Objavljeno u Nacionalu br. 1050, 2018-06-08

Nacional donosi ulomak iz kataloga o europskim vojničkim puškama iz zbirke oružja Hrvatskog povijesnog muzeja u kojem autorica Dora Bošković piše o puškama s mehanizmom za opaljivanje na kremen iz 17. stoljeća

Ratovi s Osmanlijama izazvali su u habsburškim zemljama sredinom 17. stoljeća veliku potražnju za oružjem. Osobito za vrijeme Velikog Turskog rata (1662. – 1699.) domaći proizvođači u Austriji nisu mogli zadovoljiti potrebe vojske za novim puškama. Poznato je da su puške fitiljače bile naručivane iz Njemačke, Francuske, Nizozemske i Italije. Pretpostavlja se da su među tim uvezenim puškama došle i prve puške s mehanizmom opaljivanja na kremen izrađene u Francuskoj.

Izum mehanizma opaljivanja na kremen bio je potaknut izumom mehanizma za opaljivanje na kremen pomoću rotirajućeg kola. Zbog komplicirane izrade, primjene i održavanja mehanizma na kolo za vojne se potrebe težilo pojednostavljenju mehanizma za opaljivanje i jeftinijoj nabavi vojničkih pušaka, a u čemu mehanizam opaljivanja na rotirajuće kolo nije zadovoljavao.

Prema sadašnjim spoznajama prvi mehanizmi paljenja na kremen – s udaračem sa stegom koja drži kremen i udarnom plohom – tarnom pločicom o koji taj kremen udara – izumljeni su tijekom 16. stoljeća u Njemačkoj.

Osnovni dijelovi tog „novog“ mehanizma bili su poluga (udarač) s oprugom, na koju se u stegu stavljao kremen – nazivana njemački Hahn = kokot – te tavica za barut za pripalu, natkrivena čeličnom hrapavom tarnom podlogom na polugi, okrenutom licem prema kremenu. Za opaljivanje bilo je potrebno kokot (udarač) povući palcem prema natrag do zatika kojim se kokot uglavio u napetom položaju. Povlačenjem otponca oslobađale su se istovremeno i pokretale jedna prema dugoj opruga kokota i poluga s udarnom podlogom, tako da je kremen udario o udarnu podlogu i zaiskrio. Iskrom se palio barut za pripalu u tavici, vatra je potom kroz provrt u stijenki cijevi – falju – doprla do barutnog punjenja unutar cijevi, paljenjem kojeg se ispaljivala kugla.

Izgled i položaj udarača i nosača udarne podloge, te izgled samog mehanizma opaljivanja na kremen mijenjao se ovisno o proizvođačima u pojedinima zemljama. Postoje tako njemački mehanizmi opaljivanja na kremen, potom nizozemski, švedski ili baltički, španjolski te engleski mehanizmi. Njemački naziv za taj mehanizam je Schnapphahn (slobodni prijevod: kljucajući kokot), otkuda su i drugi jezici preuzeli taj naziv izveden u duhu svog jezika (npr. engleski Snaphaunce).

Posebna vrsta mehanizma opaljivanja na kremen bio je španjolski (ili istočnomediteranski) mehanizam opaljivanja na kremen – nazivan i miquelet. Kod španjolskog je mehanizma postojao još jedan „prednji“ zatik za osiguranje kokota (smješten s donje strane samog kokota), koji je već pri prvom pomicanju kokota u međupoložaj sprječavao da kokot slučajno ne isklizne prije postavljanja u krajnji napeti položaj i prijevremenim udarcem kremena o udarnu podlogu ne zapali barut za pripalu. S tim „prednjim“ osiguračem kokota puška se mogla lakše puniti i napunjena prenositi. Natezanjem kokota u krajnji napeti položaj uvlačio se taj prvi osigurač, i paljenje je slijedilo kako je već prije bilo opisano. Španjolski mehanizam imao je oprugu mehanizma postavljenu s vanjske strane pločice, što je olakšalo njegovu izradu, održavanje, čišćenje i popravak. Miquelet je zbog svoje funkcionalnosti i jednostavnosti bio proširen na Mediteranu, otkuda su ga preuzeli i Osmanlije. U ovom katalogu ga pokazujemo na pušci kat. br. 66.

Mehanizmi na kremen postali su zbog svoje jednostavnosti vrlo brzo popularni diljem Europe kraja 16. i početka 17. stoljeća. Njihovi dijelovi i funkcioniranje su se usavršavali i mehanizam je postajao sve učinkovitiji.

Smatra se da je jednu od najboljih inačica mehanizma za opaljivanje na kremen izradio francuski slikar i izumitelj Marin le Bourgeoys (1550. – 1634.) između 1610. i 1615. godine, za vrijeme dok je služio na dvoru kralja Luja XIII. (1601. – 1643.). Vjerojatno početkom 17. stoljeća pokazalo se kod konstrukcije mehanizma na kremen stremljenje da udarna podloga i poklopac tavice budu iz jednog dijela. Le Bourgeoys je taj sustav osuvremenio. Njegov mehanizam imao je poklopac tavice i udarnu podlogu iz jednog dijela, napravljenu u obliku slova „L“, koju je na svom mjestu pridržavala snažna opruga. Svi dijelovi mehanizma nalazili su se skriveni s unutarnje strane pločice mehanizma. Kokot se od proskliznuća osiguravao pomoću zatika/klina povezanog s polugom otponca, na takav način da se klin uglavljivao u jedan od dvaju utora pokretnog kotačića, pričvršćenog za osovinu kokota.

Le Bourgeoysov mehanizam bio je osobito dobro prihvaćen u Njemačkoj i u Srednjoj Europi. Sastojao se od udarača/kokota sa stegom za kresivo i tavice za potprašivanje (za barut za pripalu) s pokretnim poklopcem. Poklopac na sebi ima okomito postavljenu hrapavu udarnu podlogu. Nakon napinjanja udarača (palcem) u prvi sigurnosni međupoložaj kokot je uglavljen i osiguran od slučajnog prosklizavanja i paljenja baruta. Puška se može puniti i napunjena prenositi. Dovođenjem udarača/kokota u drugi, krajnji položaj, zub (klin) zadržača ulazi u drugi utor na proširenju osovine udarača/kokota; nakon pritiska na otponac, zub (klin) zadržača je izvučen iz utora te oslobađa udarač/kokot koji sila napete udarne opruge pokreće prema naprijed – prema udarnoj podlozi na poklopcu tavice. Kremen uglavljen u stezi udarača udara o udarnu podlogu i pri tome proizvodi iskrenje koje pali barut za pripalu u tavici. Kroz provrt u cijevi koji spaja tavicu i unutrašnjost cijevi – kroz falju – vatra se prenosi do barutnog punjenja u cijevi, nastaje eksplozija koja izbacuje kuglu iz cijevi. Udaranje kremena o udarnu podlogu naziva se francuski battre = udarati, pa su otuda ti mehanizmi u njemačkom govornom području dobili ime Batterieschloss, a sama udarna podloga naziv Batterie.

U HPM-u se čuvaju puške s mehanizmom za opaljivanje na kremen, kojima su, većinom, bile naoružane postrojbe habsburške vojske. U ovom će se katalogu, stoga, više pažnje posvetiti upravo modelima pušaka kremenjača u redovnom naoružanju habsburške vojske.

Prve puške s mehanizmom za opaljivanje na kremen nabavio je za habsburšku vojsku iz Italije 1666. godine grof Raimondo Montecuccoli (1609. – 1680.). Te prve kremenjače su, po Montecuccolijevoj preporuci, imale dvostruki mehanizam za opaljivanje: jedan mehanizam bio je na stijenj, a drugi na kremen. Razlog tomu bilo je nepovjerenje u „novi“ mehanizam opaljivanja na kremen.

Oko 1680. godine austrijski, domaći proizvođači još uvijek nisu uspijevali proizvesti dovoljno oružja za ratne potrebe, a sredstava za uvoz pušaka iz drugih krajeva Europe je nedostajalo. Stoga su puške s mehanizmom za opaljivanje na stijenj bile još uvijek vodeće naoružanje habsburškog pješaštva, a konjica (dragoni, kirasiri i husari) je imala karabine i pištolje s mehanizmom za opaljivanje na rotirajuće kolo, dok su im glavno naoružanje i dalje bili mač, sablja i koplje. Kao prvi austrijski proizvođač veće količine kremenjača za vojsku spominje se Benedikt Schöffer iz Steyera, koji je od 1686. do 1699. godine u bečku carsku oružarnicu (Das kaiserliche Arsenal in Wien) isporučio 1500 kremenjača, napravljenih prema inozemnim modelima. Istovremeno je dobio narudžbu da na 1600 pušaka s mehanizmom za opaljivanje na kolo zamijeni mehanizam onim za opaljivanje na kremen.

Od oko 1700. godine u europskim je zemljama proizvodnja oružja za vojsku bila već većinom pod državnom kontrolom. U to su vrijeme osnovne smjernice razvoja i proizvodnje oružja za vojne potrebe bile slijedeće: napuštanje fitiljača i kolašica i prelazak na mehanizam za opaljivanje na kremen, ujednačavanje tipova oružja i stalno poboljšavanje postojećih modela, te proizvodnja posebnih modela oružja za specijalne postrojbe.

Proizvodnja jednoobraznih (ujednačenih) i jedinstvenih modela, usprkos državnoj kontroli, sporo je napredovala. Različiti proizvođači i dobavljači oružja i dijelova oružja za habsburšku vojsku proizvodili su dijelove po različitim tehnologijama ili su ih nabavljali iz inozemstva iz različitih izvora, što je stvaralo velike probleme i poskupljivalo naoružavanje i održavanje pušaka. Da bi se taj problem smanjio, svo oružje nabavljeno za habsburšku vojsku prvo je odlazilo u carske oružarnice, otkuda se dijelilo postrojbama. Od te su odredbe bile izuzete konjaničke pukovnije, čiji su imaoci oružje za svoje postrojbe mogli slobodno kupovati (do oko 1744. godine). Austrija je pokušala nešto uštedjeti stavljajući na stare, ali dobro očuvane cijevi fitiljača mehanizme za opaljivanje na kremen i nanovo ih kundačeći. Te su se renovacije vršile u Bečkom Novom Mjestu, a tako obnovljene puške dobivale su oznake „1701“ ili „1704“.

Nova nestašica oružja pojavila se uslijed Španjolskog rata za naslijeđe (1701. – 1714.) i radi ratova s Turcima (1716. – 1718.), te je Bečki dvor naručio 1721. godine puške iz njemačkog Suhla. Te njemačke puške bile su napravljene prema francuskom modelu iz 1717. godine. Bile su daleko bolje kakvoće i svojstava (npr. većeg dometa) od dotadašnjih austrijskih proizvoda.

Puške iz Suhla postaju od tada prvi austrijski standard za puške kremenjače za pješačke pukovnije. Godine 1722. propisane su njihove karakteristike i ugovorena njihova proizvodnja kod domaćih proizvođača. Te puške kremenjače nose oznaku M(odell) 1722 i službeni im je naziv Ordinäre Flinte (prosta / obična puška). Model 1722 ima zaobljenu prednju plohu pločice mehanizma, udarač u obliku labuđeg vrata sa stegom za kremen i sa zaobljenom prednjom plohom; tavica je željezna i zaobljena te ima udarnu podlogu postavljenu okomito na poklopac tavice. Šipka za nabijanje bila je drvena. Streljivo za te puške bili su papirnati naboji kod kojih je barut za pripalu već bio ugrađen u papirnatu vrećicu (kat. br. 18).

Od tog vremena svakih nekoliko godina te su puške bile osuvremenjivane i poboljšavane. Npr. od 1744. godine puška je postala nešto teža i kraća od M 1722, imala je ravnu pločicu mehanizma, a drvena šipka za nabijanje naboja zamijenjena je željeznom.

Od 1744. godine austrijski feldmaršal princ Josip I. Wenzel Liechtensteinski (1696. – 1772.) bio je zaslužan za normiranje i uvođenje cijelog niza modela pušaka kremenjača za pješaštvo te karabina za konjicu.

Nakon niza poraza austrijske vojske od Pruske za vrijeme Austrijskog rata za nasljedstvo (1740. – 1748.),
kao brzo rješenje za modernizaciju naoružanja habsburške vojske, Liechtenstein je predložio pješačku pušku M 1748 Johanna Schmieda – savjetnika ratnog knjigovodstva i komesara artiljerijskog inventara. Puška M 1748 je, prema izvorima, bila nazivana i Füsilierflinte, Grenadierflinte te Commiss-Flinte (Commis, njem. = vojnički). Ta je puška bila dugačka 1500 mm i teška oko 5 kg. Mehanizam za opaljivanje na kremen imao je zaobljenu prednju plohu pločice mehanizma, udarač oblika labuđeg vrata; tavica je bila željezna, poligonalna, s poklopcem i okomitom udarnom plohom. Cijev je u stražnjem dijelu bila osmerobridna, u prednjem okrugla, pričvršćena za bukov kundak s vijkom kroz repni produžetak. Kundak je pratio cijelu duljinu cijevi, a cijev je s kundakom bila spojena četirima obujmicama. Godine 1784. željezna je šipka dobila s obje strane jednaki promjer, kako se kod uticanja u svoje ležište ne bi trebala okretati. Ta je puška, kao i cijeli niz njenih inačica, ostala standardno pješačko naoružanje habsburške vojske do oko 1790. godine. U HPM-u se čuva pješačka puška M-1774 Commiss-Gewehr M 1774 (kat. br. 22) za koju je značajno da je bila prva puška s poklopcem tavice s dvostrano pričvršćenom osovinom. Dvostruko pričvršćenom osovinom smanjilo se oštećivanje udarne podloge i poklopca tavice, koje je nastajalo uslijed udarca kremena na udarnu podlogu. Model 1784 bio je opremljen samopunećom tavicom, kod koje se tavica punila barutom nasutim s prednje strane cijevi i koji je iz unutrašnjosti cijevi kroz falju iscurio u tavicu .

Za konjicu je Josip Wenzel Liechtensteinski 1744. godine normirao dva karabina, i to jedan s bajunetom za dragone i drugi bez bajunete za kirasire. U HPM-u se čuvaju tri karabina za dragone i kirasire M 1770 (kat. br. 19, kat. br. 20 i kat. br. 21), koji su objedinjena inačica onih dvaju modela iz 1744. godine. Za razliku od modela 1744, koji su bili kalibra 17 mm, ovi iz 1770. godine bili su dugački oko 1230 mm i imali su kalibar od 18,3 mm, kako je bilo 1768. godine propisano odredbom cara Josipa II. (1741. – 1790.) o ujednačavanju kalibara svega ručnog vatrenog oružja u habsburškoj vojsci.

Godine 1759. uvedeni su u austrijsku konjicu i mušketoni (trombuni). To su bile kratke puške s ljevkasto proširenim ustima cijevi. Služile su u okršajima iz blizine, pri čemu su izbliza, „neprijatelju u lice“, bili ispaljivani naboji od po 12 kugli. Za vrijeme ratova s Napoleonom (1804. – 1815.) ti su mušketoni bili povučeni iz konjaničkih postrojbi, a ostali su samo kao naoružanje u austrijskoj ratnoj mornarici, kao ovaj naš kat. br. 23 M 1784 s kraja 18. stoljeća.

U početku rata Austrije protiv revolucionarne Francuske (1792. – 1814. – Bečki kongres), francuska je vojska zaustavila austrijske i njemačke (pruske) postrojbe na granicama Francuske. Premoć Francuza pokazala se u borbi u razbacanoj borbenoj liniji, u brzom premještanju težišta bitke s jedne lokacije na drugu, u brzim i iznenadnim akcijama te u boljem naoružanju. Francuzi su bili naoružani puškama kremenjačama Fusil Charleville Modèle 1777, konstruktora inženjera Jean Baptiste Vaquette de Gribeauvala (1715. – 1789.). Puška Modèle 1777 bila je inačica puške Modèle 1717 – prve propisane i standardizirane kremenjače francuske vojske. Modèle 1777 bila je puška s glatkom cijevi, kalibra 17,5 mm, težine oko 5 kg. Domet je iznosio oko 100 m. Dijelovi okova i mehanizma bili su napravljeni od mjedi. Mjedeni dijelovi, čime se olakšalo održavanje i standardizacija dijelova, čime se omogućila primjena i izmjena dijelova puške proizvedenih kod različitih proizvođača, te manji kalibar cijevi, davali su toj pušci veliku prednost pred drugim modelima.

U HPM-u je sačuvano pet francuskih pušaka s mehanizmom opaljivanja na kremen: kat. br. 51-55. Sačuvan je i jedan belgijski karabin kat. br. 56. Puške kat. br. 58 i 63 – 65 napravljene su u Torinu (Manufacture Nationale de Turin) u vrijeme dok je Torino bio pripojen Napoleonovoj Francuskoj (1802. – 1814.).

Krajem Prvog koalicijskog rata (1792. – 1797.) formirana je 1796. godine u Austriji Komisija (Gewehr-Kommission) pod vodstvom Leopolda barona Unterbergera (1734. – 1818.), sa svrhom osuvremenjivanja naoružanja za habsburško pješaštvo i konjicu, a po uzoru na francusku vojsku.

Temeljem analize dotadašnjih austrijskih vojničkih kremenjača Unterbergerova Komisija je zatražila sljedeće promjene:

Kalibar glatkih cijevi potrebno je smanjiti s 18,3 mm na 17,6 mm, čime bi se povećao domet pušaka. Istovremeno je potrebno smanjiti prostor između kugle i stijenke cijevi, čime bi se smanjili gubitci prilikom „bijega“ barutnih plinova.

Na puškama M 1784, čije se tavice za potprašivanje/pripalu „same“ pune barutom koji je strijelac iz papirnatog naboja usuo sprijeda u cijev, a koji je kroz široku, prema naprijed ljevkasto probušenu falju (provrt) iscurio iz unutrašnjosti cijevi u tavicu, Komisija je smatrala da se također gubi jačina baruta. Kroz jako prošireni pripalni otvor istjecali su barutni plinovi, čime je smanjen pritisak barutnih plinova na projektil. Ujedno se grublji krupnozrnati barut u tavici teže palio. Predloženo je stoga da se odustane od tih „samopunećih“ tavica i da se ubuduće u stijenku cijevi buši tek lagano ljevkasto prošireni provrt (falja), okomito na os cijevi.

Smatralo se nepotrebnim da površina repnog vijka bude nagnuta prema provrtu, a stražnji završetak cijevi trebao je biti okomit na os cijevi, te tek toliko skošen na stranu provrta, da barut u unutrašnjosti cijevi dođe u kontakt s onim u tavici.

Po uzoru na francuske puške, pojačan je dio udarača između donje stege i samog tijela udarača.

To je pojačanje bilo oblikovano u obliku srcolike perforacije. Udarna podloga na poklopcu tavice u svojem je gornjem dijelu trebala biti lagano izvijena, čime se vojnicima olakšalo otvaranje tavice, ali i dovodilo udarnu podlogu u povoljniji položaj u odnosu na udarač (kokot). Ujedno se produžila površina trenja kremena o podlogu, a s time se postiglo sigurnije iskrenje (katkad su kremeni ili kresiva bili već dosta izlizani).

Da bi se olakšalo održavanje puške, cijevi više nisu bile sjajne, već se kod toplinske obrade metala ostavljala crno-siva boja, uslijed čega je usporeno hrđanje cijevi (bruniranje).

Iz istog je razloga bilo odlučeno da se okovi puške i tavica izrađuju od mjedi; prelaskom na mjed olakšala se i proizvodnja tih dijelova.

Šipka za nabijanje trebala je biti od željeza, u cijeloj duljini cilindričnog oblika, da se kod nabijanja naboja u cijev ne treba okretati. Na 16 cm od vrha šipka je morala imati istaku pomoću koje se uglavljivala u oprugu smještenu u prvoj obujmici (cijevi i podkundaka), pri vrhu utora za šipku u podkundaku. Na prednjem kraju šipka je bila profilirana, da se lakše vadi iz ležišta, te je morala imati navojni završetak u koji se može navinuti pribor za čišćenje cijevi. Predložena je bila i nova bajuneta za pješačke i dragonske puške. Odobrenje za te bajunete uslijedilo je tek 1798. godine i to su bile bajunete s ekscentričnim nasadom (prihvatom na cijev) M 1798/99 (Bajonett mit Exzenterpflanzung M 1798/99).

Od 1798. do 1840. godine puška M 1798 (M 1798/99) i njene kasnije inačice bile su osnovno naoružanje pješaštva habsburške vojske. U vremenu od 1800. do 1815. godine u Ferlachu i u Beču bilo je proizvedeno 282.116 tih pušaka (M 1798, M 1807 i M 1808). Zahvaljujući Unterbergerovim smjernicama ta je puška ostala zapamćena kao jedna od najljepših pušaka habsburške vojske, a istovremeno i kao izuzetno pouzdana i učinkovita puška u svoje vrijeme.

U HPM-u je ostalo sačuvano 13 pušaka M 1798/99.

Izvori spominju inačice M 1807, M 1808, M 1818, M 1828 i M 1838. Na svakoj od tih inačica bila su primijenjena neka poboljšanja i provedene neke promjene. Međutim, često nije ostalo zabilježeno koje su to promjene bile, te stručnjaci poneki put mogu o tome zaključivati tek prema sačuvanim neatribuiranim oglednim primjercima sačuvanim u muzejima.

Zna se tako da su kod inačice M 1807 mjedeni okovi i obujmice trebali biti zamijenjeni željeznim. Ta je promjena u vojsci zbog hrđanja željeza izazvala negodovanje, te su pojedini proizvođači zadržali mjedene okove. Tako su puške proizvedene u Brescii do 1818. godine zadržale mjedene okove i kundak od oraha. Drugi su proizvođači kundake izrađivali od bukve, johe, jasena, javora ili kestena i crno ih lakirali. Puške M 1807 imale su nešto jači podkundak s dubljim utorom (žljebom) za šipku. Prednji ciljnik trebao se nalaziti na samoj cijevi, a ne na prednjoj obujmici, kao kod prethodnog modela. U kojoj su mjeri te promjene prihvatili proizvođači, nije poznato.

Kod inačice M 1808 promjena je bila samo u kvaliteti željeznih i čeličnih dijelova puške. Kod M 1828 poboljšala se kvaliteta željeza mehanizma za opaljivanje i smanjio se promjer provrta (falje), kako bi se spriječilo prebrzo izgaranje baruta za pripalu. Neki proizvođači vraćaju prednji ciljnik ponovno na stražnju traku prednje obujmice, dok ga drugi ostavljaju na cijevi. Kod inačice M 1838 prednji ciljnik bi opet trebao biti zavaren na cijev, a ta puška dobiva i novi način nasađivanja (postavljanja) bajunete.

U vrijeme Austrijskog rata za nasljedstvo (1740. – 1748.) osnovane su i u habsburškoj vojsci specijalne postrojbe lovaca i strijelaca, kao dijelovi lakog pješaštva. Te su postrojbe bile sastavljene od „profesionalnih lovaca i od dobrih strijelaca iz brdskih krajeva Carstva“. Funkcija lovačkih postrojbi bila je da, odvojeno od pješaštva, ali uvijek pod njegovom jakom zaštitom, rješavaju posebne taktičke zadatke i izviđanja. Pripadnici lovačkih i streljačkih postrojbi nisu pucali u plotunima, kao linijsko pješaštvo, „već individualno i s većom točnošću“. Njih se zato naoružalo puškama sa žljebljenim cijevima, kakve su se u to vrijeme već upotrebljavale pri lovu. Nijedna takva puška sa žljebljenom cijevi nije u našem Muzeju sačuvana. Ali sačuvan je lovački karabin M 1807 (Jägerkarabiner M 1807) – kat. br. 47, s glatkom cijevi, napravljen po uzoru na pješačku pušku M 1798/99. Takve su puška bile 1808. godine podijeljene jednoj trećini austrijskih lovaca i strijelaca, a ostale postrojbe dobile su novije streljačke puške sa žljebljenim cijevima Jägerstutzen M 1807. Lovački karabin M 1807 ostao je u primjeni do 1844. godine.