Nacional donosi ulomke iz knjige ‘Filozofija – ma što pak je to?’ u kojoj autori Bruno Ćurko i Matija Mato Škerbić te ilustrator Mirko Ćalušić kroz formu stripa svim generacijama predstavljaju misli Heraklita, Sokrata, Platona, Aristotela i ostalih velikih filozofa. Izdavač je zadarska Mala filozofija
Aristotel i pčele
Aristotela je odmalena zanimalo gotovo sve. Još kao dječak, Aristotel je promatrao ponašanje životinja. Primijetio je da neke životinje žive same, dok druge, poput nas ljudi, žive u skupinama. Mnogo je volio med pa su ga pčele osobito zanimale. Pokušao je pronaći još nekog kukca koji proizvodi hranu za ljude, no u tome nije uspio. Baš zato pčele su mu bile zanimljivije od ostalih životinja. Danima je promatrao kako pčele ujutro izlaze iz košnica, lete po livadama i šumama te se vraćaju natrag. Uvidio je da su pčele izrazito brze pa tako u jednoj minuti obiđu deset cvjetova. Uporno je pokušavao pratiti i zapisati pčelin put iz košnice. Uspio je dokazati kako on traje deset minuta i da pčela tada posjeti 100 cvjetova. Kad je lijepo vrijeme, pčela radi i do sedam sati. Aristotel je naposljetku zaključio da pčele imaju vrlo dobro organiziranu zajednicu. Uza sve to, pomažu i biljkama u pravilnom i zdravom rastu.
Aristotel se pitao može li se nešto iz organizacije i života pčela naučiti i primijeniti među ljudima. Možemo li napraviti bolje društvo uz pomoć pčela? Ono što mu je odmah bilo jasno jest da su pčele izuzetno marljive. Stoga ponajprije moramo ljude potaknuti da budu marljivi kao pčelice. Uz to, u pčelinjem svijetu svaka pčela zna svoj posao i svaka svojim radom pridonosi pčelinjaku. Aristotel nikad nije vidio pčelu koja živi sama, ali nije vidio ni čovjeka. Je li moguće da čovjek živi sam bez zajednice? Ne, to je nemoguće, zaključio je Aristotel. Čovjek je poput pčele – društveno biće.
Čudni Diogen
Čudan je to čovjek”, šaputali su Atenjani. Uistinu, većina Atenjana Diogena je smatrala čudakom. No je li Diogen doista bio takav? On je zapravo bio filozof koji je razmišljajući došao do nekih neobičnih zaključaka. Zbog toga je sve svoje stvari podijelio poznanicima, ali i onima koje nije ni poznavao. Sebi je ostavio samo jedan maleni vrt u kojem se nalazila velika bačva. Ta bačva bila je zamjena za kuću i u njoj je Diogen spavao. Vrt mu je pak bio izvor hrane. Bilo je tu malo mrkvice, kupusa i salate, što je Diogenu bilo sasvim dovoljno. Sve druge stvari Diogen je razdijelio. Jednostavno je odbacio sve što mu nije bilo potrebno za život. Od pet odijela, četiri je podijelio drugima, a sebi je ostavio ono najstarije, iznošeno. Imao je i svoju šalicu iz koje je pio. No jednog se dana otišao napiti vode na rijeku i ondje vidio dječačića koji je pio vodu iz ruku. Ne treba mi ni ta šalica, pomislio je Diogen i poklonio je prvoj prolaznici na koju je naišao. Što će mi šalica kad imam ruke koje mi služe da se napijem, mislio je zadovoljno Diogen. Tako je on svakog dana odbacivao sve što mu nije bilo potrebno i bio je sretan. Je li Diogen bio čudan?
Pitagora i brojevi
Jednom davno živio je dječak koji se zvao Pitagora. Pitagora je veoma volio brojeve. Neprestano je nešto prebrojavao, zbrajao i oduzimao, pa množio i dijelio. I što god bi ugledao, odmah bi prebrojio: „Četiri stabla koja daju hlad, ispod njih dva stola, a na stolovima tri sočna grozda koja ću brzo smazati!” Najviše je volio zadatke s brojevima i druženje sa svojim najboljim prijateljem Filolajem.
„Do koliko ti znaš brojati, do bezbroj?” pitao ga je jednom Filolaj.
„Hm… Čini mi se da bezbroj zapravo nije broj, Filolaju! A koliko ja vidim, brojeva je samo deset! 1, 2, 3, 4, 5, 6, 7, 8, 9 i 10! A dalje se dodaju isti: 1 i 1 su 11, 1 i 2 čine 12, 1 i 3… vrlo jednostavno! Nego, Filolaju, koji je tebi najbolji i najljepši broj?”
„Meni deset!” istovremeno su uzviknula obojica.
„Savršen je. U njemu su sadržani svi brojevi, i parni i neparni! A uz to 1 + 2 + 3 + 4 = 10!” rekao je Pitagora.
„Imam ideju. Idemo se igrati pridavanja brojeva. Ti mene pitaj nešto, a ja tome moram pridodati broj. Ali nešto teško. Hajde, hajde!” požurivao je Pitagora. Filolaj se zamislio.
„Reci mi koji broj možeš pridodati… hm… glazbi.”
„Jedan!” odmah je odgovorio Pitagora i nastavio: „Jedan jer sviram jednu pjesmu. I sedam jer je toliko žica na liri koju sviram! I tri jer do toliko nabrojim kada udarim po svakoj žici!”
„Uh, koliko brojeva!” rekao je Filolaj.
„Nas smo dva prijatelja”, nastavio je Pitagora. „Od tebe do mene treba četiri koraka, a još devet do mora u koje ćemo uskočiti. Hej! Pa… brojevi su svugdje! I u svemu!” iznenađeno će Pitagora. „Sve možemo objasniti pomoću brojeva! Znaš što, Filolaju?” ozbiljno će Pitagora. „Meni se čini da su brojevi najvažniji u svemiru!”
Vatra, voda, zemlja i zrak
Jednom davno, prije gotovo 2500 godina na otoku Siciliji, u zemlji Italiji, živio je vrlo čudan čovjek, a ime mu je bilo Empedoklo. On je bio pjesnik koji je pisao tako lijepe pjesme da su im se svi divili. Kada bi držao govore, bio je toliko zanimljiv da ga ljudi nisu mogli prestati slušati. Kada je netko bio bolestan, on bi ga izliječio pomoću rijetkih i vrlo ljekovitih trava i biljaka koje je poznavao. Kako je bio veoma bogat, neprestano je pomagao siromašnima i podučavao ljude kako bi svi trebali biti jednaki. Mnogi su govorili kako je jedanput zaustavio snažne vjetrove koji su puhali tako jako da su ljudima gotovo uništili sva polja od kojih su živjeli. Drugi put pak čudesno je zaustavio epidemiju opake bolesti od koje su svi umirali. Ipak, smatra se da je najveće od svih njegovih čuda kada je jednu ženu koja je umrla – uspio oživjeti. Zbog svega toga mnogi su ga smatrali velikim čarobnjakom i čudotvorcem, divili mu se, bojali ga se te prepričavali i razne druge njegove čarolije i čudesa.
Ljudi su čak počeli vjerovati da je on možda i sam bog. Tim više jer je Empedoklo neprestano nosio dugu purpurnu haljinu sa zlatnim pojasom i brončane sandale, a na glavi delfski vijenac i posebnu frizuru. Tada se mislilo da je purpurna božanska boja.
Kako su smatrali da Empedoklo sve zna, tako su ga jedanput došli pitati može li im odati najveću od svih tajni: od čega se sastoji sve na ovome svijetu, te u svemiru, i kako je sve nastalo. Empedoklo im je objasnio kako je sve, ali baš sve što postoji, nastalo od četiriju elemenata. To su vatra, voda, zemlja i zrak. Osim četiriju elemenata, pojasnio je Empedoklo, postoje i dvije sile – Ljubav ili Afrodita te Sukob. Mržnjom protkan Sukob sve razdvaja dok Ljubav sve spaja i drži na okupu. Ljubav je sila privlačenja, a Sukob sila odbijanja. Njihovim djelovanjem sve nastaje i neprestano se mijenja tako da se četiri elementa neprestano ili miješaju ili razdvajaju.
Otkrivši im najveću od svih tajni, Empedoklo se ustao te krenuo ravno prema velikom vulkanu Etni. Kada su ga ljudi htjeli zaustaviti, smireno im je rekao da mu vulkan ne može ništa jer je on božanstvo. Više se nikada nije vratio. Jedino je na rubu vulkana ostala njegova brončana sandala. Ipak, neki ljudi govore da ako pažljivo pogledate dolje duboko u krater, kada se smiri erupcija vulkana, možete vidjeti Empedokla kako šeće u svojoj purpurnoj haljini tražeći izgubljenu sandalu.
Sve teče, Panta rei!
Prije 2500 godina za Heraklita se govorilo da je zasigurno jedan od najpametnijih, ako ne i najpametniji čovjek koji je ikada živio na Zemlji. Zvali su ga „Mračni” jer kad bi se zamislio, poprilično bi se namrštio i naborao čelo dok bi mu oči odlutale daleko, a iznad glave izgledalo je kao da mu stoji crni oblak koji samo što ne ispusti težak pljusak na njegovu glavu.
Tako je Heraklit jednom išao s društvom do rijeke u blizini svoga grada Efeza. Prijatelji su htjeli zapaliti vatru i postavili roštilj na obali rijeke. Kada su stigli na obalu, svatko je krenuo po nešto za zajednički piknik: netko po šibe za vatru, netko po kamenje za zaštitu vatre, netko pak po hranu koju će ispeći… Svi osim Heraklita. On je prišao vodi i zamišljeno gledao kako teče. Onda je izuo obuću pa zakoračio i stavio nogu u rijeku, ali ju je odmah izvadio van. „Hm…” promrmljao je. Onda ju je opet stavio u vodu pa izvadio van. „Hm…” značajno je uzdahnuo pa ponovio isto. „Hm…” Prijatelji su mu prišli začuđeno ga gledajući.
„Hej, Heraklite!” oprezno su mu se obratili. „Ma što to radiš?”
Ali on im nije odvratio. Kao da ih nije čuo, samo je ponovio radnju. Nogu u vodu pa opet na obalu. „Hm…” Pa opet. No sljedeći put se osmjehnuo, okrenuo prema prijateljima te glasno i veselo uzviknuo: „PANTA REI!”
„Panta što?!” pitali su prijatelji.
„Panta rei! To je grčki za ‘sve teče’!” pojasnio je Heraklit. „A zapravo znači: ‘Sve se mijenja!’ Neprestano! Baš sve! I vi, i ja, i rijeka, i nebo i cijeli svemir! Baš sve!”
Kada je konačno vidio da ga gledaju samo zbunjena lica njegovih prijatelja, rekao im je:
„Priđite bliže, skinite obuću i pokušajte isto što i ja.” Ubrzo su svi bosu nogu stavili u vodu, pa izvadili van, pa stavili unutra, pa izvadili van. „Shvaćate li? Svaki put kada stavimo nogu u rijeku, ni mi ni rijeka nismo isti!” Pogled na Heraklitovo ozareno lice njegovim prijateljima nije suviše pomagao.
„Kako to misliš, Heraklite? Mislim da smo svi prilično sigurni kako smo potpuno isti i mi, i naše noge, i rijeka u koju smo ugazili! A smatram da i ovi ljudi koji nas gledaju, i pitaju se jesmo li prisebni, misle isto”, rekao je jedan od prijatelja.
„He-he!” zadovoljno će Heraklit. „Tako izgleda samo na prvi pogled. No pogledajte kako voda prolazi! Ako malo razmislite, pri svakom novom koraku voda iz rijeke u koju smo ugazili bila je drugačija jer je ona stara već bila otišla dalje. A i mi sami smo se promijenili, ako ništa drugo, onda smo barem malo stariji!”
„Ma da, misliš dvije sekunde?!” prekinuo ga je prijatelj.
„Točno tako, barem dvije sekunde”, nastavio je smireno Heraklit. „Prijatelji moji, sve se stalno mijenja! To je najveća od svih istina!”
Ideje i njihove sjene
Jednog dana u školi učitelj je dao učenicima zadatak da najbolje što mogu nacrtaju ono što im je najljepše u prirodi: drvo, travu, brdo, more, slap…
Nakon nekog vremena, prozvao je Platona da mu pokaže svoj crtež. Platon je pokazao učitelju crtež stabla smokve uz riječi: „Uopće nije dobro!”
„Kako misliš da nije dobro? Meni se crtež doima izvrsnim”, odgovorio je učitelj.
„Nije onakav kakav bi trebao biti!” pojasnio je Platon.
„A kakav bi trebao biti? Pa crtež je upravo onakav kakvim ga ti nacrtaš.”
„Nije istina, učitelju,” uporan je bio Platon, „crtež je najbolji onakav kakvog si ga ja zamislim! A ovaj nije dobar jer nije onakav kakvog sam si zamislio!”
„Hm… razumijem, Platone, no ne moraš biti razočaran, srditi se i uzrujavati – potrebna je vježba. Što više vježbaš, postaješ bolji. Kada naučiš bolje crtati, onda ćeš moći napraviti crtež točno kako si ga zamislio! Tako ćeš ostvariti ideju koju si imao.”
„Mislite?” sumnjičavo će Platon. „Nisam baš siguran, učitelju. Što duže o tome razmišljam, to mi se čini da su ideje uvijek bolje od stvarnosti! Ja uvijek nešto zamislim bolje i imam bolju ideju od one koju poslije ostvarim. Nikako ne uspijevam tako savršeno napraviti nešto kako to savršeno i zamislim. Uostalom, prilično je besmisleno crtati stablo smokve”, nastavio je, „kad je jasno da je ono isključivo poput neke sjene ideje smokve koju sam imao. A što je najgore, crtajući sjenu ideje, moj crtež onda postaje nekakva sjena te sjene.” Platon je tada pitao učitelja kako to da nam se ideje samo stvore u glavi. „Otkuda nam dolaze u glavu? Otkuda nam padnu na pamet? I kako? Pojave li se nekakvom čarolijom?” Učitelj nije imao jasan odgovor:
„Zapravo, ne znam točno, mislim da se samo nekako pojave.”
„Znam,” rekao je tada Platon, „sigurno mora negdje postojati neki svijet ideja iz kojega dolaze! Jer ideje nam ne mogu samo pasti na pamet. Ne mogu se same dočarati! Moraju odnekud doći. Siguran sam! I samo da znate, pronaći ću ja taj svijet ideja, vidjet ćete!”
Protagora – čovjek
Djevojčica Helena živjela je u Ateni. U to vrijeme, prije otprilike 2456 godina, imala je devet godina. Voljela se igrati na atenskim ulicama i trgovima iako ju je majka usmjeravala na kućne poslove. Helena je vješto pronalazila vrijeme za igru na ulici s ostalim djevojčicama i dječacima. Tako je jednoga dana, a bio je četvrtak, vidjela nekog starca naslonjenoga na zid hrama kako u tišini promatra ljude. Bio joj je zanimljiv taj starac. U petak, starac je opet bio tu, pa i u subotu, nedjelju i ponedjeljak. Svaki dan stajao je naslonjen na zid hrama i promatrao ljude. Heleni je taj samozatajni starčić postajao sve zanimljiviji. Jednoga dana, a bila je subota, prišla je starčiću.
„Što to gledate po cijeli dan, i tako svaki dan?” upitala je.
Starčić je usmjerio pogled prema njoj i samo je gledao neko vrijeme. Napokon je odgovorio:
„Djevojčice, promatram ljude.”
Helena nije bila baš zadovoljna odgovorom pa ga je upitala:
„Zašto su vam ljudi baš toliko zanimljivi?”
Ovaj put starčić je odgovorio:
„To su najčudnija bića na svijetu koja nisu svjesna svoje moći.”
„Hvala i doviđenja!” rekla je Helena i otrčala dalje.
Cijeli dan i noć zaokupljalo ju je pitanje zašto starčić misli da su ljudi najčudnija bića na svijetu. Pa ptice su čudnije! Uspijevaju napraviti sve što treba, a nemaju ruke. A tek ovce koje samo bleje i jedu travu! Sutradan je starčić opet bio naslonjen na zid hrama. Helena mu je prišla – ovaj put se predstavila i najavila mu novo pitanje. Prije nego što je postavila pitanje, starčić je uspio prozboriti:
„Drago mi je, ja sam Protagora.”
Pitanje za Protagoru, naravno, bilo je o tome kako i zašto su ljudi čudni. Protagora je kratko odgovorio:
„Nitko nema sposobnosti i moći poput ljudskih bića, a ona su opet tako obična kao i sve ostale životinje.”
Heleni je odgovor isprva bio čudan pa je opet otišla od starca pristojno ga pozdravivši. Sutradan, u ponedjeljak, pitala je Protagoru koje su to moći koje imaju ljudi.
„Ljudi imaju moć mijenjati svijet, a mijenjajući svijet, mijenjaju i samoga sebe”, odgovorio je.
„Kako to?” tražila je objašnjenje Helena.
„Helena, tamo gdje je nekad bila šuma, ljudi su sebi izgradili gradove i sela. Vladaju zemljom. Neki ljudi naše ljudske moći upotrebljavaju kako bi sebi osigurali bolji život, a neki kako bi osigurali bolji život sebi i drugima.”
„Teške su to riječi, djedice Protagoro.”
Protagora se blago podsmjehnuo. Helena je tada prvi put vidjela osmijeh na njegovu licu. Osmijeh je i dalje bio na njegovim usnama kad joj je rekao:
„Helena, ti kao čovjek možeš postići gotovo sve što želiš u životu, samo moraš biti uporna i ne posustajati. Možeš postati vladarica Atene, samo ako to uistinu želiš.”
Ovo je ponovo zbunilo Helenu pa se još jednom udaljila i nastavila sa svojim poslom. Protagora i Helena na isti su način svakodnevno izmjenjivali po par rečenica. Mnogo toga je doznala, a možda najvažnije od svega i to da čovjek svojom upornošću i radom može postići gotovo sve. Ona ipak nije htjela postati vladarica Atene, već je čvrsto odlučila da će postati filozofkinja i nitko je u tome neće spriječiti. Nakon nekoliko mjeseci, a sad je bila srijeda, došla je pred poznati hram, ali Protagore nije bilo. Nije ga bilo ni u četvrtak, ni u petak, ni u subotu. Čvrsto je odlučila doznati gdje je nestao taj sveznajući starčić. I doznala je – brodom se otisnuo na more i zaplovio prema Siciliji bez pozdrava.
Sokrat i dječak
Sokrat je bio znatiželjan dječak. Volio je šetati svojim gradom Atenom. Šećući ulicama, promatrao je djecu i odrasle u njihovim svakodnevnim poslovima. Dok ih je promatrao, u glavi su mu se množila brojna pitanja. Svakog svojeg sugrađanina htio je pitati ponešto. Kovača je htio pitati kako mu vatra pomaže u izradi mača. Vrtlare je želio pitati kako iz sjemena izrastu biljke. Ipak, najviše od svega zanimalo ga je zašto ljudi postaju zlobni jedni prema drugima. Vrijeme je prolazilo i Sokrat je odrastao, ali pitanja su ostala u njegovoj glavi. Sada, kao odrastao čovjek, prilazio je ljudima i postavljao im pitanja. Zaustavljao bi svoje sugrađane i pitao ih ono što ga je zanimalo. Nekim Atenjanima to je bilo simpatično, a neki su ga pak smatrali dosadnim.
Jednog utorka šetao je sa svojim učenicima. U daljini je vidio kako dječačić grubo odguruje djevojčicu. Sokrat nije oklijevao – dotrčao je do dječaka i postavio mu pitanje: „Zašto si to učinio?”
Dječak ga je samo blijedo pogledao. Sokrat je bio uporan te mu nekoliko puta ponovio pitanje. Na kraju dječak odgovori: „Ne znam!“
„Voliš li ti, o dječače, kad te odguruje netko veći i jači od tebe?” započne tada Sokrat ozbiljan razgovor s dječakom.
„Naravno da ne volim.”
„Misliš li da ova djevojčica to voli?”
„Kako ja to mogu znati?” upita dječak.
„Jesi li ikad upoznao nekog dječaka ili djevojčicu koja to voli?”
„Mislim da nisam.”
„Zašto si gurnuo djevojčicu ako nisi siguran da ona voli da je guraju i tuku?”
„Smetala mi je i bila je dosadna kao ti sada, zato sam je gurnuo!”
„Zašto onda i mene sada ne odgurneš?” upita Sokrat.
„Zato što si ti velik”, odgovori dječak.
„Hm, pa ti guraš samo one koji su dosadni i koji su manji od tebe?”
„Da, pa što!”
„Kako zovemo one koji guraju i tuku slabije od sebe?”
„Kukavice”, odgovori dječak bez mnogo razmišljanja.
Sokrat se zagleda duboko u dječakove oči. Te velike crne oči napune se suzama. Dječak pogne glavu, ali je ponovo podigne, pogleda Sokrata u oči i kaže:
„Znam, znam, stari dosadnjakoviću, ja sam kukavica!”
Tada poteku suze iz tih velikih crnih očiju te dječak u suzama trkom pobjegne svojoj kući. Djevojčica, koja je neprekidno slušala taj razgovor, tada prvi put pogleda Sokrata u oči, nasmije se i skakućući ode kući. Sokrat je bio zadovoljan.
Komentari