Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Sjeme zla: uvod u studije terorizma’ u kojem Mirko Bilandžić piše o terorističkoj organizaciji Hamas koja je 7. listopada prošle godine upala u pojas Gaze i ubila 1200, a otela 250 ljudi, kao i o proiranskom Hezbolahu

Redefinirani međunarodni odnosi i međunarodni poredak nakon Drugog svjetskog rata i nestabilnosti na području Palestine uvjetovali su da su Britanci odustali od upravljanja palestinskim mandatom i prepustili ga novoosnovanim Ujedinjenim narodima. U studenome 1947. UN je odlučio (Rezolucija 181) da britansko upravljanje mandatom prestaje 14. svibnja 1948. godine. Predložen je i plan podjele palestinskog područja i stvaranja zasebne palestinske i židovske države koje su trebale biti povezane gospodarskom unijom te područja Jeruzalema koje bi bilo pod međunarodnom jurisdikcijom. Prema planu UN-a, 57% Palestine je bilo određeno za židovsku državu, 42,3% za arapsku, dok je 0,7% bilo predviđeno za međunarodnu upravu kako bi Jeruzalem i Betlehem bili dostupni pripadnicima sviju religija. U trenutku podnošenja plana na ukupnom palestinskom području je živjelo oko 70% Arapa i 30% Židova, dok je odnos stanovništva u predviđenoj židovskoj državi bio podjednak.

Plan UN-a nije riješio problem. Arapske države i Palestinci odbili su plan smatrajući da cijelo područje pripada njima. Nasilje na obje strane je eskaliralo. U tim uvjetima, s danom isteka britanskog mandata, David Ben Gurion proglasio je Izrael neovisnom državom. SAD i međunarodna zajednica priznali su Izrael, dok su mu arapske države objavile rat. Bio je to prvi arapsko-izraelski rat. Izrael se ne samo odupro arapskom napadu već je osvojio i 50% područja predviđenog za arapsku državu čime je zauzeo gotovo 80% ukupnog palestinskog područja. Kao posljedica rata pojas Gaze pripojen je Egiptu, a Zapadna obala Jordanu. Palestinci su postali narod bez zemlje. To je izrodilo višedesetljetni vrlo složeni, nerješivi palestinsko-izraelski sukob i palestinski terorizam. Četiri desetljeća središnju ulogu u nastojanju da stvore palestinsku državu i riješe palestinsko nacionalno pitanje imale su palestinske sekularne terorističke organizacije. U tome nisu uspjele. Ulogu središnjeg aktera od druge polovine 1980-ih postupno je preuzimao islamistički Hamas.

Islamski pokret otpora ili Hamas kao organizaciju formirao je šeik Ahmed Jassin 14. prosinca 1987. godine. No, korijeni Hamasa (na arapskom znači junaštvo, fanatizam, oduševljenje) nalaze se u neprofitnoj organizaciji koju je pod imenom al-Mudžama (ar. al-Mujamma’ al-Islami – Islamski centar) kao ogranak Muslimanskog bratstva šeik Ahmed Jassin registrirao u Izraelu 1978. godine. Cilj Hamasa je eliminacija Izraela i stvaranje palestinske islamističke države na cjelokupnom palestinskom području nekadašnjeg britanskog mandata što uključuje područje Izraela, Zapadne obale i pojasa Gaze. Strategija Hamasa za ostvarenje navedenog cilja ima tri elementa: aktivnosti socijalnog karaktera, političke aktivnosti i političko nadmetanje sa sekularnim palestinskim organizacijama te terorističko djelovanje. Njegov politički program predstavlja mješavinu religijskih načela i nacionalnih težnji. No, cilj je Hamasa i postati lider šireg panislamističkog i panarapskog međunarodnog pokreta (Hamas Covenant 1988). U početnom razdoblju akcije Hamasa bile su dominantno socijalno-karitativno-religijskog karaktera usmjerene na nastojanje da se islam prihvati kao način života među Palestincima. Desetak godine kasnije, točnije u prosincu 1987., nedugo nakon izbijanja prvog palestinskog ustanka (intifade), Zaccaria Walid Akel, lider Hamasa na području Gaze formirao je vojno krilo čime je Hamas dobio obilježje nasilne radikalne fundamentalističke organizacije. Time je njegov strateški cilj stvaranja islamističke države na cjelokupnom području Palestine koji je moguće ostvariti jedino radikalnim sredstvima odnosno nasiljem u potpunosti zaokružen. Preduvjet za ostvarenje tog cilja jest prihvaćanje islama kao načina života u arapskom svijetu te mobiliziranje arapskih i islamskih resursa.

Hamas je u organizacijskom smislu na stanoviti način posebnost u odnosu na druge terorističke organizacije. Za razliku od većine terorističkih organizacija, Hamas uz političko i vojno krilo ima i organizacijski dio koji se bavi socijalnim pitanjima. Političko i socijalno krilo su javne grupacije zadužene za obavljanje političkih, administrativnih, socijalnih i propagandnih poslova te prikupljanje financijskih sredstava i novačenje članova, dok je tajno vojno krilo zaduženo za izvršenje terorističkih akata. Središnje upravljačko tijelo je Vrhovno vijeće (Majlis al-Shura, Šura) čije su odluke obavezne za sve članove Hamasa. Vrhovno vijeće čine predstavnici s područja Zapadne obale, pojasa Gaze, iz inozemstva te predstavnici Hamasovih uhićenika u izraelskim zatvorima. Tradicionalno, tzv. vanjsko vodstvo Hamasa locirano izvan palestinskog područja ima važniju ulogu u procesu donošenja odluka. Politički ured (Political Bureau) od 15 članova, kao pododbor Šure, a koji je kao i Šura dijelom javnog karaktera, najviše je upravno tijelo za donošenje političkih odluka operativnog karaktera te koordiniranje terorističkih akcija koje izvode vojne postrojbe, najpoznatije kao tzv. Kassamove brigade nazvane prema Izz al Din Qassamu, lideru arapske intifade iz razdoblja 1936.-1939. godine. Vojno krilo prema izraelskim procjenama ima 10.000. Makar je integralni dio Hamasa, vojno krilo u svojem djelovanju uživa i određeni stupanj autonomije. Čelnik Hamasa šeik Ahmed Jassin ubijen je u izraelskom udaru na pojas Gaze u ožujku 2004. godine. Njegovo mjesto zauzeo je Abdel Aziz Rantisi kojeg su Izraelci također ubili mjesec dana kasnije. Na određeni način to je izazvalo pomutnju u upravljanju Hamasom i stanovita neslaganja između lidera Hamasa na palestinskom području (Ismail Haniyeh, Hassan Yousef, Mahmoud al-Zahar, Mohammed Deif) te sirijskog krila i tzv. Kuvajtske grupe Hamasa predvođenih Mousa Abu Marzookom i Khaledom Mashalom.

Hamas uživa potporu niza država, prije svega, Jordana, Sirije, Sudana, Jemena, Katara i Libanona, a nakon što je PLO u Zaljevskom ratu pružio potporu Iraku, i Saudijske Arabije. Više od svega Hamas, iako sunitska organizacija, uživa potporu Irana u kojem dominiraju šiiti. Utjecaj je takav da je čak i „modus operandi“ Hamasa vrlo sličan proiranskom Hezbolahu. Posredstvom Hamasa, naime, Iran nastoji proširiti svoj utjecaj na bliskoistočnom području.

Svoju ubilačku terorističku kampanju Hamas je započeo odmah nakon osnivanja. U prvoj fazi meta njegove službe sigurnosti (Jehaz Aman) koja je 1991. postala integralni dio vojnog krila, bili su Palestinci, suradnici izraelskih vlasti. U prosincu 1991. u mjestu Kfar Darom u pojasu Gaze ubili su prvog izraelskog civila, dok je u travnju 1993. Hamas započeo s izvođenjem samoubilačkih akata. Prva meta bio je restoran u naselju Mehola na Zapadnoj obali. Točno godinu dana kasnije Hamas je izveo prvi samoubilački udar na teritoriju Izraela. Na autobusnoj stanici u gradu Afula kraj Jeruzalema osam je ljudi ubijeno, dok ih je 50-ak bilo ranjeno. Od tada Hamas je izveo tisuće terorističkih akata u kojima je stradalo više tisuća ljudi. Teroristički udari posebno su eskalirali nakon druge intifade u rujnu 2000. godine. Primjerice, u razdoblju od jeseni 2000. do početka 2004. Hamas je izveo 525 terorističkih akata (52 samoubilačka) u kojima je ubijeno 377 ljudi te 2.076 ranjeno, dok je tijekom 2004. izvršeno 555 terorističkih akata. Izravni udari na izraelski teritorij i nasumična ubijanja rezultirali su još jednom posljedicom Hamasovog terora. Njegove žrtve postali su i stranci koji borave u Izraelu.

U razmatranju Hamasa potrebno je istaknuti i unutarpalestinski sukob. Između Hamasa i sekularnog Fataha odnosno PLO-a na sceni je trajan sukob. Hamas sebe vidi u poziciji PLO-a. Za razliku od PLO-a koji želi stvoriti svjetovnu palestinsku državu, Hamas teži stvaranju islamističke države te ne pristaje na bilo kakve političke kompromise. Prema istraživanjima Pew Research Center (2010) Hamas uživa znatnu podršku javnosti u nizu arapskih/muslimanskih država: Jordan 60%, Libanon 49%, Egipat 49%, Nigerija 49%, Indonezija 39%, itd., dok je prema istraživanju istog istraživačkog centra iz 2007. 62% Palestinaca podržavalo Hamas. Prema zadnjim istraživanjima Pew Research Center podrška Hamasu je opala: 53% Palestinaca ima negativan stav prema Hamasu, dok na području pojasa Gaze 63% Palestinaca ima negativan stav. Hamas je od svojeg nastanka kontinuirano nastojao preuzeti ulogu Fataha. Posebno žestoki sukobi bili su tijekom 1992. godine. Potpisivanje međusobnog primirja i formiranje Palestinske samouprave (Palestinian Authority) 1994., nagnali su tadašnjeg čelnika PLO-a i samouprave Jasera Arafata da privoli Hamas za sudjelovanje u njezinom djelovanju. No, Hamas je nastavio s terorističkim djelovanjem, na što su vlasti Palestinske samouprave pod izraelskim pritiskom odgovorile uhićenjima 350 njegovih članova. Hamas je odgovorio terorom i spirala nasilja je porasla. Uz izvođenje terorističkih djelovanja, Hamas je bio i politički aktivan. Pokušaj pridobivanja Fatahovog biračkog tijela na izborima 1996. nije bio uspješan. Pobjeda Fataha izazvala je svojevrsni raskol unutar Hamasa. Umjereniji dio bio je za dijalog s Fatahom i sudjelovanje u Palestinskoj samoupravi, čemu se usprotivila radikalna struja. Nizom terorističkih akcija Hamas je tijekom narednih godina nastojao onemogućiti mirovni proces i svrgnuti palestinsku vlast što bi bitno otežalo postizanje primirja na duži rok. U konačnici ipak je došlo do stanovitog „približavanja“ palestinskih vlasti i Hamasa koji je, kako ne bi otežao palestinsku poziciju, stalno izloženu izraelskim udarima, krajem 2001. suspendirao samoubilačke napade. S druge strane, nakon izbijanja druge intifade 2000. palestinske vlasti su se oduprle izraelskom pritisku za uhićenje lidera Hamasa. No, terorističko djelovanje obnovljeno je već u travnju 2002. godine. Izraelska vojna odmazda i likvidacija većeg broja pripadnika Hamasa bila je uvod u daljnje nasilje. Hamas je odbacio mirovni plan iz 2003. i krenuo u novi val terorizma uvjetujući njegov prestanak potpunim izraelskim povlačenjem s okupiranih područja. Paralelno s terorom Hamas je nastavio sa socijalno-karitativnim i političkim djelovanjima čime je stekao bitnu podršku palestinske populacije. Podrška je kapitalizirana na palestinskim izborima u siječnju 2006. godine. Pobjeda Hamasa bila je uvjerljiva: sa 44,5% glasova osvojio je 76 od 132 mandata. Makar legitimna politička stranka, Hamas se nije odrekao nasilja i terorizma. Pobjeda na izborima bila je uvod u novi val arapsko-izraelskog nasilja, ali i novi ciklus sukoba Hamasa i Fataha koji nije priznao Hamasovu izbornu pobjedu. Očekivanja da će se Hamas, koji je na izborima ostvario definitivni politički legitimitet, odreći nasilja nisu se ostvarila. Palestinski predsjednik Mahmoud Abbas šest mjeseci nakon izbora zahtijevao je od Hamasa stvaranje koalicijske vlade i priznavanje Izraela što je Hamas odbio istovremeno optuživši Fatah za pokušaj atentata na palestinskog premijera, hamasovca Ismaila Haniyeha. Međusobna ubijanja prekinuta su u veljači 2007. potpisivanjem ugovora o koalicijskoj vladi koji su čelnici Hamasa i Fatah potpisali u Meki uz posredovanje saudijskog kralja. No, stvaranje koalicijske vlade nije zaustavilo međupalestinski sukob. Napetosti Hamasa s Fatahovim palestinskim predsjednikom Mahmoudom Abbasom kulminirale su u ljeto 2007. nakon što je proglasio izvanredno stanje, smijenio Hamasovog premijera Ismaila Haniyeha i na njegovo mjesto postavio Salama Fayyada što je Hamas smatrao protupravnim. Ubijanje Fatahovih pristaša i iseljavanje stanovništva s područja Gaze na područje Zapadne obale u konačnici su doveli do podjele vlasti na području palestinske samouprave: Hamas vlada na području pojasa Gaze, a Fatah na Zapadnoj obali/West Bank.

Za razliku od većine terorističkih organizacija, Hamas uz političko i vojno krilo ima i organizacijski dio koji se bavi socijalnim pitanjima. Upravljačko tijelo je Vrhovno vijeće

Nastavljen je i rat između Hamasa i Izraela. Neuspjeli pregovori s Izraelom, opozivanje prekida vatre i Hamasovo raketiranje Izraela bilo je uvod u izraelsku invaziju na područje Gaze i brutalni trotjedni rat krajem 2008. u kojem su stradale tisuće ljudi. Izraelsko povlačenje koje je uslijedilo mjesec dana kasnije nije smanjilo napetosti (Council on Foreign Relations, 2009). Napetosti nije riješila ni misija Povjerenstva Ujedinjenih naroda za ljudska prava (United Nations Human Rights Council – UNHRC) osnovana u travnju 2009. pod predsjedanjem južnoafričkog suca Richarda Goldstonea. Povjerenstvo je u svojem Izvješću iz rujna iste godine konstatiralo da su i izraelske snage i Hamas počinili ratne zločine i zločine protiv čovječnosti. Takva opomena međunarodne zajednice Izraelu i Hamasu nije zaustavila međusobno nasilje. Štoviše, izraelski državni teror je nastavljen. Čelnik vojnog krila Hamasa Mahmud-al-Mabhuh ubijen je u dubaijskom hotelu 19. siječnja 2010. godine. Brutalni egzekutor bio je izraelski Mosad. Izraelsko nasilje nagnalo je Hamas da tijekom ljeta 2010. nizom terorističkih akata pokuša prekinuti mirovne pregovore između Izraela i predsjednika Palestinske samouprave Mahmouda Abbasa iz kojih je Hamas bio isključen. Bio je to i uvod u kraj posljednjeg četverogodišnjeg sukoba Hamasa i Fataha. Egipatsko posredovanje dovelo je do sporazuma o palestinskom pomirenju koji su Mahmoud Abbas i čelnik Hamasa Khaled Mashal potpisali u Kairu u svibnju 2011. Trend pomirenja nastavljen je i u narednom razdoblju. Tri godine kasnije, točnije 29. travnja 2014. u gradu Gazi, Hamas i Fatah su potpisali sporazum o stvaranju nacionalne koalicijske vlade. Bio je to akt raskida sa sedmogodišnjom unutarpalestinskom nasilnom prošlošću. Naravno, skepsa u pogledu konačnog ishoda i dalje je prisutna. Uostalom, raniji sporazumi o stvaranju koalicijske vlade makar potpisani nisu u potpunosti implementirani. Otvoreno je i pitanje, od strane SAD-a sponzoriranih, palestinskih mirovnih pregovora s Izraelom koje su Izraelci suspendirali odmah po potpisivanju sporazuma. Niti američka suzdržanost i saveznički odnosi s Izraelom nisu pozitivan znak Palestincima. No, to nije obeshrabrilo Hamas i Fatah. Točno prije istjecanja roka od pet tjedana za stvaranje koalicijske vlade početkom lipnja 2014. predsjednik Palestinske samouprave Mahmoud Abbas imenovao je Rami Hamdallaha premijerom nove koalicijske vlade. Nova je vlada prijelazna i tehnokratska koja će upravljati palestinskim područjem do izbora predviđenih za 2015. godinu. Od 17 članova vlade pet ih je s područja Gaze koje kontrolira Hamas. Američka je administracija izrazila zabrinutost stvaranjem vlade u kojoj je Hamas, što je čin s „potencijalnim komplikacijama“. S druge strane, izraelski premijer Benjamin Netanyahu pozvao je međunarodnu zajednicu da ne prizna novu vladu. Istaknuo je da je tim činom predsjednik palestinske samouprave izabrao terorizam, a ne mir. Umjesto mira s Izraelom Mahmoud Abbas je izabrao mir s Hamasom. Izraelsko je stajalište da odbija mirovne pregovore s vladom u kojoj je Hamas koji se nije odrekao nasilja niti priznaje Izrael. Europska je unija pak podržala stvaranje vlade nacionalnog jedinstva. Međunarodni su akteri podsjetili novu vladu na stajališta o načelima međunarodnog posredničkog kvarteta (UN, EU, SAD i Ruska Federacija) u palestinskim mirovnim pregovorima. Prema tim načelima vlada je dužna poštivati ranije potpisane sporazume, odreći se nasilja i priznati Izrael. Očigledno je da je sudbina palestinske vlade neizvjesna identično kao i rješavanje ukupnog palestinskog pitanja. No, jedno je sigurno. Palestinski narod ima pravo na vladu koja će uspostaviti mir i poredak na području Palestinske samouprave, pružiti stanovništvu usluge socijalne države, brinuti o zdravlju i edukaciji stanovništva kao i gospodarstvu petomilijunskog područja.

Hamas, esencijalno etnopolitičku palestinsku nacionalnu borbu, postupno transformira u sukob s izraženim religijskim obilježjima. Razloge za to treba potražiti na dvije razine. Prvo, Hamas je kapitalizirao patnje i frustracije Palestinaca uvjetovane izraelskom okupacijom, represijom i naseljavanjem palestinskog teritorija. Pojas Gaze Izrael je potpuno napustio tek 2005. godine. Drugo, nesposobnost sekularnog Fataha koji je do 2006. vodio palestinsku samoupravu također je pridonijela radikalizaciji siromašnog, obespravljenog i poniženog palestinskog naroda koji se okrenuo pružanju podrške onima koji su ponudili alternativna rješenja njihovih problema.

ismail hanija, politički vođa Hamasa, ubijen je 30. srpnja u Teheranu, a naslijedio ga je Yahya Sinwar Credit line: MAHMUD HAMS / AFP / Profimedia

U tim okvirima Hamas je došao do izražaja. Hamas je organizacija koja ima političko, vojno i socijalno krilo. Mogućnost javnog i legalnog političkog djelovanja uz istovremenu socijalnu odgovornost, brigu i socijalna davanja ojačala su mu važnost u unutarpalestinskim odnosima i povećala podršku palestinskog društva. S druge strane, ulazak u politiku i prihvaćanje („mirovnih“) sporazuma na stanoviti je način značilo i odustanje od izvornih odredbi Povelje (Hamas Covenant) iz 1988. godine. Dosadašnja stajališta niza analitičara, ali i država, o postojanju jasne linije razgraničenja između vojnog, političkog i socijalno-karitativnog dijela Hamasa i neovisnom djelovanju tih komponenti nisu bila utemeljena. Uspjeh Hamasa baziran je upravo na balansiranom odnosu terorističko-vojnog, političkog i socijalnog djelovanja. Riječ je o tek o koordiniranim aspektima jedinstvene strategije Hamasa koja će, čini se, opstati i u narednom razdoblju. Hamasov pragmatizam, kao pristup usmjeren na ostvarenje ciljeva, i dalje će ostati na sceni. Uostalom njegov lider je u tom kontekstu i izvornu Povelju doveo u pitanje. Khaled Mashal je 2010. kazao da je Povelja dio povijesti koji više nema važnost, ali ne može biti izmijenjena zbog unutarnjih razloga. Pozivi niza svjetskih državnika da se Hamas odredi između političkog puta ili puta nasilja u narednom razdoblju ne trebaju očekivati jednoznačan i precizan odgovor. Tome nisu pridonijele ni izraelske vojne operacije provedene poslijednih godina: „Lijevano olovo“ 2008. i „Stup od oblaka/Obrambeni stup“ 2012. godine. Neizvjesno je hoće li tome pridonijeti i izraelska vojna operacija „Zaštitni rub“ (Protective Edge) pokrenuta u kolovozu 2014. godine. Hamas slijedi svoj vlastiti put kao kombinaciju nacionalnog pitanja i islamističkih uvjerenja. U tom kontekstu, makar islamistička sunitska organizacija, odbijala je, a i dalje odbija bilo kakve savjete Al Qa’ide.

Hezbolah

Libanon je neovisnost od Francuske stekao 1943. godine. Političko uređenje tzv. konfesionalizma stvoreno je na nacionalnom sporazumu (ar. mithaq al-watani) između dominantnih nacionalnih grupacija. Svaka od 18 nacionalnih sektaških zajednica odnosno vjerskih grupacija dobila je pravo sudjelovanja u političkom životu i dobivanja političkih pozicija prema proporcionalnom načelu (U.S. Department of State, 2003). Praktično, to je značilo dominaciju najvećih zajednica: kršćanskih Maronita, sunita i šiita. Maroniti kao najbrojnija zajednica polažu pravo na mjesto predsjednika Libanona, suniti kao druga po veličini na mjesto premijera, dok šiitima kao trećoj zajednici po veličini pripada mjesto predsjednika parlamenta. Raspodjela političkog utjecaja izrađena je prema popisu stanovništva iz 1932. što je posljednji službeni popis u Libanonu. U međuvremenu šiitska zajednica je brojčano porasla, ali to nije promijenilo odnose u pogledu političkog utjecaja niti političkih struktura. Zajedno s nizom unutarnjih i vanjskih društvenih procesa i sukoba te regionalnih konflikata to je vodilo politizaciji šiitske zajednice. Središnja šiitska organizacija 1970-ih u Libanonu bio je nacionalistički pokret Harakat Amal, stvoren kao oružano krilo „pokreta depriviranih“ (ar. Harakat al-Mahrumin) na području južnog Libanona i kao odgovor na nastanak milicija ostalih libanonskih zajednica. U tom je razdoblju buktio i libanonski građanski rat koji je odnio 150.000 žrtava. Politička platforma Amala uključivala je nacionalno jedinstvo te građansku i socijalnu jednakost, a ne islamističku državu. Podjele unutar Amala i izraelska vojna invazija na Libanon u lipnju 1982. kojom su Izraelci nastojali eliminirati PLO koji je nakon „crnog rujna“ i protjerivanja iz Jordana našao utočište u Libanonu bili su uvod u nastanak šiitskog Hezbolaha. Tome treba dodati i utjecaj islamističke iranske revolucije i izravnu iransku pomoć i naklonjenost Sirije u nastanku Hezbolaha. Hussain al-Mussawi, dozapovjednik Amala i njegove pristaše, 1982. nisu prihvatili vojnu suradnju s Izraelcima. Sasvim suprotno, uz pomoć pripadnika Iranske revolucionarne garde stvorili su organizaciju Islamski Amal koje je postala sinonim otpora izraelskoj vojnoj nazočnosti u Libanonu. Ta je organizacija preteča Hezbolaha.

Izvorno nastao kao političko-religijski pokret, kao pokret otpora koji je objedinio različite šiitske grupacije, Hezbolah, (ar. Hizb Allah, engl. Hezbollah, Party of God – Božja stranka) je danas jedan od predvodnika islamističkog radikalnog pokreta. Od trenutka nastanka Hezbolah bitno kontrolira libanonske političke procese, inicijalno posredstvom vojnih djelovanja koji su bili praćeni socijalno-karitativnim angažmanom, a od završetka građanskog rata 1990. i potpisivanja Sporazuma iz Taifa i uključenjem u konstitucionalne političke procese. Dominantno vojno djelovanje sredinom 1980-ih zamijenjeno je funkcioniranjem Hezbolaha kao društvenog pokreta s zasebnom organizacijom, strukturom i ideologijom usmjerenog na društvene promjene i ostvarenje društvene pravde. Početkom 1990-ih Hezbolah je, pak, postao politička stranka. Time je integriran u libanonske političke procese s nastojanjem promijene libanonskog političkog poretka i stvaranja islmističke države što je u suprotnosti s ciljevima ostalih libanonskih političkih aktera.

Prvi čelnik Hezbolaha bio je šiitski klerik Muhammad Hussein Fadlallah, a njegov „pokrovitelj“ tadašnji iranski veleposlanik u Siriji Ali Akbar Mohtashemi. Kako je neposredan povod za nastanak Hezbolaha bila izraelska vojna invazija, u trenutku nastajanja tisuće pripadnika iranske Revolucionarne garde (Revolutionary Guard) treniralo je pripadnike Hezbolaha što je u bitnoj mjeri pridonijelo razvoju njegovih sposobnosti i terorističkih kapaciteta. Hezbolah je oružana (teroristička) organizacija, socijalno-karitativna organizacija i politička stranka šiitskog usmjerenja, koja zajedno s sunitskim Hamasom itekako može utjecati na tijek arapsko-izraelskog sukoba i iransku poziciju u, većinskoj sunitskoj, regiji. Prema Programu iz 1985. Hezbolah ima tri cilja: istjerati zapadne kolonizatore iz Libanona; privesti pravdi počinitelje zločina protiv muslimana i kršćana u libanonskom ratu (falangiste) te stvoriti islamističku državu u multikonfesionalnom Libanonu. Istovremeno, Hezbolah je inspiracija mnogim palestinskim frakcijama s kojima blisko surađuje (Hamas, Palestinski islamski džihad) u borbi protiv Izraela kojem Hezbolah negira pravo postojanja. Dakle, ciljevi Hezbolaha mogu se sumirati u dvije kategorije: a) borba protiv Izraela makar je riječ o libanonskoj oružanoj organizaciji koja nema izravnu nacionalnu poveznicu s izraelsko-arapskim sukobom i b) širenje utjecaja Irana u bliskoistočnoj regiji.

Hezbolah njeguje stanoviti panislamistički pogled na svijet. Makar je Hezbolah šiitska organizacija, njegovi lideri, naime, artikuliraju univerzalistički pogled na muslimansku zajednicu. Prema tom, pragmatizmom determiniranom, univerzalističkom pogledu uma bi uključivala i šiite i sunite i sekulariste. Na čelu ume, prema shvaćanju Hezbolaha, nalaze se iranski vjerski lideri. Ako se dublje analizira djelovanje Hezbolaha i njegov univerzalistički pogled dolazi se do zaključka da je palestinska zajednica (dominantno sunitska) jedina muslimanska zajednica koja ulazi u okvire panislamističkog džihada. Zajednički teroristički udar Hamasa i Hezbolaha na izraelsku luku Ashdod u ožujku 2005. dokaz je takve orijentacije i koordiniranog djelovanja dviju proiranskih organizacija na Bliskom istoku od kojih je jedna šiitska, a druga sunitska.

Specifičnost pozicije Hezbolaha, ali i kompleksnost njegovog djelovanja i ukupnih bliskoistočnih odnosa pokazuje i činjenica da, iako je protiv sekularnog sirijskog režima, Hezbolah uživa podršku i Sirije kojoj je na čelu dinastija šiitskih alavita. Organiziranje masovnih demonstracija u ožujku 2005. s ciljem sprječavanja sirijskog povlačenja iz Libanona uvjetovanog pritiskom međunarodne zajednice nije polučilo željene rezultate. Sirijski odlazak iz Libanona otvorio je put širenju iranskog utjecaja.

Hezbolahom upravlja „skupština za donošenje odluka“ (ar. Majlis al-Shura al-Karar; engl. Deciding Assembly) koju čini 12 klerika, dok njezine odluke nadzire „konzultativna skupština (ar. Majlis al-Shura, engl. Consultative Assembly) koju također čini 12 klerika. Pod „skupštinom za donošenje odluka“ nalazi se sedam departmana zaduženih za specijalizirane poslove: ideologija, financije, vojni poslovi, politički, pravni poslovi, informacijski servis te socijalni poslovi. Strukturalno unutar Hezbolaha ne postoji razlika između socijalno-karitativnih, političkih i terorističkih djelovanja: svim djelovanjima upravlja jedinstveno vodstvo.

Godinama je Hezbolah sinonim brutalnog terora, samoubilačkih ataka i kindapiranja diljem svijeta. U travnju 1983. kamion napunjen sa 900 kilograma eksploziva zabio se u američko veleposlanstvo u Bejrutu. U zgradi sravnjenoj sa zemljom, poginule su 63 osobe, među njima i dio bliskoistočnog kontingenta CIA-e. Točno šest mjeseci kasnije, 23. listopada, samoubojica u kamionu napunjenom sa 5,5 tona eksploziva zabio se u stožer američkih marinaca u Bejrutu. U eksploziji su poginula 242 vojnika. Netom nakon tog napada u samoubilačkom udaru na stožer francuske vojske u Bejrutu ubijeno je 58 francuskih vojnika. Udari na američke vojnike i veleposlanstvo u Bejrutu, izravno su utjecali na odluku o povlačenju SAD-a iz Libanona 1984. godine. Tijekom druge polovine 1980-ih Hezbolah je posebno bio usmjeren na kindapiranja američkih državljana što je bio pokušaj sprječavanja SAD-a da tijekom iračko-iranskog rata pruži podršku Iračanima. U kasnijem razdoblju za puštanje kindapiranih američkih državljana Hezbolah je nastojao dobiti američku pomoć za osposobljavanje američkog oružja isporučenog Iranu u vrijeme vladavine šaha Reze Pahlavija. Ubojstvo Abbasa Musawyja, lidera Hezbolaha u veljači 1992. (nasljedio ga Sayyid Hassan Nasrallah) bilo je uvod u Hezbolahove samoubilačke akte diljem svijeta. Izraelsko veleposlanstvo u Buenos Airesu napadnuto je 1992., a Židovski centar dvije godine kasnije. Rezultat terora Hezbolaha bitno je ugrađen i u izraelsku odluku o povlačenju iz Libanona u svibnju 2000. godine.

Jednostrano proglašenje pobjede nad Izraelom dodatno je pridonijelo popularnosti Hezbolaha. Time je Hezbolah postao prva arapska (islamska-islamistička) oružana snaga koja je Izrael natjerala na povlačenje. Model njegove kampanje postao je uzor islamističkim grupacijama, posebno palestinskim. Ubilačku kampanju Hezbolah je nastavio i tijekom 21. stoljeća. U listopadu 2000. oteta su i ubijena trojica izraelskih vojnika. Od srpnja do kolovoza 2006. trajao je Drugi libanonski rat između Hezbolaha i Izraela tijekom kojeg je stradalo do 1.300 Libanonaca i 165 izraelskih vojnika. Rat je završen 14. kolovoza, a završetku je prethodila tri dana ranije jednoglasno donesena Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 1701 kojom je naloženo povlačenje Izraela iz Libanona, razoružanje Hezbolaha, raspoređivanje libanonske vojske na jugu države te proširenje mandata mirovne misije UN-a (UNIFIL).

Pomorsku blokadu Libanona Izraelci su prekinuli mjesec dana kasnije, dok se do listopada 2006. povukla većina izraelskih vojnika. No, Hezbolah nije razoružan. Štoviše, u srpnju 2012. Hezbolahov bombaš-samoubojica u bugarskom je Burgasu ubio pet izraelskih turista i bugarskog vozača autobusa. Sirijska kriza i građanski rat koji su započeli 2011. predstavljali su novi izazov za Hezbolah. Hezbolah sirijski režim, svojeg dugogodišnjeg saveznika i sponzora, nije mogao ostaviti na cjedilu. Krajem 2012. Hezbolah se uključio u sirijski građanski rat na strani režima Bashara al Assada. Hezbolah koji je stvoren kao snaga otpora izraelskoj okupaciji Libanona intervenirao je u Siriji. Radi li se o povijesnoj promijeni strategije Hezbolaha? Njegovo uključenje u sirijsku krizu strateški je neophodno, no istovremeno dovodi u pitanje hezbolahov stečeni politički kapital te Libanon izlaže regionalnim napetostima.

Uz uporabu nasilja, Hezbolah je politička stranka, aktivna i u socijalno-karitativnom području. Ovisno o okolnostima naizmjenično je dominantan jedan od tih oblika djelovanja ili pak njihova kombinacija što je uz mulinacionalno, multietničko i multikonfesionalno libanonsko socijalno okruženje utjecalo na rekonstrukciju ili prilagodbu identiteta Hezbolaha. Bez obzira na strateško redefiniranje identiteta Hezbolah je kontinuirano relevantan akter koji posjeduje moćan društveni kapital. U početnom razdoblju izraženo je bilo „top-down“ nasilno/vojno djelovanje, kasnije „bottom-up“ socijalno-karitativno koje je konačno rezuliralo oblikovanjem Hezbolaha kao političkog aktera važnog u nacionalnim, ali i regionalnim okvirima. Integracija Hezbolaha u političke procese redefinirala je i njegovu političku strategiju. Makar je prema obilježjima primarno i dalje islamistički pokret, Hezbolah u realpolitičkoj perspektivi poprima i obilježja nacionalno-domoljubne političke stranke.

Upravo naznačeni oblik djelovanja, uz ranije zasluge proizašle iz pružanja snažnog otpora Izraelu, pridonosi popularnosti Hezbolaha u Libanonu u kojem su preko 40% populacije šiiti. Hezbolahu je libabonska vlada priznala staus pokreta otpora što je značilo da je i nakon završetka građanskog rata zadržao arsenale oružja za razliku od paravojnih stranačkih milicija koje su razoružane. Time je Hezbolah moćan vojni akter, prema procjenama moćniji i od libanonske vojske. Taj je status zadržao i nakon izraelskog povlačenja 2000. te sirijskog povlačenja iz Libanona 2005. godine. Hezbolah je na prostorima pod svojom kontrolom „kvazivlast“ odnosno „država u državi“. U konačnici od 1991. Hezbolah je odlučio sudjelovati u procesu nacionalnog pomirenja te se uključio u libanonski politički život. Od 1992. Hezbolah je parlamentarna politička stranka koja je na tim izborima osvojila sedam od, za šiitsku zajednicu, predviđenih 27 parlamentarnih mandata. Rezultati izbora iz kolovoza 2006. dodatno su potvrdili političku moć Hezbolaha. Na krilima mjesec dana ranije izvršenog napada na Izrael te nakon jednomjesečnih krvavih sukoba i sklopljenog trostranog primirja (Hezbollah, izraelska i libanonska vlada) Hezbolah je kapitaliziralo političku moć. Kolovoški izbori omogućili su Hezbolahu ulazak u libanonsku koalicijsku vladu (2 ministarska mjesta, 14 parlamentarnih mandata). Bio je to i uvod u 18 mjesečnu političku krizu i sukobe vlade i Hezbolaha. Prijepori su stabilizirani katarskim posredovanjem koje je dovelo do potpisivanja „Sporazuma u Dohi“ (The Doha Agreement) u svibnju 2008. godine. Porast političke moći Haezbolaha se nastavio. Hezbolah je bio predvodnik „koalicije 8. ožujka“ na izborima u lipnju 2009. godine. Pobjednik izbora bila je „koalicija 14. ožujka“ koja je i sastavila libanonsku koalicijsku vladu. Ona je osvojila 71 od 128 parlamentarnih mjesta, dok je Hezbolahova koalicija osvojila 57 mjesta. U vladi premijera Saada Haririja Hezbolah ima dva ministarska mjesta. Makar nije osvojila parlamentarnu većinu za lidera Hezbolaha Sayyida Hassana Nasrallaha njegova koalicija je izborni pobjednik. U novonastalim okolnostima Hezbolah je 30. studenog 2009. donio novi politički program (Manifesto, ar. al-wathiqa al-siyasiyya), u bitnom različit od utemeljiteljskog programa iz 1985. godine. Pojam islamističke države u programu se ne spominje, kao ni starateljstvo islamskih šiitskih jurista (ar. wilayat al-faqih). Ideološki koncepti „velike sotone“ (SAD) i „male sotone“ (Izrael) isto tako su izostavljeni. Također, hezbolahov Manifesto ističe potrebu završetka sektaškog libanonskog nasilja, izgradnje, na temeljima konsenzualne demokracije, jake, funkcionalne i pravedne države Libanon kao domovine. Dio je posvećen i međunarodnim akterima, posebno SAD-u i EU-u, s pozivom na razlikovanje između „otpora“ i terorizma i distanciranjem EU od američke politike. Hezbolah je redefinirao i odnos prema sunitima i kršćanima. Započinjanjem međusobnog dijaloga i uključenjem maronita i šiita u Hezbolahove političke liste, dotadašnji koncept nemuslimanskih građana u islamističkoj državi (ar. dhimmi) praktično je zamijenjen konceptom građanstva (ar. muwatana). Dvije godine kasnije Hezbolah je na turbulentnoj libanonskoj sceni doveo do pada vlade. Razlog su bile optužbe za uključenost Hezbolaha u ubojstvo bivšeg premijera i Saadovog oca, Rafiqa al-Haririja 2005. godine. Nova vlada koju je vodio Najib Mikati na vlasti je ostala do ožujka 2013., kada je srušena zbog sirijske krize i produbljenih libanonskih sektaških podjela. Naravno, Hezbolah je presudan akter svih događaja. To je i okvir djelovanja vlade Tamama Salama do izbor predviđenih za kraj 2014. godine.