Objavljeno u Nacionalu br. 1090, 17. ožujak 2019.

Nacional ekskluzivno donosi ulomke iz knjige ‘Priče iz daljina’ u kojima Boris Rukavina opisuje doživljaje iz Kirgistana, Mongolije i Kine, koje je sa suprugom Ksenijom obišao motorom na putu dugom 34.000 kilometara u 100 dana

Jedna priča iz Kirgistana:

Dvije situacije i nekoliko slika

Jučerašnje neoprezno sunčanje ipak nam nije ostavilo trajne posljedice, osim nekoliko nijansi crvenila po vratovima i rukama, pa danas veselo krećemo na izlet do Tadžikistana. Izlazimo iz Oša prema Sari Tašu, jedinom označenom mjestu na karti u našem smjeru. Podne je i u gradu je gužva. Vruće nam je. Obukli smo se malo deblje. S 1000 metara nadmorske visine popeti ćemo se na preko 3600. Probijam se kroz gužvu maksimalno pazeći da ne upadnemo u neku rupu. Vožnja jugom Kirgistana podsjeća me na Iran, jedino što ovi ovdje voze bezobzirno i bahato, ne uvažavajući jedni druge kao Iranci. Na motoriste uopće ne reagiraju. Domaćih motora nema, a stranci su ipak rijetkost, bez obzira na Pamir i ostale ljepote. Nekako izlazimo iz Oša i malo brže vozimo kako bi se ohladili. To „malo brže“ je i dalje dopuštenih 60 – 70. Prelazimo zadimljene kamione i kad god mogu šlepam se iza nekog bržeg domaćeg auta.

Ponovo nailazimo na stada koja se kreću cestom i oprezno se probijamo kroz gomile papaka. Kao i do sada, ovce nisu problem, drže se zajedno i može ih se relativno lako zaobići, ako imaš mjesta na bankini pokraj ceste. U daljini vidimo veliko stado krava koje vode dva kauboja na konjima. Krave ne volim na cesti. Volim ih u tanjuru. Polako prilazimo stadu i počinjemo se provlačiti između stotina rogova. Nema mjesta pored ceste. S jedne je strane betonska ograda, a s druge se makadamska bankina strmo spušta prema rijeci, pa nemam drugog izbora nego kroz njih. Jedva smo nešto brži od njih, ništa ne kuže ili se prave glupe k’o krave. Ipak, malo s trubom, malo s auspuhom, pa ih nekako navodim da nam se sklone s puta. Sve osim jedne. Prilazim bijelo smeđoj kravetini koja nikako da se makne. Ne mogu je zaobići, osim da opadnem u rijeku. Na trubu jedva malo reagira i miče se možda pola metra u desno, ali još nemam dovoljno mjesta da sigurno prođem pored nje. Malo turiram motor kako bih ju još malo pomakao. Nekako se čudno ponaša. Spustila je glavu i kao da me gleda ispod oka, odnosno ispod roga. Na pamet mi pada prizor iz Gruzije od prije nekoliko godina, kad su se nedaleko od nas dvije krave iznenada međusobno potukle brže od Bruce Leea i Chuck Norrisa. Dok se sjećam epskog boja ovoj pred nama pada mrak na oči. Jebote, kad je đipila! U trenu se okrenula i opizdila rogatom glavurdom u motor! Srećom, malo je prekratko procijenila duljinu svojih rogova koji su prošli tik uz moju desnu nadlakticu dok je njuškom tresnula u desni kraj upravljača okrenuvši retrovizor i kompletnu armaturu. Uspijevam održati ravnotežu i s retrovizorom koji mi pritišće desnu podlakticu bježim od bijesne životinje. Na sigurnoj udaljenosti na silu vraćam retrovizor i armaturu u ispravan položaj dok se na štitniku ruke vijori veliki čuperak bijele dlake.

Nekako se oporavljamo od situacije s kravetinom i svako sljedeće stado, pa čak i ovaca, prolazimo s puno više opreza. Papkari su dobri samo na tanjuru.

Zumo mjeri visinu. Skoro smo na 3000 metara. Priroda je nevjerojatna. Dolinu kojom vozimo s jedne strane grli nekoliko kaskada visokih deset, dvadeset metara. Okomite su im vatrenonarančaste stijene bez ijedne biljke, a horizontalne su površine sasvim pokrivene zelenom travom kakvu nikada neće odnjegovati svi engleski batleri. S druge se strane zelenilo prostire od blagog podnožja pa sve do vrha planina koje se nadvijaju nad nama. Nevjerojatno je da smo tako visoko, a da nema ni traga snijega. Jedine bijele točke su brojne jurte razbacane po dolini. Papkari u svom elementu, na travnatim padinama, vrlo ljupko izgledaju i tamo neka ostanu. Prelazimo 3615 metara visok prijevoj Taldjik. Cesta je uglavnom vrlo dobra. Povremeni odroni kamičaka veličine dinje, košarkaške lopte ili kabine Tamića ne mogu nam pokvariti užitak u vožnji, baš kao ni rupasta i šodrasta tridesetmetarska uleknuća u cesti koja su uglavnom najavljena prometnim znakom. Uglavnom. Ponekad i ne. Serpentine su obavezno uništene, pa po njima vozim s osobitim oprezom, tim više što domaći vozači ne razlikuju lijevu i desnu stranu i voze gdje im paše. Na dva su mjesta vrijedni kirgiski cestari popravljali 0,63 m2 ceste i te dijelove propisno označili kamičcima.

Vožnja jugom Kirgistana podsjeća me na Iran, jedino što ovi ovdje voze bezobzirno i bahato, ne uvažavajući jedni druge kao Iranci. Na motoriste uopće ne reagiraju, a domaćih motora nema na cestama

Sve to blijedi pred nevjerojatnim bojama koje slijede.

Kod planiranja ovog puta jako sam se veselio, i još se veselim, kineskom nacionalnom parku „Zhangye Danxia“, čije šarene planine fenomenalno izgledaju na fotografijama na internetu. I Kirgizi imaju što pokazati. Kanjon rijeke Gulča velikim dijelom oslikan je poput najljepših kineskih šarenih planina. Goleme su sile stvorile ovo nevjerojatno gorje pri tome izbacivši na vidjelo savršeni spektar boja. Sve boje vidljive ljudskom oku su tu. Od nevjerojatnih tamnoplavih, plavih i plavosivih stijena, preko zelenkastih, smeđih, do plamteće narančastih i svih nijansi crvene. One poznate stijene Jeti Oguza kraj jezera Issyk Kul kojima smo se prije nekoliko godina divili prema ovome su bijedan pokušaj oponašanja. Ne znam je li ljepši prizor izlomljenih kosih stijena s raznobojnim slojevima u kojima se prepliću sve boje ili ona mjesta gdje se na zaobljenim padinama zelenilo trave trudi prekriti što je više moguće crvenila koje mu se manje ili više uspješno odupire.

Stižemo u Sari Taš i malo sam iznenađen da je to samo još jedna skupina skromnih kućica za koje ne znam zašto su obilježene na karti. Kratko nakon izlaska iz Sari Taša dolazmo pred drugi svijet. Toliko smo zatečeni da ulijećemo u drugu današnju situaciju.

Blejim u nevjerojatan prizor koji se otvara pred nama i ne vidim idiota u nekom bijelom autu koji nam dolazi s desna, iz sporedne ceste. U zadnji čas Ksenija viče. Maksimalno kočim, Mitasice škripe i grizu cestu tako da se ABS ne uključuje dok idiot nesmanjenom brzinom prolazi na dva – tri metra ispred nas i nastavlja vožnju očito nas uopće ne primijetivši. Stojimo na cesti. Dva sranja u jednom danu.

Ali ovo što vidimo pred nama trenutačno briše sve traume.

Zumo kaže da se ova ravnica na čiji smo rub izbili nalazi na 3100 metara visine. Petnaestak kilometara ispred nas uzdiže se zid snježnih planina koji se širi lijevo i desno koliko nam pogled može doprijeti. Prema ovim divovima moćni Ararat, visok 5137 metara izgleda kao nešto što je napravila krtica. Najviši vrh Pamirskog lanca pred nama, Kongur Tagh u Kini, visok je 7649, a Lenjinov vrh koji je odavde osamdesetak kilometara udaljen, visok je 7134 metra. Kristalno bijele planine zatvaraju zelenu ravnicu i svojim plećima sprječavaju bijele oblake da osvoje plavo nebo nad nama. Nastavljamo put prema divovima po samajama cesti na kojoj nas živim lancem nekoliko puta zaustavljaju mali Kirgizi i traže „šokolad“. Na žalost, čokoladu nemamo i dajemo im jedine slatkiše koje imamo: nekoliko muffina i kroasana koje smo uzeli u hotelu i vrećicu trešanja koje smo danas na jednoj pauzi dobili na poklon.

Prilazimo podnožju planina kad Ksenija opet viče: „Pogledaj, koja je ono životinja što skače?“. Dok vozim ne mogu gledati nigdje osim u cestu, pa se zaustavljam. Na zelenom brdu iznad nas, možda sto i kusur metara udaljeno, vidim neko biće. Sad ne skače. Okrenuto je poluprofilom od nas, narančastosmeđeg krzna i dugačkog repa. Daleko je da budem siguran, ali izgleda kao velika mačka. Može li to biti…? Imamo li toliku sreću da u podnožju moćnog Pamira susrećemo njegovog kralja? Je li to snježni leopard? Ksenija fotografira s Olympusom. Naravno, na jakom suncu se na ekranu aparata ništa ne vidi i nije sigurna je li uopće uspjela snimiti tajanstvenog stanovnika Pamira. Samo jednom je škljocnula i životinja gipkim pokretom nestaje. Navečer gledam sliku. Kad jako zumiram, iako je mutno, lijepo se vidi mačja glava, točke na krznu i crni vrh repa. Vaše Veličanstvo, bila nam je izuzetna čast upoznati Vas!

Vozimo prema granici Kirgistana i Tadžikistana. U susret nam dolaze tri motora. Rusi. „Ver du ju kam from“ pita predvodnik na Advenčru, dok nas njegov kolega gleda s nevjericom, očito si misleći „Pa kamo su se ovi dvoje uputili?“ Ovaj puta samo do granice. Moramo imati neki razlog za treće putovanje u Srednju Aziju. Dok radimo još jednu stanku i uživamo u nevjerojatnoj ljepoti dolazi jedan od heroja koji biciklima odvaljuju ono što šonje voze motorima. „I am from Catalonia“, kaže. Opa, čovjek nije Španjolac. On je Katalonac. Lijepo se razgovaramo, samo moram paziti da je bar metar i pol od mene. I da vjetar puše prema njemu. Mjesec dana planinarenja na biciklu itekako se osjeti.

Povratak do Oša je i tužan i predivan. Tužni smo jer smo ostavili divove, a predivno je voziti kirgisku Pamirsku cestu i u drugom smjeru. U sumrak smo u hotelu. Šašlik u obližnjem restoranu nije baš tako fin kao jučer. Vrijeme je za polazak iz Oša

Jedna priča iz Kine:

Jurassic Park

Jednom davno, prije nego što smo bili u Maroku, gledao sam fotografije skulpture dvije deve na ulazu u Tan Tan i maštao kako bi bilo lijepo otići motorom do tih deva i snimiti koju fotku. Mašta može svašta (i bez Nugatina – mlađi sigurno ne znaju što je Nugatino, ali to je njihov problem), pa smo Bjelka slikali ispred Tan Tanovih deva. U pripremama ovog puta naletio sam na fotografije skulptura dinosaura na ulazu u Erenhot i maštao kako bi bilo lijepo otići motorom do Erenhota i snimiti Dakara ispred Erenhotskih dinosaurusa. Mašta može svašta…

Šezdesetak kilometara prije Erenhota završava autoput i po posljednji se puta švercam prolazeći rampu na kineskoj autocesti. Već pred kraj autoceste pijesak Gobija sasvim je okupirao lijevu traku, a i desna je sumnjivo prašnjava. Nakon naplatnih kućica i dalje su dvije trake u svakom smjeru, ali ograda uz cestu više nije potpuna, pa eto opet papkara pred nama. Uglavnom su to konji i ovce, krava srećom nema. Pastir na malom motoriću jurca u krug oko ovaca penjući se na cestu i silazeći s nje u pijesak bolje od profesionalnog motokros vozača. Ja se držim ceste. Pošto nema više nikavih skretanja otišli smo daleko ispred Haime i vozimo se vlastitim tempom. Obavili smo i predzadnje točenje benzina u Kini, a kako drugačije nego iz kante pet metara od pumpe, pa za potrošnju ne brinem. Vruće je, preko trideset i pet stupnjeva iako je prošlo šest sati. A kako drugačije da bude u pustinji Gobi početkom srpnja? Svejedno, cijeli dan nam je lijep i s nestrpljenjem očekujemo dinosauruse.

Zaustavljaju nas mali Kirgizi i traže ‘šokolad’. Na žalost, čokoladu nemamo i dajemo im nekoliko muffina i kroasana koje smo uzeli u hotelu i vrećicu trešanja

Vide se iz velike udaljenosti. Na samom ulasku u Erenhot dva velika brahiosaurusa nadvila su svoje goleme vratove nad cestu. Prije, oko i nakon njih raštrkane su skulpture gotovo svih poznatih pradavnih bića. Ovo je područje Unutrašnje Mongolije i Mongolije jedno od najvećih nalazišta fosila dinosaurusa na svijetu i čini mi se primjerenim što im Kinezi na ovaj način odaju počast. Zaustavljamo se pored prvog od mnogih skulptura pored ceste. Dugovrato stvorenje je možda kineski kič, ali u ovom ambijentu baš dobro izgleda. Ne znam samo izgledaju li vjetrenjače za proizvodnju električne energije u pozadini dobro ili loše. Tako i tako sve je totalno otkačeno, pa je možda i dobro da su tu. Dok se slikamo Haima prolazi i nastavlja prema Erenhotu. OK, moraju se vratiti po nas. Večeras nam rezerviraju posljednji hotel u Kini. Odlazimo malo dalje i parkiramo se na platou kod brahiosaurusa. Vrijeme je za selfi i još koju fotku. Na žalost, sunce je nisko i protusvjetlo čini svoje. Zato je Tyrannosaurus Rex baš na pravom mjestu pa se s Dakarom smještam na najopasnije mjesto. Ili najsigurnije, ako bi mi Rex bio kućni ljubimac. Nastavljamo dalje prema Erenhotu i planiramo se sutra vratiti ovdje kako bi snimili nekoliko slika uz bolje osvjetljanje. Desetine dinosaurusa s jedne i druge strane ceste pričaju svoje priče.

Kako rekoh, Hohhot ima jedva malo više stanovnika od Hrvatske, pa je s te strane zaista mali provincijski kineski gradić. Ali i ta provincija je povelika pa nam treba gotovo četrdeset kilometara vožnje po šestero i osmerotračnim prometnicama kako bi izašli iz njega. Najneobičnija mi je bila vožnja cestom na kat. Malo smo bili u prizemlju, malo visoko gore, na prvom katu. Kinezi su, kako bi uštedjeli na prostoru, napravili još jedan autoput iznad postojećeg. Naravno, nigdje se tu ne bih smio voziti motorom, ali već sam se toliko navikao na ignoriranje prometnih znakova, pogotovo onog koji zabranjuje vožnu motorom, da ih više niti ne primjećujem. Zaista, motoristi su u Kini građani ne drugog, nego dvadesetidrugog reda. To se ponovo pokazuje na benzinskoj postaji gdje moram poslušno, kao dobar ćuko, sjesti u kut i čekati da mi donesu kanticu s benzinom. Time mi je veći gušt ponovo napraviti prekršaj i uz viku i dreku šmugnuti na autocestu prema Ulančabu.

Današnja nam vožnja baš paše. Vrijeme je odlično, zrak je čist i uživamo u postupnoj promjeni krajolika. Planine ostaju tamo negdje iza nas i ulazimo u stepsko područje. Ulančab je poznat kao početak velikih pašnjaka na jugu Gobija. Cesta kojom vozimo lagano vijuga među travnatim brežuljcima. Pedesetak kilometara prije Ulančaba zaustavljmo se na odmorištu. Abi pita što da radimo. U Ulančabu, seocetu od tri milijuna stanovnika samo dva hotela primaju strance. I oba su puna. Ha, ništa, velimo. Dan je lijep, vozimo dalje, ako treba još ovih četitristotinjak kilometara do Erenhota. To je pogranično selo i tamo su mnogi hoteli ovlašteni primati strane goste, pa će nam se valjda posrećiti.

Nakon Ulančaba skrećemo na sjever. Zelene pašnjake polako savladava pijesak i nakon kratkog vremena vozimo kroz Gobi. I dalje smo na autoputu. Prometa gotovo da i nema. Oblaci su rijetki i primjećujemo kako su odozgo bijeli, a dolje roza, reflektiraju dio boje Gobija. U jednom času nekoliko se oblaka odlučuje olakšati nad nama, pa ubrzavam, prestižem Haimu i bježim od kiše prema svjetlijem nebu koje nije daleko ispred nas.

Prešli smo preko tristo kilometara od zadnjeg točenja. Niti jedna pumpa na autocesti ne radi pa silazimo i tražimo benzin. Na prvoj pumpi ne dolazi u obzir da nam prodaju benzin. Upućuju nas u policijsku stanicu da nam oni izdaju dozvolu. Petsto metara dalje je sljedeća pumpa. Ista kompanija. Ista provincija. Kao ćuko čekam u oboru za motore i mašem repom dok točim benzin iz prašnjave kante. Nikad ih neću shvatiti.

Nijedna pumpa na autocesti kroz pustinju Gobi ne radi pa silazimo i tražimo benzin. Na prvoj pumpi ne dolazi u obzir da nam prodaju benzin. Upućuju nas u policijsku stanicu da nam oni izdaju dozvolu

Ponovo se vraćamo na autoput uz glasno negodovanje rampašice. Kako više ne mogu krivo skrenuti odlazim daleko ispred Haime. Gobi sve više zauzima autoput. Lijeva je traka po nekoliko stotina metara sasvim zatrpana pijeskom. Uskoro autoput završava i uz papkare i dinosauruse stižemo u Erenhot. Prvi je hotel sasvim izvan ruke, u pustom dijelu sela od sto tisća stanovnika. Drugi je ok. Prometna ulica s dućanima i restoranima. Tuš, pa na večeru. Uz pomoć mobitela razgovaramo s mladom konobaricom. Nakon mnogo muke naručujemo dvije pileće juha, jednu rižu s povrćem i jajima i jedan janjeći odrezak. Prvo nam dolazi pola janjećeg prsnog koša. Nekome tko voli rebarca je to super. Ja tu vidim samo kosti, ali najbolja žena na svijetu se dobro snalazi i odnekud iščeprkava sasvim solidne i ukusne komade janjetine. Zatim stižu dvije zdjele rezanaca s malo janjećeg mesa. Na kraju stiže i riža. Ajde, najeli smo se, a nije bilo ni ljuto.

Sutra Abi ganja carinu, a mi plandujemo. Nije loše.

Jedna priča iz Mongolije:

Mongolija, zemlja obećana

Tri dana. Tri dana trajao je ulazak u Kinu, pa je nekako logično da toliko traje i izlazak. Abi je u četvrtak, kad smo odlučili da idemo direktno za Erenhot, javio „customs brokeru“ u Erenhotu da pripremi izvozne papire. Već u nedjelju ujutro evo nas na granici. Čekamo brokera koji kasni. Koliko god nam ova naša dva tutleka idu na živce, ipak mislimo da će nam biti malo neobično nastaviti putovanje bez njih. S druge strane, kad se sjetim koliko su nas koštali, bolje bi bilo da ih nikad nismo ni vidjeli. Ali, bez njih ne bismo niti mi vidjeli Kinu. Bez obzira na povremene internetske vijesti o rijetkim pojednicima koji su navodno uspjeli svojim motorom bez pratnje ući, voziti se i izići iz Kine, mislim da je to nemoguće. Eventualno ako znaš kineski, imaš puno živaca i još više vremena…., možda. Mi to nemamo i ovo je bio jedini način da vidimo barem dio treće najveće države na svijetu. Dvadeset dana i 5532 kilometra po Kini dali su nam određenu sliku. Sliku koja nije sasvim potpuna niti objektivna, ali je sigurno potpunija i objektivnija od bilo kojeg instant turističkog paket aranžmana u Pekingu i Šangaju. Zaista, rijetki su stranci vidjeli ono što smo mi vidjeli i doživjeli, a o čemu sam pisao protekla tri tjedna.

Broker konačno stiže, pa moramo prekinuti foto session sa svim Kinezima koji su se tu zatekli, a koji traje od kad smo stigli pred granični prijelaz. Pozdravljamo se s Hunguangom i sinom, a Abi ulazi u brokerov auto koji ima posebnu dozvolu da smije ući na granično područje. Broker je napravio što je trebao i sve ide kao podmazano, pa se već za svega nešto više od sat vremena hodanja od kućice do kućice i od šaltera do šaltera pozdravljamo i s Abijem, sjedamo na motor i krećemo u Mongoliju.

Mongolija. Prije tri smo godine ovamo krenuli, samo da bi se zbog poznatih pehova okrenuli na zapadnoj granici. Sad smo na južnoj i okretanja nema. Natrag u Kinu ne možemo, a i nema razloga. Vize imamo, dan je predivan, osim potrošene prednje gume Dakar radi k’o vurica, ja sam skoro zdrav, stijeni se vidi strukić i veseli dolazimo do mongolskog vojnika na prvoj rampi. Kad je shvatio odakle smo…. AAAA!!! Modric, Manzukic, AAAA!… Idemo dalje. Malo rupa, blata, tek toliko da ne bude dosadno. Svi, ali baš svi auti koji prelaze granicu su stari UAZ-i mongolskih registracija. Zar se samo to može voziti po Mongoliji? Sljedeća rampa. S kućicom. U kućici policajac. Pasport. Nešto kao čita. Kroatia? Yes. Gud futbol. Lupa štambilje i pokazuje nam da idemo dalje. Idemo dalje. Pred nama je očito nekakva carina. Razmontiravaju UAZ-e, ali nas nitko ne ferma ni pol %. Nekoliko se puta zaustavljam i čekam da nas netko primjeti. S obzirom da je policajac maloprije tražio i prometnu dozvolu i nešto upisivao, pretpostavljamo da smo evidentirani i polako krećemo k izlasku iz graničnog prijelaza. Onaj koji diže rampu nešto blebeće. Očito nas traži nekakav papirić Nemamo papirić. Kako nemate? Nemamo. Hajte vi nazad po papirić. Kuda? Taj odgovor ne dobivamo. Ništa, vraćamo se do lika u kućici koji nam je poštambiljao pasoše. Kažemo mu da nas njegov kolega ne pušta dalje bez papirića.

Lik izlazi iz kućice, zaustavlja prvog UAZ-a koji dolazi, uzima mu njegov papirić, precrtava njegove podatke, upisuje naše i sad imamo papirić Ali, nemamo sve pečate na papiriću. Pokazuje nam otprilike kuda moramo ići. Otprilike. Dok hodamo prema otprilike pojavljuje se onaj koji nam je tražio papirić. Pokazujemo mu da imamo papirić ali da nemamo pečate. Uzima papirić i vodi nas natrag, skoro do kineske strane. I tamo je jedna kućica gdje vrijedni mongolski službenici nakon detaljne provjere svih dokumenata lupaju jedan žig. Trebamo još tri. Vraćamo se natrag na prijelaz. Onaj koji nas je tražio papirić sad očito traži nekoga. Ispravak, ne njega nego nju. Korpulentniju carinicu koja jako važno gleda druge carinike kako pregledavaju UAZ-e. Mali razgovor nakon kojeg papirić i mi prelazimo u nadležnost važne tete. Gle, teta zna beknuti više od dvije i pol riječi engleskog! Aaaa, mi smo iz Hrvatske, jako nam je dobra nogometna ekipa! Hvala, znamo. Bila je u našem susjedstvu, Srbiji, Mađarskoj i Njemačkoj. Lijepo. Ali ona je išla avionom, a ne motorom. Ma, baš zanimljivo. Pita nas kojim smo putem došli ovamo i koliko nam je trebalo. 45 dana.

Malo se zahliknula, ali joj je drago. Dok ona i njeni kolege odlučuju tko će prvi, a tko drugi lupiti pečat pitam je postoji li tu negdje mjenjačnica. Kako da ne, iza onih vrata je banka. Iza onih vrata sjede dvije tete i tečajna lista. Na listi je naveden samo tečaj dolara i juana. Samo to i mijenjaju. Euro ne igra. Vraćam se našoj mentorici. Idemo iza drugih vrata. Tamo je druga banka, jedna teta bez tečajne liste, i tu uspješno mijenjam eure. Nako još čekanja mentorica zabrinuto gura glavu kroz šalter: Pa vi ste već bili u Mongoliji. Nismo. Skoro da smo bili, ali ipak nismo. Ali, mi imamo vaš motor već upisan u evidenciju! Vjerojatno ga je upisao onaj vaš kolega kod kojeg smo prvo bili. Ne, on to ne smije, on je policija, mi smo carina. Ja sliježem ramenima. Nakon nekog vremena dogovaraju se sami sa sobom tko je što krivo upisao i konačno dobijamo ne jedan, nego dva papirića. Jedan mali kao i svi ostali putnici i jedan formata A4, samo za nas. Oba moramo čuvati do izlaska iz Mongolije i pri izlasku ih predati carinskoj službi. Ok. Carinica se jako trudi oko nas, govori nam da 11.07 počinje Naadam, veliki mongolski višednevni praznik. Znamo, zato smo i planirali ovo vrijeme za dolazak u Mongoliju. Kaže nam da u Ulan Batoru svakako odemo na koncert filharmonije, njezin je brat dirigent. Možda i hoćemo, odgovaramo. Ipak, koliko god je ljubazna, ne udovoljava mojoj molbi da se slikamo zajedno. Nije dozvoljeno, kaže. Gotovi smo s procedurom za nešto više od sat vremena i ponovo smo na izlaznoj rampi. Onaj koji diže rampu uzima mali papirić. Ne da nam se više natezati, uostalom imamo A4 papir, pa će valjda taj biti dovoljan za izlazak. Konačno smo u Mongoliji.

Mongolska carinica kaže nam da u Ulan Batoru svakako odemo na koncert filharmonije, njezin je brat dirigent. Ipak, koliko god je ljubazna, ne udovoljava mojoj molbi da se slikamo zajedno. Nije dozvoljeno, kaže

Zamyn Uud je pogranično mjesto koje živi isključivo od graničnog prijelaza. Prolazimo kroz nekoliko asfaltiranih ulica i slijedimo glavnu cestu. Računamo da ne možemo pogriješiti put dok god se držimo asfalta. Cesta od Zamyn Uuda do Ulan Batora i dalje, do granice s Rusijom je prva asfatirana cesta u Mongoliji. Međutim, ili smo pogriješili, ili nije baš sasvim asfaltirana. Asfalt nestaje i vozimo se po čvrstom makadamu. To čak nije niti makadam, nago zemljani put poprečno naboran od kotača, a uzdužno od vododerina koje se stvaraju od kiše. Srećom, ovdje kiša nije padala kao sinoć u Erenhotu i, osim što je neudobno, voziti nije problem. Lagano prduckamo između sve rjeđih ograđenih jurti i napuštamo naselje. Cesta kao takva više ne postoji. Razlila se u brojne tragove vozila koja su tražila bolji put. Nadamo se da smo na pravom putu. Zumo kaže da jesmo, pa hajde da mu vjerujemo. Zumo je pametan. U daljini vidimo nekolko auta koji voze bez skakutanja. Mali je problem što na putu do tamo trebamo proći kroz nekoliko stotina metara pustinje. Nisam baš sretan s vožnjom po pijesku. Za svaki slučaj, Ksenija silazi, a ja oprezno krećem dalje. Vrlo sam ugodno iznenađen kako Dakar ovo bez pol muke odrađuje. S Bjelkom ili s onim koji još nema ime bi se namučio k’o žuti, a Dakar gazi kud želim. 21 col prednji kotač, široki upravljač, poluterenske gume i ovjes čuda rade i počinjem uživati u mekanoj vožnji po pijesku i malim busenima trave. Čak sam i noge vratio na oslonce i vozim k’o veliki. Dolazim na nekakav asfalt gdje nekolicina Mongola ukrcava automobil na kamion. Pitam ih koji je smjer za Ulan Bator. Pokazuju na najgoru opciju na križanju. Ha, ništa, što je – tu je. Uskoro stiže i Ksenija i ponovo se truckamo po tvrdom, ali grbavom tlu. Srećom, brzo počinje i asfalt. Star i ispucan, ali asfalt. Kako se udaljavamo od Zamyn Uuda, cesta je sve bolja i uskoro vozim brzinom od 80 – 90 kilometara na sat po uskoj, ali sasvim solidnoj cesti.

Tek svakih nekoliko minuta prođe poneki auto ili kamion, a mi uživamo u vožnji. Zaustavljamo se kod luka koji prelazi cestu pored kojeg su skulpture deva. Dvogrbih, naravno. Nekoliko slika i vozimo dalje. Dan je savršen. 23-24 stupnja, apsolutno vedro nebo i Gobi oko nas. Crvenkasto je tlo ipak donekle pokriveno rijetkom i niskom zelenom travom tako da koze, ovce, deve i konji koji lutaju posvuda imaju dovoljno ispaše. Niti im vode ne nedostaje. Često vidimo, istina mutne, ali velike lokve vode. Neke su već i mala jezerca u kojima stoka uživa. Čak su se i deve odlučile okupati. Kako napredujemo prema sjeveru trava je sve oskudnija, pa je i životinja sve manje. Uskoro vozimo kroz sasvim pusti kraj s vrlo malo žive vegetacije. Prelazimo nekoliko Mongola na malim motorićima. Više ih se vozi pored ceste nego po cesti. Ksenija sve češće zadrijema, a i meni se spava, pa ju budim i skrećemo s ceste da se odmorimo. Po tvrdom i relativno ravnom terenu mičemo se od ceste, širimo našu žutu ležaljku i kratko drijemamo. Vjetar je ugodan i nije nam vruće, ali osjećamo kako sunce prži pa odmor prekidamo ranije nego bi htjeli.

Do Sainšanda je još pedesetak kilometara koji nam brzo prolaze. Sainšand je jedno od dva naselja prije Ulan Batora gdje se može prenoćiti i to nam je cilj za danas. Lako nalazimo hotel u kojem smo planirali odsjesti. Usput se veselimo cijeni benzina od 2020 tugrika za litru. Za jedan smo euro dobili 2860 tugrika. Hotel je odličan. Nov, na brežuljku u centru naselja pa vidimo cijeli Sainšand, svih njegovih dvadesetak kuća i stotinjak jurti, kao na dlanu. U sobi je i jelovnik hotelskog restorana. Sve možemo pročitati i razumjeti. Biftek 19900 tugrika! S prilogom! Odlazimo u restoran. Da, naravno, imaju biftek, kakvo je to pitanje. Konobarica nam donosi vilicu i nož! Koje veselje nakon dvadeset dana štapića! Stižu bifteci, malo prepečeni ali pravi, mekani i sočni. Ubijamo se od klope prvi put nakon nekoliko dana. Nakon kasnog ručka imamo još snage za malu šetnju Sainšandom. Osim glavne ulice, sve su ostale prašnjavi sokaci s jurtama smještenim u dvorištima ograđenim limenim ili daščanim ogradama. Mongoli žive svoje jednostavne živote i uopće se ne obaziru na nas. Djeca se naganjaju u prašini. Dva klipana igraju košarku. Nemaju loptu, pa im je i kamen dobar. Nekolicina muškaraca pokušava od ostataka valovitog lima napraviti ogradu. Mlada majka po prašini gura kolica s bebom. Odlazimo u budistički hram. Zgrade su zatvorene, pa samo šećemo među njima i okrećemo molitvene valjke. Na brežuljku je spomenik tenku i narodnom junaku gdje se zabavlja grupa mlađarije. Vjetar je dosta jak ali ne diže pijesak u zrak i vidljivost je odlična. Na jednoj baraki vidimo natpis „супермаркет“ . Ponovo smo veseli kako sve kužimo. U Kini smo bili totalno nepismeni. Dućan u baraci je sasvim solidno opskrbljen i u sobu nosimo punu vrećicu hrane i pića.

Sunce zalazi nad Sainšandom, a mi nakon vrućeg tuša gledamo kako mrak pada nad Mongolijom, zemljom obećanom.