Nacional ekskluzivno donosi ulomak iz svjetskog bestselera ‘Ubojice cvjetnog mjeseca’ autora Davida Granna, o tragičnom poglavlju u povijesti američkog zapada, koji je književni predložak za istoimeni aktualni blockbuster Martina Scorsesea

Jednog ljetnog dana 1925. Tom White, posebni agent i rukovoditelj terenskog odjela Istražnog ureda u Houstonu, primio je hitnu naredbu iz stožera u Washingtonu. Novi je šef J. Edgar Hoover htio odmah razgovarati s njim — oči u oči. White se napeto šetao uredom. Hoover je zahtijevao da osoblje nosi tamna odijela, pristojne kravate i crne cipele, uglačane do visokog sjaja. Htio je da njegovi agenti budu baš određenog tipa Amerikanaca: bijeli, pravničkog dojma, profesionalni. Činilo se da svakog dana izdaje novu direktivu — novu božju zapovijed — i White je sad prkosno na glavu stavio svoj veliki kaubojski šešir.

Pozdravio je suprugu i dvoje djece pa se ukrcao na vlak baš kao godinama ranije kad je radio kao željeznički detektiv i vozio se od postaje do postaje u potrazi za kriminalcima. No danas nije ganjao ništa osim vlastite sudbine. Kad je stigao u glavni grad nacije, kroz buku i svjetla probio se do stožera. Rečeno mu je da Hoover ima “važnu poruku” za njega, ali nije imao pojma o čemu bi se moglo raditi.

White je bio staromodni čuvar zakona; služio je u teksaškim rendžerima na prijelazu stoljeća i proveo većinu života lutajući na konju duž jugozapadne granice s vinčesterkom ili revolverom u ruci tražeći bjegunce, ubojice i razbojnike. Bio je visok više od metar i osamdeset pet, žilavih udova i blago uznemirujuće smiren kao svaki pravi revolveraš. Čak i odjeven u kruto odijelo nalik onom trgovačkog putnika, svejedno se doimao kao netko iz romana. Godinama kasnije jedan će agent Istražnog ureda koji je surađivao s Whiteom zapisati da je bio “bogobojazan poput onih koji su branili utvrdu Alamo” i dodati: “Bio je impresivan prizor sa svojim velikim stetsonom, uspravan poput šipke. Hodao je veličanstveno, agilan i tih poput mačke. Pričao je baš kao što je i pucao — direktno u središte. Svi su ga potpuno poštovali, a mladi momci s istoka kao ja bili su usrani kao grlice i svi smo ga gledali sa strahopoštovanjem iako bi vam pogled u njegove čeličnosive oči otkrio samo dobrotu i razumijevanje.”

Istražnom uredu pristupio je 1917. godine, nakon što ga, zbog nedavne operacije, nisu htjeli primiti u vojsku kako bi se borio u Prvom svjetskom ratu. Postati specijalni agent bio je način da služi svojoj zemlji, ali to je također bio samo dio istine. Bio je svjestan da je pleme starih čuvara zakona pred izumi- ranjem. Iako mu nije još bilo ni četrdeset, bio je u opasnosti postati relikt i eksponat u nekom putujućem cirkusu, živ, ali zapravo mrtav.

Predsjednik Theodore Roosevelt osnovao je Ured 1908., i to u nadi da će popuniti rupu u provođenju zakona na saveznoj razini. (Zbog ostataka otpora nacionalnoj policiji Rooseveltov je državni tužitelj ustvari djelovao bez zakonskog odobrenja, zbog čega je jedan kongresnik tu novu organizaciju prozvao “birokratskim kopiletom”.) Kad je White pristupio Uredu, aktivno je bilo tek nekoliko stotina agenata u samo šačici terenskih odjela. Jurisdikcija Ureda bila je ograničena i agenti su se bavili vrlo raznolikim slučajevima: istraživali su kršenje zakona o bankar- stvu i trustovima; protuzakonito transportiranje automobila, kontraceptiva, snimki boksačkih mečeva i pornografskih knjiga preko granica saveznih država; bjegunce iz federalnih zatvora; zločine počinjene u indijanskim rezervatima.

Kao i svi ostali agenti, White je trebao biti isključivo sakupljač činjenica. “U to doba nismo imali ovlasti za uhićivanje”, prisjećat će se White kasnije. Agenti također nisu imali dopuštenje za nošenje vatrenog oružja. White je vidio i previše čuvara zakona ubijenih duž divlje granice i iako nije često pričao o tim smrtima, one su ga skoro navele na to da napusti svoj poziv. Nije htio napustiti ovaj svijet samo radi neke postumne slave. Kad si mrtav, mrtav si. I stoga bi na opasnim zadacima za Ured uvijek za pojasom nosio revolver — dovraga s božjim zapovijedima.

Njegov je mlađi brat J. C. “Doc” White također bio bivši teksaški rendžer koji je pristupio Uredu. Bio je otresit, puno je pio, često nosio revolver s koštanom ručkom, a povrh svega još i nož u kožnoj čizmi te bio puno skloniji tučnjavi od Toma. Braća White bila su dio malog kontingenta čuvara zakona koje su u Uredu prozvali Kaubojima.

Tom White nije bio formalno obučen za provoditelja zakona i mučio se s novim znanstvenim metodama poput, recimo, dešifriranja tajanstvenih spirala otisaka prstiju. A opet, čuvao je red još otkad je bio mladić i usavršio je svoje istražiteljske vještine — naučio kako razabrati skrivene uzorke i rasute činjenice pretočiti u jasnu priču. Unatoč osjetljivosti spram opasnosti, iskusio je oružane borbe, ali za razliku od svog brata Doca — čiju je karijeru jedan kolega agent opisao kao “zasutu mecima” — Tom je imao gotovo perverznu želju ne pucati i ponosio se time što nikad nije nikoga smjestio dva metra pod zemlju. Kao da se bojao vlastitih mračnih nagona. Smatrao je da postoji tanka granica između dobrog i lošeg čovjeka.

Tom White vlastitim je očima vidio kako su mnogi njegovi kolege u Uredu prešli baš tu granicu. Tijekom Hardingove administracije ranih 1920-ih Ministarstvo pravosuđa bilo je krcato političkim nećacima, kumovima i beskrupuloznim službenicima, uključujući i glavu Ureda: Williama Burnsa, zloglasnog privatnog istražitelja. Nakon što je 1921. bio postavljen za ravnatelja, Burns je zaobilazio zakone i zapošljavao korumpirane agente, uključujući i prevaranta koji je pripadnicima kriminalnog podzemlja prodavao zaštitu i oproste. Ministarstvo pravosuđa postalo je poznato kao Ministarstvo lakog morala.

Godine 1924. saslušanje pred Kongresom otkrilo je da je naftni magnat Harry Sinclair podmitio ministra unutarnjih poslova Alberta Falla kako bi mu ovaj dopustio vađenje nafte iz federalnih rezervi Teapot Domea — ime koje će ostati vječno povezano sa skandalom — a istraga koja je uslijedila pokazala je koliko je ustvari trulo pravosuđe Sjedinjenih Država. Kad je Kongres krenuo istraživati Ministarstvo pravosuđa, Burns i državni tužitelj iskoristili su svu svoju moć i sve alate provođenja zakona kako bi osujetili istragu i spriječili provođenje pravde. Dali su pratiti članove Kongresa; provaljivali im u urede i prisluškivali telefone. Jedan je senator javno osudio razne “ilegalne urote, kontraurote, špijunažu, mamce i diktografe” koje se koristilo ne “kako bi se otkrilo i pravdi privelo zločince, već… zaštitilo profitere, primatelje mita i miljenike”.

Do ljeta 1924. Hardingov se nasljednik Calvin Coolidge riješio Burnsa i postavio novog državnog tužitelja Harlana Fiska Stonea. S obzirom na razvoj zemlje i širenje federalnih zakona, Stone je zaključio da je nacionalna policija nužnost, ali kako bi poslužio njegovim potrebama, Ured se morao preobličiti od vrha do dna.

Na iznenađenje mnogih kritičara Ministarstva, Stone je J. Edgara Hoovera, dvadesetdevetogodišnjeg zamjenika ravnatelja Ureda, postavio za vršitelja dužnosti ravnatelja dok je on tražio trajnu zamjenu. Iako Hoover nije na sebi nosio mrlju skandala Teapot Dome, bio je nadgledao odmetnuti obavještajni odjel Ureda, onaj koji je špijunirao pojedince samo zato što su imali određena politička uvjerenja. Hoover također nikad nije bio de- tektiv; nikad nije sudjelovao u pucnjavi ni uhitio nekog. Njegovi su pokojni otac i djed radili za federalnu vladu i Hoover, koji je još uvijek živio sa svojom majkom, bio je tipični predstavnik bi- rokracije — poznavao je njene tračeve, njen jezik, njene prešutne dogovore i žestoke teritorijalne ratove.

Žudeći za ravnateljskim položajem kao načinom da si iz- gradi vlastito birokratsko carstvo, Hoover je od Stonea skrivao razmjer svoje uloge u operacijama nadzora i obećao raspustiti obavještajni odjel. Fanatično je provodio reforme koje je Stone tražio, a koje su pogodovale njegovoj vlastitoj želji da od Ureda napravi modernu silu zakona. U jednom je memorandumu Hoover Stonea obavijestio da je počeo češljati dosjee osoblja i identificirati nesposobne ili korumpirane agente koje treba otpustiti. Hoover je također Stoneu rekao da je, prema njegovim željama, podigao kriterije za zapošljavanje novih agenata te da je sad bilo nužno da imaju barem neku pravničku obuku ili poznavanje računovodstva. “Zaposlenici Ureda dat će sve od sebe da ojačaju moral”, pisao je Hoover, “i provedu vašu politiku do u slovo.”

U prosincu 1924. Stone je Hooveru dao posao za kojim je ovaj čeznuo. Hoover će žustro pretočiti Ured u monolitnu silu— onu koja se tijekom skoro pet desetljeća njegove uprave neće samo boriti protiv zločina, već će također počiniti strašne zlouporabe moći.

Hoover je već bio dodijelio Whitea istrazi jednog od prvih slučajeva korupcije čuvara zakona nakon skandala Teapot Dome. White je postao upravitelj federalne kaznionice u Atlanti gdje je proveo tajnu operaciju hvatanja službenika koji su u zamjenu za mito omogućavali kažnjenicima bolje životne uvjete i rano puštanje na slobodu. Jednog je dana tijekom istrage White zatekao jednog stražara kako mlati dvojicu zatvorenika. Zaprijetio mu je otkazom ako ikad ponovno bude zlostavljao zatvorenike. Kasnije je jedan od zatvorenika zatražio razgovor nasamo s Whiteom i, kao da mu želi iskazati zahvalnost, pokazao je upravitelju Bibliju pa krenuo prstima preko prazne unutarnje strane korica mazati mješavinu joda i vode. Riječi su se čarobno pojavile na papiru. Bile su zapisane nevidljivom tintom i otkrile adresu na kojoj se skrivao pljačkaš banke koji je pobjegao iz zatvora prije nego što je White postao upravitelj. Ta je tajna poruka dovela do njegova uhićenja, a u međuvremenu su i drugi zatvorenici počeli dijeliti informacije i omogućili Whiteu da otkrije nešto što će biti opisano kao sustav “pozlaćenog favoritizma i imuniteta za milijunaše”. White je prikupio dovoljno dokaza da može optužiti bivšeg upravitelja, koji je zatim postao zatvorenik broj 24207 u istoj kaznionici. Službenik Ureda koji je posjetio zatvor u izvještaju je zapisao: “Zatekao me stav zatvorenika prema postupcima i ponašanju Toma Whitea. Čini se da postoji opće zadovoljstvo i povjerenje te uvjerenje zatvorenika da će sad biti pošteno tretirani.” Nakon istrage Hoover je pismeno pohvalio Whitea: “Na čast ste ne samo sebi, već i čitavoj službi koja nam je svima u srcu.”

White je sad stigao u stožer, tada smješten na dva unajmljena kata zgrade na uglu Ulice K i Avenije Vermont. Hoover je bio usred istjerivanja iz Ureda većine čuvara zakona s divlje granice i dok je hodao prema Hooverovu uredu, White je mogao oko sebe vidjeti jedan novi soj agenata — momke s fakulteta koji su na pisaćoj mašini bili brži nego na okidaču. Oldtajmeri su ih posprdno nazvali izviđačima spuštenih stopala i to je bila istina; kako je jedan od agenata kasnije priznao: “Bili smo hrpa žutokljunaca koji pojma nisu imali što rade.”

Whitea su uveli u Hooverov besprijekorni ured s impozantnim drvenim radnim stolom i mapom na zidu koja je pokazivala lokacije svih terenskih odjela Ureda. Pred Whiteom je tamo sjedio šef glavom i bradom. Hoover je u to doba bio iznimno vitak i dječačkog izgleda. U fotografiji načinjenoj samo koji mjesec ranije odjeven je u otmjeno tamno odijelo. Kosa mu je bila gusta i valovita, čeljust čvrsto stegnuta, a usne također. Pogled smeđih očiju bio je budan, kao da je on taj koji promatra kroz oko kamere.

White i njegov kaubojski šešir nadvijali su se nad sitnim Hooverom, toliko osjetljivim na svoju građu da bi rijetko kad promaknuo visoke agente u stožer, a kasnije je dao i postaviti podij iza svog stola kako bi izgledao viši kad ustane. Ako je Hoover i bio zastrašen prizorom čudovišnog Teksašanina, nije to pokazao: rekao je Whiteu da s njim ima razgovarati o iznimno hitnoj stvari. Bila su u pitanju umorstva u okrugu Osage. White je znao da je taj senzacionalni slučaj jedna od prvih Uredovih većih istraga umorstva, ali nije bio upoznat s detaljima i slušao je Hoovera kako mu ih prenosi svojim staccato govorom brzih, kratkih riječi — strategija kojom je Hoover u mladosti prevladao užasno mucanje.

U proljeće 1923. godine, nakon što je osaško plemensko vijeće donijelo rezoluciju kojom je tražilo pomoć Ministarstva pravosuđa, tadašnji je ravnatelj Burns poslao agenta da istraži umorstva, koja su tad dosegla broj od barem dvadeset četiri mrtva pripadnika plemena. Agent je proveo nekoliko tjedana u okrugu Osage pa zaključio da “nema smisla nastaviti istragu”. Kasnije su poslani i drugi agenti, ali nije pomoglo. Pleme Osaga bilo je prisiljeno vlastitim novcem dijelom financirati federalnu istragu — svotom koja će naposljetku doseći 20 000 dolara, što je otprilike 300 000 dolara u današnjem novcu. Unatoč tim troško- vima, Hoover je, nakon što je došao na čelo Ureda, odlučio baciti slučaj natrag vlastima savezne države, kako bi izbjegao odgovor- nost za neuspjeh. Agent FBI-a na čelu terenskog odjela u Oklaho- mi uvjeravao je Hoovera da se prebacivanje slučaja može odraditi bez ikakvog “lošeg komentara” u novinama. No to je bilo prije nego što je Ured, Hooverov Ured, imao krvi na rukama. Samo koji mjesec ranije agenti su novog guvernera Oklahome uvjerili da na slobodu pusti odmetnika Crnog Thompsona, u zatvoru zbog pljačke banke, kako bi on mogao za Ured ići na tajni za- datak skupljanja dokaza o osaškim umorstvima. U terenskim su izvještajima agenti ushićeno bilježili da je njihov “tajni operativac” započeo rad među “zločincima na naftnim poljima i skuplja već obećane dokaze”. Agenti su dodali: “Očekujemo sjajne rezultate.”

White i njegov kaubojski šešir nadvijali su se nad sitnim Hooverom, toliko osjetljivim na svoju građu da bi rijetko kad promaknuo visoke agente u stožer, a kasnije je dao i postaviti podij iza svog stola kako bi izgledao viši kad ustane

Agenti su trebali budno držati oko na Crnome, ali ustvari su ga izgubili u osaškim brdima, nakon čega je on opljačkao banku. Pa ubio jednog policajca. Trebali su im mjeseci da uhite Crnog i kako je Hoover komentirao: “Niz je službenika morao uzeti živote u vlastite ruke kako bi ispravili tu grešku.” Hoover je zasad uspijevao držati ulogu Ureda u čitavoj aferi izvan novina, ali iza kulisa je u pitanju bila sve veća politička frka. Državni je tužitelj poslao Hooveru telegram u kojem je dao naslutiti da Ured smatra “odgovornim za neuspjeh” istrage. John Palmer, poznat kao jedan od zagovornika plemena, poslao je gnjevno pismo kanzaškom senatoru Charlesu Curtisu insinuirajući da je Uredova istraga ukaljana korupcijom: “Pridružujem se općem uvjerenju da su ubojice dovoljno lukavi te politički i financijski dovoljno sposobni da sa slučaja uklone ili na druge lokacije po- šalju sve poštene i sposobne istražitelje, a i sposobni ušutkati nepoštene službenike čija je dužnost bila i još uvijek jest uloviti počinitelje ovih užasnih nedjela.” Comstock, pravnik iz Okla- home koji je bio zakonski skrbnik nekolicine Osaga, osobno je obavijestio senatora Curtisa o katastrofalnom petljanju Ureda.

Kad se Hoover sastao s Whiteom, nije čvrsto držao moć u rukama i naglo se našao suočenim s jedinom stvari koju se noga- ma i rukama trsio izbjeći otkako je postao ravnatelj: skandalom. Situacija u Oklahomi, smatrao je Hoover, bila je “delikatna”. Čak bi i samo glasina o kršenju pravilnika tako brzo nakon skandala Teapot Dome mogla biti dovoljna da mu okonča karijeru. Samo koji tjedan ranije poslao je “povjerljivi” memorandum Whiteu i drugim specijalnim agentima tvrdeći da si “ovaj Ured ne može dopustiti javni skandal”.

Dok je White slušao Hoovera, postalo mu je jasno zašto je ustvari bio pozvan. Hoover je trebao da White — jedan od ša- čice iskusnih agenata, jedan od Kauboja — riješi slučaj osaških umorstava i time zaštiti Hooverov položaj. “Želim da vi”, rekao je Hoover, “vodite istragu.”

Naredio je Whiteu da se zaputi do Oklahoma Cityja i tamo preuzme vodstvo nad terenskim odjelom. Kasnije će Hoover Whiteu reći da je zbog generalnog bezakonja u toj regiji terenski odjel “vjerojatno najzaposleniji od svih u zemlji te stoga mora na čelu imati potpuno sposobnog i iskusnog istražitelja, a također i jednog koji zna rukovoditi ljudima”. White je znao da će seljenje u Oklahomu biti velik problem za njegovu obitelj, ali bilo mu je jasno što je sve na kocki i rekao je Hooveru: “Dovoljno sam čovjek i ambiciozan da želim ovo.”

White nije sumnjao u to što će se dogoditi ako doživi neuspjeh: prethodni agenti na slučaju završili su prognani u daleke ispostave ili izbačeni iz Ureda. Hoover je rekao: “Nema isprike za… neuspjeh.” White je također bio svjestan da je nekoliko onih koji su pokušali uhvatiti ubojice i samo završilo ubijeno i od trenutka kad je izašao iz Hooverova ureda, znao je da je označen. Ako je J. Edgar Hoover koristio osaška umorstva kao pokaznu vježbu za svoj Ured, jedan je niz senzacionalnih zločina u 1930-

-ima potaknuo strahove javnosti i omogućio mu da od svoje organizacije napravi moćnu silu kakvu danas poznajemo.

Ti su zločini uključivali otmicu djeteta Charlesa Lindbergha i masakr u Kansas Cityju, gdje je nekoliko redarstvenika bilo ubijeno u oružanom sukobu dok su premještali Franka “Jellyja” Nasha, pripadnika bande Ala Spencera. Whiteov je stari kolega agent Frank Smith bio prisutan, ali je preživio. (Novinar Robert Unger kasnije će dokumentirati da su Smith i još jedan agent izvorno tvrdili da ne mogu identificirati napadače, ali i da su ih se odjednom mogli vrlo živo prisjetiti nakon Hooverova pritiska da se riješi slučaj.) Nakon tih incidenata Kongres je izglasao niz reformi koje su federalnoj vladi dale njezin prvi kriminalni zakon, a Uredu široke ovlasti. Agenti su sad smjeli uhićivati i nositi vatreno oružje, a organizacija je uskoro preimenovana u Savezni istražni ured. “Dani malog Ureda sad su prošlost”, komentirao je Hooverov biograf Curt Gentry. “A prošlost su i dani kad su specijalni agenti bili samo istražitelji.” Whiteov je brat Doc bio tijekom tog vremena upleten u mnoge Uredove velike slučajeve — od lova na neprijatelje javnosti poput Johna Dillingera do ubojstva Ma Barker i njezina sina Freda. Sin Toma Whitea također je pristupio Uredu, što je sad značilo da su tri naraštaja obitelji služila zakonu i redu.

Hoover se pobrinuo da identitet Ureda bude nemoguće odvojiti od njegova osobnog. I tako, dok su se predsjednici izmjenjivali u uredu, ovaj je birokrat, sad podosta širi u struku i s obrazima nalik buldogu, ostao na mjestu. “Podigao sam pogled i ugledao J. Edgara Hoovera na svom balkonu, visoko i daleko, tihog; promatrao je svijet sa svojim tajanstvenim kraljevstvom za leđima i predsjednike kako dolaze i odlaze, desetljeće za desetljećem”, pisat će jedan novinar za časopis Life.

Detalji Hooverove zlouporabe moći postat će poznati tek nakon njegove smrti 1972., a unatoč vlastitoj perceptivnosti White je bio slijep na šefovu megalomaniju, politiziranje Ureda i paranoične spletke protiv sve većeg popisa navodnih neprijatelja, uključujući i aktiviste među američkim Indijancima.

Tijekom godina White će pisati Hooveru više puta. Jednom ga je pozvao na ranč svog rođaka: “Nema tu grubog života jer dostupno nam je sve osim uređaja za hlađenje zraka, a to nam nije potrebno.” No Hoover je pristojno odbio. Bio je previše zaposlen u to vrijeme i moralo ga se tjerati da primijeti svog bivšeg vrhunskog agenta. Kad je White u dobi od sedamdeset godina prestao vršiti dužnost upravitelja zatvora La Tuna 1951., Hoover mu je poslao čestitku tek nakon što ga je jedan drugi agent pod- sjetio na to koliko bi White “cijenio osobnu poruku ravnatelja”.

Kasnih 1950-ih White je saznao da se Hollywood sprema snimati film pod naslovom The FBI Story s Jamesom Stewartom u ulozi agenta, koji će sadržavati i segment o osaškim umor- stvima. White je Hooveru poslao pismo s upitom žele li filmaši razgovarati s njim o slučaju. “Drage ću im volje pružiti sve in- formacije koje imam”, pisao je White. Hoover je odvratio da će ga “svakako imati na umu”, ali to je bilo sve. Hoover se nakratko pojavio u tom filmu snimljenom 1959., što je u javnosti dodatno učvrstilo njegov mitski status.

No iako je film bio popularan, osaška su umorstva blije- djela iz kolektivnog sjećanja, zasjenjena nedavnijim i slavnijim slučajevima i nije dugo trebalo da većina Amerikanaca potpuno zaboravi na njih. Kasnih 1950-ih White je razmatrao pisanje priče u kojoj bi dokumentirao slučaj. Htio je da zločini protiv plemena Osaga ostanu zabilježeni i da agenti koji su radili za njega ne budu izbrisani iz povijesti. Svi su oni u međuvremenu bili umrli, anonimni i većinom siromašni. Kad je jedan od taj- nih operativaca bio na samrti, njegova je žena u pismu rekla da bi rado da je imao mirovinski fond, a agent koji ga je poznavao spomenuo je Hooveru da se spomenuta obitelj “nalazi u jako teškoj situaciji”.

Nekoliko godina nakon istrage o osaškim umorstvima Wren, agent iz Ute, ponovno je bio izbačen iz Ureda, ovog puta za stalno. Po odlasku je psovao i bacao stvari sa stola, a kasnije je Hooveru pisao da su se prema njemu ponijeli “nepravedno, nepošteno i nepotrebno”