrt protječe potok – idealan za hlađenje bijelog vina pokazat će se uskoro – i biram svoju sobu, jedini sam turist, naravno. Ne čudi me da su turisti ovdje rijetki, ali me fascinira ime onoga koji je u ovoj sobi spavao prije mene: Michael Palin boravio je kratko ovdje radeći TV seriju i knjigu o Himalaji. Kad se sutra pojavi Saifullah, donijet će mi njegovu knjigu, a kako sam mu rekao da i sam pišem o ovom putovanju, upozorava me da ne ponovim Palinove pogreške. U knjizi je čak i njegovo ime navedeno krivo, a Saifullah pokazuje i druge krive navode u knjizi. Obećavam da ću biti pažljiviji, premda znam da će moju priču o Kalašu pročitati puno manje ljudi nego Palinovu.

Kalaši su antropološki i socijalni fenomen koji je posljednjih nekoliko godina postao poznat širem znanstvenom svijetu, pa su u ovim krajevima sve češće antropološke ekspedicije koje pokušavaju otkriti njihovu tajnu. Taj narod osim nekoliko zamagljenih mitova i legendi ne zna ništa o sebi, nema pisanu povijest, nema čak ni pismo, a nitko još nije utvrdio odakle su došli i kako su uopće opstali kao jedini otok u muslimanskom moru koje se proteže od Mediterana do Kašmira i zapadne Kine. Preostalo ih je oko 4000, zbijeni su u tri susjedne i potpuno izolirane doline Hindukuša, a religija im je kombinacija animizma i vjere u panteon bogova donekle bliskih hinduizmu.

Omiljena teorija klasificira ih kao potomke Aleksandrove vojske, druga je sigurna da je riječ o onom izgubljenom starozavjetnom plemenu Izraelovu; postoje i maštovitije interpretacije njihovog podrijetla od tih, ali jedno je sigurno: svojom pojavom, jezikom, vjerom i običajima nikakve veze s okolnim narodima nemaju! Žive u skladu s prirodom, njihovi su festivali vezani uz kretanje sunca, nemaju prezimena, a jezik im ne poznaje imena dana u tjednu ili mjeseci. Slično Dogonima u Maliju imaju „menstrualne“ kuće u kojima se izoliraju žene za vrijeme menstruacije i poroda, žive od poljodjelstva i stočarstva i ne pokazuju nikakvu želju za postignućima suvremene tehničke civilizacije. U Rumburu nema telefona, mobitelskog signala ni televizije, ne slušaju čak ni radio, ne postoji vodovod, a struju tek od prije nekoliko godina dobivaju iz male turbine na rijeci podignute međunarodnom donacijom. Slika gracioznih kalaških žena s vrčevima na glavi koje nosu vode od rijeke do kuća svakodnevna je pojava.

Iza ove nevjerojatne antropološke slike kriju se iznimno srdačni ljudi koji cijene svoju izolaciju i vole rijetke turiste nemuslimane koji im dolaze u pohode – tek sam petnaesti koji je ove godine pohodio Rumbur, najizoliraniju i etnički najčišću dolinu, uz malo sreće možda ih do kraja godine bude tridesetak! Stranci ih razumiju puno bolje od susjeda muslimana koji ih dolaze, tvrde oni, posjetiti kako bi gledali njihove žene, koje nisu skrivene kao u muslimanskom susjedstvu i kako bi potajice pili vino koji Kalaši prave za svoju potrebu od grožđa koje sami uzgajaju. U cijelom Pakistanu alkohol je zabranjen, dolina Kalaša jedina je iznimka! Kako turiste muslimane smatraju uljezima koji im ne donose dobro, a bilo je i neugodnosti s takvima kad se u komunikaciju umiješa djelovanje vina i sloboda kalaških žena, pa su se muslimanski gosti znali ponašati neprilično, domaćini ih jednostavno ne žele za goste, muslimanima ne iznajmljuju sobe.

I ma koliko bilo ugodno sjediti u sumrak pred Saifullahovom kućom i pijuckati bijelo vino ohlađeno u potoku koji protječe vrtom, neugodno je slušati priču o narodu koji nestaje i dolini u kojoj muslimani polako istiskuju starosjedioce. Premda Pakistan nominalno pazi na manjine, Kalaše posebno, situacija na licu mjesta nije baš blistava, unatoč tome što su izravni sukobi rijetki. Jedine novogradnje koje primjećujem su džamije, zov hodže budi me i ovdje; svijet islama pokušava tiho pokoriti posljednji preostali otok bezvjeraca.

Ovi često plavooki ljudi i žene kao da su pali s nekog drugog planeta. Vole sve što njima zvuči egzotično, a kako nemaju čvrsta vjerska uvjerenja niti bogove i svece po kojima bi djeci davali imena, roditelji vole svojim potomcima davati imena koja su im zanimljiva. Novosti koje pristižu iz dalekog svijeta često ih inspiriraju u tome: osim Jasera Arafata, sina moga domaćina, upoznao sam Sadama Huseina – nema nesnošljivosti prema muslimanima u odabiru imena – a može se iščitati i fasciniranost tehnikom i vojnom hijerarhijom: susreo sam Inžinjera, Vozača i Komandanta, Muhameda i Kana, Čilam Joši (po najvećem festivalu u dolini), čak i gospođu Thank You, jedino na Tarzana nekim čudom nisam naišao… U godinama koje slijede, a kako se mijenja tehnika i moda koja prodire čak i ovdje stižu nova imena: Radio, Kazeta, Računalo, Broj Jedan, Pepsi, Mobilni samo su neka, iako ljudi te stvari po kojima su dobili ime, u većini slučajeva nikada nisu niti vidjeli. Ta potraga za egzotikom, nečim neobičnim i jedinstvenim dovodi do toga da u dolini, uvjeravaju, ne postoje dvoje ljudi koji imaju isto ime, niti postoji razlika između muških i ženskih imena.