Napadom Njemačke na Kraljevinu Jugoslaviju 6. travnja 1941. godine jugoslavenski vojni otpor slomljen je za nekoliko dana i već 17. travnja Vlada Kraljevine Jugoslavije je kapitulirala. Ta kapitulacija imala je za posljedicu komadanje bivšega jugoslavenskog teritorija. Mnoge dijelove uz granicu zaposjeli su susjedi. Tako se dogodilo da je susjedna Mađarska zaposjela neke dijelove Hrvatske (Pomurje i Međimurje), a Talijani su zaposjeli dijelove Istre, Primorja i Dalmacije. Slovenija je, pak, podijeljena između Italije i Njemačke. Srbiji su Mađari oduzeli dio Vojvodine, Bugari su zaposjeli Makedoniju, a Talijani Crnu Goru. Hrvatska se teritorijalno proširila na Bosnu. Kraljevska vlada napustila je zemlju i završila u emigraciji. Na prostoru bivše Kraljevine Jugoslavije nastaju dvije države. Srbija je pod okupacijom njemačkih vojnih jedinica i domaćom vladom, koju nadziru njemački komesari, a na području bivše Banovine Hrvatske i Bosne nastaje nova država pod nazivom Nezavisna Država Hrvatska. Nakon uspostave vlasti na proširenom teritorijalnom području Hrvatske, ukazala se i potreba za ozakonjenjem priređivanja igara na sreću. Bez obzira na ratne okolnosti, zaraćene zemlje priređivale su igre na sreću, a ostvarena dobit bila je namijenjena za ratne potrebe.

Hrvatska se po prvi put u svojoj dugoročnoj povijesti našla u prilici da postane priređivač igara na sreću u svojoj zemlji i za svoj interes, a ne tržište za igre na sreću inozemnih poduzetnika. Ta se, međutim, očekivanja iz više razloga nisu ispunila. Jedan od razloga (osim nedostatka iskustva i znanja) leži u činjenici da Hrvatska u to vrijeme nije bila, u punom smislu te riječi, ni nezavisna, ni država.

Neke od serija srećaka koje su se u to vrijeme priređivale bile su slje- deće: Hrvatska državna lutrija; Velika narodna dobrotvorna lutrija te Stvarna lutrija zanatlijskih proizvoda Saveza hrvatskih obrtnika Zagreb.

Svi dosadašnji pokušaji da se pronađe arhiv iz toga vremena, kako bi se mogla utvrditi financijska uspješnost priređivanja igara na sreću, pokazali su se neuspješnim. Zna se jedino da je sjedište Hrvatske državne lutrije bilo iznad ljekarne na Trgu bana Jelačića, da je njezin upravitelj bio Mustafa Džafić, da je ministar financija bio dr. Vladimir Košak, a nakon njega dr. Dragutin Toth.

Pripreme za rad ustanove pod nazivom “Jugoslavenska lutrija” započele su odmah nakon završetka Drugoga svjetskog rata, a prvo izvlačenje srećaka bilo je u listopadu 1945. Ta je igra imala dugogodišnju tradiciju na području Kraljevine Jugoslavije.

U srpnju 1951. godine u glavnim gradovima tadašnjih republika i autonomne pokrajine Vojvodine osnovane su filijale sa zadaćom razvijanja, unapređivanja i kontrole rada prodajne mreže preko koje je “Jugoslavenska lutrija” prodavala srećke. Te godine izvršena je prva faza decentralizacije lutrijskog poslovanja pa se može slobodno ustvrditi da su tada postavljeni temelji na kojima su stvorene lutrijske organizacije u regiji, a među njima i Hrvatske Lutrije. Iz podataka o kre- tanju emisije srećaka, prodaje i ostvarenog prihoda u razdoblju 1945. 1951. vidljivo je da je osnivanje filijala Državne lutrije dalo snažan impuls proširenju te djelatnosti na području čitave Jugoslavije. Za tu lutriju je značajan pokušaj uključivanja osoba s posebnim potrebama kao kolektora. Isključivo pravo prodaje srećaka, naime, povjereno je 1946. godine Udruženju ratnih vojnih invalida Jugoslavije. To je pravo navedeno Udruženje koristilo sve do kolovoza 1951. godine, a od tada Državna lutrija, odnosno njezine filijale koje formiraju svoju prodajnu mrežu.

Godine 1956. nastavljaju se priređivati tradicionalne lutrije, ali se iste godine prvi put pod nazivom “Prvomajska lutrija” priređuje izvanredno kolo srećaka. U 1957. godini priređene su dvije izvanredne lutrije, a od 1958. do 1960. po tri u svakoj godini. Snažan zamah gospodarskih djelat- nosti, stalan porast standarda te brzo povećanje gradskog stanovništva povoljno su, kao vanjski čimbenici, djelovali na visok porast prometa srećaka u tom razdoblju.

Uvođenje Sportske prognoze kao nove igre na sreću (prvo kolo pri- ređeno je 15. svibnja 1960. godine) utjecalo je na usporeniji rast prometa srećaka u 1960. godini. Već u prvoj godini svog organiziranja Sportska prognoza je postigla izvanredne rezultate.

Ubrzo nakon organiziranja Sportske prognoze uvedena je i treća igra na sreću – Loto. Prvo kolo Lota održano je 3. siječnja 1962. godine. Svakih četrnaest dana izvlačili su se brojevi, i to srijedom, da bi se od svibnja 1962. godine prešlo na tjedno izvlačenje. Pogađalo se 6 od 49 brojeva, a postojale su četiri vrste dobitka. Od prvoga kola Lota 1964. godine promi- jenjen je sustav priređivanja igre – prešlo se na izvlačenje 6 od 39 brojeva, a od 1965. izvršena je daljnja promjena – uvedeno je priređivanje Lota po principu 5 od 36 brojeva s tri vrste dobitka. Zanimljivo je napomenuti da je samo u prvoj godini priređivanja Lota, tj. u 1962. godini, televizija prenosila izvlačenje brojeva za Loto uz prigodni zabavni program. Te prve godine Loto je u strukturi prometa igara na sreću sudjelovao s 14,22 %, da bi u sljedećih nekoliko godina došlo do pada prometa te igre. U strukturi prometa igara na sreću u razdoblju od 1961. do 1965. srećke redovnih i izvanrednih kola zadržale su i nadalje vodeće mjesto sa 60 % udjela u ukupnom prometu, i to ponajprije zato što se prodaja srećaka u znatnom obimu organizirala preko podzastupnika odnosno poštanskih ureda. Kod Sportske prognoze i Lota svake su godine održana 52, odnosno 53 kola pojedine igre. Najveća emisija srećaka redovnih kola bila je 1967. godine, a iznosila je 11 milijuna komada po kolu pa je te godine ukupna emisija za 52 kola iznosila 60,1 milijun. U to vrijeme dolazi i do promjene u strukturi igara koje se organiziraju.

Srećke, kao najstarija igra na sreću u nas, zbog nedovoljne atraktivnosti sve više gube primat, a igračka publika sve više se okreće dinamičnijoj igri – Sportskoj prognozi. Rast prometa igara na sreću u Lutriji Hrvatske bio je od 1967. pa nadalje znatno brži od porasta prometa kod ostalih po- slovnih jedinica Jugoslavenske lutrije. Udio Hrvatske u ukupnoj realizaciji prometa od igara na sreću u jugoslavenskim okvirima kontinuirano se povećavao. Broj lokala i kioska koji su u vlasništvu ili u zakupu Lutrije Hrvatske povećao se od 55 koliko ih je bilo 1966., na 120 u 1970. godini. Sportska prognoza je 1976. postigla svoj najveći uspon po udjelu u ukupnome prometu svih igara na sreću, da bi od 1977. pa nadalje počeo njezin nagli pad.

Njezino mjesto sve je više preuzimala jedna druga igra – Loto. Ta je igra preuzela primat u paleti igara na sreću Zajednice lutrijskih igara Jugoslavije, tj. prestigla je Sportsku prognozu. U Hrvatskoj se to dogodilo 1980. godine. Ukupan promet svih igara od 1975. do 1980. godine porastao je za 2,6 puta, što je više nego dobar poslovni rezultat.

U 1960-im godinama Hrvatska je bila prva zemlja u komunističkome bloku koja je legalizirala kockanje, otvaranjem kasina Rosalia u Opatiji 1963. godine. Dok je kockanje od strane vlasti bilo službeno proglašeno “kapitalističkim zlom”, mnogi turisti iz istočnoeuropskih zemalja rado su posjećivali kasina na “novoj Rivijeri”.

Transkript izvješća Radija Slobodna Europa iz 1973. godine o kasi- nima u komunističkim zemljama oslikao je u pravom svjetlu hrvatska kasina u to vrijeme. U to doba samo su 4, od ukupno 28 kasina, koliko ih je tada bilo u Jugoslaviji, bila u državnom vlasništvu (od čega ih je 20 bilo u Hrvatskoj). Usprkos zakonima koji su strogo zabranjivali bilo kojem stranom državljaninu posjedovati tvrtku u našoj zemlji, stranci iz Italije, Francuske i Njemačke posjedovali su 24 kasina.

Zanimljiv je podatak da je građanima SFRJ u razdoblju od 1945. do 1990. godine ulazak u kasino, a time i sudjelovanje u igrama na sreću koje se ondje organiziraju, bio zabranjen.

Iako su granice političkih sloboda u to vrijeme još uvijek bile vrlo čvrste, desetak godina prije raspada socijalističke Jugoslavije liberalizacija se već osjećala u svim segmentima društvenog života, pa tako i na području igara na sreću. O tome najbolje govore pravni propisi o toj djelatnosti, doneseni u tom razdoblju, a među njima posebice Zakon o igrama na sreću i zabavnim igrama iz 1983. godine. Taj Zakon praktično je napustio raniju podjelu na”obične” igre, koje se mogu priređivati za sve građane, i “posebne” igre na sreću, koje se mogu priređivati samo u igračnicama (kasinima) zatvorenog tipa – za strane državljane. Time je bio otvoren prostor i mogućnost za priređivanje svih vrsta igara na sreću uobičajenih i u drugim europskim zemljama. U Hrvatskoj se sada, u skladu s kriterijima utvrđenim Zakonom, mogu priređivati sljedeće vrste igara: (1) Loto, sve vrste lutrija, Sportska prognoza, klađenja na sportskim natjecanjima, tombola i druge igre u kojima se sudionicima osim razonode pruža mogućnost stjecanja dobitka u novcu, stvarima ili pravima na uslugu te (2) igre na automatima koji isplaćuju dobitak u novcu, žetonima, stvarima ili pravima na uslugu.

Tim Zakonom je u Hrvatskoj prvi puta dozvoljeno otvaranje igračnica (kasina) za jugoslavenske državljane, te priređivanje igara na sreću na au- tomatima izvan prostorija igračnica (kasina) zatvorenog tipa. Ograničenja u pogledu javnoga priređivanja pojedinih vrsti igara na sreću utvrđena su “samo” u odnosu na igre s kockama (craps i sl.), igre s kartama (baccarat, blackjack i sl.) i igre na automatima na kojima postoji mogućnost višestrukog i istovremenog uloga u jednoj igri. Navedene igre i nadalje su se mogle priređivati samo u tzv. igračnicama (kasinima) zatvorenog tipa, za strane državljane i s plaćanjem konvertibilnim sredstvima.

Zakonom su istovremeno, preciznije nego ranije, utvrđeni uvjeti i ograničenja u priređivanju pojedinih igara na sreću i smanjen je krug organizacija koje mogu priređivati pojedine igre na sreću. Pravo priređivanja svih igara na sreću otada u Hrvatskoj ima isključivo Lutrija Hrvatske. Osim Lutrije Hrvatske, igre na sreću mogu priređivati društvene organizacije u socijalno-humanitarnoj djelatnosti, djelatnosti fizičke i tehničke kulture (tombola, klađenja na sportskim natjecanjima i najviše jednom godišnje Ekspres lutrija) te tvrtke u oblasti ugostitelj- stva i turizma i tvrtke čija je osnovna djelatnost priređivanje igara na sreću u igračnicama (kasinima). Ove, pak, tvrtke mogu držati samo igračnice zatvorenog tipa.

Ovaj zakon otvorio je prostor i dao početne impulse za uvođenje novih igara i razvoj postojećih igara na sreću u Lutriji Hrvatske. Istovremeno, Lutriji Hrvatske povjereno je obvezno posredovanje u priređivanju igara na sreću koje organiziraju društvene organizacije (tombole, klađenja i ekspres lutrija).

U vrijeme donošenja zakona (kolovoz 1983. godine) Lutrija Hrvatske priređivala je četiri igre (Lutrija, Ekspres lutrija, Sportska prognoza i Loto), a neposredno po stupanju na snagu novog zakona Lutrija Hrvatske započela je s eksperimentalnim uvođenjem novih igara. U tom je razdoblju otvoren veći broj igračnica otvorenog tipa, sezonskog ili stalnog karaktera, stavljeno je u javnu eksploataciju više od 400 automata za igre na sreću, nabavljena je oprema za priređivanje tombole i pokrenuto je nekoliko tombola, a u 1986. godini, u suradnji s “Večernjim listom” iz Zagreba, počinje priređivanje nove igre Veldo.

Pravo društvenih organizacija da priređuju tombolu i organiziraju klađenja na sportskim natjecanjima zakonom je bilo ograničeno s dva bitna uvjeta: ove organizacije mogu tombolu i klađenja na sportskim natjecanjima priređivati samo posredovanjem Lutrije Hrvatske, a u promet mogu stavljati tombolske karte i karte za klađenje koje izdaje Lutrija Hrvatske. Pobliže uvjete pod kojima su društvene organizacije mogle priređivati ove igre utvrdila je Skupština igara na sreću Odlukom o uvjetima pod kojima društvene organizacije mogu priređivati tombolu (“Delegatski vjesnik”, broj 241/86). U tijeku priprema zakona kojim će se na novi način regulirati ta djelatnost, u Hrvatskoj je bilo evidentirano malo više od 180 priređivača tombola. Dio tih priređivača obavljao je tu djelatnost “ilegalno”, tj. bez odobrenja nadležnih upravnih organa. Kao priređivači tombole pojavljivale su se gotovo isključivo sportske organizacije i to u najvećem broju nogometni klubovi. Zbog nedovoljno učinkovite društvene kontrole ocijenjeno je da u priređivanju te igre nije postignuta dovoljna sigurnost igrača, a i uvjeti za izvođenje igre pretežito su bili neadekvatni (prostor, oprema itd.). Dio prihoda od tombola prelijevao se u tzv. “crne fondove” u nogometu i u nekim drugim sportovima.

Iz navedenih razloga bila je razmatrana i mogućnost da se društvenim organizacijama zakonom zabrani priređivanje tombole ili da se priređivanje te igre bitno ograniči, npr. jednom tjedno ili mjesečno. Međutim, prevladao je stav da zbog neriješenog sustava financiranja djelatnosti, kao i zbog značajnih financijskih problema pojedinih velikih korisnika sredstava od tombole (npr. sportskih klubova, sportskih objekata itd.) te zbog određene tradicije u priređivanju te igre treba i nadalje dopustiti sportskim organizacijama da priređuju tombolu. Istovremeno, proširen je krug organizacija koje mogu priređivati tombolu i to na društvene organi- zacije u socijalno-humanitarnoj djelatnosti i u djelatnosti tehničke kulture.

Na temelju podataka o broju tombolskih karata koje je Lutrija Hrvatske u 1986. godini izdala društvenim organizacijama, procjenjuje se da su društvene organizacije koje su koristile te karte ostvarile promet u tom- boli u iznosu od dvije do dvije i pol milijarde dinara.

Do kraja 1986. godine Lutrija Hrvatske održala je dvije tombole (u Osijeku i Karlovcu), ali su te tombole prestale s radom zbog neodgovarajućih uvjeta za priređivanje igre, kao i zbog relativno malih financijskih učinaka.

Budući da je praktično više od dvije trećine društvenih organizacija stavljalo u promet tombolske karte pribavljene iz drugih izvora, procijenjeno je da je ukupan promet u toj igri 1986. godine iznosio oko šest do sedam milijardi dinara (ili cca 26 do 30 milijuna DEM). Fond dobitaka kod tombole iznosio je u to vrijeme oko 50 – 60 % vrijednosti uplata u igri i procijenjeno je da je prihod priređivača tombole, po uma- njenju sredstava isplaćenih za dobitke, iznosio oko dvije i pol milijarde dinara (ili cca 11 milijuna DEM).

Novim zakonom nije, u odnosu na odredbe ranijeg zakona, značajnije promijenjena funkcija igračnica (kasina) zatvorenog tipa i nisu izmijenjeni uvjeti za priređivanje igara u tim igračnicama. Značajnu novinu predstavljale su jedino zakonske odredbe prema kojima su se igračnice zatvorenog tipa u Hrvatskoj mogle osnivati samo u skladu s planovima odnosno programima priređivanja igara na sreću koje je donijela Skupština igara na sreću. Time se željelo osigurati pretpostavku da se i ova djelatnost u određenom smislu integrira u jedinstveni sustav igara na sreću i razvija u skladu s jedinstvenom politikom razvoja te djelatnosti u Hrvatskoj.