Objavljeno u Nacionalu br. 1155, 14. lipanj 2020.

Nacional donosi ulomke iz knjige ‘Bitke prekretnice hrvatske povijesti’ u kojima povjesničar Hrvoje Kekez opisuje bitke za Vukovar i probijanje opsade Dubrovnika kao presudne za kasnije vojne operacije ‘Bljesak’ i ‘Oluju’ kojima je oslobođena Hrvatska

Opsada hrvatskoga grada Vukovara od Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih dobrovoljačkih formacija u kasno ljeto i jesen 1991. godine bila je najveća i najkrvavija bitka u Domovinskome ratu. Bitka za Vukovar trajala je 87 dana i rezultirala je brojnim ubojstvima, progonom nesrpskoga, većinom hrvatskoga, stanovništva i gotovo potpunim razaranjem grada, njegove povijesne i kulturne baštine. Zbog velikih neprijateljskih gubitaka u ljudstvu i ratnoj tehnici te zbog činjenice da su hrabri branitelji navukli na sebe velik broj brigada JNA i srpskih dobrovoljaca na gotovo puna tri mjeseca, iako je obrana grada u konačnici slomljena, ipak se može reći da je bitka za Vukovar bila Pirova pobjeda jedinica JNA i srpskih dobrovoljaca. Vukovar je bio važan regionalni industrijski centar i luka na Dunavu, smješten na samoj granici Hrvatske i Srbije. Pred sam rat u gradu je živjelo oko 45 000 ljudi, a relativna većina bili su Hrvati (oko 53%). U gradu je živjelo i oko 36% Srba, dok su ostatak bili Jugoslaveni, Mađari, Slovaci i nacionalno neizjašnjeni stanovnici. Gradsko stanovništvo bilo je izrazito integrirano, s velikim brojem brakova između pripadnika različitih nacionalnih skupina. Kad je 25. lipnja 1991. na temelju sveopćega referenduma iz svibnja 1990. godine Republika Hrvatska proglasila osamostaljenje i odcjepljenje od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ), srpska manjina u Hrvatskoj, potaknuta od velikosrpskih vođa iz Srbije predvođenih Slobodanom Miloševićem, odlučila se za oružanu pobunu, smatrajući osamostaljenje Hrvat ske agresivnim i neprihvatljivim činom. Iako je geneza srpske pobune i agresije znatno dublja i treba je tražiti i u memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) iz 1986. godine, potrebno je naglasiti da su srpski teroristi imali veliku podršku u vodstvu JNA, sastavljenom većinom od srpskih ekstremista. Do proljeća 1991. srpske su se paravojne formacije uz podršku Miloševića, a preko Ministarstva unutarnjih poslova Srbije, organizirale u nekoliko mjesta u istočnoj Slavoniji. Srpske paravojne formacije smjestile su svoju bazu u vukovarskom prigradskom naselju Borovu Selu, u kojem je većinu činilo srpsko stanovništvo. Militantna propaganda iz Beograda pridonijela je zaoštravanju odnosa. U noći sa 1. na 2. svibnja 1991. dvije su policijske ophodnje zaustavljene na ulazu u Borovo Selo, kamo su upućene kako bi uvele red nakon izbijanja nereda i isticanja velikosrpskih, tj. četničkih, simbola. Dvojica su lakše ranjenih policajaca pobjegla, a dvojica su zarobljena. Sutradan su u Borovo Selo krenuli hrvatski policajci iz Vinkovaca po zarobljene kolege, ali su na ulazu u naselje naletjeli na zasjedu jer je na njih otvorena vatra iz kuća. Budući da su imali nekoliko mrtvih i ranjenih, pozvali su pomoć, ali su policajci iz Osijeka zaustavljeni na barikadi. Zaustavila ih je JNA, koja je nastupila kao onaj tko je trebao razdvojiti sukobljene strane. Ukupno je poginulo 12 policajaca, a tijela nekih od njih bila su masakrirana. Događaji iz Borova Sela s početka svibnja 1991. najavili su buduće ratne sukobe i opsadu Vukovara. Potkraj srpnja 1991. godine u Vukovaru i Borovu naselju hrvatske snage iz sastava 4. bataljuna 3. brigade Zbora narodne garde (ZNG) te policijske snage Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Hrvatske (MUP) i pripadnici Narodne zaštite brojile su oko 800 ljudi, od čega oko 400 nenaoružanih.

Vukovar je napadalo 30.000 vojnika JNA te oko 1600 oklopnih vozila, 980 manjih ili većih topova i 350 protuzrakoplovnih topova te veći broj pripadnika srpskih paravojnih jedinica iz Hrvatske i Srbije

Postupnim pristizanjem oružja broj branitelja narastao je otprilike na 1800 boraca. Operativne snage na području Vinkovaca narasle su sa 2500 ljudi na početku rujna na oko 5000 ljudi na početku studenog 1991. godine. S druge strane, agresorske su snage na širem području grada imale na početku svibnja tri mehanizirana bataljuna otprilike sa 1000 vojnika i oko 100 oklopnih vozila. Broj srpskih dobrovoljaca po okolnim selima mogao je biti i 2000 ljudi. Agresorske su snage s vremenom rasle, pa su se tako na početku srpnja na širem području Vukovara nalazile tri mehanizirane brigade ratnoga ustroja otprilike sa 10 000 ljudi i oko 450 borbenih vozila. U drugoj polovici rujna oko grada je bilo razmješteno 7 mehaniziranih i 2 oklopne brigade JNA. Stoga je prihvatljiva brojka od 30 000 vojnika stalnoga sastava JNA te oko 1600 oklopnih vozila, 980 manjih ili većih topova, 350 protuzrakoplovnih topova. Ovim snagama treba pribrojiti i veći broj pripadnika srpskih paravojnih i dobrovoljačkih jedinica iz Hrvatske i Srbije, čiji je broj teško ustanoviti. Prisutnost oklopništva JNA pokušali su 4. srpnja iskoristiti pobunjeni Srbi iz Borova Sela napadom na Borovo naselje, no napad je nakon višesatne borbe i uz prve žrtve odbijen. Do kraja kolovoza bilo je nekoliko sukoba oko Vukovara i Vinkovaca. Ipak, početkom bitke za Vukovar smatra se dan kada je Luka Andrijanić 24. kolovoza oborio avion JNA iznad Borova Sela koji je napadao braniteljske položaje na silosu Đergaju. Dan kasnije jedno je oklopno vozilo JNA naišlo na miniranu barikadu, nakon čega su njezini pripadnici zajedno s pobunjenim srpskim paravojnim jedinicama iz okolnih sela krenuli u napad na Borovo naselje i grad Vukovar. JNA je iz vojarne izašla sa šest tenkova, koji su blokirali cestu prema Bogdanovcima, što je zapravo bio početak bitke za Vukovar. Dana 26. kolovoza započeo je novi napad na Borovo naselje prema kafiću “Slon”. Napad je trajao cijeli dan do 20 sati i završio je jednim uništenim tenkom. Sutradan je na Trpinjsku cestu stigao mehanizirani bataljun JNA, ali je ponovljen i noćni napad prema Borovu naselju. Dana 28. kolovoza 1991. godine, iz smjera istoka, iz Ovčare prema Vučedolu tenkovi JNA počeli su se razmještati i ukopavati. Otprilike u to vrijeme u Vukovar je stigao Mile Dedaković Jastreb, koji je počeo koordinirati točke obrane. U rujnu 1991. godine ponovno izbijaju borbe na prilazima Vukovaru. Selo Berak palo je 2. rujna, uz protjerivanje stanovništva. Dana 5. rujna došlo je do tada najžešćega napada na Vukovar, kojemu su branitelji odoljeli. No već 14. rujna započinje najžešća operacija JNA na Vukovar, kojoj je prethodilo raketiranje i bombardiranje grada kasetnim bombama u režiji zrakoplovstva JNA. Tenkovi i pješaštvo krenuli su sa svojih položaja između Negoslavaca i Petrovaca prema Sajmištu. JNA je uspjela prodrijeti do vojarne i spojiti se sa srpskim paravojnim formacijama u gradskom naselju Petrovoj gori. Na taj su način spojena ta dva dijela Vukovara, koja su JNA i srpska paravojska od početka držale pod kontrolom. Drugi napad usmjeren je na Borovo naselje. Prema njemu se kroz Trpinjsku cestu kretala kolona od 30 tenkova. Na križanju Hercegovačke i Slavonske ulice Marko Babić sam je uništio 5 tenkova, od ukupno 11 tenkova i 3 transportera koliko ih je ostalo na cesti. Sredinom mjeseca, 14. i 15. rujna, JNA je uspjela odsjeći Vinkovce od Vukovara, zbog čega je jako poraslo značenje Bogdanovaca, preko kojih je bila jedino moguća opskrba Vukovara. Dana 17. rujna bio je prvi jači tenkovsko-pješački napad na “Kukuruzni put” i Bogdanovce, koji je odbijen. Koridor koji je spajao Vukovar s Vinkovcima povjeren je 25. rujna 2. bojni 3. “A” brigade ZNG-a u neposrednoj i tijesnoj suradnji sa snagama 109. briga de ZNG-a. Dolaskom general-pukovnika Živote Panića potkraj rujna JNA je preustrojila svoje snage, podijelivši ih na dvije operativne grupe, “Sjever” i “Jug”. Tada je JNA otpočela nove operacije da bi okružila i zauzela Vukovar. Došlo je i do promjene taktike JNA. Tako se, umjesto izravnih oklopno-pješačkih napada na grad, Vukovar počeo polako odsijecati od ostatka Hrvatske, uz “čišćenje” hrvatskih sela između Bosuta i Dunava. Dana 30. rujna započeo je napad na Sajmište, ali je toga istog dana agresor u Vukovaru izgubio 30 tenkova i oklopnih transportera, a ubijeno je 200 neprijateljskih vojnika. Nekoliko dana kasnije, 3. listopada, započeo je novi napad JNA i srpskih dobrovoljaca na grad. Cilj je bio potpuna opsada. Stoga je već sutradan pokušana deblokada Vukovara, i to tenkovsko-pješačkim napadom prema Marincima, no on je bio zaustavljen snažnom topničkom vatrom JNA s područja Orolika, Negoslavaca i Mirkovaca. Pokušaj proboja nastavljen je u noći sa 4. na 5. listopada bez pomaka, kao i u tijeku dana s istim rezultatima. U noći sa 5. na 6. listopada 109. brigada HV-a uspjela je osloboditi cijeli Nuštar. Međutim, za nastavak prema Marincima nije imala snage zbog jake topničke vatre JNA po hrvatskim snagama. Dana 10. listopada počeo je najjači napad na Vukovar s juga. Obrambeni punkt na križanju ulica Ognjena Price i Otokara Keršovanija probijen je i tenkovi su ušli duboko u Preradovićevu ulicu, a s njima i grupa niških specijalaca i srpskih dobrovoljaca. Nakon neuspjela pokušaja deblokade Vukovara 11. listopada došlo je 15. listopada do potpune agresorske opsade grada. Potpora hrvatske strane opkoljenom gradu od toga se dana svela uglavnom na povremene topničke udare. Snažan udarac obrani grada bila je smrt dotadašnjega energičnog zapovjednika Blage Zadre, koji je poginuo na početku Vinogradske ulice 16. listopada 1991. godine. Dana 18. listopada popustili su obrambeni položaji na Sajmištu, a nekoliko dana kasnije, 25. listopada, JNA je ušla u Tordince pošto je izgubila 6 tenkova. Potkraj listopada JNA se okomila na Bogdanovce, želeći presjeći jedinu komunikaciju s opkoljenim Vukovarom, ali su nakon teških borbi 29. listopada i 1. studenog ti napadi odbijeni. Pošto je 2. studenog pao Lužac, ponovljen je – i opet neuspješan – napad na Bogdanovce. Dana 12. studenog započele su završne operacije JNA s ciljem slamanja obrane grada. Toga su dana napadnuti položaji branitelja na cesti između Vukovara i Borova naselja. Nakon cjelodnevnih pješačko-topovskih napada komunikacija je presječena, dio branitelja povukao se u Vukovar, a dio u Borovo naselje, odakle je dio branitelja pokušao proboj prema Vinkovcima. Dana 16. studenog pali su Nijemci, a sutradan su Vukovar napustili ljudi na čelu s Brankom Borkovićem (Mladim Jastrebom). U Borovom naselju, 18. studenog, branio se još samo “Crni put”, koji vodi do alatnice kombinata “Borovo”. Dana 19. studenog JNA je bila ispred hangara tvornice obuće “Borovo”, gdje je izvukla veliki broj civila i ranjenika koji su bili smješteni u podrumu. Grupe branitelja pokušale su posljednji proboj ili su se predale 20. studenog 1991. godine. Toga je dana prestao svaki organizirani otpor grada Vukovara. Nakon pada grada JNA i srpske paravojne jedinice počinile su mnoga ubojstva i ratne zločine. Po cijelom gradu ljudi su strijeljani, a najveći organizirani i masovni zločin dogodio se nad ranjenicima koji su odvedeni iz vukovarske bolnice unatoč prosvjedima ravnateljice bolnice, dr. Vesne Bosanac. Ona je stalno upućivala prosvjede europskim mirovnim promatračima. Iz masovne grobnice na Ovčari identificirano je 200 ranjenika i civila odvedenih iz vukovarske bolnice. U tri mjeseca bitke za Vukovar poginulo je oko 1850 branitelja te oko 1600 civila, od čega 86 djece. Osim toga ranjeno je oko 2500 ljudi. S druge strane, prema procjeni Glavnoga stožera Hrvatske vojske, agresor je u borbama za Vukovar izgubio nekoliko tisuća vojnika i oko 600 oklopnih vozila. Bitka za Vukovar imala je u prvom redu veliko značenje za moral hrvatskih branitelja, ali je pridonijela i daljnjoj obrani Hrvatske. Naime, vezujući na sebe znatne snage srpskog agresora i JNA, devet brigada i mnoštvo srpskih dobrovoljaca, branitelji Vukovara dali su preostaloj Hrvatskoj vremena kako bi se organizirala njezina obrana i ustrojila Hrvatska vojska.

OPSADA DUBROVNIKA 1991. – 1992. GODINE

Prekrasni hrvatski srednjovjekovni i renesansni grad Dubrovnik bio je meta agresorskih napada i bombardiranja više od godinu dana. Agresorska JNA uz podršku brojnih srpskih i crnogorskih paravojnih jedinica opsjedala je Dubrovnik, ubijajući njegove stanovnike i uništavajući njegovu kulturnu baštinu, koja je i tada bila pod zaštitom UNESCO-a kao svjetska kulturna baština. Na početku agresije na Hrvatsku Dubrovnik je bio pošteđen od napada prije svega stoga što je bio demilitarizirani grad. Naime, još je 1971. godine JNA napustila grad, pa se na početku Domovinskog rata ondje nije nalazila ni jedna vojarna. Ipak, ubrzo nakon osamostaljenja Hrvatske, većina građana Dubrovnika srpske nacionalnosti tvrdila je da im je ugrožena opstojnost, pa su osnovali ogranak Srpske demokratske stranke (SDS), prihvaćajući i njezin velikosrpski program. Na skup održan u Ivanici u Bosni i Hercegovini, nedaleko od granice s Hrvatskom, došli su predvodnici SDS-a, među kojima i Radovan Karadžić i Jovan Rašković. U isto vrijeme u zaleđu Dubrovnika, u istočnoj Hercegovini, mještane srpskih sela naoružavala je JNA. Slične akcije provođene su i u Crnoj Gori, gdje se vodila snažna propaganda s tezom da se u Dubrovniku naoružava “velika ustaška vojska” kojoj je cilj upad na teritorij Crne Gore i osvajanje Boke kotorske. Istina je bila potpuno drugačija. Naime, ukupan broj branitelja grada na početku listopada 1991. godine bio je 410 slabo naoružanih branitelja i 70 ljudi u pričuvi. Ukupne snage branitelja činile su jedva jednu vojnu postrojbu, sastavljenu od dvije satnije. Iz njih će kasnije nastati 163. brigada Hrvatske vojske. S vremenom će se brojnost branitelja povećavati uključivanjem civila u obranu grada te dolaskom dobrovoljaca iz Omiša i Kaštela. Tako će na početku prosinca 1991. broj branitelja porasti otprilike na 850 naoružanih ljudi. Osim toga, geografski položaj Dubrovnika i njegove okolice bio je izrazito nezahvalan za organizaciju obrane grada. Grad i njegova okolica bili su fizički odvojeni od ostatka Hrvatske, a njegovo zaleđe, poglavito Popovo polje i grad Trebinje, činila su naselja sa srpskom većinom koja je nenaklono gledala na osamostaljenje Hrvatske. I uistinu, najveći broj jedinica srpskih paravojnih dobrovoljaca koje su sudjelovale u agresiji na Dubrovnik došao je baš iz njegova zaleđa. Tim paravojnim formacijama pridružili su se mnogi crnogorski dobrovoljci. Agresorska vojska bila je sastavljena od nekoliko korpusa i motoriziranih brigada, kojima je podršku davala Jugoslavenska ratna mornarica (JRM) pod zapovjedništvom admirala Mile Kandića. Dubrovnik je napala znatno veća vojna sila od 30 000 dobro naoružanih vojnika, 100 tenkova, 50 oklopnih transportera, oko 120 komada topničkog oružja raznih vrsta i kalibara, uz podršku od stotinjak zrakoplova te nekoliko topovnjača. Glavni zapovjednik napada na Dubrovnik i njegovu okolicu bio je general-potpukovnik Jevrem Cokić, kojega je 14. listopada zamijenio potpukovnik Pavle Strugar. S druge strane, zapovjednik obrane Dubrovnika bio je školovani general Nojko Marinović, koji je prije toga bio zapovjednik trebinjskoga garnizona, ali je kao Hrvat napustio JNA i priključio se obrani domovine. Zapovjednik 1. satnije bio je pukovnik Eduard Čengija, dok je zapovjednik 2. satnije bio pukovnik Krešo Klarić. Formiranjem 163. brigade HV-a njezinim zapovjednikom postao je pukovnik Ivan Varenina. Da bi zauzeli hrvatsku obalu od Prevlake do doline Neretve, u rujnu 1991. godine u naselju Ivanici počeli su se okupljati brojni srpski i crnogorski dobrovoljci. Uskoro su započele agresorske provokacije pucanjem prema naseljima Gornji i Donji Brgat s većinskim hrvatskim stanovništvom. Pošto je JRM započela potpunu pomorsku blokadu Dubrovačkoga primorja, započeli su i napadi na Konavle. Od 26. rujna pojačavaju se napadi na Konavle i Župu dubrovačku. Dana 1. listopada započeo je opći neprijateljski napad na Dubrovačko primorje. Istoga dana srpsko-crnogorski agresor napada Slano, kako bi prekinuo kopnenu komunikaciju Dubrovnika s ostatkom Hrvatske. Agresorske su jedinice napredovale od sela Huma prema Osojniku te iz Ivanice prema Gornjem Brgatu. Istoga su dana i zrakoplovi JNA raketirali odašiljač na Srđu te Dubrovnik doveli u komunikacijsku blokadu. Uništene su trafostanice i stanice za opskrbu grada vodom u Komolcu. Već 5. listopada palo je Slano, ali se obrana Čepikuća, sela u njegovu zaleđu, držala sve do 24. studenog. Nakon žestoka otpora malobrojnih i slabo naoružanih hrvatskih branitelja agresor je 15. listopada okupirao Cavtat, a 22. listopada ušao je u Kupare i Srebreno. Branitelji strateški važnoga Brgata nastavili su pružati žilav otpor, ali su se nakon pada položaja na Dupcu našli u nepovoljnu položaju, pa su se zbog straha da se ne nađu u okruženju 25. listopada povukli prema Bosanki. S druge strane, i Rijeka dubrovačka našla se u opasnosti. Naime, nakon pada Slanog agresorske su jedinice 1. studenog ušle u Zaton i pojačale napad na prigradska naselja Mokošicu i Novu Mokošicu, koje su pale 20. studenog 1991. godine. Istoga dana pala su i manja prigradska naselja Rožat, Komolac i Šumet. Padom posljednjih prigradskih naselja Dubrovnik je bio u potpunom okruženju. Linija obrane protezala se sa zapadne strane od Sustjepana Jadranskom magistralom iznad Gruža i Staroga grada prema utvrdi Imperijal na Srđu do hotela Belvedere na istočnom prilazu gradu Dubrovniku. U opkoljenom gradu bez električne energije i vode ostalo je oko 50 000 stanovnika i izbjeglica. Slobodan prostor grada nije bio veći od desetak četvornih kilometara. Dana 23. listopada pale su prve granate na svjetski poznati spomenik kulture, Stari grad, te je pritom uništen dio stare gradske luke te mnoge palače na Stradunu i po cijelom gradu. Pogođeni su gradski zvonik, franjevački samostan, palača Sponza … Tek 31. listopada konvojem “Libertas” opkoljenom je gradu stigla prva humanitarna pomoć.

Vežući na sebe devet brigada JNA i mnoštvo srpskih dobrovoljaca, branitelji Vukovara dali su preostaloj Hrvatskoj vremena kako bi se organizirala njezina obrana i ustrojila Hrvatska vojska

Unatoč mnogim prosvjedima svjetske kulturne javnosti, napadi na Dubrovnik nisu prestajali. Najžešći napad grad je doživio na blagdan svetoga Nikole, 6. prosinca 1991. godine. Toga je dana na staru gradsku jezgru palo najviše granata do tada. Grad pod zaštitom UNESCO-a bio je sav u plamenu. Gotovo svi položaji branitelja pretrpjeli su pješačke napade. Tako je na položaje u utvrdi Imperijal na Srđu jurišalo gotovo 750 pripadnika JNA i srpsko-crnogorskih dobrovoljaca. Povijesni je kuriozitet da je utvrdu Imperijal toga dana branilo samo 38 branitelja. Nakon cjelodnevne borbe za utvrdu, po kojoj su u jednom trenutku zapucali i minobacači HV-a jer su se agresorski vojnici uspjeli popeti na utvrdu u čijim su podrumima bili branitelji, negdje u popodnevnim satima napad neprijatelja odbijen je uz njihove velike gubitke. Žestoko su napadani položaji branitelja u Sustjepanu i kod hotela Belvedere. Toga je dana na grad palo više od 2000 granata, iako su gradske zidine i ostali kulturni spomenici nulte kategorije bili propisno obilježeni bijelim barjacima UNESCO-a.

Odred naoružanih brodova u razdoblju potpune pomorske i kopnene blokade dubrovnika od srpskih i crnogorskih agresorskih jedinica jedinu komunikaciju branitelja okruženoga grada s ostatkom Hrvatske održavali su naoružani gliseri, koji su od rujna 1991. do ožujka 1992. godine morskim putem probijali pomorsku blokadu JRM-a. Taj je odred brojio dvadeset i dvije naoružane brodice, uglavnom glisera, na kojima je bilo više od 100 pomorskih dobrovoljaca. Glavni zadatak bila im je dostava hrane, lijekova, naoružanja, streljiva i svega što je nužno za uspješnu obranu grada i kakvu-takvu normalizaciju života njegovih stanovnika. Pripadnici odreda gliserima su prevozili i ranjenike te branitelje, koji su iz svih krajeva Hrvatske dolazili pomoći braniteljima Dubrovnika. Jedino su brzim gliserima mogli doploviti iz dubrovačke luke u Gružu pokraj malenih hridi i Elafitskih otoka prema Korčuli , izbjegavajući pritom brodove JRM-a. Prvi naoružani gliser nazvan je ”Sveti Vlaho”, koji je nakon rata restauriran i izložen u parku Batala kao muzejski primjerak.

Pobjeda 6. prosinca označila je prekretnicu u obrani Dubrovnika. Moral branitelja naglo je porastao, a agresorski zapovjednici konačno su shvatili da slamanje obrane i osvajanje Dubrovnika neće ići onako kako su to oni u svojim ratnim planovima zamislili. Nakon pritiska međunarodne zajednice i početka akcije za deblokadu Dubrovnika, JNA i ostale srpsko-crnogorske agresorske jedinice napustile su potkraj svibnja 1992. godine sjeverozapadni dio dubrovačke općine i premjestile se unutar granica Bosne i Hercegovine. Ipak, agresor je zadržao položaje na dominantnim planinskim kotama, ostvarujući tako prednost pred hrvatskim braniteljima i kontrolirajući Jadransku magistralu, čime je Dubrovnik i dalje bio pod kopnenom blokadom. Hrvatski je jug konačno oslobođen “Operacijom Konavle”, kojom je zapovijedao general Janko Bobetko. Operacija je započela 20. listopada 1992. godine iskrcavanjem hrvatskih snaga u Cavtatu. Cilj joj je bio zauzeti konavoska brda i izbiti na granice prema Bosni i Hercegovini i tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji. Akcija je uspješno završena 24. listopada 1992. godine.

OPERACIJA “BLJESAK ‘95”

Nakon više od četiri godine okupacije, velikih ratnih zločina i strahota te neprestanoga teroriziranja civilnoga stanovništva, zapadna je Slavonija na početku svibnja 1995. godine konačno dočekala svoje oslobođenje i postupni povratak protjeranoga stanovništva. Vojno-redarstvena akcija Hrvatske vojske i Specijalne policije RH “Bljesak ‘95” započela je 1. svibnja 1995., a njome su hrvatske vojne i redarstvene snage oslobodile okupirana područja zapadne Slavonije. Naime, u samo 31 sat oslobođeno je oko 500 četvornih kilometara teritorija koje je zaposjeo srpski agresor i uspostavljen je nadzor nad autocestom Zagreb – Lipovac. Zagrebačkim sporazumom o prekidu vatre i Gospodarskim sporazumom iz prosinca 1994. i veljače 1995. godine između vlade Republike Hrvatske i vlasti pobunjenih Srba iz tzv. Republike Srpske Krajine (RSK) dogovoren je nesmetan promet autocestom Zagreb – Lipovac uz prisutnost mirovnih snaga Ujedinjenih naroda (UN), kojima je zadatak bio nadgledanje pridržavanja dogovora zaraćenih strana. Nakon učestalih provokacija srpskoga agresora koji je ometao promet na autocesti, a poglavito pošto su neki Srbi 28. travnja 1995. godine kao osvetu za ubijenog Srbina na benzinskoj postaji kraj Nove Gradiške otvorili vatru na vozila koja su se kretala autocestom, hrvatski je vrh odlučio pokrenuti vojno-redarstvenu akciju, pripremanu još od 1994. godine, kako bi se oslobodili okupirani teritoriji zapadne Slavonije i uspostavila kontrola nad autocestom Zagreb – Lipovac. Na sjednici Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske (RH), koja je održana 30. travnja pod predsjedanjem predsjednika RH Franje Tuđmana, odlučeno je da akcija “Bljesak ‘95” započne u ranim jutarnjim satima 1. svibnja 1995. godine. Hrvatske snage brojile su otprilike 7200 vojnika i pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova RH (MUP), a činile su ih 1., 2. i 5. gardijska brigada, potom 121., 125. i 52. domobranska pukovnija, pa oklopna postrojba 123. brigade, 105. brigada, 13. protuoklopni topničko-raketni divizion “Koprivnica” te specijalne postrojbe MUP-a. Glavni zapovjednici na terenu bili su generali Janko Bobetko, Marijan Mareković i Luka Džanko. S druge strane, na prostoru zapadne Slavonije agresorske su snage u sastavu svoga 18. korpusa vojske RSK ukupno imale oko 4000 ljudi, a činile su ga 51., 54. i 98. laka brigada, pojačane 63. i 59. daruvarskim odredom te jednom tenkovskom postrojbom. Glavni zapovjednik agresorskih snaga na terenu bio je general Milan Čeleketić. Kao pripremu za napad hrvatskih snaga u pozadinu agresorskih linija ubačene su diverzantske skupine u noći sa 30. travnja na 1. svibnja 1995. godine, kako bi uništile pozadinske linije komunikacija i opskrbe srpskih snaga. Glavni napad hrvatskih snaga započeo je u ranim jutarnjim satima 1. svibnja 1995. godine, a glavni udar izveden je iz smjera Nove Gradiške i Novske prema Okučanima, s jasnim ciljem: presijecanjem 18. korpusa vojske RSK-a i izbijanja na rijeku Savu. Napad je uspio iznad svih očekivanja, pa su hrvatske snage već prvoga dana oslobodile Jasenovac i došle nadomak Okučana. Idućega dana, u munjevitu napredovanju, hrvatske su snage oslobodile Okučane i ovladale cijelim područjem autoceste, pa je već istoga dana u središnjem i južnom dijelu operativne zone prestao svaki otpor agresorskih snaga. Srpski civili već su 1. svibnja krenuli u organiziranu evakuaciju prema Staroj Gradiški, gdje su prelazili rijeku Savu preko mosta i kretali se prema dijelovima Bosne i Hercegovine u srpskim rukama. Budući da su se u kolone civila ubacivali srpski vojnici odbacujući vojna obilježja, nažalost je došlo i do stradanja srpskoga civilnoga stanovništva. Idućega dana, 3. svibnja, nastavljeno je čišćenje operativne zone sjeverno od autoceste, tj. prostora zapadno od Lipika i Pakraca. Budući da taj prostor nije bio pod prvim udarom hrvatskih snaga, na njemu su snage 51. lake brigade vojske RSK-a nastavile pružati otpor sve do 4. svibnja. U popodnevnim satima istoga dana uslijedio je topnički i pješački napad preostalih hrvatskih snaga iz svih smjerova. Borbe su trajale samo nekoliko sati, nakon čega su srpske snage počele polagati oružje i predavati se hrvatskim snagama. Konačno je u večernjim satima 4. svibnja 1995. godine predaju 18. korpusa vojske RSK-a potpisao njegov zapovjednik, pukovnik Lazo Babić, čime je uspješno završena vojno-redarstvena operacija “Bljesak ‘95”. U brdskom području iznad Pakraca uhićen je i Veljko Džakula, jedan od vođa srpske pobune i agresije u zapadnoj Slavoniji. Gubici agresorskih snaga procjenjuju se otprilike na 400 mrtvih i 1100 ranjenih. Ukupno je zarobljeno oko 1500 pripadnika agresorskih srpskih jedinica, koje su odvedene u internaciju, ali su ubrzo oslobođeni svi koji nisu bili optuženi za ratne zločine. Hrvatske su snage u operaciji “Bljesak ‘95” izgubile 42 vojnika, a 162 su bila teže ili lakše ranjena. Suočeno s teškim porazom na bojnome polju, vodstvo RSK-a odlučilo se za okrutnu odmazdu, pa su 2. i 3. svibnja izvršeni teroristički raketni napadi na Zagreb, a granatirani su i Karlovac i Sisak. Središte grada Zagreba zasuto je raketama s kasetnim punjenjem iz VBR-a Orkan, pri čemu je poginulo petero civila, a 203 je ranjeno. Koristeći se “zvončićima” i ne birajući ciljeve, agresorsko srpsko vodstvo nastojalo je prouzročiti što više civilnih žrtava. Napad je naredio jedan od vođa pobune i agresije, predsjednik RSK-a Milan Martić, koji se na radiju i televiziji pohvalio da je osobno zapovjedio raketiranje Zagreba. On je, naime, došavši u Bosansku Gradišku, pred okupljenim vojnicima i civilima izjavio kako mu je žao zbog vojnoga poraza te da je osobno naložio raketiranje Zagreba. Milan Martić je za raketiranje Zagreba osuđen pred međunarodnim sudom u Haagu te mu je 12. lipnja 2007. izrečena presuda kojom je proglašen krivim i osuđen na 35 godina zatvora.

U Crnoj Gori se vodila snažna propaganda s tezom da se u Dubrovniku naoružava ‘velika ustaška vojska’ kojoj je cilj upad na teritorij Crne Gore i osvajanje Boke kotorske, no istina je bila drugačija

Postoji nekoliko uzroka katastrofalnoga poraza agresorskih srpskih snaga u zapadnoj Slavoniji na početku svibnja 1995. godine. Prvo, Glavni stožer Hrvatske vojske organizirao je operaciju “Bljesak ‘95” na vrijeme i mnogo detaljnije nego prethodne navalne operacije. Osim toga, odabrani su najpogodniji smjerovi prodora, a ne frontalni udar, te promišljen manevar s razmjerno visokim tempom prodora. Nadalje, stavljanje težišta djelovanja na južni i središnji dio zone operacije rezultiralo je odsijecanjem znatnih srpskih snaga na sjeveru od strateške veze sa srpskim snagama u Bosni i Hercegovini. U operaciji su prvi put upotrijebljeni i masovniji udari zrakoplovstva, koji su unijeli dodatnu zbrku u srpske redove. I konačno, vanjskopolitička situacija bila je povoljna za provođenje vojno-redarstvene akcije “Bljesak ‘95”, jer je međunarodna zajednica prešutno prihvatila situaciju. S druge strane, zapadnoslavonska srpska enklava nije se mogla održati ni vojno ni gospodarski jer je bila odvojena od ostatka okupiranih dijelova Hrvatske. Brz poraz 18. korpusa vojske RSK-a pokazao je sve slabosti srpskoga sustava obrane. Iako su postojali jasni nagovještaji da će doći do napada, obrambene priprave bile su manjkave, a i sam početak napada potpuno je iznenadio srpsko zapovjedništvo. U ostatku tzv. Republike Srpske Krajine vladalo je veliko razočaranje i ogorčenje nakon uspješne hrvatske vojno-redarstvene akcije “Bljesak ‘95”. Ipak, njezino vodstvo nije uvidjelo da je Hrvatska vojska izrasla u snagu kojoj vojne snage RSK-a više nisu dorasle te da je ratna inicijativa definitivno prešla na hrvatsku stranu. Bosanski Srbi i idejni začetnik i pokretač svih ratova na prostoru zapadnoga Balkana u 1990-im godinama, Slobodan Milošević, očito svojim suradnicima u Hrvatskoj nisu bili voljni ni vojno ni politički pomoći. Osim toga, međunarodna zajednica, koja godinama nije uspijevala riješiti krizu u Bosni i Hercegovini što se sve više pogoršavala, a njezin je vrhunac bio genocid u Srebrenici, bila je sve sklonija prihvatiti bilo kakvo rješenje koje bi dovelo do okončanja sukoba i krize. Stoga je bila spremna prihvatiti i nastavak hrvatskih vojnih operacija koje bi dovele do ravnoteže snaga i prisilile srpsko vodstvo da sjedne za pregovarački stol. Vojno-redarstvena operacija “Bljesak ‘95” uspješno je i munjevito izvedena te je rezultirala oslobađanjem oko 500 četvornih kilometara okupiranoga teritorija Republike Hrvatske. Ona je na neki način bila svojevrstan uvod u vojno-redarstvenu operaciju “Oluja”, kojom će biti oslobođeni znatno veći okupirani dijelovi Republike Hrvatske i konačno slomljen san srpskih nacionalista o formiranju Velike Srbije na štetu hrvatskih državnih teritorija.

Rudolf Perešin

Heroj hrvatskoga neba Rudolf Perešin , rođen u Jakšincu pokraj Gornje stubice 1958. godine, jedan je od najpoznatijih pilota Hrvatskoga ratnoga zrakoplovstva koji je posmrtno odlikovan kao stožerni brigadir. Kao školovani vojni pilot, do početka domovinskoga rata ostvario je uglednu karijeru unutar jugoslavenskoga ratnog zrakoplovstva, ali je već 1990. godine odlučio da ne želi biti dio velikosrpskoga ratnoga plana. Perešin je bez dvojbi odlučio da MiG-om 21 napusti JNA i uključi se u obranu svoje domovine Hrvatske . Unatoč opasnostima, vrlo je detaljno isplanirao svoj bijeg te se prilikom rutinskoga leta sredinom listopada 1991. godine svojim avionom uputi o prema aerodromu pokraj Klagenfurta u Austriji , na koji je uspješno sleti o 25. listopada. pred novinarima iz cijeloga svijeta izjavio je: “ja sam Hrvat, ne mogu i neću pucati na Hrvate !” nakon povratka u zagreb uključio se u formiranje Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva te je postao zapovjednik 1. lovačke eskadrile, koja je sudjelovala u svim akcijama i operacijama Hrvatske vojske. u ranim jutarnjim sati ma 2. svibnja 1995. godine, izvršavajući borbenu akciju u sklopu operacije “Bljesak ‘95 ”, njegov su avion pogodili neprijateljski protuavionski topovi negdje iznad stare Gradiške . iako je leti o ekstremno nisko (na samo 50 metara), uspio je katapulti ranjem napusti ti svoj avion i prizemljiti se na neprijateljskom teritoriju na desnoj (bosanskoj) obali rijeke save , dok se avion srušio na lijevoj (hrvatskoj) strani save . o njegovoj daljnjoj sudbini ništa se pouzdano ne zna, ali je vjerojatno poginuo prilikom prizemljenja. perešinovi posmrtni ostaci vraćeni su Hrvats koj 4. kolovoza 1997. godine, a 15. rujna 1997. pokopan je na zagrebačkom Mirogoju. U Gornjoj Stubici podignut je spomenik, MiG-21, u spomen ovomu poginulom hrvatskom heroju.