U jesen 1850. u londonskom Hyde Parku niknula je iznimno neobič- na konstrukcija: divovski staklenik od željeza i stakla koji je zauzeo devetnaest jutara zemlje i u svojoj je prozračnoj unutrašnjosti imao dovoljno prostora za četiri londonske katedrale svetog Pavla. Kratko vrijeme koje je postojala bila je to najveća građevina na svijetu. Službeno poznata pod nazivom Palača velike izložbe industrijskih proizvoda svih naroda, bila je neosporivo veličanstvena, tim više što je bila tako iznenadna, tako iznenađujuće staklena, što je tako čarobno i neočekivano postojala. Douglas Jerrold, kolumnist tjednika Punch, nadjenuo joj je ime Kristalna palača i ono se zadržalo.

Sagrađena je u samo pet mjeseci. Bilo je čudo što je uopće izgrađena. Manje od godinu dana prije toga ni ideja još nije bila u povojima. Izložba za koju je osmišljena bila je san državnog službenika Henryja Colea, koji je, osim njome, pozornost povijesti ponajprije zaslužio kao izumitelj božićne čestitke (kako bi potaknuo ljude na upotrebu nove usluge slanja pisama za jedan peni). Cole je 1849. posjetio Parišku izložbu — razmjerno skromno zbivanje, ograničeno na francuske proizvođače — i žarko naumio u Engleskoj prirediti nešto slično, ali grandioznije. Naveo je mnoge uglednike, uključujući princa Alberta, da se oduševe idejom Velike izložbe i 11. siječnja 1850. održao se prvi sastanak s namjerom da otvorenje bude 1. svibnja sljedeće godine. To im je ostavilo malo manje od šesnaest mjeseci da projektiraju i podignu najveću zgradu koja je ikad zamišljena, da privuku i postave desetke tisuća izložaka iz svih dijelova svijeta, da osiguraju restorane i zahode, zaposle osoblje, organiziraju osiguranje i policijsku zaštitu, otisnu letke, i milijun drugih stvari, u državi koja uopće nije bila uvjerena da želi tako skupu izvedbu koja remeti mir. Bile su to očigledno neostvarive težnje, a u sljedećih nekoliko mjeseci naočigled ih nisu uspijevali ostvariti. Na otvorenom natječaju predano je 245 prijedloga projekata za izložbeni prostor. Svi su odbijeni jer su bili neizvedivi.

Suočen s katastrofom, odbor je učinio što odbori u beznadnim okolnostima katkad čine: povjerio je posao drugom odboru boljeg naziva. Odbor za izgradnju Kraljevske komisije za Veliku izložbu industrijskih proizvoda svih naroda činila su četvorica muškaraca — Matthew Digby Wyatt, Owen Jones, Charles Wild i veliki inženjer Isambard Kingdom Brunel — i jedan jedini naputak, da osmisle konstrukciju dostojnu najveće izložbe u povijesti, koja počinje za deset mjeseci, u okviru skučena i smanjena proračuna. Od četvorice članova odbora, samo je mlađahni Wyatt bio školovani arhitekt, a još, zapravo, nije bio ništa sagradio; u toj etapi karijere za život je zarađivao pišući. Wild je bio inženjer čije se iskustvo temeljilo gotovo isključivo na brodovima i mostovima. Jones je bio dekorater interijera. Samo je Brunel imao iskustva s opsežnim projektima. Nedvojbeno je bio genij, ali onaj koji uznemiruje, jer je gotovo uvijek trebalo uložiti količinu vremena i novca epskih razmjera da bi se pronašla točka u kojoj se sijeku njegove grandiozne vizije i dostižna stvarnost.

Konstrukcija koju su četvorica muškaraca tada osmislila budila je žalosnu začuđenost. Golema, niska, mračna građevina nalik na spremište, prožeta sumornošću, vedra i razigrana poput klaonice, doimala se kao da ju je u žurbi projektiralo četvero ljudi koji su radili odvojeno. Trošak se jedva mogao izračunati, ali ionako je gotovo sigurno bila neizgradiva. Za konstrukciju bi bilo potrebno trideset milijuna opeka, a nije bilo jamstva da se ta količina može nabaviti, a kamoli sazidati, na vrijeme. Povrh svega trebao je ići Brunelov doprinos: željezna kupola široka šezdeset metara — dojmljivo obilježje, bez sumnje, no na jednokatnici sasvim neobično. Nitko dotad nije sagradio nešto tako masivno od željeza, a Brunel naravno ne bi mogao početi prtljati i postavljati kupolu sve dok se ispod ne bi našla zgrada — a sve je to trebalo obaviti i dovršiti u deset mjeseci, za građevinu koja bi ondje trebala stajati manje od pola godine. Tko će poslije sve to rastaviti i što će se dogoditi s velebnom kupolom i milijun opeka bila su suviše neugodna pitanja da bi se o njima razmišljalo.

U krizu u nastajanju zakoračila je mirna pojava Josepha Paxtona, glavnog vrtlara Chatsworth Housea, glavnog sjedišta vojvode od Devonshirea (ali koje se na onaj neobičan engleski način nalazi u Derbyshireu). Paxton je bio čudo od čovjeka. Rođen je 1803. u siromašnoj obitelji poljoprivrednika u Bedfordshireu, a s četrnaest godina poslali su ga da radi kao vrtlarski naučnik, ali se toliko istaknuo da je nakon šest godina vodio eksperimentalni arboretum novog i prestižnog Hortikulturnog društva (koje će ubrzo postati Kraljevsko hortikulturno društvo) u zapadnom Londonu — zapanjujuće odgovoran posao za nekoga tko je zapravo još bio mladac. Ondje je jednog dana zapodjenuo razgovor s vojvodom od Devonshirea, koji je u svom posjedu imao susjedni Chiswick House i poveći dio Britanskog otočja — oko dvije stotine tisuća jutara plodne zemlje rasprostrte ispod sedam velebnih domova. Vojvoda je odmah zavolio Paxtona, no čini se ne toliko zbog toga što je Paxton pokazivao osobitu genijalnost, nego zbog toga što je govorio snažnim, jasnim glasom. Vojvoda je slabo čuo, stoga je cijenio jasnoću govora. Impulzivno je pozvao Paxtona da postane glavni vrtlar u Chatsworthu. Paxton je pristao. Imao je dvadeset i dvije godine.

Bio je to dotad najneočekivanije mudar potez koji je povukao ijedan aristokrat. Paxton je na posao uskočio razinom energije i predanosti koja je jednostavno očaravala. Osmislio je i postavio slavnu Carsku fontanu koja je mlaz vode mogla poslati 88 metara u visinu – postignuće hidrauličkog inženjerstva koje je dosad samo jedanput nadmašeno u Europi; sagradio je najveći alpski vrt u državi; projektirao novo selo u sklopu imanja; postao svjetski stručnjak za dalije; osvajao nagrade za proizvodnju najboljih dinja, smokava, bresaka i nektarina u zemlji; i stvorio golemi staklenik za tropske biljke, poznat kao Veliki zimski vrt, koji se prostirao na jednom ralu imanja i iznutra je bio tako prostran da ga je kraljica Viktorija, za vrijeme posjeta 1843., mogla obići u kočiji. Unaprijedivši upravljanje imanjem, eliminirao je milijun funta vojvodinih dugova. S vojvodinom blagoslovom, pokrenuo je i vodio dva časopisa o vrtlarstvu i jedan nacionalni dnevnik, Daily News, koji je kratko vrijeme uređivao Charles Dickens. Pisao je knjige o vrtlarstvu, tako mudro uložio u dionice željezničkih kompanija da su ga pozvali u odbor njih triju, a u Birkenheadu pokraj Liverpoola projektirao je i sagradio prvi gradski park na svijetu. Njime je tako očarao Amerikanca Fredericka Lawa Olmsteda da je prema uzoru na nj osmislio Central Park u New Yorku. Godine 1849. glavni botaničar Kewa poslao je Paxtonu rijedak i bolestan ljiljan, pitajući se bi li ga mogao spasiti. Paxton je osmislio poseban staklenik i on je — nećete se iznenaditi — za tri mjeseca procvjetao.

Kad je saznao da članovi komisije za Veliku izložbu muku muče s nacrtom za dvoranu, sinulo mu je da bi možda poslužilo nešto nalik na njegove staklenike. Dok je vodio sastanak odbora Midlandskih željeznica, na bugačici je nažvrljao grubu skicu i za dva tjedna dovršio nacrte spremne za pregled. Nacrtom je zapravo prekršio sva pravila natječaja. Predao ga je poslije završnog roka za predaju i, bez obzira na pusto staklo i željezo, uvrstio mnogo zapaljivih materijala – primjerice, kilometre drvenih podnih obloga — što je bilo strogo zabranjeno. Arhitektonski konzultanti napomenuli su, ne bez razloga, da Paxton nije školovani arhitekt te da nikad prije nije sagradio nešto tolikih razmjera. No to, naravno, nije učinio nitko. Zbog toga nitko nije mogao potpuno pouzdano ustvrditi da plan neće uspjeti. Mnoge je zabrinjavalo da će unutar građevine postati neizdrživo toplo kad je okupa usijano sunce i ispuni vreva gomile. Drugi su se bojali da će se visoke ostakljene rešetke širiti na ljetnoj vrućini pa će goleme staklene ploče tiho pasti i razbiti se na mnoštvu ljudi pod njima. Najveću zabrinutost budilo je to da će cijelu zgradu krhka izgleda jednostavno otpuhnuti oluja.

Stoga su rizici bili znatni i snažno su upadali u oči, ali nakon samo nekoliko dana uznemirena oklijevanja, članovi komisije odobrili su Paxtonov plan. Ništa — uistinu, ama baš ništa — ne govori više o viktorijanskoj Britaniji i njezinoj sposobnosti za genijalnost od činjenice da je najodvažnija i najprepoznatljivija građevina stoljeća povjerena vrtlaru. Za Paxtonovu Kristalnu palaču nije uopće bila potrebna opeka — štoviše, ni žbuka, ni cement, ni temelji. Jednostavno je sastavljena i položena na tlo poput šatora. Nije to bilo samo dovitljivo rješenje monumentalnog izazova, nego i radikalan odmak od bilo čega što se dotad pokušalo izvesti.

Glavna vrlina Paxtonove prozračne palače bila je u tome što se mogla izraditi za montažu od standardnih dijelova. Osnovu joj je činio samo jedan sastavni dio — nosač od lijevanog željeza širok 91 centimetar i dug 7 metara — koji se mogao spojiti s istim nosačima da bi se dobio okvir na koji će se postaviti staklo — gotovo 93 000 četvornih metara stakla, odnosno trećina uobičajene godišnje proizvodnje u Britaniji. Osmišljena je posebna pokretna platforma koja se pomicala uzduž potpornjā krova kako bi radnici mogli postaviti 18 000 staklenih ploha na tjedan — stopa produktivnosti koja je bila, i još uvijek jest, čudo učinkovitosti. Kako bi izašao na kraj s izradom nevjerojatne količine žljebova — ukupno oko 32 kilometra — Paxton je osmislio stroj, kojim je upravljao mali tim, koji je na dan mogao pričvrstiti 610 metara žljebova — što je količina koja bi prije toga zahtijevala cjelodnevni rad tristo ljudi. Projekt je bio vrijedan divljenja u svakom pogledu.

Paxton je pogodio iznimno dobar trenutak jer je upravo uoči Velike izložbe staklo iznenada postalo dostupno kao nikada prije. Staklo je uvijek bilo nezgodan materijal. Bilo ga je teško izraditi dobro i uopće ga nije bilo osobito lako proizvesti, stoga je velikim dijelom svoje povijesti bilo luksuzna roba. Srećom, to su promijenila dva nedavna tehnološka napretka. Kao prvo, Francuzi su izumili lije- vano staklo — tako je nazvano zbog toga što bi se rastaljeno staklo lijevalo po stolovima koji su se zvali ploče. To je prvi put omogućilo proizvodnju uistinu velikih staklenih ploha, što je omogućilo izradu izloga. Međutim, lijevano staklo moralo se hladiti deset dana nakon što bi ga se rasprostrlo, što je značilo da je svaki stol većinu vremena izvan funkcije, a potom je svaka ploha zahtijevala mnogo brušenja i poliranja. Zbog toga je, naravno, staklo bilo skupo. Godine 1838. razvijena je jeftinija poboljšana inačica — vučeno staklo. Ono je imalo sve odlike pločastog stakla, ali se hladilo brže i zahtijevalo je manje poliranja, stoga ga se moglo izraditi mnogo jeftinije. Odjednom se staklo solidne veličine moglo ekonomično proizvesti u neograničenim količinama.

S time se poklopilo ukidanje dvaju dugogodišnjih poreza: poreza na prozore i poreza na staklo (koji je, strogo govoreći, bio trošarina). Porez na prozore datirao je iz 1696. i bio je dovoljno rigorozan da su ljudi uistinu izbjegavali postavljati prozore na zgradama gdje god su mogli. Zazidani otvori za prozore koji su danas često obilježje mnogih povijesnih građevina u Britaniji nekoć su obično bili oslikani tako da izgledaju kao prozori. (Katkad je uistinu šteta što nisu i dalje oslikani.) Porezu se nemilice zamjeralo što je “porez na zrak i svjetlo” i što je iz toga proizlazilo da su mnogi sluge i drugi ljudi ograničenih sredstava bili osuđeni na život u prostorijama bez zraka.

Drugi namet, uveden 1746., nije se temeljio na broju prozora nego na težini stakla unutar njih, stoga se tijekom cijelog georgijanskog razdoblja staklo izrađivalo tako da bude tanko i slabo, a prozorski okviri zbog toga su morali biti robusni. U to su vrijeme poznato obilježje postala i prozorska stakla s krugom u sredini. Posljedica su postupka izrade stakla koje se nazivalo krunskim staklom (tako je nazvano jer je bilo blago konveksno, odnosno u obliku krune). Krug je označavao mjesto na staklenoj ploči na koje je bila pričvršćena puhačeva šipka — alat za puhanje. Kako je taj dio stakla bio manjkav, izbjegao je porez te je stoga postao donekle primamljiv među štedljivima. Stakla s krugom u sredini postala su popularna u jeftinim prenoćištima i radnjama te na stražnjoj strani privatnih kuća gdje kakvoća nije bila presudna. Porez na staklo ukinut je 1845., nedugo prije svoje stote obljetnice, a prikladno i sretnom slučajnošću uslijedilo je ukidanje poreza na prozore 1851. godine. Upravo u trenutku kada je Paxton poželio više stakla nego itko prije njega, cijena mu se više nego upola smanjila. To je, uz tehnološke promjene koje su neovisno o tome potaknule proizvodnju, bio stimulans koji je omogućio nastanak Kristalne palače.

Završena zgrada bila je duga točno 1851 stopu (u čast godini izgradnje), široka 125 metara i visoka gotovo trideset i tri metra uzduž središnjeg hrbata — dovoljno prostrana da obuhvati drvored brijestova koji je budio veliko divljenje, a u protivnom bi ga morali porušiti. Zbog svoje veličine, građevina je zahtijevala mnogo građe: 293 655 staklenih ploha, 33 000 željeznih nosača i desetke tisuća metara drvenih podnih obloga, no zahvaljujući Paxtonovim metodama, konačni je trošak dosegao iznimno prihvatljivih 80 000 funta. Od početka do kraja, posao je trajao malo manje od trideset i pet tjedana. Za katedralu svetoga Pavla trebalo je trideset i pet godina.

Tri kilometra dalje već je deset godina trajala izgradnja nove zgrade parlamenta, a još nije bila ni izdaleka završena. Novinar časopisa Punch predložio je, samo napola u šali, da bi vlada trebala angažirati Paxtona za projektiranje Kristalnog parlamenta. Za svaki problem koji se pokazao nepremostivim pojavila se poštapalica: “Pitajte Paxtona”.

Kristalna palača istovremeno je bila najveća građevina na svijetu te ujedno najlakša, najeteričnija. Danas smo naviknuti na to da nailazimo na staklo u velikim količinama, ali nekoga tko je živio 1851. zaprepastila bi pomisao na šetnju kroz kockaste kilometre prozračnog svjetla unutar građevine — dapače, ta bi pomisao izazvala nesvjesticu. Kako su posjetitelji u dolasku doživjeli prvi pogled na izložbenu dvoranu izdaleka, blještavu i prozirnu, uistinu ne možemo zamisliti. Činila bi se tako krhka i nepostojana, tako čudesno nezamisliva, poput balona od sapunice. Za bilo koga tko bi stizao u Hyde Park, prvi pogled na Kristalnu palaču, koja pluta iznad drveća, blistajući na suncu, bio bi trenutak veličajnosti od koje klecaju koljena.

Ako je građevina sama po sebi bila čudo, ništa manje nije se moglo reći ni za čudesa unutar nje. Izloženo je gotovo 100 000 predmeta, raspodijeljenih među otprilike 14 000 izlagača. Među novitetima bili su nož s 1851 oštricom, namještaj isklesan iz komada ugljena veličine tog namještaja (ni iz kojeg drugog razloga doli da se pokaže da je i to moguće), četverostrani klavir za kućne kvartete, krevet koji se pretvarao u čamac za spašavanje i drugi koji bi automatski zaprepaštenog ležača spustio u netom pripremljenu kupku, naprave za letenje svih vrsta (osim onih koje su funkcionirale), pomagala za puštanje krvi, najveće zrcalo na svijetu, golemi grumen gvana iz Perua, slavni dijamanti Hope i Koh-i-Noor, maketa predloženog visećeg mosta koji bi povezivao Britaniju i Francusku, i beskrajan niz izloženih strojeva, tekstila i industrijskih proizvoda svih vrsta iz svih dijelova svijeta. Times je izračunao da bi trebalo dvjesto sati da se sve razgleda.

Nisu svi izlošci bili podjednako briljantni. Newfoundland je cijeli svoj izložbeni prostor posvetio povijesti i proizvodnji bakala- reva ulja te tako postao oaza mira, što su uvelike cijenili oni koji su poželjeli odahnuti od nagurane svjetine. Odjeljak Sjedinjenih Američkih Država zamalo se uopće nije popunio. Kongres je, u škrtom raspoloženju, odbio osigurati sredstva pa je novac trebalo prikupiti privatno. Nažalost, kad su američki proizvodi stigli u London, otkriveno je da su organizatori platili dovoljno samo za prijevoz robe do dokova, ali ne i dalje do Hyde Parka. A očito nije ni odvojen novac za postavljanje izložaka ni za ljude koji bi se pet mjeseci brinuli o njima. Srećom, američki dobročinitelj George Peabody, koji je živio u Londonu, uskočio je i osigurao 15 000 dolara sredstava za nuždu, spašavajući američku delegaciju od krize koju je sama uzrokovala. Sve je to potvrdilo manje-više općeprihvaćeno mišljenje da Amerikanci nisu drugo doli ljubazni provincijalaci koji još nisu spremni bez nadzora izaći na svjetsku pozornicu.

Stoga je, kad su izlošci postavljeni, donekle iznenadilo otkriće da je američki odjeljak istaknuti kutak majstorstva i čudesa. Gotovo svi američki strojevi činili su ono što je svijet od strojeva željno očekivao — izrezivali su čavle, obrađivali kamen, oblikovali svijeće — ali tako vješto, brzo i neumorno pouzdano da su ostali narodi bili u čudu. Šivaći stroj Eliasa Howea opčinio je dame i ponudio nezamislivo obećanje da bi jedna od glavnih mukotrpnih razbibriga kućanskog života zapravo mogla postati uzbudljiva i zabavna. Cyrus McCormick izložio je stroj za žetvu koji je mogao obaviti posao za četrdesetero ljudi — što je bila tako nevjerojatno odvažna tvrdnja da joj gotovo nitko nije povjerovao sve dok žetelicu nisu odvezli na gospodarstvo u grofoviji nadomak Londona i pokazali kako čini sve što je obećavala. Najuzbudljiviji od svega bio je revolver s višestrukim opaljivanjem Samuela Colta, koji nije bio samo čudesno smrtonosan, nego i izrađen od zamjenjivih dijelova, što je bila tako osobita metoda proizvodnje da je postala poznata kao “američki sistem”. Samo se jedna domaća tvorevina mogla nositi s virtuoznim odlikama novine, korisnosti i preciznosti doba strojeva — Paxtonova velika dvorana, a ona je trebala nestati kada izložba završi. Mnogim Europljanima to je bila prva uznemirujuća naznaka da oni seljaci s druge strane bare koji žvaču duhan potiho stvaraju budućeg industrijskog diva — ta je preobrazba bila tako nezamisliva da ju je većina odbijala prihvatiti čak i kada je već bila u tijeku.

Najpopularnija atrakcija na Velikoj izložbi uopće nije bila izložba, nego elegantne “prostorije za povlačenje”, u kojima su se posjetitelji mogli olakšati u udobnosti, a ponudu je sa zahvalnošću i s veseljem prihvatilo 827 000 ljudi — 11 000 u jednom danu. U Londonu je 1851. očajno nedostajalo javnih toaleta. U Britanskom muzeju do 30 000 dnevnih posjetitelja moralo je dijeliti samo dva vanjska nužnika. Zahodi Kristalne palače ispirali su se tekućom vodom, što je tako očaralo posjetitelje da je započelo modu postavljanja zahoda s vodom u kući — a taj će razvoj zbivanja ubrzo imati katastrofalne posljedice za London, kao što ćemo vidjeti.

Osim higijenskog napretka, Velika izložba ponudila je i onaj društveni jer je to bio prvi put da su se okupili ljudi svih slojeva i da im je dopušteno družiti se u intimnoj blizini. Mnogi su se bojali da će se obični ljudi — “velika skupina neopranih”, kako ih je William Makepeace Thackeray nazvao prethodne godine u romanu Povijest Pendennisa — pokazati nedostojnima ukazanog im povjerenja te upropastiti doživljaj onima iz višeg sloja. Moglo bi čak biti sabotaže.

Naposljetku, bilo je to samo tri godine poslije narodnih ustanaka 1848., koji su uzdrmali Europu i srušili vlade u Parizu, Berlinu, Krakovu, Budimpešti, Beču, Napulju, Bukureštu i Zagrebu.

Naročit strah budilo je to da će izložba privući čartiste i simpatizere komunista. Čartizam je bio narodni pokret nazvan prema Narodnoj povelji (People’s Charter) iz 1837. koja je tražila niz političkih reformi — gledano unatrag, sve su bile prilično skromne — od ukidanja tzv. trulih i džepnih okruga do općeg prava glasa za muškarce. Tijekom desetak godina, čartisti su predstavili niz peticija za Parlament, a jedna je bila duga više od 9,5 kilometara i navodno ju je potpisalo 5,7 milijuna ljudi. Parlament je to snažno dojmilo, ali svejedno ih je sve odbio, za dobrobit ljudi. Opće pravo glasa, složila se većina, opasan je pojam — “posve nespojiv s postojanjem civilizacije”, kako se izrazio povjesničar i parlamentarac Thomas Babington Macauly.

No čak su i najvatreniji proleteri, čini se, voljeli Veliku izložbu. Otvorena je 1. svibnja 1851. bez ikakva izgreda — “divan i impo- zantan i dirljiv događaj”, riječima ozarene kraljice Viktorije, koja je otvorenje nazvala “najvažnijim danom u našoj povijesti” i ozbiljno je to mislila. Ljudi su se sjatili iz svih krajeva države. Stanovita Mary Callinack, koja je imala osamdeset i pet godina, prehodala je više od 400 kilometara iz Cornwalla te se tako proslavila. U pet i pol mjeseci koliko je Velika izložba bila otvorena na njoj je bilo ukupno šest milijuna posjetitelja. Na najprometniji dan, 7. listopada, došlo je gotovo 110 000 posjetitelja. U jednom trenutku u zgradi ih je istovremeno bilo 92 000 — dotad najveći broj ljudi u zatvorenom prostoru na jednoj jedinoj lokaciji.