Objavljeno u Nacionalu br. 1094, 12. travanj 2019.

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Putovanje po istočnoj Europi’ u kojem je kolumbijski pisac i nobelovac Gabriel Garcia Marquez, sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća kao mlad i nepoznat novinar napisao seriju reportaža o putovanju po zemljama tadašnjeg socijalističkog bloka pod sovjetskom vlašću

Katedrala s nagorjelim tornjem, polusrušenim u bombardiranju, jedini je trag Europe u Zapadnom Berlinu. Sjevernoamerikanci se, poput djece, užasavaju šišmiša. Umjesto da poprave ono malo zidova što su ostali nakon rata i privremeno osposobe grad za stanovanje, primijenili su higijenskiji i mnogo unosniji kriterij: srušiti sve i ponovno izgraditi.

Prvi dodir s tim divovskim kapitalističkim pothvatom na prostoru gdje prevladava socijalizam u meni je izazvao osjećaj praznine. Cijelo jutro bili smo u potrazi za gradom, kružili smo unutar njega ne nalazeći ga. To je asimetričan grad, bez glave i repa, kojemu najviše od svega nedostaje središte, što bi čovjeku dalo dojam da je negdje stigao.

Prostrana područja koja još nisu obnovljena privremeni su parkovi. Postoje ulice koje kao da su cijele prenesene u blokovima iz New Yorka. U nekim dijelovima trgovačka pohlepa brža je od tehničkih mogućnosti pa su velike trgovine otvorile svoja vrata godinu dana prije no što su skinute skele sa zgrada. Uz neboder koji izgleda kao jedan veliki stakleni prozor – prava akrobacija moderne arhitekture – nalazi se naselje baraka u kojima se hrane građevinski radnici. To tjeskobno, ubrzano mnoštvo kruži po drvenim platformama između vibracija bušilica, mirisa vrelog asfalta, dizalica koje se dižu iznad metalnih struktura i velikih oglasa Coca-Cole. Iz te bučne kirurške operacije počinje izranjati nešto što je posve suprotno Europi. Blistav grad, bez mirisa i okusa, u kojemu stvari imaju taj nedostatak da izgledaju previše nove.

Kaže se da je ovo najzanimljivije arhitektonsko iskustvo u Europi. Očito jest. S tehničkoga stajališta, Zapadni Berlin nije grad nego laboratorij. Sjedinjene Države imaju glavnu riječ. Nemam podatke o tome koliko je dolara uloženo u obnovu ni na temelju ­čega se odlučivalo o tim ulaganjima. No rezultati su vidljivi.

Iskreno, mislim da je to lažan grad. Ljeti ga zaposjednu sjevernoamerički turisti, provire u socijalistički svijet i iskoriste priliku kako bi u Zapadnom Berlinu kupili proizvode uvezene iz Sjedinjenih Država koji su tamo mnogo jeftiniji nego u New Yorku. Čovjek ne može razumjeti kako je uopće moguće održavati prvoklasan hotel, poput onih najboljih u Sjedinjenim Državama, s modernim sobama, televizijom, kupaonicom i telefonom za četiri marke dnevno, odnosno za jedan dolar. U prometnoj gužvi nema nijednog automobila koji nije posljednji model. Oglasi na velikim trgovinama, propagandni materijal, jelovnici u restoranima – sve je napisano na engleskom jeziku. Na području Zapadne Njemačke djeluje pet radiopostaja na kojima se nikad ne emitira nijedna riječ na njemačkome. Kada čovjek sve to vidi – istodobno imajući na umu da je Zapadni Berlin otočić okružen željeznom zavjesom i da nema trgovinske odnose ni sa kim u promjeru od 500 kilometara, da nije važno industrijsko središte i da se razmjena sa zapadnim svijetom obavlja zrakoplovima koji slijeću i polijeću svake dvije minute iz zračne luke smještene usred grada – nužno zaključuje da je Zapadni Berlin golema agencija kapitalističke propagande. Brzina njegova napretka ne odgovara ekonomskoj stvarnosti. Očita namjera svakog detalja jest prikazati preuveličani napredak kako bi se uzdrmala Istočna Njemačka, koja taj spektakl promatra kroz ključanicu otvorenih usta.

Službena granica između dva Berlina su Branden­burška vrata, na kojima se vijori crvena zastava sa srpom i čekićem. Na udaljenosti od pedeset metara stoji uznemiravajuće upozorenje: „Pozor, ulazite u sovjetski sektor“. Stigli smo ispred tog natpisa u sumrak, nakon što smo upoznali Zapadni Berlin. Posve instinktivno, Franco je usporio. Jedan ruski policajac dao nam je znak da se zaustavimo, pregledao je automobil strogo službenim pogledom, a potom nam je zapovjedio da nastavimo. Prolaz je jednostavan kao što je čekanje na zeleno svjetlo na semaforu. Ali promjena je uočljiva. I vrlo okrutna. Ušli smo izravno na Unter Den Linden, veliku aveniju pod lipama, koja je u nekim drugim vremenima smatrana jednom od najljepših na svijetu. Sada su ostala samo debla i panjevi spaljenih stabala, vrata što ne vode nikamo, urušeni temelji u čijim pukotinama rastu mahovina i trava. Nijedan četvorni metar nije bio obnovljen.

Što smo dublje ulazili u Istočni Berlin, shvaćali smo da postoje velike razlike u sustavima: dva suprotna mentaliteta sa svake strane Brandenburških vrata. Na onim rijetkim blokovima zgrada u istočnome sektoru koji nisu bili potpuno srušeni još su bili vidljivi tragovi topničkih napada. Trgovine su bijedne i zapuštene, još zaklonjene nasipima koji su ih branili od bombardiranja i pune neukusnih proizvoda loše kvalitete. Mnogo je ulica sa zgradama čiji su gornji katovi samo prazna ljuštura. Ljudi i dalje žive nagurani na nižim katovima, bez zahoda i tekuće vode, a njihovo rublje suši se na prozorima kao u napuljskim uličicama. Noću, umjesto reklama koje preplavljuju bojama Zapadni Berlin, na istočnoj strani sjaji samo crvena zvijezda. Vrlina ovoga turobnog grada jest ta da on doista odgovara ekonomskoj stvarnosti zemlje. Izuzev Staljinove avenije.

Mislim da je Berlin lažan grad. Ljeti ga zaposjednu sjevernoamerički turisti, provire u socijalistički svijet i iskoriste priliku kako bi u Zapadnom Berlinu kupili proizvode uvezene iz Sjedinjenih Država koji su tamo mnogo jeftiniji nego u New Yorku.

Divovska nakaznost Staljinove avenije socijalistički je pandan zapadnoberlinskog napretka. Šokantna kako po svojim dimenzijama tako i po neukusu. Neprobavljivost raznih stilova usklađenih s arhitektonskim kriterijem Moskve. Staljinova avenija golema je prometnica s građevinama nalik na kuće onih jadnih bogataša iz provincije, ali ove su nagomilane jedna do druge, s tonama mramora, kamenih kapitela urešenih cvjetovima, životinjama i maskama te bezbrojnim portalima s lažnim grčkim kipovima od armirana betona.

Kriteriji onih koji su zamislili tu nakazu jednostavni su: velika Hitlerova avenija bila je Unter Den Linden, najvažnija avenija socijalističkog Berlina – veća, šira, dosadnija i ružnija – jest Staljinova avenija. U Zapadnom Berlinu podiže se grad za bogate, za one koji su prije rata znali da će se ponovno zateći na Unter Den Lindenu. Staljinova avenija prebivalište je za 11.000 radnika. Tu su restorani, kina, kabareti, kazališta, dostupni svima, prepuni kiča: namještaj presvučen ljubičastim plišem, zeleni sagovi sa zlatnim rubovima te, povrh svega, zrcala i mramor na sve strane, čak i u toaletima. Nijedan radnik ni u jednom dijelu svijeta ne živi bolje za smješniju cijenu nego u Staljinovoj aveniji. Ali, nasuprot jedanaest tisuća povlaštenih koji tamo žive, postoji gomila ljudi natiskanih po tavanima koji misle – i to otvoreno kažu – da bi se s onime što je potrošeno na kipove, mramor, pliš i zrcala mogao izgraditi grad ugodan za život.

Netko je izračunao da će, ako izbije rat, Berlin izdržati dvadeset minuta. Ali ako ne izbije, za pedeset, sto godina, kada jedan od tih dvaju sustava prevagne, dva Berlina bit će jedinstven grad. Čudovišni trgovinski vašar izgrađen na besplatnim uzorcima oba sustava.

A u sadašnjosti – ali ne samo zbog svog vanjskog izgleda – Berlin je grad apsurda. Da bi se shvatio njegov skriveni unutarnji život, da bi se vidjelo njegovo naličje i da bi se otkrile sve njegove tajne, treba ući u metro. Sat vremena prije no što će se ubiti, s Rusima već na vratima svoga skloništa, Hitler je zapovjedio da se potopi metro kako bi ljudi koji su tamo našli utočište izišli na ulicu i borili se. Metro je zbog toga prljav i vlažan, ali to je prometno sredstvo kojim se koriste stanovnici Berlina – siromašni ljudi s obje strane – kako bi izvukli što je moguće više iz prikrivenog sukoba koji dva sustava vode na površini.

Postoje ljudi koji žive na jednoj strani, a rade na drugoj i snalaze se na najbolji način kako bi iskoristili ono najbolje od svakog sustava. U nekim sektorima dovoljno je samo prijeći ulicu. Jedan pločnik je socijalistički. Drugi je kapitalistički. Na prvome su kuće, trgovine, restorani, sve, vlasništvo države. Na drugome, privatno vlasništvo. U teoriji, onaj tko živi na jednoj strani ulice i prijeđe na drugu stranu da bi kupio par cipela, počinio je najmanje tri kaznena djela prema zakonima jedne i druge strane.

No u Berlinu su svi propisi teoretski. Postoje vrlo precizni sporazumi kako bi se spriječili spekulacije, odljev kapitala, gubitak moralnih vrijednosti i porast malodušnosti. U načelu, ne može se trošiti na jednoj strani, a zarađivati na drugoj. Pri svakoj trgovinskoj operaciji mora se opravdati izvor zarade. Ali vlasti se u praksi prave da sve to ne vide. Bitno im je samo kako stvari izgledaju izvana. Stanovnici Berlina, koji bi s jedne strane grada mogli prijeći na drugu hodajući ulicom, ipak poštuju pravila igre i prolaze metroom jer javna je tajna da se tako može prijeći na drugu stranu, iako se vlasti pretvaraju da to ne znaju.

Najočitiji dokaz tog žestokog sukoba pokazao se kada smo kupovali istočnonjemačke marke u jednoj banci u Zapadnome Berlinu. Dali su nam 17 istočnih maraka za dolar. Franco je iskreno vjerovao da se službenik zabunio: službeni tečaj bio je dvije marke za dolar. Ali službenik nam je objasnio da se u Zapadnom Berlinu ne primjenjuje uobičajeni tečaj jer tamo banke – naočigled cijeloga svijeta i u potpuno zakonitoj transakciji – mijenjaju 17 istočnih maraka za dolar. Gotovo osam puta više od službenog tečaja. U teoriji, to bi trebalo biti beskorisno. Jer u Istočnoj Njemačkoj ne bismo mogli kupiti ništa bez dokaza o podrijetlu novca. Ali tako je bilo samo u teoriji. Jer s dvadeset dolara promijenjenih u Zapadnom Berlinu prošli smo cijelu Istočnu Njemačku. Kada smo sve izračunali, soba u najboljem hotelu s kupaonicom, radioaparatom, telefonom i doručkom u krevetu koštala nas je 75 kolumbijskih centava. Kompletan ručak u najboljim restoranima stajao je dvadeset kolumbijskih centava, uključujući i servis, kipove, zrcala i Straussovu glazbu.

Oni koji ne shvaćaju taj grad, u kojemu ništa nije posve izvjesno, gdje nitko sa sigurnošću ne zna čega se treba pridržavati, a najjednostavnije svakodnevne aktivnosti sadrže u sebi elemente izvođenja mađioničarskih trikova, žive u stanju stalne tjeskobe. Osjećaju da sjede na buretu baruta. Čini se da nitko nema mirnu savjest. Vijest koja bi se u Parizu protumačila kao još jedna premijerova glupost, u Berlinu odzvanja kao prasak topovskog hica. Pucanje automobilske gume može izazvati pravu paniku.

Ako izbije rat, Berlin će izdržati 20 minuta. Ako ne izbije, za pedeset, sto godina, kada jedan od tih dvaju sustava prevagne, dva Berlina bit će jedinstven grad

Leipzig je nešto posve drugo. Nakon četiri sata u automobilu, vozeći se vijugavom cestom, ušli smo u grad jednom uskom i pustom ulicom, s jedva dovoljno prostora za tramvajsku prugu. Bilo je deset navečer i počelo je kišiti. Zidovi od opeke bez prozora i sumorne žarulje javne rasvjete podsjetili su me na zoru u južnim predgrađima Bogote.

Središte grada odisalo je nekim sumnjivim mirom. Rasvjeta je bila oskudna kao u predgrađima. Jedini znak života bile su neonske reklame na državnim barovima – „HO“ – s vrlo malo civilnih gostiju i nekoliko vojnika. Nakon beskorisne potrage za nekim otvorenim restoranom – „Mitropom“ – odlučili smo se za hotel. Osoblje je govorilo samo njemački i ruski. Bio je to najbolji hotel u Leipzigu uređen u istom stilu kao Staljinova avenija.

Skupina muškaraca i žena u lovačkim uniformama, u svojim besprijekornim dugim crvenim sakoima, s crnim kapama i jahačkim čizmama, pila je čaj s keksima u jednom kutu dvorane. Samo su nedostajali golemi bijeli psi s crnim mrljama kako bi skupina izgledala kao da je sišla s neke litografije inspirirane ponajboljim slikama engleske aristokracije. Mi – u trapericama i kratkim rukavima, još prašni od ceste jer se nismo stigli oprati – bili smo jedini predstavnici narodne demokracije.

Otišli smo tamo da bismo vidjeli grad. Ali nakon dvadeset i četiri sata u Leipzigu više nije bilo dovoljno samo gledati, trebalo je shvatiti što se tu događa. Petnaest dana prije – kao igrom slučaja – bili smo u Heidelbergu, studentskom gradu u Zapadnoj Njemačkoj, koji očarava kao nijedan drugi u Europi svojom živošću i svojim optimizmom. Leipzig je također sveučilišni grad, ali tužan, sa starim tramvajima prepunima pohabanih i utučenih ljudi. Ne vjerujem da u njemu ima više od dvadeset automobila na pola milijuna stanovnika. Za nas je bilo neshvatljivo da je narod Istočne Njemačke preuzeo vlast, proizvodnju, trgovinu, banke, medije, a ipak je bio tužan narod, najtužniji koji sam ikada vidio.

Nedjeljom se mnoštvo slijeva u zabavne parkove, gdje se svira plesna muzika, piju se gazirana pića i provodi se, sve u svemu, iscrpljujuće poslijepodne za vrlo nisku cijenu. Na plesni podij ne stane ni igla, ali stisnuti parovi, gotovo nepokretni, imaju isti zlovoljan izgled kao i ljudi u tramvajima natiskani kao u konzervama. Posluga je spora i treba stajati u redu pola sata da bi se kupio kruh, karte za vlak ili karte za kino. Nama je trebalo dva sata u jednom zabavnom parku, gdje smo se laktima morali probijati između zaljubljenih i starih bračnih parova s djecom kako bismo kupili limunadu. Organizacija poput te, stroga ali nedjelotvorna, najsličnija je anarhiji.

Nismo to mogli shvatiti. Kao da idemo u kino kako bismo se razonodili, ali nabasamo na neki ludi film, bez glave i repa, sa scenarijem čiji je jedini zadatak zbuniti ljude. Jer u najmanju ruku zbunjujuće je da u novome svijetu, u samome središtu revolucije, sve izgleda staromodno, iskrivljeno, oronulo.

Franco i ja zaboravili smo na Jacqueline. Cijeli dan vukla se za nama, zaostajući, gledajući bez zanimanja prašne izloge u kojima se po skandaloznim cijenama izlažu bezvrijedne stvari. Za vrijeme ručka živnula je: pobunila se jer nije bilo Coca-Cole. Navečer, u kolodvorskoj restauraciji, nakon jednog sata čekanja, dok nas je gušio dim, miris i glazba orkestra koja je gostima ulazila na jedno uho, a izlazila na drugo, Jacquline je pala u očaj:

– Ovo je grozna zemlja.

Franco se složio. Sljedećega dana, vrlo rano, izišao je kako bi pronašao objašnjenja. Prisjetio se da u Leipzigu postoji Sveučilište Karla Marxa, gdje su marksizam studirali mladi pridošli iz cijeloga svijeta. To je okružje mira i meditacije, s diskretnim zgradama među drvećem, najsličnije katoličkom sjemeništu. Imao sam sreću i zadovoljstvo da tamo nađem skupinu južnoameričkih studenata. Zahvaljujući njima, naša opažanja – koja su mogla biti subjektivna – potvrdila su se na konkretnim primjerima. Ali i zahvaljujući groznoj maloj zabavi na koju smo te večeri otišli u kuću Herr Wolfa.

Razvlašteni se sastaju kako bi se jadali jedni drugima

Herr Hermann Wolf banuo je u nepredviđenim okolnostima. Nakon ručka Jacqueline je otišla u hotel. Franco i ja nastavili smo se družiti s jednim čileanskim studentom, kojega ću odsad zvati Sergio, uz napomenu da je to lažno ime. To je muškarac od trideset i dvije godine, odvjetnik, sa stipendijom Istočne Njemačke za specijalizaciju u političkoj ekonomiji. Prije dvije godine ilegalno je napustio svoju zemlju. Otada je u Leipzigu.

U jedanaest sati grad je spavao. Sergio nas je odveo u neki državni kabaret – „Femina“ – jedino mjesto za zabavu otvoreno do dva sata ujutro. Pomislio sam da sam to mjesto već bio vidio negdje, sve dok me Franco nije podsjetio da ga zapravo nisam vidio: čitao sam o njemu u nekom egzistencijalističkom romanu. Prigušeno grimizno svjetlo na crnim zidovima naglašavalo je sablasno okružje i hiperrealistične motive na zidu. Na dnu dvorane sa stolovima za četvero bio je plesni podij, okrugao, a iza njega pozornica za orkestar u tropskom ambijentu oslikanom na gipsanom kartonu. Svirali su neki mambo.

Sjeli smo za stol blizu podija. Jedan konobar u fraku, ceremonijalan i loših manira, razgovarao je sa Sergiom na njemačkome. Atmosfera je bila za opijum, ali naručili smo konjak. U međuvremenu, Franco je otišao u stražnju dvoranu tražeći toalet. Kad se vratio za stol, Sergio je plesao swing s nekom djevojkom sa susjednog stola. Počeo sam se dosađivati.

– Idi u zahod – reče Franco. – To je nešto senzacionalno.

Otišao sam u stražnju dvoranu. Tamo su bila troja vrata s natpisom: WC. Na vratima u sredini, rezerviranima za veliku nuždu, bilo je ono što sam trebao vidjeti: taksimetar povezan s bravom. Neka žena smještena za radnim stolom pratila je izlazak gostiju. Taksimetar je pokazivao 30 pfenniga. Kada je klijent izišao, stavio je 30 pfenniga u tanjurić na stolu i dodao napojnicu za ženu.

Na povratku, shvatio sam da se stražnja dvorana nastavlja udesno, u nekoj labirintskoj mješavini Božanske komedije i Salvadora Dalíja. Muškarci i žene popadali od pijanstva glumili su ljubavne scene, polagane i nemaštovite. Bili su to mladi ljudi. Nikad nisam vidio nešto slično tome u Saint Germain-des-­
-Presu, gdje je egzistencijalizam scenska igra što se ljeti izvodi za turiste. Više je autentičnosti u barovima Via Margutte u Rimu, ali s manje gorčine. Nije to bio bordel, prostitucija je zabranjena i strogo se kažnjava u socijalističkim zemljama. Bilo je to nešto poput bordela pod državnom kontrolom. No, s društvenoga gledišta, bilo je to nešto gore od javne kuće.

Na drugoj strani tog labirinta, osvijetljena svijećnjacima među crnim zavjesama, ljubav se nastavljala u baru s rezervacijama. Neki muškarci koji su bili sami pili su konjak. Drugi su spavali s glavama naslonjenima na šank. Sjeo sam na neki tabure i naručio konjak. Franco je stigao u trenutku kada je jedan od muškaraca udario o šank čašom koju je stiskao u ruci. Razbila se u komadiće. Muškarac nije ni pogledao okrvavljenu ruku. Ravnodušan na bijesnu tiradu koju mu je uputila voditeljica bara, izvadio je rupčić i stisnuo ga u ozlije­đenoj ruci. Drugom je na šank bacio hrpu novčanica, ne brojeći ih i ne izgovorivši ni jednu riječ.

– Užas – promrmljao je Franco. – Nikad nisam vidio tako očajnu osobu.

Ja nisam osjećao užas. Bilo mi ga je žao. Vratio sam se na plesni podij spreman otići u hotel. Ali djevojka koja je ranije plesala sa Sergiom sjedila je sama za našim stolom. Pozvao sam je na ples. Sergio je plesao s nekom uzbudljivom plavušom, mnogo višom od njega. Dodir s partnericom izazivao mi je nelagodu. „Ova cura uopće nema kosti“, rekao sam Sergiju u prolazu. On se grohotom nasmijao.

– Točno – reče. – Ona je akrobatkinja u cirkusu.

Mora da je preveo naš razgovor plavuši jer se i ona nasmijala. Po njezinu smijehu shvatio sam da nije nimalo otmjena te da je mnogo mlađa nego što mi se učinilo na prvi pogled. Vratio sam se za stol. Franco je razgovarao s konobarom u fraku. Pozvao je na ples akrobatkinju, a prije no što se digao, rekao mi je na francuskome, kako konobar ne bi razumio:

– Ovaj tip želi sve ispričati.

Govorio je talijanski. Njegovo pribrano držanje, njegove geste mađioničara, sve je to otišlo k vragu kad sam mu rekao da sam novinar iz Kolumbije, Južne Amerike, kojega zanima situacija u narodnim demokracijama. Na početku mi je rekao da je talijanski naučio u nekom koncentracijskom logoru. Potom je skinuo plastron na košulji i bez uvijanja mi zapovjedio: „Dodirnite ovu košulju“. Dodirnuo sam je, bila je od tvrde tkanine. „Dakle“, nastavio mi je govoriti, „ova košulja me košta cijelu mjesečnu plaću.“ U nekoj vrsti radosnoga oslobođenja nastavio je nabrajati sve što nosi na sebi. Na kraju je skinuo cipelu kako bi mi pokazao poderanu čarapu na peti.

– U redu – rekao sam mu. – Ali hrana je jeftinija nego na Zapadu.

Slegnuo je ramenima. „Nije sve u hrani“, objasnio je. Raširio je ruke i uzviknuo:

– U koncentracijskom logoru loše sam jeo, ali bio sam sretniji nego ovdje.

Franco se vratio za stol bez akrobatkinje. Kada je ples završio, Sergio nam je došao reći kako nas je plavuša pozvala da nastavimo zabavu u kući njezinih prijatelja. To su bili još dvije žene i muškarac. Prešli smo za njihov stol. Sergio nas je upoznao. Prvo sa ženama. Potom s muškarcem, Nijemcem od četrdeset i pet godina, bez neke zanimljive crte, osim spontanosti njegova osmijeha. To je bio Herr Wolf.

Učinilo mi se da je to skupina jednostavnih, dobrohotnih ljudi, mnogo drukčijih od ostatka gostiju. Starija žena bila je supruga Herr Wolfa. Ostale dvije, plavuša i crnka od sedamnaest godina, bile su polaznice škole za tjelesni odgoj. Kasnije sam saznao i kako se ta normalna obitelj našla u tom užasu. U Istočnoj Njemačkoj postoji kategorija društvenih parazita: razvlašteni. To su buržuji iz Hitlerova vremena čije je vlasništvo nacionalizirano uz odštetu. Rijetki od njih prihvatili su položaje na starim poslovima koje im je ponudila vlada. Radije žive od svojih renti u nadi da će režim jednoga dana pasti. Vlada je osnovala hotele, barove i luksuzne restorane za strana izaslanstva i visoke dužnosnike u kojima sve košta kao suho zlato. Budući da su ta mjesta vrlo skupa za narod, u njih često zalaze samo razvlašteni, a vlasti su oduševljene jer je to način da se povrati novac od odšteta koju im je isplatila. Razvlašteni se sastaju kako bi se jadali jedni drugima, kako bi rogoborili protiv vlade, tješili jedni druge i kako bi vratili novac državi u zamjenu za noć tužnih valcera i nerashlađenog pjenušca. Jedno od tih mjesta bio je naš hotel.

No odštete se ne mogu naslijediti. Razvlašteni imaju djecu, adolescentne parazite koji pomažu starcima da potroše novac dok su još živi. To je generacija neznalica, bez perspektive, bez ikakve životne radosti, odgojena u ozračju gnjeva i ogorčenosti, u svakodnevnom prisjećanju na blistavu prošlost.