Kako je sve počelo? Pa jednog utorka, u zbornici. I to raspravom nekoliko gimnazijskih profesora o židovskim učenicima. Miroslav Profesor Božičević, veliki poklonik i strastveni obožavatelj novo­ ustrojene ustaške države, koji očito ima informa­cije iz prve ruke, zauzeo je tvrdi stav da židovski učenici moraju napustiti školu. Glasno sam nego­dovao dok su drugi u zbornici slijegali rameni­ma izbjegavajući me pogledati – što je dodatno razjarilo profesora Božićevića. Na to sam ustao i rekao: »Ako u ovoj gimnaziji nema mjesta za ži­dovske učenike, koji su kao što i sami znate među najboljima po uspjehu, onda očito neće više biti mjesta ni za židovske nastavnike.«. Uzeo sam svo­ju kožnu torbu u kojoj sam običavao kući nositi zadaćnice i izašao. Toliko sam se uzrujao da mi je na ulici pozlilo pa sam ušao u prvi bife i zamolio čašu vode.

Draga Adela, eto tako ti je počelo. A kako tebi ide? Čujem da ste u tvornici dobili ustaškog na­mjesnika i da sve o kožnoj industriji ubrzano učiš od supruga kojeg su udaljili s posla. Dobro ti ide? Ma nemojmo opet o meni i nemoj mi govoriti da se ne uzrujavam. Bijesan sam kao ris. Osim toga, dovoljno mi je da pogledam svoj kaput na vješalici i onu oznaku da sam Židov. I tvoj suprug je nosi. Reci mi, čemu to služi? Ja ću tebi reći, tomu da nas lakše ubiju, sakupe negdje na cesti, strijeljaju, tek tako, jer mogu, jer za nas Židove u ovoj drža­vi više nitko ne odgovara. Bolje mi je da ušutim.

Znaš onaj Miroslav kojeg sam maloprije spome­nuo i koji sve pozdravlja sa »Za dom spremni«, on zna gdje stanujem, još bi mi mogao i Geheime Staatspolizei na glavu navaliti. Samo jedno te mo­lim, ako me ubiju, na grob mi odnesi kamenčić i tamo ga ostavi.

Nisam trebao ući u tramvaj. Ako dođe do ra­cije, neću imati nikakve izglede bilo gdje umaknuti. Boli me noga, od operacije koljena nije mi bolje. Šepam, jedva se vučem. Valjda se neće ništa loše dogoditi. Savinut ću novine i kad uđem u tramvaj držat ću ih tako da se ne vidi moja znač­ka sa slovom Ž kojom me je »počastila« Nezavisna Država Hrvatska. Primijetio sam da ljudi gledaju taj znak, ponekad mi se čini da pojedinci napro­sto bulje u mene kao da su mi izrasli rogovi ili kao da imam rep na stražnjici. Dobro je da je jedno sjedalo u tramvaju slobodno, jer ako naglo zako­či mogao bih pasti. Svaki put kad tramvaj stoji na stanici, ja samo gledam hoće li ustaše ući. Jedva dišem od napetosti i straha.

Dođavola, ušli su, dvojica na prednja vrata i je­dan na zadnja. Kud sam baš u ovaj tramvaj ušao. Osamdeset mi je godina i za manje od minute iz­vest će me iz tramvaja i voditi kao ovcu na klanje. Sklanjam novine da izvadim dokumente. Ljudi u tramvaju šute. »Vidi, vidi, koga smo to uhitili!!! Gospodin ne bi pješačio nego se uvalio u sjedalo kao da mu je ćaća arijevac. ‘Ajd sad ćemo mi povu­ći kočnicu pa ravno do zatvora. Nek’ onda vide što će s tobom. A što jest, jest, matere mi, ovako šepav i star nisi nizašto nego da te odmah ucmekamo pa da se ne mučimo.«

U vrtu naše vile na Tuškancu mirišu lipe. I prozori su širom otvoreni. U mojoj je sobi kla­vir. Veliki, crni, lakiran i kad se podigne poklopac, iznad crnobijelih tipki piše: ERSTE PRODUKTIV­ GENOSSENSCHAFT, WIEN. Otkad znam za sebe, tu je u mojoj sobi i moje prve dadilje od kojih sam učila francuski i njemač­ki obavezno su morale znati svirati i davati mi barem osnovnu poduku iz klavira. Poslije su me roditelji, na moje inzistiranje i neprekidno dodija­vanje, upisali u Muzičku školu. Posljednjih mjeseci rijetko kad sjednem za klavir. Ne mogu. Koliko god nas roditelji željeli poštedjeti loših vijesti, brat i ja ih nekako saznamo. A ja iz neke nutarnje po­trebe u kojoj se još čuju odjeci muzike, svakoga dana sjedim za klavirom, položim prste na kla­vijaturu i na tome ostane, kao da su se u meni sve klavirske žice zamrsile, potrgale i postale nijeme. I dok sam tako jutros sjedila ušao je iznenada otac u sobu i rekao da sutra ujutro moramo napusti­ ti kuću. I prije nego što sam podigla glavu, on je nestao iz vizure širom otvorenih vrata kao slika koja je naglo iščeznula iz okvira. U kući vlada ne­ podnošljiva tišina, kao da smo svi izgubili moć govora, kao da nam je dopušteno hodati samo bešumno, kao da nas je zla kob začarala. Nehoti­ ce, želeći ustati, dotaknula sam tipke na klaviru i on se oglasio. Učinilo mi se kao da mi želi nešto reći. Samo što?

Nikad mi nemoj reći da dolaziš posljednji put, odjekivala je stara, prelijepa pjesma na jidišu. I po tko zna koji put stavljala sam iznova i izno­va tu ploču na gramofon i gledala kao opsjednuta kako se veliki, bakelitni krug okreće. A onda sam se trgnula i približila prozoru.

Dolje sam na stolici ostavila svoju torbicu od goblena s izvezenim ružama. Nikad ranije nisam gledala u vrt kao sada, kao da sve vidim prvi i po­sljednji put. Taj osjećaj da se sve ubrzano mijenja i da ni u čemu neće biti reprize sve je dojmove i emocije silno izoštrio. Ono što sam dugo potiski­ vala izbilo je u svoj snazi na površinu. Mogu li to preživjeti? Ovaj odlazak, rastanak. Svijest da za Židove vrijede neki drugi zakoni. Iznenadila sam samu sebe i odjednom sam sa sebe svom svojom snagom s ljetne haljine otrgnula židovski znak za prokazane. I odbacila ga, čekajući najgore. A onda, kao da je u meni izniknuo mali, topao, čudesni iz­ vor života koji se odupirao, počela sam pjevušiti Zog nit keynmol az du geyst dem letzten veg. Nikad mi nemoj reći da dolaziš posljednji put.

Ako ostanem živ, više ću pomagati ljudima. Znat ću vrijednost slobode. Više ću se smija­ti. Više ću uživati u sitnicama. Bolje ću znati gle­ dati oko sebe. Jasnije procijeniti i ljude i događaje. Bože, ako preživim, što god da se desi, pomozi mi da ostanem na nogama. Ti, Bože, budi čvrsta toč­ka svjetla u meni, a život, on se događa u olujama i zatišju. Molim te, jedan sam među milijunima Židova koji te zaklinju u ovom času, poštedi mi ži­- vot i ne dopusti da postanem kao naši neprijatelji.

Platila sam u Bogovićevoj ulici u Ustaškom redarstvu svoj znak koji moram nositi kako bi svi znali kamo pripadam. Ova ulica kojom sam toliko puta već prošla za mene više nikad neće biti jednaka onoj koju sam do maloprije poznavala. Sada ću se svugdje s tim Ž morati kretati. Sve što u ovom trenutku znam to je da mi dušu nitko ne može oduzeti. Najteže mi pada to što neki koje znam kad me ugledaju prelaze na drugu stranu ulice. No ima i onih koji mi kažu: »Proći će.«.

Onog dana kad je Hitler stigao u Austriju bio sam preneražen gledajući kako na ulicama slave što im je okupirao zemlju i grad na Lijepom pla­vom Dunavu u kojem bi mnogi sada voljeli vidjeti nas Židove kako tonemo na dno. U nestrpljenju da dostignu naciste, mnogi Austrijanci odmah su počeli pljačkati stanove i židovske palače. Raz­nose stvari, slike, sagove i ormare. Sve do čega se dočepaju. Razbijaju židovske trgovine. Vidio sam židovske vjernike koje su nacisti natjerali u Beču da četkicama za zube ribaju pločnike. Nisam du­go razmišljao, a za filozofiranje ionako nije bilo ni vremena, nego sam petama dao vjetra i eto me u Zagrebu. Tu, u neposrednoj blizini sinagoge u ulici Marije Valerije, zamolio sam u jednoj frizer­skoj radnji da me nauče u dan, dva, kako se pere kosa, stavljaju ženama vikleri i kako brijati druge. Čini se suviše zahtjevno za tako mnogo posla u tako malo dana. Ali ja nemam vremena. Pogledao sam zemljopisnu kartu, luka u Rijeci mi je najbliža. A što se mene tiče, Natana Bergera osobno, moj naklon, ja već sjedim u vlaku. Tko je razumio, ra­ zumjet će. Zbogom moji dragi i lijepi. Jedan Jid je nestao, umaknuo, zbrisao. Adio, adio. Večeras sam već na brodu koji isplovljava u pravcu Haife.

» Ma pogledaj ga samo, tu jajoliku glavu i male očalice! Taj ti se moj Jozo nije kao mi na­skakao po kamenjaru.«

To sam čuo danas dok sam bio na prisilnom radu. Pravio sam se da ništa ne čujem i ne vidim. Gledao sam u pod i tovario na kolica neko smeće. I onda to jedva jedvice gurao na kraj gradilišta dok su mi radnici svašta dovikivali sa skele pitajući i izazivajući i druge Židove koji su tu radili: »Gdje vam je mali, onaj jajoliki s očalicama?«.

Mislim da je ipak najvažnije da sam se prije sumraka vratio kući. Čim se operem, dohvatim kalendar i pored datuma tog dana upišem slovo »ž«. Ma ne, to ne znači Židov, nego živ sam ili još sam živ, ja student treće godine rabinske škole donedavno na studiju u Krakovu.

Uvijek sam se bojala pokazati svoje osjećaje. Iz te nesigurnosti podizala bih zid oko sebe. Rijetko bih nekome otvorila dušu, dopustila da mi se približi ranjiva kao dijete leptir1. Koliko sam ti samo puta dok smo zajedno sjedili na koncertu ili na nekom predavanju htjela pokazati da tebi vjeru­ jem, da mi tvoja blizina puno znači. Toliko bolno sam čeznula nasloniti se barem u jednom trenutku na tvoje rame, čeznula osjetiti otkucaje tvojeg srca, toplinu, nadala se naći mir u tvojem zagrljaju. Na­ večer prije spavanja kad bih izmolila Šema Israel dolazio bi mi u misli i u san. Jako sam te voljela. Eto, kažem to u prošlom vremenu, jer smo nagu­ rani u stočnom vagonu. Neki plaču i nariču, drugi šute, majke stišću uz sebe djecu. Nešto se događa, sve je manje zraka. Ljudi su počeli povraćati. Je li to moguće? Tko će nam povjerovati. Živi iz ove klopke vjerojatno nećemo izaći.

Racije su bile po cijelom gradu, osobito su vre­bali na Židove koji bi se zatekli na Glavnom kolodvoru. Očito je da više nisu znali kamo bi s nama pa su nas ugurali i u dvorište gimnazije u Križanićevoj ulici. Neke su žene s djecom u naruč­ju. Samo nas ograda od kovanog željeza, ne previše visoka, dijeli od ulice. A onda joj se približila jedna žena s djevojčicom od možda šest mjeseci. Pro­matrala je neko vrijeme prolaznike i onda zazvala tiho jednu prolaznicu, nešto je pitala i kad je ugle­dala da je ustaša zauzet svojom užinom, prebacila je dijete nepoznatoj ženi preko ograde. Djevojčica je zaplakala. A njezina majka je stajala i stajala, ne­pomična kao da se u boli skamenila. Svi koji smo se zatekli u blizini slušali smo plač djevojčice koji je polako zamirao. I više ništa nismo čuli. Prolazili su sati do sljedećeg odredišta. Nismo znali kamo putujemo i što će tamo biti s nama.

Kad sam prošao pored portirnice, čovjek koji je sjedio u staklenoj kućici i uvijek me ljubazno pozdravljao, sada se pravi da me ne vidi. Rastvorio je ispred sebe veliku bilježnicu i kao nešto važno zapisuje. Ne ulazim u dvoranu u kojoj sam goto­vo dvadeset godina studentima držao predavanja. Ulazim u svoj kabinet i skidam s vješalice šal koji mi je tu ostao još od zime. Uzet ću ga, mogao bi mi zatrebati. Sam ću ukloniti sve tragove da sam tu nekad postojao, ispraznit ću ladice, uzeti svoje nalivpero koje sam dobio od oca kad sam diplomi­rao. Volio bih kad krenem prema izlazu da nikog ne sretnem. Možda bih ipak nekog trebao pitati koliko vrijedi znanje jednog židovskog profesora u zemlji s rasnim zakonima.

Ne brini mama, znam izmoliti kadiš. Zašto te to iznenada toliko muči? Tužna si, ali svi smo zajedno još tu: braća, stričevi, bake, djedovi i tvoje dvije sestre. Samo se otac od jučer nije vratio kući. Svi ga čekamo! Onkl Mario otišao se raspitati u Židovsku opći­nu je li bilo nekih racija ili je uhićen kao jedan od najpoznatijih židovskih odvjetnika u gradu. Netko nešto mora znati, nije valjda propao u zemlju. Ne smijem to pokazati, ali osjećam se jako loše. Ti mama znaš da sam se prije nekoliko dana posva­ dio s tatom, jer ne želim studirati pravo, ne privlači me taj studij i nastavak rada u njegovoj kancela­ riji. Kao što znaš, meni je glazba sve na svijetu i želim studirati u Beču na konzervatoriju. U sebi sam ocu rekao nešto što nije bilo lijepo i sada se kajem. Iskreno se, oče, kajem. Molim te, vrati se.

Može se nekome moj izvještaj da sam jučer kupila cipele učiniti suviše banalnim. Ku­pila žena cipele pa što? A kad sam se iz Oktogona gdje sam ih ugledala u izlogu kod Spitzera, vratila kući i izvadila ih iz meke, flanelaste vrećice odjed­ nom me obuzeo grozan predosjećaj da su mi to posljednje cipele i pred očima mi se pojavila slika kako ležim nepomična i blijeda u kovčegu, a na nogama imam baš te svečane, elegantne cipele s visokom petom. Pa neće valjda biti tako grozno u danima koji dolaze. Istina je, prošli tjedan poglav­nik Ante Pavelić proglasio je Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ja, jedva punoljetna Židovka, koga bih mogla ugroziti s cipelama ili bez njih? Glupost. Istina je, ne znam što znači ta proglašena neza­visnost, ali dok mogu pokušat ću se radovati. Pa i cipelama, ali ako ću se morati skrivati, u njima neću moći dugo trčati. Što mi je bilo da ih ku­pim? Nije li to bio samo poriv da zaboravim na rat u kojem se već ubija. Neka zasad budu u kutiji ispod kreveta.

Na nekog se moraš ljutiti kad padneš u zamku.

Danas sam izbačen s fakulteta, jer za Židove tu više nema mjesta. Mene, najboljeg studenta tre­će godine, izbacili su sa Stomatološkog fakulteta. Zašto im ja smetam? Zbog krvnih zrnaca. Kreteni! Hajde, dođite već jednom, što čekate? Ubojice. Izaći ću iz kuće i neću staviti na jaknu onu vražju krpetinu koja me označava kao Židova. Samo gle­dajte, samo gledajte kukavice. Neću vam se predati kao bespomoćna žrtva. Nabavio sam pištolj i kad krenete prema meni provjeriti moje dokumente, prvi ću pucati.

Otišao sam od kuće i nikom se nisam javio. Uostalom, tko bi po cijeli dan obraćao paž­nju na djecu. Prešao sam preko tramvajske pruge, pogledao lijevo i desno da me nešto ne zgazi i ne znam zapravo ni sam kako, ali ušao sam u trgovi­nu slatkišima. Ima lijepo ime, Bombonijera. Po­nekad bih tu kupio čokoladicu ili iz staklene tegle nekoliko bombona koji su izgledali kao svileni plavi i roza jastučići. Nisam imao ni novčića. Sa­mo strašnu glad u želucu. Usta su mi bila puna sline. Predivan miris čokolade me izludio. Malen sam rastom, glava mi jedva viri iznad pulta. Ispred mene stajao je visok gospodin koji bi mogao ima­ti godina kao moj tata. Pričao je s prodavačicom, šalili su se i smijali, a ona ga je nagovarala da kupi neki novi čokoladni proizvod koji su upravo do­bili. Na omotu koji je pokazivala bile su nacrtane svjetlije i tamnije čokoladne kockice. Kad bi barem moj otac, pomislio sam, mogao doći u ovaj dućan i za sve nas, mamu, sestru, baku i djeda, kupiti hrpu čokolada, keksa i bombona.

Nehotice, da bolje vidim omotnicu nove čoko­lade gurnuo sam gospodina koji je mogao kupiti odjednom sve čokolade koje su bile izložene na policama. Prodavačica je napokon obratila pažnju i na mene. Uto se čovjek okrenuo, spazio na mojoj košulji židovski znak i rekao: »Ah, mali Čifut« i okrenuo mi leđa. Učinilo mi se da je prodavačici bilo neugodno zbog njegove primjedbe i kad je napokon izašao iz trgovine, gledajući me onako sitnog i blijedog otvorila je staklenku, dala mi ne­koliko svilenkastih bombona i tiho rekla: »Bježi kući, pa rat je.«. Na stubištu zgrade sreo sam ma­mu koja je krenula u potragu za mnom. Zario sam glavu u njezin trbuh kao da se tamo želim vratiti. Mama me nježno primila za ljepljivu ruku u kojoj sam čuvao bombon za sestru i upitala: »Što se do­ godilo, Jona?«. Ništa, samo mi reci što je to Čifut? I prije nego što je išta rekla stisnulo mi se grlo kao da odjednom moram progutati nešto što mi se ni­malo neće svidjeti.

Negdje poslije petnaest sati stigao sam s posla kući i čim sam ušao u vežu hausmajstorica mi je rekla da me je tražila policija i gurnula mi u ruku cedulju na kojoj je pisalo da se odmah javim Ravnateljstvu ustaškog redarstva. Pozvonio sam na vrata susjedi koja je čuvala mog petogodišnjeg sina Ranana otkad se moja supruga prije dvije godine razboljela i umrla. Rekao sam mu da mo­ram opet nakratko izaći, ali da ću se brzo vratiti, a Ranan je počeo neutješno plakati i to nisam mo­ gao podnijeti. Primio me za ruku i govorio da ide sa mnom, da ga povedem. Naposljetku ga nisam imao srca odbiti. I tako smo zajedno otišli vidje­ti o čemu se radi i zbog čega sam se trebao javiti Ustaškom redarstvu. Ali kad sam shvatio, bilo je prekasno. Sada smo Ranan i ja u kamionu na putu za Staru Gradišku.

Izgubila sam se. Hladno je u šumi. Ubija me glad, ubija me strah, ubija me samoća. Ne znam se orijentirati. Preumorna sam da trčim dalje. Smra­ čilo se, ne čujem više lavež pasa kojima me traže. Ja, Sara, kći rabina Agnona, jesam li se spasila? Jesu li moji progonitelji odustali? Drhtim od zime, ali sve je bolje od logora. Samo da me ne nađu. Ne mogu o umjetnicima, gostovanja, izložbe, koncerte, pro­mocije knjiga… Svim našim bližim i daljim rođa­cima organizirao si proslave rođendana, diploma, vjenčanja, a sad moj okretni i spretni brat stoji nemoćan i ukipljen pred jednim ruksakom. Daj više odloži taj album s fotografijama, izaberi sa­mo dvije, tri na kojima smo svi i to stavi na dno u papir da se ne unište. Halo, jesi li se probudio? Po­ makni se, donesi svoje čarape, one toplije. Molim te požuri, dok ti složiš unutra sve što treba, mogu doći po nas pa ćemo otići bez ičega u ruci ili na leđima. Poslušaj me barem jednom.

Ništa nisam ponijela sa sobom. Ništa što bi vrijedilo i tješilo me. Sve se odigralo strašno brzo. Ulicu su odjednom zatvorili. Počelo je pretre­sanje ljudi, guranje u jednu grupu koja je nemoćno stajala malo po strani. Pokušala sam umaknuti u prvu vežu, ali bila je zaključana, pa onda u drugu, do treće nisam dospjela. Većinu nas koji smo ima­ li na sebi židovsko obilježje gurali su prema prvoj sporednoj ulici i uz urlanje ustaša i nadzor nekih njemačkih vojnih lica utrpavali su nas u kamion. Odjednom sam se sjetila da nemam kod sebe ni jednu jedinu fotografiju obitelji. Pred očima imam onu kako stojimo svi zajedno pred zgradom u Martićevoj ulici. Lijep je sunčani dan, ali već ima-­ mo na odjeći Davidovu zvijezdu. Sada mi se čini veoma čudno što se na toj fotografiji smijemo. Je li moguće da smo bili toliko naivni i zamišljali kako je to samo jedan trenutak zablude i kako će usko­ ro sve biti ponovno u redu, kao prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.

Ne znam kamo me vode, ne čekajte me. Dani, molim te, preklinjem te, spasi nam djecu. Bježite dok još možete. Bježite odmah. Negdje se sklonite. Ljubim vas.

Izgubila sam pojam o vremenu. U vagonu je mračno i zaudara. Jedva razaznajem lica koja su mi najbliža. Gušim se. Tko zna koliko je oko nas već mrtvih. Iznenada se začuje zvuk šofara, ovnujskog roga koji je jecao, a nije Rošhašana ni Dan pokajanja, oprosta i pomirenja. Što je onda? Čovjek koji na podu sjedi do mene kaže: »Sudnji dan«. Imam sedamnaest godina. Zovem se Rahela, Rahela Baumann. Sve što želim jest da muka ovog putovanja prestane. Često su me nagovarali da pjevam. Jedna žena pitala me imam li možda ma­lo vode i kad sam joj htjela odgovoriti počela sam mucati, a onda više glas nije izlazio iz grla. Nijema sam. I tako putujem. Zna li netko kamo putujem?

Nadala sam se da ću uspjeti proći pored por­tirnice, a da me pazikuća ne primijeti. Vječ­no pilji u ljude svojim vodenastim, buljavim oči­ma, a kad počne pričati nemoguće ju je zaustaviti. Dok govori, sasvim se približi čovjeku i tušira ga svojom pljuvačkom, ovaj se odmiče, a ona uporno primiče. Ponekad uperi u vas svoj prst s dugim, ne baš čistim noktom. Ne jednom pomislila sam: »Probušit će me.«. Ne, danas nisam s njom imala sreće, kao da je od jutra čekala da se pojavi netko od moje obitelji. Čim me je vidjela, viknula je: »Morat ćete se iseliti, bili su tu iz Ustaškog redar­stva, zanimalo ih je tko sve u ovoj zgradi stanuje. Nisam vam ja kriva što ste Židovi, dosta ste pljač­kali ovu našu jadnu Hrvatsku, konačno imamo svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku. Nemate kaj tu više raditi, idite odakle ste i došli, požurite u onu Palestinu ili otkud ste se već dotepli. Sretan vam put!«.

Čim sam ušla u stan i vidjela mamu, počela sam ponavljati od riječi do riječi što mi je ona demo­nica Lilit iz portirnice rekla. Tata je stajao s violi­nom u jednoj ruci i gudalom u drugoj, ne vjerujući svojim ušima. Onda smo se svi na trenutak ukočili kad se oglasio sat na katedrali. Obuzela me misao da tu u staroj Vlaškoj otkucava naše vrijeme. Vrije­me koje nam je isteklo.

Počeo sam pisati novi roman. Možda je to naj­gluplje što sada činim. Zašto? Ne bih se baš mogao zakleti da ću ga uz najbolju volju i završiti. I dok se u Njemačkoj mase okupljaju oko Hitlera, kroz Zagreb prolazi sve više židovskih izbjeglica. Kako bi bilo da promijenim adresu stanovanja i odem živjeti negdje na periferiju gdje me nitko ne poznaje. Da se sakrijem u neki podrum ili…?! Ma pričam koješta. Imam već puno godina, pa ako me se i dočepaju bilo ustaše bilo nacisti, ionako ne bih još dugo živio, samo da me ne muče. Su­sjed me jutros nije pozdravio. Je li me već prijavio ustaškim dušobrižnicima? Kad prođem pored nje­ga, ne gleda me u oči. Loš znak, loš znak, kako bi bilo da se samo izgubim dok još imam vremena ili nemam? Ono što sam napisao stat će mi u džep kaputa. Pa odoh ja. Bok!

Sigurno se, dragi moj, pitaš od čega preživljava­mo? Kao da vidim one dvije ravne crte, usječe­ne između tvojih obrva, kad si zbog nečeg zabri­nut. Što da ti kažem? Ne znam ni sama. Iz kutije za kruh pokupili smo jutros posljednje mrvice. Neprekidno razmišljam o tome što je ostalo od našeg plana da se početkom jeseni vjenčamo? Naš baldahin, naša hupa, ma kako god bila prekrasno oslikana, ostat će zatvorena u ormaru rabinova ureda. Naš vjenčani ugovor koji smo dali posebno lijepo oslikati ostat će negdje na stolu umjetnika skupljajući prašinu. Jadna ketuba s našim imeni-­ ma, nikad iskorištena. Svjedoci neće biti upisani. Nakon nekoliko dana, kako se nisi javio ni došao u posjet, uznemirena, zabrinuta, odlučila sam otići do tebe i tvojih roditelja. Znaš ti moju intuiciju, ta se nažalost ne vara. Tek što sam ušla u vežu, stvo-­ rila se preda mnom pazikuća i premda me dobro zna, upitala je podbočivši se o svoje široke kukove »a kamo ja to idem?«. Zaprepaštena, promucala sam: »Kod De Mayovih.«. Tada je počela vikati:

»Traži ih u ‘Danici’. U logoru, u Koprivnici. Tamo je vama Čifutima mjesto. Sve ćemo vam uzeti. Go­tovi ste.«. I dok je urlala, odjednom je sat u sobi njezina stana, čija su vrata ostala pritvorena, po­- čeo otkucavati. Zbunjena pazikuća je na trenutak umuknula, a ja sam se nagnula da bolje vidim iza njezinih leđa. Taj zvuk mi se činio poznat. Pa da, bila je to velika ura s klatnima iz vašeg stana. Ta vještica od pazikuće uz pogrde me izbacila na ulicu. Dodatno bijesna što ju je čifutski sat izdao. Ne znam kako sam došla do kuće, samo u trenut­ku kad sam ušla u stan počela sam plakati na sav glas, neutješna kao dijete. Otac i majka su dotrčali i pridržali me da ne padnem. Sve što sam uspjela reći bilo je: »Vjenčanja neće biti.«.

Totalno sam uvrnut. Spakiran sam otkad znam za sebe u samoga sebe. I taj čvor ne možeš sa­mo tako razvezati i presjeći. Upravo sam ostavio kanarince ispred pekare i još sam na kavez napi­sao imena ptičica da se bez mene osjećaju manje usamljeno. Napisao sam i da ih poklanjam prvoj osobi dobra srca koja će ih zavoljeti. A onda sam pomislio kako bih mogao napisati i koju riječ za sebe, primjerice, da mi svakoga dana na jednom skrovitom mjestu ostave malo hrane. Poželjno je da bude košer, ali i ako nije, rat je, što se može. Je li Bože, Ti bi se sigurno naljutio na mene da umrem od gladi, ako baš ne moram. Znaš i Ti kad treba zažmiriti na jedno oko, jer ja baš ovakav kakav jesam valjda Tebi koji si samilostan ipak nešto vrijedim. Eto ga na, gledaš me kako sad petljam oko vrata, ne znam je li još na snazi policijski sat i zabrana kretanja, ali nikako ne mogu otključa­ ti ulazna vrata. Ne znam što da radim, osvrćem se, koga bih u ovaj sat mogao zamoliti za pomoć. Možda će netko od stanara uskoro krenuti na po­ sao pa će otvoriti ta vrata. A onda mi se učinilo da čujem korake i sine mi da je brava ipak bila promijenjena kad sam izašao na ulicu. Posljednje što sam vidio bile su dvije snažne ruke koje su me zgrabile i povukle u tamu. Možda sam i vrisnuo, ali ne znam, čini mi se da je sve kratko trajalo i da su te ruke dugo na mene vrebale.

Samo dva mjeseca prije proglašenja Paveliće­ ve Hrvatske završio sam svoju novu dramu i spremao se taj tekst ponuditi intendantu jednog kazališta. Kao svaki dramatičar razmišljao sam o tome koji bi glumac bio najpogodniji za neku ulogu. Uostalom, hrvatsko glumište ne oskudijeva talentima. Ali sve je propalo u vodu, jer prema na­ redbi ministra unutarnjih poslova Artukovića, Ži­ dovima nema mjesta u javnom i kulturnom životu zemlje. Pa ako je tako, spreman sam potražiti neko novo mjesto za život. No da ne bude zabune, ne se­ lim se iz stana dobrovoljno nego prisilno. Moram još samo nešto uraditi, otići do svakog dovratka na kojem je pričvršćena mezuza4 i skinuti je. To je i prigoda da provjerim jesu li neoštećene, je li svako slovo cijelo. Jer osjećam kao da je aura oko mezuza nestala. Trebale bi odalečiti smrt, a ona kosi sve bliže. Zbunjen sam. Ali ne mogu ih osta­ viti nikome na milost i nemilost. Tamo gdje idem ja, idu i one. Ako me i odvedu na stratište, i one će sa mnom. Ali, neću ih ostaviti. Šma Israel… sve ću, Gospode, mezuze ponijeti.

Svako jutro trčim prije posla. Radim u tekstilnoj tvornici. Stručnjak sam za bojenje tkanina. Kod kuće me čeka dvoje sasvim male djece, dva dječar­ ca koja su ostavljena meni na brigu nakon što su moju sestru transportirali u logor. Sluteći najgore, ostavila mi je poruku kod susjeda da meni predaju Arona i Eliezera ako joj se nešto desi. Nadam se da još spavaju i da plačem neće privući pažnju nepo­ željnih. A tih koji špijaju uvijek ima. Mislio sam da bi ih dok radim možda mogla čuvati žena našeg portira u tvornici, ali kako mi je samo odgovorio?!

»Pa kaj je Vama gospon inženjer, ja sam sad ustaša. Pa nemrem čuvati u svojoj kući židovsku dječicu.«

Što sam mogao na to reći? Ništa. Ali ovako dalje ne ide. Čim se vratim kući, manjeg ću strpati u ruksak, a drugog nekako u drugu torbu pa na leđa i biciklom na selo kod žene koja nam je godinama prala rublje. Ona je dobrog srca, neće me odbiti. Moram požuriti do stana. A onda mi je jedna žena na koju sam nedavno naletio rekla: »Mladi gos­ pon, sportaš kad trči uvijek ima šake na prsima.«. Shvatio sam da love Židove i tako držeći ruke na prsima u posljednjem sam se trenutku spasio od racije, prekrivši rukom židovski znak. I sad žurim na selo! Tamo sam ostavio Arona i Eliezera, a do­ bra naša Francika mi je rekla: »Pošišat ćemo im tu kovrčavu kosu na nulericu i ne bumo ih saki dan prali. Nek budu kak i naši.«.

I čuva ih ta žena spasiteljica. Možda kraj rata dočekamo živi. Mene trebaju u tvornici, jer nemaju stručnjaka za bojanje tkanina, inače bih i ja već odavno završio gdje i svi drugi Židovi. Ne smijem o tome misliti. Samo neka dječaci prežive. Nemam više s kime pričati pa pričam sa sobom. Tako ne­ kako dan prođe, ali rat se nažalost zahuktava.

Već mjesecima neprekidno sanjam isti san.

Zvono na ulaznim vratima. Približavam im se puna tjeskobe i oprezno pred nepoznatim otva­ ram stakleni prozorčić. Pred vratima su dva muš­ karca koja nasilno ulaze i odvode me dolje po stu­ bištu. Svaki od njih drži me za jednu ruku kako ne bih mogla pobjeći.

Sve bih učinila samo da ne zaspem i ne usnem kako me odvode. Zvono! Hoće li me netko spasiti?

Prvi put sam misleći na tebe u sebi izgovorio»draga«. Možda ti ne izgledam nježno i pažlji­ vo s obzirom na to da sam krupan i stasit kirurg, ali kad su žene u pitanju posve sam nesiguran i moj brat me zafrkava: »Tako zgodan muškarac, a tako sramežljiv.«. Pratiš li vijesti, Hana? Priča se da će uskoro svi židovski liječnici u bolnici u kojoj radim dobiti otkaz. Je li to moguće? Pričam u mislima s tobom dok hodam Bogovićevom uli­ com gdje moram podići, pardon, kupiti od vlasti znak koji će me pratiti na svim mojim kretanjima. Ne liječnik, ne specijalist, ne znanstvenik, samo Židov. Obespravljeni Židov. Nosiš li ti već takav znak, Hana? Nešto se događa. Ljudi su se iznenada raspršili. Policija u civilu, zatvorili su ulicu. Opro­ sti draga, ali ovaj moj dijalog s tobom moram…

Upozorili su me, ali nisam mogla odoljeti. Svatko ima svoje slabosti. Moja je slabost opera. Bio je početak zime 1941. i na kaputu sam imala krzneni ovratnik. Zakopčala sam ga tako da je jedan dio prekrio oznaku Ž. U ruci sam držala crnu, lakiranu torbicu i u njoj kartu za operu, par­ ter, treći red lijevo, sjedalo broj osam. Bojala sam se okretati i gledati oko sebe po ložama, što inače volim. Strepila sam da bi me netko mogao pre­ poznati. Zvonilo je po drugi put i ljudi su polako ulazili u gledalište i tražili svoja mjesta. Preispiti­ vala sam se nisam li ipak trebala onu oznaku za Židove premjestiti na haljinu. U pauzi sam otišla do garderobe veoma uznemirena. Htjela sam se odjednom žurno vratiti kući i djevojci za pultom predala sam svoj broj na metalnom kružiću i ona se izgubila negdje otraga među kaputima.

»Ovo je Vaše?«, upitao je čovjek iza mene u dugom, kožnom kaputu držeći u ruci moj kaput. Kimnula sam potvrdno glavom. Nešto je u meni već znalo. Više se neću vratiti kući.

---

Stari moj, pakao je ovdje ma kako ti ovaj logor, hodajući sa svojom Davidovom zvijezdom na rukavu, zvao. Vidim, neki si fin čovjek. Ja sam Cigo, tvoj pratitelj na kraju kolone. Ni ti ni ja ne možemo im uteći. Ja sam prodavao drvena kori­ ta u kojima su žene mijesile kruh. Uhvatili su me nedaleko od Virovitice. Cijela je čerga tu, većina je već zaklana. Ako ti gurnu kamu5 pod grlo, a ti se još otimaš, pozovu mene da te lopatom dokrajčim. Ne zamjeri, to mi je ovdje posao dok i mene ne umlate. Nego da te upitam, jer vidim da se stalno moliš, zna li taj tvoj židovski Bog što se tu događa? Ti vjeruješ od početka, a ja ni od početka ni od kraja. Takav sam ti ja, Stevo Đurđević, pa neka ti je laka zemlja i neka te nosi ova mutna rijeka, da im mater ustašku.

---