Duge vruće ljetne dane Lali provodi s Gitom ili makar s njom u mislima. Opseg posla nije se smanjio, naprotiv, sada u Auschwitz i Birkenau svakog tjedna stižu na tisuće mađarskih Židova. I u muškim i u ženskim logorima dolazi do nemira. Lali razumije i zašto. Što je na rukama ispisan veći broj, to je manje poštovanja ostalih. Svaki put kada dođe puno ljudi druge nacionalnosti, izbijaju nemiri.

Gita mu je ispričala kako je u ženskom logoru. Slovakinje, koje su ovdje najdulje, svađaju se s Mađaricama, koje odbijaju prihvatiti činjenicu da nemaju prava na privilegije koje su Slovakinje stekle teškom mukom. Gita i njezine prijateljice misle da bi se trebalo poštovati sve što su dosad preživjele. Nose civilnu odjeću koju su nabavile u Kanadi. Više ne moraju biti u bijelo-plavim uniformama. I ne žele je dijeliti. A kada dođe do sukoba, SS-ovci ne zauzimaju stranu.

Svi koji su bili uključeni u kaos završe kažnjeni na jednak, nemilosrdan način – smanjuju im porcije hrane ili ih išibaju. Ponekad prođu s udarcem kundakom puške ili pendrekom, a nekad ih zvjerski pretuku, dok su ostali logoraši prisiljeni gledati. Gita i Dana drže se podalje od sukoba. Gita ionako ima dovoljno problema s ljubomorom ostalih djevojaka. Radi u upravnoj zgradi, u administraciji, prijateljuje s naizgled zaštićenom Cilkom i posjećuje je njezin momak, Tetovirer.

‘Tetovireru, Tetovireru’, kaže Mengele naginjući se nad stol, ‘možda ću te danas odvesti.’ Nagne znatiželjno glavu, kao da uživa u Lalijevoj nelagodi. A nakon što se zabavio, nastavlja dalje

I Lali je prilično imun na nesuglasice. S Leonom i još nekolicinom drugih logoraša radi rame uz rame sa SS-ovcima i nije u nemilosti kao tisuće izgladnjelih ljudi koji se moraju boriti, živjeti i umrijeti zajedno. To što živi među Romima također mu daje osjećaj sigurnosti i pripadnosti. Shvaća da je ušao u životnu rutinu koja je prilično dobra u usporedbi s uvjetima u kojima živi većina oko njega. Radi kad mora, većinu vremena provodi s Gitom, u igri s romskom djecom, u razgovoru s njihovim roditeljima – većinom mladićima, ali i starijim ženama. Sviđa mu se kako se brinu za sve, a ne samo za svoju biološku obitelj. Ne pronalazi toliko dodirnih točka sa starijim muškarcima, koji većinom sjede uokolo ne igrajući se s djecom, čak i ne razgovarajući sa starijim ženama.

Kad ih gleda, podsjećaju ga na oca. Kasno jedne noći Lalija probudi dernjava SS-ovaca, lavež pasa i krici žena i djece. Otvara vrata i vidi kako muškarce, žene i djecu iz njegova bloka tjeraju iz zgrade. Gleda sve dok i posljednju ženu, onu koja uza se privija novorođenče, grubo ne odguraju u noć. Slijedi ih van i stoji, zatečen, dok uokolo prazne i ostale romske blokove. Trpaju u kamione na tisuće ljudi. Dvorište je osvijetljeno i deseci SS-ovaca i njihovi psi usmjeravaju masu, pucajući u svakoga tko odmah ne posluša zapovijed. „Ulazite u kamion!“ Lali zaustavlja vojnika kojeg prepozna. „Kamo ih vodite?“ pita ga. „Želiš im se pridružiti, Tetovireru?“ odgovara pitanjem muškarac, nastavljajući dalje.

‘Svaki dan vidim kartice s imenima i godinama, novorođenčad, starce, njihova imena i brojeve’. Lali im je ispisao te brojeve, a nijedno od njih nije znalo koliko je ljudi likvidirano

Lali se povuče u sjenu promatrajući gužvu. Vidi Nadju i dotrči do nje. „Nadja“, zavapi. „Ne idi.“ Ona se hrabro nasmiješi. „Nemam izbora, Lali. Idem za mojim ljudima. Zbogom prijatelju, bilo je…“ Prije nego što uspije dovršiti, vojnik je gurne. Lali stoji, paraliziran, gledajući sve dok i zadnjega ne utovare u kamion. Kamioni odlaze i on se polako vraća u sablasno tihi blok. Vraća se u krevet, ali ne može zaspati. Ujutro se Lali izbezumljen pridružuje Leonu pa užurbano rade dok pristižu novi uznici.

Mengele pregledava tihe redove ljudi, polako se približavajući mjestu za tetoviranje. Kako im se približava, tako Leonove ruke sve vidljivije drhte. Lali ga pokušava ohrabriti pogledom, ali je gad koji ga je osakatio samo nekoliko metara od njih. Mengele zastane i promatra ih kako rade. S vremena na vrijeme pažljivo proučava tetovaže, samo pojačavajući Lalijevu i Leonovu bojazan. Nikad ne skida onaj zastrašujući osmijeh. Pokušava Lalija pogledati u oči, no on nikad ne podiže pogled s ruke na kojoj radi. „Tetovireru, Tetovireru“, kaže Mengele naginjući se nad stol, „možda ću te danas odvesti.“ Nagne znatiželjno glavu, kao da uživa u Lalijevoj nelagodi. Onda, nakon što se zabavio, nastavlja dalje. Nešto lagano padne Laliju na glavu i on podigne pogled.

Pepeo iz obližnjega krematorija. Počinje drhtati i ispusti štapić za tetoviranje. Leon ga pokušava umiriti. „Lali, što je? Što nije u redu?“ Jecaj uguši Lalijev vrisak. „Gadovi, vi prokleti gadovi!“ Leon zgrabi Lalijevu ruku pokušavajući ga obuzdati dok Mengele gleda u njihovu smjeru i ponovo se vraća prema njima. Laliju se zamuti vid. Nema više kontrole. Nadja. Očajnički se pokušava sabrati dok Mengele ne stigne do njih. Osjeća da će povratiti. Mengele mu dahće u lice. „Je li ovdje sve u redu?“ „Da, Herr Doktor, sve je u redu“, drhtavo odgovara Leon. Leon se sagiba i podiže Lalijev pribor. „Samo nam se slomio štapić. Popravit ćemo ga i nastaviti s poslom“, brzo će Leon.

„Ne izgledaš baš dobro, Tetovireru. Želiš li da te pregledam?“ pita Mengele. „Dobro sam, samo mi se slomio štap“, zakašlje Lali. Opet spusti glavu, okrene se i pokuša nastaviti s poslom. „Tetovireru!“ zagrmi Mengele. Lali se ponovo okrene prema Mengeleu, stisnute vilice te i dalje pognute glave. Mengele izvadi svoj pištolj. Mlitavo ga drži u ruci. „Mogao sam te ubiti jer si mi okrenuo leđa.“ Podiže oružje uperujući ga Laliju u čelo. „Pogledaj me. Mogao bih te odmah ubiti. Što kažeš na to?“ Lali podiže glavu, ali uperi pogled u Mengeleovo čelo, ne želeći ga pogledati u oči. „Da, Herr Doktor. Oprostite, neće se ponoviti, Herr Doktor“, promrmlja. „Nastavi s poslom. Zbog tebe sve stoji“, zagrmi Mengele i ponovo odšeće dalje.

Lali gleda u Leona i pokazuje mu na pepeo koji sada leti posvuda. „Sinoć su ispraznili Romski logor.“ Leon predaje Laliju njegov pribor za tetoviranje prije nego što i sam nastavi s poslom, u tišini. Lali podigne pogled tražeći sunce koje bi ga bar malo moglo obasjati. Ali ono je zakriveno pepelom i dimom. Te večeri vraća se u svoj blok koji je sada prepun ljudi što su ih danas tetovirali. Zatvara se u sobu. Ne želi sklapati prijateljstva. Ni večeras. Ni ikad više. Želi samo tišinu.

Lali i Gita tjednima provode vrijeme većinom šuteći dok ga ona pokušava utješiti. Ispričao joj je što se dogodilo. Iako razumije njegovu tugu, nije jednako turobna kao on. Nije njezina krivnja što nikad nije imala prilike upoznati Lalijevu drugu obitelj. Uživala je u njegovim pričama o djeci i njihovim pokušajima da se igraju, šutirajući lopte od snijega ili otpadaka, natječući se tko može više skočiti da bi dodirnuo drvene grede na zgradi, većinom se samo igrajući lovice.

Pokušava ga natjerati da priča o svojoj biološkoj obitelji, ali Lali je postao tvrdoglav i odbija joj ispričati išta prije nego što mu ona kaže neke stvari o sebi. Gita ne zna kako ga izvući iz začaranoga kruga tugovanja. U više od dvije i pol godine oboje su svjedočili najgorem od čovječanstva. Ali ovo je prvi put da ga vidi kako tone u depresiju. „A što je s tisućama naših ljudi?“ izdere se jednoga dana na njega. „Što je s onime što si vidio u Auschwitzu, kod Mengelea? Znaš li koliko je ljudi prošlo kroz ova dva logora? Znaš li?“ Lali ne odgovara.

Lali Sokolov i njegova supruga Gisela (Gita) Furman bili su zatočenici u Auschwitzu – Birkenauu i uspjeli su preživjeti

„Ja svaki dan vidim kartice s imenima i godinama, novorođenčad, starce, vidim njihova imena i brojeve. Ne znam čak ni brojati koliko ih ima.“ Laliju ne treba da ga Gita podsjeća na to koliko je ljudi prošlo kroz logore. On im je ispisao te brojeve. On gleda u nju, ona zuri u pod. Shvaća, dok su njemu bili samo brojevi, Giti su to bila imena. Zbog svog posla, ona zna više o tim ljudima nego on. Ona zna njihova imena i godine, i on shvaća da će je to saznanje progoniti dovijeka. „Oprosti, u pravu si“, kaže joj. „I jedna smrt je previše. Pokušat ću ne biti toliko turoban.“ „Želim da budeš svoj kad si sa mnom, ali ovo već traje predugo. Lali, nama je i jedan izgubljeni dan previše.“ „Pametna i prelijepa. Nikad ih neću zaboraviti, znaš?“ „Ne bih te mogla voljeti da ih zaboraviš. Znam, bili su tvoja obitelj. Možda će ti ovo zvučati čudno, ali najbolji način da im odaš počast je da ostaneš živ, da preživiš ovaj pakao i ispričaš svijetu što se ovdje zbilo.“

Muškarci u Lalijevu bloku prepričavaju mu glasine o ustanku, ali nisu znali da će se zbiti danas. Čuli su da se Rusi približavaju i htjeli su podići ustanak u vrijeme njihova dolaska, da bi im pomogli u oslobađanju logora

Lali se nagne da bi je poljubio, srca punog ljubavi i tuge. I tada zrak zapara snažna eksplozija, toliko snažna da od nje zadrhti tlo. Skoče na noge i potrče prema prednjem dijelu upravne zgrade iza koje su se dotad skrivali. Nakon drugog praska pogledaju prema obližnjem krematoriju, odakle se diže dim i čuje zaglušujuća buka. Radnici Sonderkommandoa trče iz zgrade, većina prema ogradi koja okružuje logor. S vrha krematorija čuju se hici. Lali pogleda gore i vidi radnike kako divljački pucaju.

SS-ovci im uzvraćaju teškom artiljerijom. Za nekoliko minuta pucnjava jenjava. „Što se zbiva?“ pita Gita. „Ne znam. Moramo se skloniti.“ Meci lete oko njih dok SS-ovci ciljaju u svakoga tko im se nađe na putu. Lali povlači Gitu uz obližnju zgradu. Još jedna glasna detonacija. „To je Krematorij 4, netko ga diže u zrak. Moramo odavde.“ Logoraše koji trče iz upravne zgrade pokose mecima. „Moram te odvesti do tvojeg bloka. To je jedino mjesto na kojem ćeš biti sigurna.“

Sa zvučnika se čuje obavijest: „Svi logoraši neka se vrate u svoje blokove. Nećemo pucati na vas ako smjesta krenete.“ „Idemo, brzo.“ „Bojim se, povedi me sa sobom“, plače ona. „Noćas ćeš biti sigurnija u svom bloku. Morat će biti prozivka. Ljubavi, ne smiju te uloviti izvan bloka.“ Ona oklijeva. „Idi sad. Ostani noćas u svom bloku i sutra normalno idi na posao. Ne smiješ im dati razloga da te traže. Moraš se sutra probuditi.“

Ona duboko uzdahne i počne trčati. Dok odlazi, Lali joj kaže: „Naći ću te sutra. Volim te.“ Te noći Lali prekrši svoje pravilo i pridružuje se muškarcima u svom bloku, većinom Mađarima, kako bi saznao sve što može o poslijepodnevnim neredima. Čini se da su žene koje rade u obližnjoj tvornici oružja krijumčarile u Birkenau male količine baruta i to skrivene pod noktima. Davale su ga radnicima Sonderkommandoa, koji su od njega i ribljih konzervi napravili granate. Skupljali su i oružje, male pištolje, noževe i sjekire.

Muškarci u Lalijevu bloku prepričavaju mu glasine o velikom ustanku kojem su se i sami htjeli pridružiti, ali nisu znali da će se zbiti danas. Čuli su da se Rusi približavaju i htjeli su podići ustanak u vrijeme njihova dolaska, da bi im pomogli u oslobađanju logora. Lali proklinje samog sebe što se prije nije sprijateljio s njima. Gita je umalo poginula jer nije znao ništa o tome. Detaljno ispituje muškarce o Rusima i kada bi mogli doći. Njihovi su odgovori nepotpuni, ali dovoljni da mu probude malo optimizma. Prošli su mjeseci otkad ih je preletio onaj američki avion. Kamioni s logorašima i dalje dolaze. Nije primijetio da je nacistička mašina smrti manje posvećena istrebljenju Židova ili drugih grupa. Ipak, najnoviji pridošlice imaju više saznanja o vanjskom svijetu. Možda se ipak bliži dan oslobođenja.

Odlučuje reći Giti što je saznao da bi u uredu bolje otvorila uši i doznala sve što može. Napokon tračak nade.

Jesen je strašno hladna. Mnogi podlegnu toj studeni, no Lali i Gita i dalje se nadaju slamci spasa. Gita sustanarkama prepričava glasine o Rusima i uvjerava ih da mogu preživjeti Auschwitz. Počinje 1945. godina, temperature i dalje padaju. Gita više nije u stanju podizati im moral. Topli kaputi iz Kanade ne mogu odagnati hladnoću i strah od još jedne godine u zaboravljenom svijetu Auschwitz-Birkenaua. Dolazi sve manje kamiona, što zastrašuje logoraše koji rade za SS, posebno pripadnike Sonderkomanndoa. Imaju manje posla, pa im i samima prijeti pogubljenje. Lali je u međuvremenu spremio neke rezerve, ali je njegova zaliha dragocjenosti znatno manja. A lokalci, uključujući Viktora i Jurija, više ne dolaze na posao. Gradnja je stala. Lali je čuo obećavajuće novosti da ona dva krematorija oštećena u eksplozijama neće obnavljati.

Prvi put otkad je tu više ljudi odlazi iz Birkenaua nego što ih dolazi. Gita i njezine kolegice obrađuju dokumente onih koji odlaze, navodno ih šalju u druge koncentracijske logore. Snijeg je već dobrano utaban u kasnom siječnju kad Laliju kažu da je Leon otišao. Pita Baretzkog, dok zajedno hodaju, zna li gdje je. Baretzki isprva šuti, a onda upozori Lalija da bi se i on mogao naći na kamionu koji odvozi iz Auschwitza.

Preživjele žene u logoru snimljene 27. siječnja 1945. godine kada je Crvena armija oslobodila Auschwitz u kojem je zatekla oko 7000 preživjelih ljudi

No, Lali se i dalje uspijeva pritajiti jer ne mora svako jutro i večer na prozivku. Nada se da će ga to zadržati u logoru, ali nije baš siguran da će i Gita uspjeti ostati. Baretzki se smije onim svojim bolesnim cerekom. Vijest o Leonovoj mogućoj smrti ponovo budi bol u Lalijevu srcu. A mislio je da je otvrdnulo na smrt. „Kad se pogledaš u zrcalo, ti vidiš samo svoj svijet, ali moje zrcalo je drugačije“, kaže Lali. Baretzki zastaje. Gleda u Lalija, a Lali zuri u njega. „Ja gledam u svoje zrcalo“, odlučan je Lali, „i vidim svijet koji će poraziti ovaj tvoj.“ Baretzki se smije: „Misliš da ćeš to doživjeti?“ „Da, mislim.“ Baretzki stavlja ruku na futrolu pištolja. „Ja ti mogu odmah razbiti zrcalo.“ „Nećeš to učiniti.“ „Predugo si na hladnoći, Tetovireru. Idi se ugrij i dođi malo sebi.“

Baretzki ode. Lali ga gleda kako odlazi. Zna, da se ikad susretnu u mraku, s jednakim mogućnostima, on bi bio taj koji odlazi. Ne bi dvojio ni trenutka treba li ga ubiti. Njegova bi bila zadnja. Jednog jutra u kasnom siječnju Gita posrće kroz snijeg dok se probija prema Lalijevu bloku iako ju je više puta upozorio da nipošto ne dolazi. „Nešto se događa“, zavapi. „Kako to misliš?“ „SS-ovci, ponašaju se čudno. Čini se da su u panici.“ „Gdje je Dana?“ zabrinuto pita Lali. „Ne znam.“ „Nađi je, idite u svoj blok i budite tamo dok ne dođem.“ „Želim ostati s tobom.“ Lali je otrgne od sebe i drži je na udaljenosti. „Požuri, Gita, pronađi Danu i idite u svoj blok. Doći ću i pronaći vas čim uspijem. Moram saznati što je na stvari. Već tjednima nije bilo novih logoraša. Ovo bi mogao biti početak kraja.“

Ona se okrene i nakon nekoliko trenutaka oklijevanja učini kako joj je rekao. Lali dolazi do upravne zgrade i oprezno ulazi u ured koji mu je nakon godina primanja uputa itekako poznat. Unutra je kaos. SS-ovci viču na uplašene radnike koji se skrivaju za svojim stolovima dok im ovi uzimaju knjige, kartice i dokumente. Jedna službenica projuri pokraj Lalija s rukama punim papira i ulaznih knjiga. Sudare se i ispadne joj sve što je nosila. „Oprosti. Daj da ti pomognem.“ Oboje se sagnu da bi skupili papire. „Jesi li dobro?“ pita ju najnježnije moguće. „Čini se da bi mogao ostati bez posla, Tetovireru.“ „Zašto? Što se zbiva?“ Ona se nagne prema Laliju šapćući: „Praznimo logor, počevši od sutra.“

Usredotočen samo na Gitu, Lali ne vidi SS-ova vojnika. Ne stigne se izmaknuti kundaku koji ga udari u lice pa padne na koljena. Gita i Dana vrisnu i pokušavaju se ponovo ugurati među žene. Stope se s gomilom tijela koja ih okružuju

Laliju zastane srce. „Što još znaš o tome? Reci mi, molim te.“ „Rusi, uskoro će biti ovdje.“ Lali otrči od zgrade do ženskog logora. Vrata Bloka 29 zatvorena su. Vani nitko ne čuva stražu. Ulazeći, Lali vidi da su žene zbijene uz stražnji zid. Čak je i Cilka ovdje. Okupljaju se oko njega, uplašene i prepune pitanja. „Sve što vam mogu reći jest da se čini kako SS-ovci uništavaju papire“, kaže Lali. „Jedna od njih rekla mi je da su Rusi blizu.“

Ne govori im da će logor isprazniti sutra jer ne želi unijeti dodatnu paniku, ne zna kamo ih vode. „Što misliš, što će SS-ovci napraviti s nama?“ pita Dana. „Ne znam. Nadajmo se da će pobjeći i pustiti da Rusi oslobode logor. Pokušat ću saznati nešto više. Vratit ću se i reći vam što sam doznao. Ne napuštajte blok. Vani će biti vojnika lakih na okidaču.“ Potom hvata Danu za obje ruke. „Dana, ne znam što će se dogoditi, ali dok još imam priliku, želim ti reći da ću ti biti vječno zahvalan što si bila Gitina prijateljica. Znam da si je mnogo puta poticala da izdrži, kad je željela odustati.“ Zagrle se. Lali je poljubi u čelo, a zatim je preda Giti. Okrene se Cilki i Ivani i obje ih snažno zagrli. Cilki kaže: „Ti si najhrabrija žena koju sam ikad upoznao. Ne smiješ osjećati krivnju zbog onoga što se ovdje dogodilo. Nevina si, upamti to.“

Ona jecajući odgovori: „Učinila sam ono što sam morala da preživim. Da nisam, netko drugi bi patio u rukama te svinje.“ „Dugujem ti svoj život, Cilka, i nikada to neću zaboraviti.“ Okreće se prema Giti. „Nemoj ništa reći“, govori ona. „Da se nisi usudio reći ni riječi.“ „Gita…“ „Ne. Ne moraš mi reći ništa drugo osim da ćemo se sutra vidjeti. To je jedino što želim čuti.“ Lali gleda u mlade žene i shvaća da su riječi suvišne. Dovedene su ovamo kao djevojke, a sada, iako su tek prešle dvadesetu, slomljene su, oštećene… Jasno mu je da nikad neće postati žene kakve su trebale biti. Budućnost im je skrenula s putanje i nikad se neće vratiti na isti put. Sva davna maštanja o sebi kao kćerima, sestrama, ženama i majkama, radnicama, putnicama, ljubavnicama zauvijek će biti zarobljena onime čemu su ovdje svjedočile i što su pretrpjele.

Napušta ih da bi pronašao Baretzkog i saznao što im donosi sutra. Vojnika nigdje. Odvuče se natrag u svoj blok, gdje shvati da su Mađari prilično uznemireni i zabrinuti. Prepriča im što je doznao, ali njima to nije neka utjeha. Te noći SS-ovci upadaju u svaki blok u ženskom logoru i crvenom bojom iscrtavaju crte na kaputima svake od njih. Žene su označene za sudbinu koja ih čeka. Ponovo. Gitu, Danu, Cilku i Ivanu tješi činjenica da su sve označene jednako. Što god da se sutra dogodi, dogodit će se svima. Zajedno će ili preživjeti ili umrijeti.

U neko doba noći Lali napokon zaspi, a onda ga probudi neopisiva buka. Treba mu nekoliko trenutaka da komešanje dopre do uspavanog mozga. Prvo mu padne na pamet ona noć kad su odvedeni Romi. Sprema li se nova strahota? Zvuk hitaca posve ga razbudi. Obuje cipele, ogrne se pokrivačem pa oprezno izađe van. Tisuće logorašica poredane su u linije. Pomutnja je očita, jer ni stražari ni logorašice ne znaju što da rade. SS-ovci ne obraćaju pažnju na Lalija. On se hitro ugura u te redove žena koje se stišću od hladnoće i straha od nepoznatog. Snijeg nastavlja padati. Neizvedivo mu je ubrzati kretanje. Ugleda kako pas grize neku ženu za nogu i povlači je na tlo. Prijateljica je pokušava osoviti na noge, no SS-ovac se hvata za pištolj i puca u nju.

Lali žuri dalje pregledavajući redove, tražeći. Očajan je. A onda je napokon ugleda. Gita i prijateljice gurnute su prema ulaznim vratima, drže se jedna za drugu. Nema Cilke, a nema je ni u masi drugih djevojaka. Lali se ponovo fokusira na Gitu. Pognula je glavu i on po pokretima njezinih ramena shvati da jeca. Napokon plače, a ja je ne mogu utješiti. Dana ga ugleda, pa gurne Gitu prema vanjskom dijelu reda i pokaže joj Lalija. Gita napokon podigne glavu. Pogledi im se susretnu, njezine su oči suzne i molećive, a njegove pune tuge. Usredotočen samo na Gitu, ne vidi vojnika. Ne stigne se izmaknuti kundaku koji ga udari u lice pa padne na koljena. Gita i Dana vrisnu i pokušavaju se ponovo ugurati među žene. U nepoznato. Stope se s gomilom tijela koja ih okružuju. Lali se bori, pokušava ustati dok mu se iz velike posjekotine iznad desnog oka krv slijeva niz lice.

Auschwitz, zapravo kompleks tri nacistička logora u Poljskoj, mnogi su proglasili ‘najgorim mjestom u povijesti čovječanstva’

Sada potpuno izbezumljen, gura se u gomilu pretražujući svaki red nasmrt prestrašenih žena. Kada stigne do vrata, ugleda je ponovo; sada je od njega udaljena oko metar. Čuvar stane ispred njega i nabije mu cijev puške u prsa. „Gita“, vikne. Svijet se zavrti oko njega. Pogleda u nebo koje, učini mu se, samo postaje sve tamnije iako stiže zora. A ona nekako uspije nadglasati buku glasnih stražara i laveža pasa. „Furman. Zovem se Gita Furman.“ A onda se on sruši na koljena pred čuvarom koji se odbija pomaknuti i vikne: „Volim te!“ Ne čuje odgovor. Ostane klečati. Čuvar odlazi. Plač žena je utihnuo. Ni psi više ne laju. Vrata Birkenaua ponovo su zatvorena. Lali kleči u snijegu koji pada u krpama. Krv iz rane prekriva mu lice. Ostao je zaključan, sam. Nije uspio. Prilazi mu neki vojnik. „Smrznut ćeš se. Hajde, vrati se u svoj blok.“ Pruža mu ruku i podigne ga na noge. Čin ljubaznosti od neprijatelja u posljednjem trenutku. Ujutro ga probudi topovska buka i eksplozije. Požuri van s Mađarima i susreće uspaničene SS-ovce, pravi kaos logoraša i krvnika koji jure uokolo nesvjesni jedni drugih. Ulazna vrata su širom otvorena.

Gita i Lali su 1949. preselili u Australiju gdje su se bavili tekstilom. Imali su dvoje djece. Gita je umrla 2003., a Lali 2006. godine

Stotine logoraša izlaze, bez pitanja. Iscrpljeni, oslabljeni od loše hrane, neki posrću i onda se vraćaju u svoj blok da bi izbjegli hladnoću. Lali izlazi kroz vrata kroz koja je prošao stotinu puta na putu prema Auschwitzu. U blizini stoji vlak ispuštajući dim u zrak, spreman za polazak. Čuvari i psi uokolo skupljaju muškarce i guraju ih prema vagonima. Lali završi u toj gužvi i skupa s njima popne se u vlak. Nakon što vrata njegova vagona čvrsto zatvore, on se nekako probije do ruba i zuri van.