Povijest romskog stanovništva od njihovih migracija s Indijskog potkontinenta do europskih država bila je većinom obilježena razdobljima progona što je dovodilo i do njihovih (nerijetkih) stradanja. Romske migracije bile su usmjerene i na hrvatska područja koja naseljavaju od druge polovine 14. st., a njihov suživot s neromskim stanovništvom bio je slično konfliktan kao i u drugim europskim zemljama. Jedan od vrhunaca progona romskog stanovništva u mnogim europskim zemljama dogodio se za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Posljedica takvog progona bilo je stradanje nekoliko stotina tisuća Roma diljem Europe.

Nacistička Njemačka bila je „predvodnica“ među europskim zemljama u progonu i ubijanju romskog stanovništva. Nacisti su po dolasku na vlast u Njemačkoj 1933. naslijedili navedeni represivno-asimilacijski model u odnosu prema Romima, posebno imajući na umu brojnu zakonodavnu represivnu regulativu prema njima, kao i policijska tijela koja su ih provodila (npr. poseban policijski odjel u sklopu minhenske policije – Cigansku informativnu službu/Zigeuenernachrichtendienst ili Zigeunerzentrale). Nacističke vlasti su model represivnog odnosa prema Romima nadogradile u skladu s njihovim rasno-eugeničkim teorijama, poput eutanazije i sterilizacije Roma, a sve u cilju zaštite rasne čistoće njemačkog (i drugih) naroda. Nacističke vlasti su na temelju takve rasne politike donosile odredbe u borbi protiv „ciganske kuge“ kao što je Dekret o borbi protiv ciganske opasnosti koji je krajem 1938. donio Heinrich Himmler. Između ostalog, njime se propisivalo sprečavanje ulaska u zemlju i protjerivanje stranih Roma, evidentiranje svih Roma s ciljem definiranja njihova rasnog statusa, a određivalo se i ograničavanje izdavanja dozvola za pokućarenje i boravak u pograničnim područjima. Početkom Drugoga svjetskog rata u nacistički model prema Romima uvrštene su mjere poput deportacije Roma u koncentracijske logore, gdje su bili mučeni, korišteni kao radna snaga i ubijani što je dovelo do njihova masovnog stradanja. Rezultat takve politike bio je genocid nad Romima koji sami Romi nazivaju porajmos (“komadanje”, „fragmentacije“, „uništenje“) ili sve češće samudaripen (hrv. potpuno uništenje/ubijanje), pojmovima sličnim pojmu holokausta.

Rasni zakoni

Profašistički ustaški pokret predvođen Antom Pavelićem instaliran je na vlast početkom travnja 1941. uz pomoć i podršku sila Osovine u državi koju je nazvao Nezavisna Država Hrvatska. Ustašku vlast karakterizirao je diktatorsko-autoritaran režim koji je provodio rasističku nasilno-represivnu politiku prema manjinskom stanovništvu, posebice prema srpskom, židovskom i romskom stanovništvu. Ustaški pokret je ubrzo po dolasku na vlast preuzeo nacistički anticiganski model, koji je ponajprije bio vidljiv usvajanjem rasnih zakona: 30. travnja 1941. Vlasti su donijele Zakonsku odredbu o rasnoj pripadnosti i Zakonsku odredbu o zaštiti arijevske krv i časti hrvatskog naroda.1 Istoga dana donesena je Zakonska odredba o državljanstvu kojom je državljanstvo definirano pripadnošću arijevskom porijeklu stanovnika.2 Tim zakonima Romi su kao dio nearijevskog stanovništva ostali bez zaštite države i svojih građanskih prava. Osim toga, u navedenim zakonima primjetan je utjecaj Nürnberških zakona, posebice u definiranju arijevskog porijekla.

Po nacističkom modelu prema Romima provođene su njihove deportacije u koncentracijske logore, gdje su mučeni, korišteni kao radna snaga i ubijani što je dovelo do njihova masovnog stradanja

Popisivanje Roma, ljeto 1941.

Sljedeća faza u ustaškom rješavanju „ciganskog pitanja“ bila je provedba sveobuhvatnog popisa Roma u NDH. Ustaške su vlasti smatrale kako je potrebno ponajprije utvrditi njihovu rasnu pripadnost, zbog čega su sastavile Upute za sastav izjave o rasnoj pripadnosti. Na temelju te Upute Ministarstvo unutarnjih poslova donijelo je 3. srpnja 1941. odluku o obaveznom popisivanju Roma. Lokalne vlasti (općinska i gradska poglavarstva) zajedno s Redarstvenim ravnateljstvom bile su zadužene za provođenje popisa, a njegove rezultate bilo je potrebno proslijediti nadležnom Velikom županu i Ministarstvu unutarnjih poslova. Popisom je do kraja srpnja iste godine trebalo prikupiti osobne podatke (datum i mjesto rođenja) te podatke vezane uz njihov način života (sedentarni ili nomadski) i zanimanje. Ti popisi romskog stanovništva djelomično su sačuvani u središnjem Hrvatskom državnom arhivu i u nekoliko lokalnih arhiva tako da nije moguće točno utvrditi koliki je broj Roma bio popisan.

Istodobno s popisivanjem Roma u NDH, državne su vlasti promišljale o mogućnostima njihove kolonizacije. Tako je na inicijativu križevačkih lokalnih vlasti Zavod za kolonizaciju NDH razmatrao u ljeto 1941. tu mogućnost, ali ratne prilike spriječile su planove o kolonizaciji Roma.

Masovna ubijanja i deportacije Roma u logore i na prisilne radove

Prema dostupnim izvorima, vlasti NDH su ubrzo nakon dolaska na vlast počele s masovnim ubijanjem romskog stanovništva. Likvidacije Roma započele su krajem srpnja 1941. ubijanjem 15 Roma u Ivanović Jarku kraj Karlovca. Zatim su 28. prosinca iste godine ustaše ubili 11 Roma u Donjoj Bučici (područje Korduna). Početkom siječnja 1942. ubijena su 74 Roma iz sela Desno Sredičko, Štipan i Lasinje u Rakovu Potoku te 105 Roma u Banskom Kovačevcu (područje Vrginmosta). Istoga dana ubijena su 24 Roma iz naselja Pištac i Glavica kod sela Skakavca, a 6. siječnja 1942. ustaške vlasti ubile su 41 Roma iz sela Popovića u šumi Domaći Lug. Romi su u većini slučajeva ustaških masovnih zločina bili kolateralna žrtva njihova sukoba sa srpskim stanovništvom.

Deportacija Roma u jasenovački koncentracijski logor

Masovniji i sustavniji progon Roma u NDH započeo je okružnicom Ministarstva unutarnjih poslova i odredbom Ustaške nadzorne službe uz podršku Ravnateljstva za javni red i sigurnost od 19. svibnja 1942. o prikupljanju svih Roma. Isti dan je i Vrhovno oružničko zapovjedništvo izdalo istu naredbu. Masovna uhićenja i odvođenja Roma odvijala su se od 20. svibnja 1942. do kraja srpnja iste godine, a njihov cilj bio je logor u Jasenovcu. U tu akciju bili su uključeni i njemački pripadnici Kulturbunda i druge vojne i policijske jedinice, npr. domobranstva i redarstva. Napuštenu romsku imovinu preuzela su razna tijela ustaške vlasti, kao što pokazuju slučajevi na području općina Marijanci i Čađavica (Kotar Donji Miholjac). Tom prilikom je Ured za kolonizaciju u Osijeku (dio V. Odjela za podržavljeni imetak pod Državnom riznicom) nakon deportacija tamošnjih Roma u jasenovački logor popisao njihovu imovinu, a zatim je prodavao tamošnjem stanovništvu na javnim dražbama. Sličan slučaj bio je s romskom imovinom na valpovačkom području, gdje je Ured za podržavljeni imetak preuzeo upravljanje njihovim imanjima.

Deportacije Roma u jasenovački logor odvijale su se u kontekstu određenih odredbi kojima nisu detaljno opisani načini kako će se one provoditi. Rom Milan Radosavljević naveo je u iskazu pred jugoslavenskim državnim vlastima nakon Drugoga svjetskog rata sljedeće:

„… u Novim Jankovcima u to vrijeme živjelo je oko 830 Cigana. U mjesecu maju 1942. g., a to je bilo dan uoči Duhova, svi kućegospodari bili su po organima tzv. Nezavisne države Hrvatske prevedeni u općinsko poglavarstvo u Jankovcima i tu su morali dati podatke o svim članovima svoje porodice. tom prilikom bilo nam je saopćeno da ćemo sa svojim porodicama biti preseljeni u Rumunjsku ili Banat te da ćemo tamo dobiti kuće i dovoljno zemlje za obradjivanje. Međutim, iste večeri naše je cigansko naselje u Novim Jankovcima bilo opkoljeno od naoružanih i uniformiranih lica, te je bilo zabranjeno da napuštamo svoje naselje. Drugo jutro su nas istjerali iz naših domova i prepratili u Vinkovce. Tom prilikom uzeli smo sobom najnužnije predmete iz svog kućanstva i nešto hrane. Neki Cigani koji su imali vlastite konje i kola strpali su svoju imovinu u kola. Kad smo došli u Vinkovce tu su nas ustaše počeli tuči batinama i natjerali nas u jedan bodljikavom žicom ogradjeni prostor koji se je nalazio odmah iza mosta pokraj rijeke. Tu smo prenoćili, a primijetio sam da su se u tom prostoru pored nas nalazili još i Cigani iz susjednih sela Mikanovci i Privlaka. Drugo jutro prepratili su nas na željezničku stanicu i tu nas strpali u marvinske vagone, koje su zatim zatvorili. Tom prilikom smjeli smo sobom ponijeti samo najnužnije predmete, a konji i kola su ostali na onom mjestu gdje smo prenoćili. U tim vagonima bili smo zatvoreni sve do poslije podne kada je vlak krenuo. Vagoni su bili jako natrpani i nisu nam davali ni hranu ni piće. Vidjeli smo da smo prevareni i da ćemo nastradati pa su uslijed toga mnogi cigani stalno plakali…“

U iskazu Milana Radosavljevića posebno je zanimljiva strategija prijevare ustaških vlasti koju su primijenile prema Romima. Kako bi omogućile da deportacija Roma prođe bez otpora, ustaške su ih vlasti uvjeravale kako će biti „preseljeni“ u Rumunjsku ili Banat gdje će dobiti kuće i zemljište za obrađivanje. Odabir navedenih područja, Rumunjske i Banata, bio je pažljivo smišljen budući da se radilo deportaciji Roma Bajaša koji su ta područja smatrali svojom „domovinom“. Takva ustaška strategija obmane Roma nije bila iznimka. Tako su drugim Romima govorili kako će biti „naseljeni“ na imanja iseljenih Srba i Crnogoraca na Kosovu, ili biti raseljeni u Bosnu ili na područja središnje Hrvatske, ili pak da će biti preseljeni u „cigansku državu“.

‘Ako ćemo govoriti o genocidu, Cigani su imali prvenstvo i nijedan nije ostao živ. Onoga koji nije mogao raditi, ubijali su odmah, za razliku od Srba i Jevreja’, izjavio je preživjeli Rom iz logora Jasenovac

Dolaskom u jasenovački logor Romi su bili podijeljeni u dvije skupine: nemoćni, bolesni, žene i djeca nalazili su se u skupini 3b, a „jači i izdržljiviji“ Romi u skupini 3c. Romi su unutar jasenovačkoga logorskog sustava bili smješteni u sjeveroistočnom dijelu logora koji se nalazio na vrlo močvarnom i poplavnom području, pa je partizanima bio teško osvojiv. Logorski prostor bio je veličine 30 x 60 m (prema nekima obuhvaćao je oko 400 četvornih metara), ograđen žicom sa stražarskim kontrolama. Taj dio logora nazvan je Logor 3 C [C = ciganski]. Drugi dio Roma u početku je bio smješten u selu Uštici u iseljenim srpskim kućama, no ubrzo je zbog njihova prekomjernog broja dio premješten u prekosavsko selo Gradinu, u kojemu su se provodile najmasovnije likvidacije. Dio Roma bio je kratko smješten i u Ciglanu o čemu svjedoči Vladimir Čerkez, navodeći kako je ujesen 1941. prilikom ulaska u jasenovački dio logora Ciglanu ondje zatekao veliku skupinu Roma „zvanih Parapatići“, koji su bili „odrpani, prestravljeni, mršavi, izgladnjeli“.

Milan Radosavljević u nastavku iskaza opisuje dolazak i smještaj u jasenovački logor:

„…idućeg jutra rano odmah nakon svitanja stigli smo u Jasenovac. Vlak je stao izvan logora i nas su odmah po izlasku iz vagona naoružani ustaše otjerali u prostor ogradjen bodljikavom žicom. Tu su nas odmah odvojili od naših žena i djece, a nama muškarcima naredili su da predamo sav novac, predmete od vrijednosti i hranu, nakon čega su nas otjerali u jedan bodljikavom žicom ogradjeni prostor na kojem nije bilo nikakvih zgrada ni nastamba. Na tom prostoru nalazilo nas se je pretpostavljam oko 1000 muškaraca. Pored nas u udaljenosti od svojih 20 met. nalazio se sličan bodljikavom žicom ogradjeni prazni prostor u kojem su bili smješteni naše žene i djeca. Naš logor nalazio se odmah kraj nasipa pored obale Save. Toga dana nas muškarce nisu dirali niti su nam davali hranu, a u noći smo iz ženskog logora povremeno čuli viku i vriskanje pa smo zaključili da su tamo ustaše silovali naše žene i kćeri…“

Napomenuo bih kako za razliku od drugih zatočenika Romi nisu bili službeno bilježeni pojedinačno, već kao dio željezničkog vagona. Po dolasku u Jasenovac oduzeta (opljačkana) im je sva osobna imovina. Neki preživjeli neromski zatočenici, poput Zorka Goluba, spominju znatan iznos opljačkanih romskih dukata, novca, nakita i odjeće. Po dolasku u logor dio Roma bio je odmah korišten za teške fizičke poslove unutar samog logora. Dio Roma iskorištavali su kao radnu snagu u izgradnji tamošnjeg nasipa, što su neki od logoraša smatrali najtežim poslom u logoru. Većina preživjelih jasenovačkih svjedoka slaže se kako je većina romskih zatočenika ubijena u svega nekoliko mjeseci. Jedan od preživjelih, logoraš Jovan Živković, svjedoči:

„… ako ćemo govoriti o nečemu, o genocidu, onda su Cigani imali prvenstvo i nijedan nije ostao živ. Onoga koji nije mogao raditi, ubijali su odmah i nisu imali nikakvu šansu. Još Jevreji i Srbi u okviru ostatka logora su imali šansu, ne znam kakvu. Cigani nisu imali nikakvu šansu…“

Preživjeli neromski logoraši isticali su kako su upravo Romi činili najnezaštićeniji dio logoraša zato što „… ubiješ li Ciganina, učinio si korisno djelo, kao da si prignječio noktom stjenicu…“

Dio romskih logoraša u Jasenovcu bio je odveden na prisilni rad u Njemačku. O tome govori iskaz romskog logoraša Tome Đurđevića iz sela Đurđice (Kotar Križevci):

„… tada su došla dva ustaška časnika /oficira/, koji su od nas cigana, koji smo sedeli, odvojili pedeset u posebnu grupu i rekli nam da idemo na rad u Njemačku…“

Na određeni način, odvođenje dijela Roma na prisilni rad spasilo ih je od ubijanja u jasenovačkom logoru, kao što govore slučajevi Tome Đurđevića ili Janka Udorovića iz Ogulina, koji je u jasenovačkom logoru bio samo jedan dan prije transporta u Njemačku.6 Osim toga, u iskazu Dušana Cvetića nakon Drugoga svjetskog rata, on spominje kako su se u selo Mikluševce od svih prijeratnih Roma vratila samo njih četvorica, koji su bili u Njemačkoj kao „ratni zarobljenici“.

Prema nekim izvorima ustaške vlasti koristile su skupinu Roma koja im je pomagala u ubijanju logoraša. Tako se spominje skupina od stotinjak Roma iz Like koju su ustaške vlasti poštedjele, a oni su stanovali u seoskim kućama i bili dobro opskrbljeni hranom i alkoholom. Drugi svjedoci govore kako se radilo o „ličkim Ciganima“ („Ciganima slobodnjacima“), koji su zajedno s drugim zatočenicima činili „grupu D“, a njih su logorske vlasti koristile za ubijanje i pokapanje logoraša, kao i za izgradnju nasipa i zidova oko logora. Ustaške logorske vlasti su ih početkom 1945. sve pogubile. Rijetki su poznati slučajevi bijega Roma iz jasenovačkog logora, koji su ustvari bili pokazatelj brutalnog i nasilnog karaktera samog logora. Između ostalih, spomenuti Milan Radosavljević pobjegao je iz logora sa skupinom drugih Roma tako da su ispod žica prokopali zemlju. Slično je učinio Štefan Nikolić pobjegavši iz jasenovačkog logora sa skupinom drugih Roma. Josip – Joka Nikolić iskoristio je trenutačnu zbunjenost ustaške straže prilikom bijega drugih Roma, te je uspješno pobjegao bacivši se u Savu.