Spolni je čin moguće usporediti s plesom. Svaki par polako otkriva sebe, spoznaje svoje reakcije, individualnu i psihološku uvjetovanost. Jedni se parovi izvrsno osjećaju plešući engleski valcer, drugi vole ROCK AND ROLL, neki opet vatrenu sambu. Slično i u bračnoj postelji svaki par ima svoj vlastiti ples, jedini od svoje vrste, samo prividno sličan ostalima. Neponovljivost je karakteristična odlika svakoga para. Samo su taj konkretni muškarac i ta žena zaljubljeni jedno u drugo. Samo u toj ljubljenoj osobi vide iznimnu ljepotu koju drugi ne prepoznaju. Takav individualni pristup potreban je i na području spolnosti. Važno je kako bi osobama koje se vole bilo dobro zajedno, kako bi se osjećali sretno i voljeno. Kada su supružnici sami sa sobom na najintimniji način, ne mogu pokušavati oponašati bilo koga niti se s kim uspoređivati. O tome treba posebno voditi računa u svijetu koji posredstvom medija nameće modele koji nemaju nikakve veze sa stvarnošću ljudskoga života. Ako ih pokušavamo primijeniti u vlastitomu životu, samo ćemo se razočarati. Zbog toga je jako važno da supružnici prije svega slušaju sebe, svoje želje i potrebe, reakcije svojih tijela i da zajedno traže one oblike izražavanja svoje ljubavi koji im osobno pomažu u učvršćivanju bračne veze, koji im najviše odgovaraju, koji su im ugodni, koji im nude najveće bogatstvo seksualnih doživljaja i koji su posve prilagođeni očekivanjima oboje supružnika. Bez razgovora o spolnomu životu teško je zamisliti sretan brak. Zato je jako važno da se supružnici međusobno informiraju o tome što vole, a što ne vole za vrijeme bračnoga sjedinjenja. U razgovoru o intimnim temama česta je prepreka pogrješna predodžba o muškarcima i ženama koja sugerira kako je muškarac uvijek dužan znati što ženi pričinja najveće zadovoljstvo, a da žena mora čekati dok se muškarac domisli što je za nju najugodnije. Traženje zadovoljavajućega spolnog odnosa za obje strane valja uzimati kao nužan put za postizanje zajedničkoga doživljaja u ljubavnomu umijeću. Pogrješke i neuspjehe ne treba opterećivati moralnom odgovornošću.

U svakodnevnome životu previše žurimo, nikada nemamo dovoljno vremena, puno stvari rješavamo u hodu. Kada smo gladni, kupujemo hamburger u usputnoj zalogajnici i jurimo dalje. Ipak, za vrijeme svadbe ili ručka nakon prve svete pričesti ili proslave imendana ne možemo ni zamisliti da naručujemo takva jela. Svečane trenutke svetkujemo znatno biranijim jelima. Raskošna gozba postaje svečanost, blagdanski događaj, prigoda za susret i razgovore s najbližima. Na takvim slavljima nitko ne žuri i za njih redovito rezerviramo najmanje nekoliko sati za druženje s rodbinom i prijateljima.

Slično je i u ljubavi. U pojedinim trenutcima treba se zaustaviti, osigurati vrijeme da bi se bilo zajedno, angažirati se oko izgradnje odnosa s voljenom osobom. To se posebno odnosi na spolni čin. Prečesto supružnici nemaju vremena svetkovati svoju ljubav, ne vode brigu da to vrijeme učine uistinu iznimnim. Život nas često primorava na žurbu, posebno kada su djeca mala, ali unatoč umoru i nedostatku vremena svatko treba promisliti o istinskome svetkovanju sakramenta ženidbe, svetkovanju svetkovine ljubavi. Valja se tada pobrinuti za ozračje, odgovarajuće rublje, ulja za tijelo, mirise… Bračni čin tada može biti posebno slavlje sakramenta ženidbe.

Početak slavljenja bračnoga susreta podrazumijeva znakove nježnosti, poljupce, masiranje, erotsko milovanje.

Oni utječu na emocionalnu harmoniju supružnika i svijest o erotskoj povezanosti. Izravni cilj takva ponašanja jest dovođenje do brze pobude stvaranja ozračja bliskosti, povjerenja, emocionalne topline koja pomaže u prevladavanju srama, straha i nesigurnosti te u pojačavanju ljubavnih osjećaja. Poljupci na tijelu voljene osobe označavaju poštovanje, čast, adoraciju, pričest te su znak mira. „Milovanje je slavlje supružničkoga tijela“, pripitomljava, umiruje, zbližava, doziva. Izražava nježnost koja drugoj osobi obznanjuje u srcu stvorenu nakanu pomirbe. Glasnik je mira koji nježno dodiruje tijelo voljene osobe. Prekratko vrijeme milovanja „ne osigurava postizanje svijesti o bračnomu jedinstvu“.

Kod muškarca izbacivanje sjemena prati „automatsko“ zadovoljstvo. Zato ga naravno želi što je moguće češće. Kod žene prihvaćanje spolnoga čina i rizik mogućega začeća u brojnim slučajevima nisu „automatski“ prirodno nagrađeni snažnim osjećajem zadovoljstva. Žena se često na spolni čin odlučuje više iz ljubavi prema mužu nego poradi vlastite potrebe. Zato je jako važno da muškarac za vrijeme spolnoga čina nastoji nagraditi ženinu odanost, trud i rizik. Muž je dužan posebno se brinuti da žena za vrijeme spolnoga čina doživi zadovoljavajuću emocionalnu bliskost i seksualno zadovoljstvo. U brojnim slučajevima to se može dogoditi samo onda kada spolni čin prate dodatni muževi zahvati – počevši od stvaranja sigurna, nježna i srdačna ozračja za spolni čin preko maženja njezinih omiljenih erotskih točaka, a završavajući stimulacijom klitorisa. To su važni elementi ars amandi katoličkih muževa.

DOPUŠTENA I NEDOPUŠTENA MILOVANJA

Kada se supružnici prepuštaju milovanju s nakanom ostvarenja potpuna spolnoga čina (izbacivanje sjemena u ženinu rodnicu), onda je svako ponašanje (vrsta maženja, seksualni položaji), kojemu je cilj pobuđivanje, dopušteno i sviđa se Bogu. Za vrijeme spolnoga odnosa supružnici mogu jedno drugome iskazivati ljubav na svaki način i ne moraju se sramiti niti sustezati od bilo kakvog maženja i pobuđivanja supružnika.

Neutemeljeno je religijsko uvođenje preciznih uputa koje određuju koje su geste milovanja dopuštene, a koje ne bi treba-le imati mjesta za vrijeme spolnoga odnosa. Postoje ponašanja koja jednim supružnicima jako odgovaraju, drugima ne. Slično kao što jedni vole talijansku, a drugi kinesku kuhinju. Važni su samo osjećaji supružnika, njihov osjećaj jedinstva, uzajamno razumijevanje. Pokušaji određivanja granica do kojih se može ići u izražavanju ljubavi, arbitražno isključivanje nekih načina doživljavanja zadovoljstva ni u čemu ne pomažu supružnicima, samo nepotrebno psihički koče, vode u seksualne nesigurnosti, strah i moralni nemir, a u nekim situacijama čak i u seksualnu ravnodušnost.

Katoličkome moralu nije cilj skrupulozno reguliranje bračnoga spolnog života, njegove dinamične i raznovrsne zbilje. Naglašavajući brigu o potpunu spolnome činu pomaže se supružnicima da shvate da samo potpuno sjedinjenje tijela otvara daljnje mogućnosti rasta prema sjedinjenju tijela i duše. Smjer je jasno naznačen.

Supružnici imaju važan zadatak brinuti se, koliko god mogu, za što češći potpuni spolni čin i s tom nakanom (možda uvijek neće uspjeti) poduzimati snažna poticajna maženja.

Nauk Katoličke Crkve ne ide u takve pojedinosti kao što su granice maženja za vrijeme predigre. Izjave, koje uključuju i Papin autoritet, odnose se samo posredno na to pitanje, npr. govori da je dopušteno tražiti taj užitak i uživati u njemu te da tako prihvaćaju što im je Stvoritelj namijenio, ali ne određuje na koji način supružnici mogu tu želju realizirati. U takvim situacijama, kada nema čvrsta stava učiteljstva, moralni sudovi u velikoj mjeri ovise o osobnoj osjetljivosti, znanju, estetskim dojmovima, načinu odgoja.

Crkveni nauk ipak nije svima poznat i stoga vrlo često katolički supružnici imaju dvojbu je li oralni seks za vrijeme predigre moralno dopušten. Sumnjičavost često dolazi otuda što je takav oblik maženja promican na brojnim pornografskim portalima kojima je to samo način privlačenja klijenata. U tomu kontekstu takva se maženja pokazuju kao oblik razuzdana, ljubavi lišena seksa, od kakva supružnici zaziru. Ozračje pornografske stranice ipak nije ozračje bračne ljubavi. Te dvije stvarnosti ne treba poistovjećivati i međusobno brkati bez obzira na izravne asocijacije. Stimuliranje vanjskih spolnih organa usnama ili jezikom, kao element predigre, moralno je dopušteno i u takvu ponašanju ne treba tražiti grijeh. Crkveni nauk zapao bi u proturječnost kada bi propovijedao da se neke dijelove tijela voljene osobe, kao što su usta, ruke, grudi, bedra, stražnjica može milovati i ljubiti, a druge – na primjer spolne organe – nije dopušteno ljubiti, maziti, dodirivati te da pripadaju u drugu kategoriju i da ih se ne može voljeti na isti način i iz toga maženja crpiti užitak.

Kako to izgleda u praksi? Postoje supružnici koji takva milovanja ne žele primjenjivati, ali ima i takvih koji ih jako vole. Muškarci doživljavaju jako velik užitak kada ih žene oralno uzbuđuju. Znaju cijeniti angažiranje žena. Ne opiru se uzbuđivati žene na takav način, dapače, uglavnom to žele. Raznovrsnije se reakcije susreću kod žena. Neke žene nikako ne vole tako uzbuđivati muža. Jednima se gadi, druge se osjećaju ponižene. Ipak, brojne žene rado pristaju da ih muž tako mazi i jako to vole. Neke su žene samo za vrijeme takvih maženja u stanju se tako uzbuditi da su spremne s radošću prihvatiti spolni odnos. Neki supružnici priznaju da im takvi oblici maženja pomažu u povećanju učestalosti spolnih odnosa u neplodnome razdoblju i počinju ih primjenjivati kada su, nakon razdoblja apstinencije, seksualni odnosi već prisutni i oni su u mogućnosti voditi predigru duži vremenski period.

Treba ipak svrnuti pozornost na to da takva milovanja genitalija spadaju u najintimnije oblike bliskosti. U takvu slučaju vrlo je važno uzimati u obzir osjećaj obiju strana i obostrani pristanak na takvo maženje. Duboka intimnost i posebnost takvih milovanja zahtijeva supružnički dogovor. Supružnici moraju znati kako se osjećaju u takvim trenutcima. Što intimnija milovanja supružnici prihvaćaju, to su im potrebniji nježnost, osjećaj trenutka, osjetljivost.

ORGAZAM NIJE SVE

Za vrijeme maženja supružnici pojačavaju uzajamni osjećaj zadovoljstva. S tim ciljem trebaju poznavati svoje erotske zone čije milovanje izaziva najveći užitak: „sve dok oboje, redom ili istodobno, ne dospiju do zanosna trenutka u kojemu nestaju jedno u drugome, gdje se njihova tijela isprepliću. (…) Otkrivaju da su dozvani iz dubine usamljenosti kako bi se ispunili drugom osobom i postali cjelina. (…) Otkrivaju kako je druga osoba o kojoj se skrbe pozvala njihovo tjelesno postojanje na susret.“

Potrošačka kultura ističe orgazam kao vrhunac spolnoga čina. Gledajući na spolni čin samo iz kuta užitka ona orgazam drži najvažnijim trenutkom spolnoga odnosa. To je pogrješan pogled. Najvažniji i vrhunski trenutak jest trenutak prodiranja u rodnicu žene. To je trenutak sjedinjenja – postanka „jednim tijelom“ ne samo u smislu najveće fizičke bliskosti, nego emocionalnoga i duhovnoga sjedinjenja. Važno je da su supružnici svjesni značenja toga trenutka i da žele što je dulje moguće ostati međusobno sjedinjeni. Trenutak ulaska muškoga uda u rodnicu rezultira osjećajem zajedništva, radovanjem susretu i ima najveću šansu obnavljanja i produbljenja bračne veze. Sakramentalna ženidbena veza pomaže otkriti ono što je najvažnije. Cilj spolnoga odnosa nije samo zadovoljstvo, nego nešto znatno trajnije – izgradnja veze, doživljaj jedinstva u intimnome susretu osoba koje se vole.

U tijelu žene muškarac kao da nalazi dom – uranja na toplo i ugodno mjesto. Žena, primajući muškarca, obgrlivši ga kako to samo ona umije, osjeća se ispunjenom. Muškarac u zagrljaju doživljava ženstvenost, žena doživljava muževnost. Na taj način nastaje jedinstvo.

Pretjerana usredotočenost na fizičku stranu spolnoga odnosa pogoduje umanjivanju njegovih najvažnijih elemenata. Postizanje orgazma ne predstavlja normu koja ocjenjuje kakvoću komunikacije među osobama. Orgazam je doživljaj koji prati susret, dopunjava ga, ucjepljuje se u tijelo, daje izražajnost dubljemu i potpunijemu doživljaju, kakvo je sjedinjenje srca.

Takvo je razmišljanje posebno važno za žene kod kojih doživljaj orgazma ovisi o brojnim čimbenicima: dobi (brojne mlade žene nepotrebno se brinu zbog njegova izostanka ne znajući da žena dostiže spolnu zrelost kasnije od muškarca), trenutačnomu zdravstvenom stanju, problemima na poslu ili u kući, odnosu s mužem, grizodušju… Ne smije se zaboraviti kako neke žene u vrijeme spolnoga odnosa ne doživljavaju poseban užitak, ali su ipak sretne i iz intimnosti crpe puno radosti, osjećaj sigurnosti, ljubavi. Muškarac mora imati na umu kako glavni kriterij potvrde njegove muževnosti nije samo umijeće dovođenja žene do orgazma, nego iskazivanje ljubavi prema njoj, umijeće uspostavljanja duboka duhovnoga i psihičkoga odnosa, znači potpunijemu sjedinjenju s njom. Ako bude poštovao ženu, brinuo se za nju, onda će omogućiti i njezin seksualni razvoj.

Pozornost prije svega na susret s drugim čovjekom često pomaže rješavanju brojnih problema, seksualno razvija ženu i produhovljuje muškarca. Pozornost na postizanje orgazma i ocjenjivanje kakvoće spolnoga odnosa samo na temelju njegove intenzivnosti lišava muškarca i ženu otvaranja prema duhovnoj i psihičkoj spoznaji susreta s voljenom osobom. Paradoksalno im krade ono što fizički i emocionalno najviše žele: da se predaju jedno drugome. „To predanje izaziva drhtavicu uzbuđenja i baš je to ‘izvor zanosa’. (…) Intimnost, susret s drugim, rastuća i uzbuđujuća bliskost o kojoj ne znamo kamo vodi, samopotvrđivanje vlastitoga ja i njegovo darivanje drugoj osobi – sve to u memoriji učvršćuje seksualni doživljaj.“

IZMEĐU ŽUDNJE I POŽUDE

Vrlo često brkamo pojmove „žudnja“ i „požuda“. U svakodnevnome govoru te dvije riječi rabimo kao sinonime. Ipak, u Crkvi, još od vremena sv. Augustina, prevladava shvaćanje pojma požude kao stanja istočnoga grijeha. Stoga treba na crkvenome planu paziti kako se ne bi izjednačavalo ta dva pojma koji imaju posve različita značenja.

Susret supružnika koji se vole prati spolni užitak. Bog koji je stvorio spolni užitak u potpunosti prihvaća taj ljudski osjećaj i dopušta uživati u njemu za vrijeme bračnoga čina. „Sam Stvoritelj učinio je (…) da supružnici u zajedničkomu potpunom fizičkom predanju jedno drugom doživljavaju užitak te tjelesno i duhovno zadovoljstvo. Kada dakle supružnici traže i uživaju u tomu užitku, ne čine ništa loše, prihvaćaju samo ono što im je Stvoritelj namijenio.“

Spolni užitak, kakav doživljavaju supružnici, ne treba uzimati samo kao izravnu tjelesnu reakciju, odvojenu od doživljaja duhovne radosti. Čovjek kao duhovno-tjelesno biće ne doživljava samo fizički nego istodobno i psihički užitak (zadovoljstvo, radost, bliskost, intimnost) i duhovni (sreću, osjećaj smisla, Božju blizinu). Zbog toga se spolni užitak ne može uzimati samo za običnu tjelesnu reakciju, nego i kao manifestaciju, a istodobno i intuiciju susreta koji se događa u najdubljim duhovnim razinama dvoje supružnika koji se vole. Traženje užitka nije samo žeđ za sve većom intenzivnošću, nego i za dubljom ljubavlju, krajnjim ispunjenjem – skriveno traženje koje seže u beskonačnost. Pod utjecajem milosti Božje žudnja postaje tjelesni dah duše koji obuhvaća tjelesnu dimenziju čovjeka.

Intencija evanđelja jest baš takvo cjelovito doživljavanje bračnoga spolnog odnosa. Vraćanje puna dostojanstva spolnome činu događa se spoznajom kako je on znak istinske i trajne ljubavi dviju osoba, a ne samo izraz požude ljudskoga tijela. Ugoda spolnoga čina ima dakle zadatak ispuniti svoju jako lijepu ulogu, ali samo onda kada se ona dijeli s drugim, kada se daruje drugoj osobi, kada je doživljena u dijalogu, u zajedništvu s drugom osobom. Ako je spolni čin usmjeren stvaranju tako duboka međusobnoga odnosa – istinske ljubavne veze – tada se užitak koji doživljavaju supružnici identificira sa stvorenim dobrom. Pokazat će im se kao divna i poželjna – a takva uistinu i jest.

Prihvaćajući cjelovit pogled na čovjeka (karakterističan za kršćanstvo) potrebno je brinuti se podjednako o duhovnome životu supružnika kao i o seksualnome užitku koji doživljavaju u tijelu. Veliko značenje za postizanje orgazma kod žena ima stanje u kom se nalazi Kegelov mišić. Izostanak orgazma često ima veze s oslabljenjem mišića zdjeličnoga dna. Kada gornji dio mišića nije dostatno razvijen, žena ne postiže seksualno zadovoljstvo.Otajstvo kršćanske bračne ljubavi nadmašuje osjetilna iskustva.

Međutim, riječ „požuda“ u teološkome jeziku opisuje stanje srca – najdubljih duhovnih sfera u čovjeku. Izvana se pojavljuje i preko tijela kao manifestacija oholosti, nezasitnosti, zavisti, razvratnosti. Požuda je izvor grijeha koji uništavaju jedinstvo, ljubav, slogu među ljudima. Te grijehe može pratiti tjelesni užitak, ali moralnoj ocjeni ne podliježe užitak nego zlo djelo, npr. ocjenjuje se čin bračne nevjere, a ne užitak koji prijevaru prati. Smatrati spolni užitak znakom grješne naravi te brkanje ljudskih odluka za koje se snosi odgovornost, s reakcijama ljudskoga organizma, nemaju ništa zajedničkoga s katolicizmom. To bi bilo kao da oko smatramo krivim što smo odlučili gledati pornografiju, a ne primjećujemo da se zahvaljujući tomu istom oku možemo diviti ljepoti voljene osobe. Kada ne vidimo jasno da upravo iz ljudskoga srca proizlazi dobro ili zlo, koje se potom tjelesno manifestira, zapadamo u herezu maniheizma koji za sve okrivljuje ljudsko tijelo.

Žudnju u bračnoj postelji ne treba shvaćati negativno kao brutalno stanje požude koje podjarmljuje duh, guši ljudsku sposobnost izbora dobra i svodi spolni čin na razinu čisto biološke reakcije koja nema ništa zajedničko s pitanjima duha. Takvo shvaćanje čežnje pojavljuje se katkada kod osoba koje su imale problema na spolnom području, npr. dugo su se i bezuspješno borili s navikom masturbacije ili su imali spolne odnose bez ljubavi. Poslije im se u glavama spolnost kodira kao nešto prljavo što vodi do ovisnosti ili iskorištavanja, kao nešto opasno. Unatoč tomu što rade na sebi, što mijenjaju svoje navike, i dalje razmišljaju u kategorijama razarajuće snage požude, a ne ljubavi, međusobnoga darivanja, radosti zbog Božjega dara koji ih uzajamno zbližava. Takvi se ljudi boje da će zlo koje više ne žele ponovno pobijediti u njihovu životu. Takav pristup, karakterističan za ljude koji se „otrježnjuju“, šteti njihovu otkriću viših dimenzija seksualne spoznaje. To je tek stanovita etapa na putu k slobodi, k istinskome kršćanskom životu.

Ljudi „čistoga srca“ neusporedivo lakše doživljavaju intimnost i žudnju kao dar od Gospodina Boga. Ona im se ukazuje kao velika vrjednota koja „pogađa čovjeka tako snažno da ga izbacuje iz normalnoga životnog ritma, on u stanovitu smislu gubi tlo pod nogama, odbacuje stanje trezvene procjene i hladne odluke. Rezultat toga stanja ipak nije smućivanje razuma, nego obratno – njegovo uzdignuće u sfere intuitivnoga poimanja koje uopće nije iracionalno, nego je obdareno nadracionalnim svjetlom. Ta viša forma izbacivanja iz normalnoga stanja duha ne biva ni u kakvoj suprotnosti s razumom jer ne samo što ne zasjenjuje naš duh, već ga naprotiv obdaruje puninom svjetla. Činjenica je ipak da tu svakodnevni problemi odlaze u drugi plan ustupajući mjesto velikomu, neposrednom doživljaju. Ova ‘ekstaza’, u najširemu smislu te riječi, u samoj svojoj biti u suprotnosti je s bilo kakvom prisilom i nagrizanjem naše slobode. (…) Ta ekstaza svojim karakterom dara uzdignuće je u više oblike slobode kada ne samo volja nego i srce daje pravilne odgovore. Oslobađa nas neugodnih okova. (…) Bivamo uzdignuti i ogrnuti višom slobodom.

BRAČNI SEKS BEZ TABUA

U prvome slučaju neka viša sila gura nas sve dublje ispod razine našega normalnog života, u drugomu nas, nešto što nas prerasta, uznosi iznad svakodnevice.“

Za vrijeme bračnoga spolnog čina čovjek može u vremenu i prostoru doprijeti do određenoga otajstva (misterija) koje ga na trenutak čini sretnim. Govoriti samo o nagonu, o traženju užitka, ograničavanje je opisa intimnoga odnosa. Svođenje spolnoga čina samo na materijalne i biološke spoznaje moguće je usporediti s postizanjem umijeća čitanja pojedinih slova, ali bez sposobnosti njihova spajanja u jedan izraz. Tek kada naučimo tečno čitati, možemo razumjeti bogatstvo riječi složenih od tih istih znakova. Takva pojedinačna slova su: ljubav, jedinstvo, vjernost, odanost, susret s Bogom. „Žudnja dakle nije ni cilj, a ni sredstvo, ona je vrsta jezika koji odražava zvuk koji dolazi iz dubine dvaju bića koja su izabrala jedno drugo i koja zajedno slave svoje jedinstvo.“ Ograničavanje ekstaze na sam fiziološki doživljaj redukcija je ljudskoga doživljaja ljubavi.

Ljubav među supružnicima, koja se izražava u spolnome činu, čini da čovjekova tjelesnost biva uznesena u smjeru neba. Ekstazu vezanu s radošću spolnoga čina moguće je usporediti sa srećom vječnoga života. Zato bračni spolni odnos, supružnicima koji se vole, pomaže dokučiti na čemu se temelji slast susreta s Bogom.