Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Većeslav Holjevac – tvorac modernog Zagreba i hrvatskog nacionalnog pokreta’ u kojem Željka Godeč opisuje kakve je sve političke prepreke zagrebački gradonačelnik morao savladati da bi izgradio Velesajam.

Jednog dana u kolovozu 1955. zvuk cvrčaka nadglasavan dječjim žamorom, idilu u skrovitoj uvali u Porozini na Cresu, gdje su Holjevčevi s obitelji Branka Priselca ljetovali u improviziranom kampu, daleko do svega, poremetilo je brundanje snažnog brodskog motora. Na taj dio otoka, netaknut turizmom, zaštićen od znatiželjnih pogleda, uglavnom su dolazili samo namjernici, poput barbe Ive koji bi ih dočekivao i pomogao da se iskrcaju, a djeci svakih nekoliko dana donosio svježe mlijeko. Divljina i nepristupačnost Porozine obitelji je bila dobitna kombinacija. Do Porozine se moglo samo morskim putem, ceste nije bilo.

Dolazak sivog vojnog broda Jugoslavenske ratne mornarice izazvao je nemalo iznenađenje. Djeca su bila oduševljena, brodovi su tu rijetko pristajali, komercijalna brodska linija vozila je samo dva puta tjedno, a odrasli su valjda pretrnuli od ultimativnog poziva:

“Spakirajte se. Idete na Brijune. Zove vas Ranković na razgovor”, obavijestio je neplanirani uljez zagrebačkog gradonačelnika koji je u tom trenutku sjedio na klupici uz šator sa suprugom Nadom, Brankom i njegovom suprugom Đurđom. Djeca, Branka, njezin četiri godina mlađi brat Dubravko, sedam godina mlađa sestra Jagoda, Tatjana, Dubravka i Veco iskočili su iz svog malog dječjeg šatora. Njima dolazak JRM-a nije izgledao nimalo neprijateljski – “stričeki” su ih pustili da se pentraju po brodu.

Odrasli su se morali pitati što je tako urgentno da bi po Holjevca slali brod JRM-a i prekidali obiteljsko ljetovanje.

“Neću zaboraviti: Veco i moj tata u kratkim hlačama, goli do pasa, mame u kupaćim kostimima. Mi smo se igrali u svom dječjem šatoru. Čula sam kako moj tata zafrkava Vecu, koji je tražio nešto pristojno što će obući, a nije imao ni košulju…”, opisuje Branka Priselac Ribičić.

Ako su ih i obuzele zle slutnje i nelagoda, Branko Priselac nastojao ih je razbiti: “Daj, ne zaboravi ponijeti sapun i šampon, kad već ideš na sapunanje glave da te mogu pošteno srediti”, otpravio je Priselac svog prijatelja Holjevca.

Nije ga bilo cijeli taj dan. Ni sljedeći. Vratio se tek treći. “Trajalo je. Nada je bila izvan sebe”, prisjeća se Branka Priselac Ribičić.

Djeca su prisluškujući razabrala da se spominju Ranković i Velesajam. “Sapunanje” kod Rankovića moglo se opisati u jednoj rečenici: “Ili Velesajam ide Beogradu ili ti na Goli otok.”

Ostao im je upitnik iznad glava: kako su uopće znali gdje se nalaze? Sjetili su se da im je tih dana, ploveći Kvarnerom, doplovio Joža Horvat sa svojom “Besom” – ime broda na albanskom znači časnu riječ danu gostu namjerniku da će ga domaćin štititi. “Besa” je tog ljeta propuštala vodu na sve strane. A i njezin vlasnik se pokazao dosta propusnim. Sam će im poslije priznati da se, na povratku u civilizaciju, izbrbljao i pohvalio da je napokon otkrio Holjevčevu tajnu ljetnu rezidenciju.

Ilegala u Porozini pod vedrim nebom bila je jedna od rijetkih Holjevčevih ekstravagancija. Suradnicima nije htio priznati gdje ljetuje, šalio se da nitko ne smije znati kamo bježi od svega na mjesec dana s obitelji. Obično u kolovozu, uživao je biti gradonačelnik robinzon. Obožavao je svoju djecu i vrijeme u kojemu je bio samo njihov. Ni visoke funkcije ni zrele godine nisu uspjele prekriti prašinom njegovu mladenačku, izviđačku prošlost. Povratak prirodi u Porozini bio je povratak vlastitim korijenima. Tata Holjevac htio je da mu djeca budu izviđači, kao što je i on bio, i drilao ih je sto na sat na tim kampiranjima. Takva su ljetovanja bila najmanje simpatična njihovoj majci, koja bi, da je njezin glas bio presudan, rado kampiranje zamijenila hotelskim komforom.

Već se i njihovo ukrcavanje na brod u Rijeci pretvaralo u besplatnu zabavu za promatrače: bili su krcati vojničkim šatorima, madracima, velikim rajnglama za iskuhavanje rublja, loncima, poklopcima, ribičkim priborom, ribarskim mrežama i vojnim sanducima s odjećom i trebalo im je vremena za istovar… “Kapetan si je čupao kosu i špotao nas da moramo ubrzati, inače ćemo pokvariti vozni red. Putnici bi dobacivali: ‘A gdje vam je klavir, još vam samo on nedostaje’”, reminisciraju ljetne avanture njegova djeca.

Holjevac je nakon prisilne vožnje brodom JRM-a ostavio djeci privid da je sve u redu. Nije dopustio da mu taj susret pokvari ljetovanje. Suprugu i Branka tješio je da će se stvari smiriti. Ostali su u Porozini kako su i planirali. Nikad im nije otkrio kako je točno izgledao taj trodnevni razgovor s Rankovićem.

Što god da se dogodilo na tom prisilnom izletu, nije ga obeshrabrilo, nije digao ruke od Velesajma. Branka Priselac Ribičić pamti “grozničavu atmosferu u zraku kad su njezin tata i on raspravljali o Velesajmu, moramo ga imati, moramo”. Politički stisak pojačao se nakon što se vratio u Zagreb. Nadi su prijatelji iz Pošte dojavili da su ih priključili na prislušne aparate i da im se telefonski razgovori snimaju.

Odonda je cijela ekipa koja je Holjevcu zdušno pomagala da izgura projekt Velesajma, a najviše Ivo Rukavina i Miroslav Krleža, češće dugo šetala Tuškancem kujući planove što i kako dalje.

Zagrebački velesajam bio je najslavniji projekt Većeslava Holjevca, koji je bio zagrebački gradonačelnik od 1952. do 1962. | Foto: Profil

Kontroverze oko izgradnje Velesajma

Ostalo je neupitna javna tajna očuvana do danas: Beograd je učinio sve što je mogao da izgura Holjevčev projekt izgradnje Velesajma. No što se sve događalo u pozadini, ostalo je nerazjašnjeno.

Na sjednici Gradskog vijeća NOGZ-a u siječnju 1954. donesena je odluka o izgradnji novog Zagrebačkog velesajma na južnoj obali Save i odobrena su početna financijska sredstva za pripremne radove. Rok za realizaciju novog Velesajma autora Marijana Haberlea na deset puta većem prostoru od onoga u Savskoj, u centru grada, bila je jesen 1956.

Borba za novi Zagrebački velesajam bila je izravna provokacija Beogradu, diranje u osinje gnijezdo, jer je Beograd upravo započeo širenje svog sajma. O potmulom natjecateljskom sukobu koji je tinjao između Zagreba i Beograda tada se nije javno govorilo. O njemu su izdaleka pisali neki inozemni mediji, tvrdeći da su veliki devizni prihodi sajamskih manifestacija velik razlog rivalstva.

Holjevac nije mogao imati jaču konkurenciju. Beogradski projekt vodio je i forsirao svježe postavljeni direktor Beogradskog sajma Jakša Rajter. Rajter je imao reputaciju uglednog privrednika, silno sposobnog čovjeka s utjecajem koji je premašivao granice Jugoslavije. Rajterova popularnost i društvena neupitnost izvirale su i iz njegova odnosa s Titom, zajedničke ratne prošlosti. Rajter je Tita u jesen 1941. iz Beograda prebacio na slobodni teritorij u Užice, gdje je potom formirana kolokvijalno nazvana Užička republika, smješteni Centralni komitet KPJ, Vrhovni štab NOVJ i list Borba .Da mu je konkurencija Rajter, Holjevac je ispričao redatelju Veljku Bulajiću kad ga je pozvao u svoj ured samo da ga pita kako se komentira njegov stav prema izgradnji Zagrebačkog velesajama. Zanimalo ga je kako dišu građani, hoće li imati podršku javnosti za ono što je naumio.

Puno toga bilo je na Rajterovoj strani, najviše savezna politika favoriziranja Beograda kao centra moći i novca. Beogradski sajam bio bi izravna prijetnja postojećem zagrebačkom s velikim izgledom da bi onaj u Zagrebu bio toliko marginaliziran da bi izgubio gospodarsku i političku vrijednost. A zagrebačko sajmovanje imalo je dugu i sjajnu tradiciju, dominantnu ulogu u odnosu na sve ostale sajmove drugih republika i pokrajina. Još se u XIX. stoljeću Zagrebački zbor, kao preteča Zagrebačkog velesajma, izborio da postane sinonim značajnog trgovačkog centra i veza sa svim krajevima istočno od Zagreba i južno od Save. Zagreb je imao status i rezultate koje Beograd nikako nije uspijevao zasjeniti još od 1931., kad je otvorio vrata svoga Velesajma.

Vodeći ljudi Beogradskog sajma, kao i brojnih srpskih poduzeća, otvoreno su lobirali protiv Zagreba. Privlačili su strane izlagače kvotama sa saveznim tijelima, nudili znatno niže cijene za sudjelovanje i otkup izložene robe, pojedinim poduzećima prijetilo se da ne potpisuju ugovore o izlaganju na Zagrebačkom velesajmu.

Borba za novi Zagrebački velesajam bila je izravna provokacija Beogradu, diranje u osinje gnijezdo, jer je Beograd upravo započeo širenje svog postojećeg sajma

Savezna komunistička vrhuška Zagrebu nije htjela priznati važnost do te mjere da su zaustavljali čak i svaki znanstveni rad koji je imao ambiciju rekapitulirati ulogu sajmovanja u životu građana i države. Povijest prije 1945. nisu bili kadri priznati jer je svjedočila da je i kapitalizam mogao proizvesti nešto produktivno i korisno, a posebno osjetljivo bilo je “mjerenje” težine sajmova u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani. Svaka usporedba uspjeha između tih gradova tretirala se kao kašeta puna političkih brokava koju je bolje ne dirati.

Takav odnos nije bio ekskluziva samo komunističkog režima, trajao je desetljećima i začeo se znatno prije nego što su komunisti došli ispisati povijest. “Beogradske vlasti nastojale su oslabiti velesajamsku važnost Zagreba. Ljubljana je prije Zagreba dobila dozvolu za održavanje sajma, a 1930. osniva se i Beogradski sajam, kao i sajam u Novom Sadu, a pravo na održavanje sajmova dobivaju i druga veća trgovačka središta, pa čak i kotarska mjesta. Međutim, svojom ponudom, sposobnošću organizatora da dade nešto novo, Zagreb je bio i ostao velesajamski centar, za razliku od sajmova u drugim gradovima. On je bio ‘Zbor’, sastajalište na kojem se dogovaralo što treba učiniti da se prevladaju teškoće koje su u privredi međuratne Jugoslavije bile česte i brojne, a Beograd, ma kako se trudio, nije ni do 1941. uspio od Zagreba preuzeti njegovu gospodarsku ulogu, barem ne u cjelini…”, analizirala je profesorica Mira Kolar Dimitrijević.

Pomisao da Beogradu prepusti šansu da “ukrade” i izgura velesajamsku silu Zagreba Holjevcu je bila jednako odiozna kao što je Beogradu bio zagrebački uspjeh. Odlučio je, barem pokušati, fajtati se i u taj fajt upro je sve svoje znanje, šarm, pregovaračke vještine i pozvao u pomoć sve ljude na koje je mogao računati. Nije se mirio s tim da Zagreb izgubi devet desetljeća dugu tradiciju, koja je započela još krajem XI. stoljeća na prvim kraljevskim sajmovima.

“Beograd je bio protiv svega što je Hrvatsku vuklo naprijed, jer je u tome vidio konkurenciju u razvoju Jugoslavije”, podsjeća Josip Manolić. Uvijek se vagalo, ističe on, što će ići kojoj republici; u nekim granama u trgovini Srbija je bila jača, jer je diplomacija većinu trgovine usmjeravala prema Srbiji, a diplomaciju su držali Srbi, dok je Hrvatska prednjačila u građevinarstvu i nizu drugih grana.

Mnogima bi, a pogotovo stvaralački zanesenom Holjevcu, koji je sebe oduvijek smatrao nacionalno osviještenim, opstanak Velesajma bio pitanje elementarne političke časti. Nije bio prvi koji je snatrio o novom prostoru. Kulturnjaci, privrednici, urbanisti, gradski funkcionari, svi su imali svoje ideje o tome kamo bi bilo idealno preseliti sajam. Holjevac, koji je mogao donositi odluke, suočen s pretenzijama iz Beograda, koje bi Zagrebački velesajam mogle transponirati u prošlost, ubrzao je gradske planove o izgradnji novog Velesajma. Mnogi su mu suradnici govorili da neće uspjeti, da je to nemoguće.

Politički vrh favorizirao je Beograd, jer ipak je Beograd glavni grad, a dvije istovjetne gospodarske manifestacije za jednu malu i siromašnu državu sasvim su suvišne. “Zagreb neka se zadovolji onim što ima, a gradonačelnik – preporučivali su Holjevcu – neka usmjeri svoje ambicije na manje osjetljivo područje koje neće izazivati međunacionalne sukobe…” Međutim, Holjevac je već odlučio zakoračiti preko Save.

Brijuni, drugi put

Nedugo nakon povratka s ljetovanja u Porozini u uredu gradonačelnika zazvonio je telefon, prepričavala je obiteljska prijateljica Tonka Žic, čiji je suprug radio kao konzul u Londonu, a ona je baš svratila u Matoševu. Holjevac je dobio još jedan dramatičan poziv – onaj koji mijenja sve. Nazvao ga je njegov ratni drug, general Gošnjak koji je postao savezni ministar obrane i koji je znao kakva okapanja prolazi. Rekao mu je da se spremi: “Letim na Brijune, spustit ću se u Zagreb po tebe, ideš sa mnom, dobit ćeš pol sata razgovora s Titom o Velesajmu.”

Tito ga je godinama držao na distanci, njih dvojica nisu imali nikakav kontakt još od 1948., otkad je Holjevac skinuo vojnu uniformu.

Taj put kad se Holjevac vratio s Brijuna, suprotno svom običaju da obitelj pošteđuje političkih intriga, nije ostao šutljiv. Došao je jako zadovoljan. “Nismo razgovarali pola nego četiri sata!” I sav sretan se pohvalio: “Tito dolazi na otvorenje Velesajma!”

Čime je Holjevac “kupio” Tita? Sigurno ne ambicijom da Zagreb gospodarski parira Beogradu. Holjevac je Titu mogao ponuditi samo svoj fanatizam, viziju kakav bi Velesajam trebao Zagrebu, što bi veći prostor preko Save značio za život grada i države, koliko će učvrstiti politički položaj zemlje. I najzamamnije, dolazit će cijeli svijet, i socijalistički, i kapitalistički, i onaj koji se još nije stigao nazvati Pokretom nesvrstanih – to je mogla biti muzika za Titove uši koji je želio Jugoslaviju otvarati prema svijetu i pokazati da je drukčija od zemalja SSSR-ova bloka.

Vodeći ljudi Beogradskog sajma, kao i brojnih srpskih poduzeća, otvoreno su lobirali protiv Zagreba, a strane izlagače privlačili su nižim cijenama

Tih argumenata Holjevcu nije nedostajalo. Htio je da Zagreb bude velegrad, a ne “samo” industrijski centar, kako ga je zamišljala savezna vlada u Beogradu. Za Velesajam nema druge šanse, vjerovao je gradonačelnik, nego da ode na ledinu desne obale Save. Svaka druga opcija bila bi kratkog daha i grad bi se opet vrlo brzo morao suočiti s traženjem bolje i veće lokacije.

Brijunski susret s Titom Holjevcu je donio mir, prestale su prijetnje i prisluškivanje. Više nije bilo dileme: Velesajam ostaje Zagrebu. Službeno, Holjevac je bio spreman za još jednu revoluciju, ovaj put zagrebačku, urbanističku, gospodarsku i kulturnu, u mirnodopskim uvjetima.

Josip Manolić, koji je na otvorenju bio “u prvom krugu do Tita kao dio osiguranja zahvaljujući Ivanu Stevi Krajačiću koji je taj raspored radio”, tvrdi da je u lobiranju za izgradnju Velesajma sudjelovao i sam Krajačić. “Krajačić se pokazao kad je trebalo podržati interes Hrvatske. Utjecao je na Tita direktno. Ispričao mi je da je imao sastanak s Titom u četiri oka na kojemu se založio da se pomogne Holjevcu u izgradnji Velesajma. Tito je podržao Holjevca, ali nije to smio odmah glasno reći, morao je voditi računa o tome da politika Jugoslavije bude uravnotežena”, pamti Manolić.

Da su ratne sjekire zakopane, pokazao je i Ranković, koji je uskoro posjetio gradonačelnika u njegovu domu u Nazorovoj. Holjevčeva djeca, koja nisu smjela prisustvovati razgovorima kad bi u kuću dolazili uglednici, od njih se očekivalo da pristojno pozdrave goste i “nestanu” u svojim sobama, ne mogu zaboraviti dolazak Rankovića, najviše zbog mamine napetosti i treme. Nada je treperila oko čistoće, zahtijevala od kućne pomoćnice da napravi “generalku” i upućivala: “Gore na kaljevim pećima se skupila prašina, Ranković je visok, sve će to vidjeti.”

S Titovim blagoslovom Velesajmu je s puta uklonjen najveći politički balvan. No politički gotova stvar još je uvijek bila jako daleko od stvarno gotove, to više što politički “amen” nije sa sobom donio i vreće novca. Zagrebačkoga gradonačelnika sada je čekala još “samo” bitka s financiranjem, urbanistima, svladavanjem otpora zagrebačke kulturne javnosti koja se nije mogla prestati čuditi prelasku Velesajma preko Save. I s vremenom i kratkim rokovima izgradnje.

Formalan okvir za novi Velesajam na novoj lokaciji Holjevac je imao: proširenje Zagreba južno od Save zagovarao je od prvog dana svog mandata i planirao 1953. Direktivnom regulatornom osnovom Zagreba koja je zacrtala urbanističko-arhitektonski razvoj grada. Već je plan iz 1936. obuhvaćao širenje preko rijeke Save. Drugi svjetski rat blokirao je njegovu provedbu, a promjena režima potaknula je izradu Direktivne regulatorne osnove koja je obuhvatila znatno šire područje.

Ni gradska ni republička blagajna nisu imale dovoljno novca za investiciju na Velesajmu, a nadležnim državnim institucijama u Beogradu nije padalo na pamet da financijski podupru projekt. Kako namaknuti novac?

Holjevac je problem financiranja riješio na genijalan način, izvan svih tada poznatih modela. Krenuo je u hodočašće po konzularnim i gospodarskim predstavništvima u Zagrebu. Nagovarao je strane države da same financiraju izgradnju svojih paviljona, on im je u ime grada obećao koncesiju na tri godine, nakon čega bi paviljone predali u trajno vlasništvo Grada. Za taj pionirski projekt morao je dobiti dozvolu saveznih vlasti u Beogradu, a one su to na kraju i odobrile.

Sekretar Odbora za privredu Saveznog izvršnog vijeća Kiro Gligorov odgovorio je gradonačelniku: “Nema zakonskih smetnji za izgradnju navedenih paviljona, ali jedino uz uslov da ti tako izgrađeni paviljoni uđu u društvenu svojinu FNRJ i da njima kao svojim osnovnim sredstvima upravlja Zagrebački velesajam.”

Holjevac je uspio! Ideja je bila primamljiva socijalističkim zemljama, da imaju vezu sa zapadnima, zapadnima pak da prošire tržište, doduše manje, jer je njihovu rezerviranost pobijedio tek u drugoj fazi, a nesvrstanima – čija je filozofija miroljubive aktivne koegzistencije kojom su odbijali biti uvučeni u ideološke sukobe Istoka i Zapada bila tek u začetku – da se pokažu.

Tito i Holjevac na jednom dočeku Nove godine u Zagrebu | Foto: Profil

Gradonačelnik je mobilizirao cijelu zagrebačku građevinsku industriju, poduzeća je pozvao da podrede proizvodnju izgradnji Zagrebačkog velesajma. Radilo se grozničavo, bez prekida i odmora, i radnim i neradnim danima, vikendima i praznicima. Uskočio je i ratni drug Rukavina. Dao je nalog vojsci, koja je na livadama Novog Zagreba upravo dovršavala Brodarski institut, da dio opreme prebaci sjevernije, raščisti kukuruzišta i pripremi teren za dolazak prvih bagera. U borbi s nemogućim rokovima vojnici su, kaže legenda, beton sušili grijalicama. Za niveliranje platoa ZV-a iskopana je gomila šljunka, koji je poslije iskorišten za kupalište na umjetnom jezeru Bundek.

Unatoč svim opstrukcijama u Zagrebu je meteorskom brzinom stvoren Velesajam na raskošnih bruto 164.885 kvadrata izložbenog prostora. Izgradnju su sufinancirale brojne države, od SSSR-a, Mađarske, Poljske, Čehoslovačke, Rumunjske sve do Kine, čiji je paviljon ostao jedinstveno arhitektonsko djelo, rijetka konstrukcija u Europi koju su gradili sami Kinezi. Jedina kapitalistička zemlja koja se odmah odazvala bila je Italija.

U eri građenja Velesajma Holjevac je imao posebne pripreme. Otišao je na jednomjesečni tečaj engleskog jezika u London. Prije nego što je otputovao, pozvao je Tatjanu kao najstariju među svojom djecom i dao joj upute: “Ako mama počne noću vikati, nemoj se uplašiti. Samo upali svjetlo. Mama zna imati noćne more.”

Petnaestak dana prije svečanog rezanja vrpce, kad se slavilo ono za što su skeptici Holjevca uvjeravali da se neće moći dogoditi, u kuću u Nazorovoj stigla je Žuži Jelinek. Oboružana osmijehom, metrom, olovkom i škarama – dogovarala je s Nadom kroj haljine prikladne za tu posebnu prigodu. Dan prije otvaranja Holjevac je još jednom posjeo u auto članove svoje obitelji i u pratnji Priselčevih otišao se još jednom uvjeriti da je sve u redu. “Gacali smo po blatu, travke su se jedva nazirale, a Veco kaže: ‘Sutra će na dan otvaranja tu rasti trava. Smijali su mu se tata i mama, moš mislit. A niknula je, dao je nalog radnicima da moče sjeme i stvarno se sutra sve zelenilo”, govori Branka Priselac Ribičić.

U svojoj intimnoj memoriji 7. rujna 1956. Holjevac je sigurno zapisao kao dan velikog trijumfa.

Toga dana na otvorenje netom izgrađenog Velesajma s novim paviljonima, koji su svjedočili o njegovoj borbenosti, žilavosti i produktivnim zamislima, došlo je tri tisuće uzvanika. Gradonačelnik se sav pretvorio u osmijeh. Svečanu vrpcu, kao što mu je i obećao godinu dana prije na Brijunima, prerezao je državni vođa Tito i to će uredno činiti svake sljedeće godine. Djeca su na gornjem katu glavne zgrade s vozačima i konobarima slavila tatin dobar posao časteći se malim minjonima. Uz Većeslava Holjevca goste je dočekivala i supruga Nada. Danima poslije još je imala grubi podsjetnik na muževu pobjedu. Za nju je to bio najgori protokol koji je morala proživjeti, ruka joj se pretvorila u žuljeve od srdačnih stisaka stotina i stotina gostiju. Nekoliko dana nakon otvorenja u pratnji gradonačelnika paviljone domaćih i inozemnih izlagača došao je razgledati i drugi najmoćniji jugoslavenski političar, Aleksandar Ranković.

Velesajam i televizija

Dan otvorenja Velesajma bio je jednako velik dan za Radioteleviziju Zagreb, koja je bila tek u povojima s eksperimentalnim programom i uglavnom je prenosila talijanske i austrijske emisije. Silno uzbuđenje obuzelo je zaposlenike Televizije. Danima su vježbali s drvenim kamerama u studiju za svoje prvo javljanje u povijesti uživo, s Velesajma, o Velesajmu, čime je službeno započeo rad prvog televizijskog studija u Jugoslaviji.

Postavili su improvizirani studio na Velesajmu, posudili dvije kamere, pričao je novinar Zlatko Sinobad. U prvom kadru snimke s krova Velesajma vidi se pogled na Sljeme i paviljone, ljude koji se stišću u gužvi i nestrpljivo iščekuju otvorenje, svečana povorka na čelu s Titom, Holjevcem i Bakarićem. Vidi se kako raste uzbuđenje za najvažniji trenutak dana: Titovo rezanje vrpce. A samo nekoliko sekundi prije toga TV ekipi zastat će dah zbog kvara na kameri. Uspješno je otklonjen.

Ta prva javna emisija trajala je 25 minuta, a prijenos uživo pridonio je pozitivnoj reakciji državnog vrha na dotad ne tako popularnu ideju gradonačelnika Holjevca o izgradnji Zagrebačkog velesajma.

Osnivanju RTV Zagreb prethodila je duga predigra u kojoj je Holjevac također imao prste. Spletom okolnosti jedan dio opreme još za Radio Zagreb nabavio je sam Holjevac u Trstu, prepričavajući potom “kako je bio sumnjiv carinicima na granici jer je auto pod težinom opreme opako zalegao”. Nekoliko mjeseci prije javljanja s Velesajma skupina tehničara na Sljemenu pokušavala je uspostaviti signal. Prvi prijam sa Sljemena bio je 15. svibnja 1956., a samo radi njega postavljeni su televizori u izloge na zagrebačkim trgovima, oko kojih se s iščekivanjem okupljalo mnoštvo ljudi i gledalo samo “snijeg”. Bio je to prvi televizijski odašiljač u tadašnjoj Jugoslaviji, ali i u jugoistočnom dijelu Europe.

“Iz Beograda je stigla opomena i zahtjev o obustavi programa jer se smatralo da program koji su prenosili nije prikladan jer je iz drukčije ustrojene, kapitalističke zemlje”, zabilježio je povjesničar i kroničar televizije Nikola Vončina i naveo kako je tada bitnu ulogu u očuvanju televizije odigrao upravo Vladimir Bakarić.

Taj put kad se Holjevac vratio s Brijuna, nije ostao šutljiv. Došao je jako zadovoljan i rekao obitelji: “Nismo razgovarali pola nego četiri sata!” I sav sretan se pohvalio: “Tito dolazi na otvorenje Velesajma!”

Vlastiti TV program navukao je ljubomoru ostalih republika koje ga same nisu bile spremne napraviti. Zagovarali su centralizaciju TV programa, stvaranje zajedničkog programa Zagreb – Beograd –Ljubljana i izgradnju čvrste državne radijske veze, a u toj koncepciji nema mjesta za nacionalne televizije.

“Ubrzo se poteže pitanje nabave opreme, što nije bilo moguće unutar države zbog međusobnog neslaganja te se traži strane investitore u Italiji, Austriji i Francuskoj, što je izazivalo određene kontroverze, s obzirom na to da se radilo o suradnji s kapitalističkim zapadnim zemljama. Ipak, prva oprema nabavljena je od francuskog CFTH-a, a prve emisije za emitiranje bile su dogovorene s austrijskom i talijanskom televizijom.”

Svojim ukućanima Holjevac je tada znao govoriti kako je “jezik važan, vidjet ćete kad sad krene indoktrinacija hrvatskog jezika, važno je kako se govori u javnosti, a ovo kod nas je sve nekakav mišung, sad kad dođe televizija ljudi se od nje neće moći odvojiti…” S tom misli vodiljom gradska vlast financirala je nabavu uređaja i opreme za Televiziju Zagreb.

Holjevac je rado potpomogao svog prijatelja Ivana Šibla, osnivača i prvog glavnog ravnatelja tadašnje RTV Zagreb, i omogućio da profesor Zlatko Smrkić i inženjer Roman Galić nabave Marconijevu opremu za studijsku tehniku. Pismo koje je direktor Radio Zagreba Ivan Šibl 14. rujna 1956. poslao gradonačelniku Holjevcu bilo je puka forma. Šibl ga je zamolio za pomoć u nabavi TV odašiljača i uređaja za vezu, podsjećajući da “u okviru ZV-a izlažu na naše traženje firma RCA, Radio Corporation of America iz New Yorka i Compagnie générale de la télégraphie iz Pariza, i to jedan televizijski odašiljač i tri kompleta uređaja za vezu. Za nabavu ovih uređaja zatražili smo dodjelu deviznih sredstava iz velesajamskog kontingenta, i to 26.175 dolara za odašiljač i 14 milijuna i 720 tisuća franaka za tri kompleta uređaja za vezu. Budući da naša ustanova ne raspolaže dinarskim sredstvima za plaćanje ove robe, molimo Narodni odbor kotara Zagreb da nam osigura sredstva u iznosu od 90 milijuna dinara.” Napisano – uplaćeno. A nije mu ni Šibl ostao dužan, TV kamere redovito su pratile i popularizirale Holjevčeve poteze i urbani procvat Zagreba pod njegovom vlašću.

Redovito prikazivanje eksperimentalnog programa Televizije Zagreb iz Jurišićeve 4 službeno je počelo 19. studenoga 1956. Ostale republike kaskale su za Zagrebom dvije godine, tek su 1958. uspjele pokrenuti TV kuće, a Beograd je inzistirao na zajedničkom programu, koji baš i nije bio moguć zbog čestih prekida signala.

“Postojanje zajedničkog programa postaje problem za domaći program zbog sve veće kontrole nad televizijom iz Beograda, a do postupne liberalizacije dolazi tek krajem 1970-ih. Program je u početku bio kratak, savezni TV dnevnik trajao je oko pola sata na početku i na kraju emitiranja dnevnog programa. Tek formiranjem Zagrebačkog tjednika početkom 1960-ih, za što je osobno bio zaslužan Holjevac, a kasnije i emisije ‘Jučer, danas, sutra’, koja dobiva značajke hrvatskog TV dnevnika, od 1963. polako se osamostaljuje domaći Informativno-politički program Studija Zagreb.”

TV Zagreb 1959. je pod pritiskom Beograda ostao bez svog samostalnog dnevnika, čekajući neka bolja vremena.

Zagrebački gradonačelnik nije se smio opustiti. Samo nekoliko dana nakon otvorenja Velesajma već je grabio dalje, poslao je pismo ambasadoru iz Washingtona i molio ga za podršku. U Arhivu grada Zagreba pismo govori o tome da su prve velesajamske godine kapitalističke zemlje ,osim Italije, ignorirale Holjevčev poziv i to se tumači, piše on, “time što je kod zapadnih zemalja privreda u rukama privrednika pa nije lako riješiti problem financiranja takvog objekta”.

Holjevac “druga ambasadora” informira o želji da i SAD izgradi svoj paviljon na Velesajmu, kaže da je NO Zagreba vrlo zainteresiran da osim zemalja koje su već sagradile svoje paviljone i druge zemlje sagrade takve.

“Naročito bi bilo poželjno da takav paviljon sagrade i USA. Na taj način bi ovo naše najveće tržište u pogledu na vanjski izgled i karakter izlagača bilo izbalansirano… U razgovorima s predstavnicima USA došlo je do izražaja da bi gradnja USA paviljona na ZV-u bila jedna korisna stvar za proširenje trgovačkih odnosa između naših dviju zemalja… Imajući u vidu ovu situaciju i politički interes, a svakako i ekonomski interes, koji bi naša zemlja imala u izgradnji paviljona USA na ZV, slobodan sam zamoliti Vas, druže ambasadore, za Vašu dragocjenu podršku u tom predmetu. Smatram da bi bilo od vrlo značajnog utjecaja na donošenje odluke u Ministarstvu trgovine USA ako biste Vi podržali ovaj projekt”, okončao je pismo Holjevac uz službeni pozdrav “smrt fašizmu – sloboda narodu”.

Na otvorenju Velesajma Zagreb je imao 28 paviljona, a narednih godina paviljonima istočnih zemalja pridružit će se i oni zapadnih, u čijoj su izgradnji najveća imena hrvatske arhitekture ostavila značajan trag.

Osim što je Velesajam postao grad u gradu ili, kako bi rekao arhitekt Ivan Mlinar, “urbanološka protostruktura nove socijalističke gradnje koja je postavila okvir za buduću izgradnju Novog Zagreba”, politički uspjeh nadmašio je sva očekivanja. Hrvatskoj i Jugoslaviji izborio je sasvim osobitu poziciju: sredinom XX. stoljeća ZV je postao jedini svjetski sajam koji su u doba hladnog rata između kapitalističkih i socijalističkih zemalja podjednako posjećivali izlagači iz svih zemalja i otvorio je tržišne putove nesvrstanim zemljama.

Filmovi Hajrudina Krvavca oslikavaju futurističko ozračje koje je zavladalo Velesajmom potkraj 1950-ih. Velesajam je donio neviđena tehnička dostignuća, walkie-talkie, prethodnika današnjih mobilnih telefona, kućansku opremu poput perilica za suđe, usisavače robote koji se samostalno kreću po stanu, rasklopive ormare i krevete, traktore, buldožere, nove modele automobila.

“No ako taj futurizam koncipiramo i kao globalnu zajednicu bratskih naroda i narodnosti, vidjet ćemo da su tu prisutni ljudi iz dalekih afričkih zemalja, ali ne kao podređeni subjekti nekih kolonijalnih sila, nego kao predstavnici zemalja koje su tek izborile svoju neovisnost. Pokret nesvrstanosti, koji je službeno krenuo nekoliko godina kasnije iz Beograda, imao je svoje preteče i u trgovinskim odnosima koje je Jugoslavija održavala s brojnim afričkim državama, ali i s Kinom ili Indijom. Indija je bila veliki uvoznik jugoslavenskih proizvoda u to vrijeme.”

Odluka da Zagreb dobije novi Velesajam imala je dalekosežne i fundamentalne posljedice za gospodarski i politički utjecaj Zagreba, baš one od kojih je Beograd zazirao: stranim partnerima nudio je najbolje od svoje industrije, kao i industrije cijele Jugoslavije. Zagreb je izrastao u glavni trgovački centar socijalističke Jugoslavije, ključni most Hrvatske i Jugoslavije s ostatkom svijeta, živi spomenik poduzetništva i procvata. I ostat će takav sljedeća dva desetljeća: promet je u prvoj godini eksplodirao s 2 milijarde dinara 1951. na više od 50 milijardi dinara, a broj posjetitelja na obje priredbe, proljetnoj i jesenskoj, dosegnuo je gotovo milijun i pol. Beogradsko sajmište ostalo je u sjeni zagrebačkoga. Taj je uspjeh Holjevcu donio mnogo neprijatelja.

Slavni zagrebački gradonačelnik pretvorio je Zagreb u industrijski centar Jugoslavije. Izdavač je Profil knjiga | Foto: Profil