Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Arapsko-izraelski sukob: religija, politika i povijest zemlje’ u kojoj hrvatski politolog, povjesničar i prevoditelj Boris Havel opisuje kako se teroristički Hamas 2006. pretvorio u vodeću političku stranku u Gazi

Šestodnevni rat u lipnju 1967. je za arapski svijet predstavljao “prvi trenutak istine” u modernoj povijesti. S njime je započelo repozicioniranje i jačanje političkog islama u odnosu na nacionalizam i sekularizam.

Taj će proces trajati godinama i pravu snagu pokazati tek sredinom 1980-ih nakon što arapski svijet pogodi ekonomska kriza, a dio arapske mladeži nadahnuće otkrije u Iranskoj islamskoj revoluciji iz 1979. Islamske su zemlje i prije trpjele vojne poraze, ali vojni poraz takvih razmjera kakav se zbio u lipnju 1967., i to od židovske ruke, predstavljao je civilizacijski šok, a osvajanje haram al-šarifa i religijski, iako su ga Izraelci promptno vratili islamskom vakufu na upravljanje.

Za organizacije poput Muslimanskog bratstva i radikalneklerike rat je predstavljao kvalitetan i uvjerljiv argument zakritiziranje vladajućih arapskih režima. Tumačenje poraza kao ishoda zanemarivanja “borbe za religijsko vjerovanje” podrazumijevalo je da će pobjedu nad židovskom državom donijeti vraćanje islamskim načelima i zapovijedima šerijata. Među islamskim teolozima koji su kao rješenje palestinskog pitanja vidjeli džihad bio je i Abdulah Azzam, Palestinac rođen 1941. u blizini Dženina.

On je 1967. prebjegao u Jordan i pridružio se PLO-u, ali kad je razumio da većina boraca protiv Izraela rat vide kao revolucionarni, a ne kao vjerski, posvetio se vjerskim studijima na al-Azharu nakon kojih je predavao na sveučilištima u Jordanu i Saudijskoj Arabiji.

Početkom 1980-ih preselio je u Pakistan i nastavio predavati na sveučilištima, a prelazio je i u Afganistan gdje je sudjelovao u džihadu protiv Sovjeta te je do pogibije 1989. organizirao dobrovoljačke kampove. Smatra se najpoznatijim Palestincem među akterima globalnog džihada.

Među Arapima su nakon rata “razbijene iluzije glede uloge arapskih država” što je rezultiralo izrastanjem Palestinaca u važan, s vremenom i najvažniji politički čimbenik. Arapske su države promijenile i strategiju: nakon 1967. to više nije bilo uništenje Izraela u jednom vojnom udaru, nego slabljenje Izraela u fazama.

U takvoj strategiji, koja je podrazumijevala i političko slabljenje Izraela u međunarodnim kontekstima, tijekom 1970-ih i 1980-ih sve više prostora pripadalo je arapskim skupinama, poput PLO-a koji je osnovan 1964. i Narodnoj fronti za oslobođenje Palestine osnovanoj 1967. Te skupine postaju i glavni nositelji vojnih operacija protiv židovske države, no njihova je ideologija prvenstveno revolucionarna, a ne islamistička. Arapski Palestinci postaju etnička skupina, a njihova tragična izbjeglička sudbina jedno od glavnih sredstava delegitimiranja židovske države u svijetu.

GERILSKO RATOVANJE PROTIV IZRAELA

Do 1960-ih uloga palestinskih Arapa u panarapskoj borbi protiv Izraela nije bila od osobitog značenja. Palestinci se u ratovima nisu organizirali u posebne postrojbe niti su postigli kakve zapažene uspjehe. Transjordanijski je režim svjesno zatirao palestinski identitet, a dvije godine nakon nakbe anektirao je Zapadnu obalu koja je trebala postati sastavnim dijelom hašemitskog emirata, kasnije kraljevine.

No Palestinci koji su se našli u izbjegličkim logorima s vremenom su postali dijelom skupina fedajina koje su se infiltrirale u Izrael i napadale izraelske ciljeve. O nastanku ovih skupina i ulozi država iz kojih su dolazili postoje razna izvješća. Glubb-paša tvrdi da njegova Legija od primirja potpisanoga u travnju 1949. nikad nije planirala ni izvršila ni jedan prodor na izraelski teritorij. Pojavu “infiltratora” on povezuje s izraelskom okrutnošću prema nenaoružanim Arapima koji su se nakon primirja iz 1949. počeli vraćati kućama, a koje su izraelske patrole ubijale. Za njima su krenuli drugi izbjeglice, koji su bili naoružani, no njihova je namjera, navodno, bila uzeti imovinu iz svojih napuštenih domova, a ne sukobljavanje s Izraelcima. Drugi su pak iz Izraela prelazili u Jordan kako bi ženama kupili tradicionalnu muslimansku odjeću, a pri povratku ih se tretiralo kao infiltratore. Neki su Arapi pak u Izrael prelazili kako bi brali plodove sa svojih imanja koja su ostala s druge strane crte razdvajanja.

Glubb tvrdi da su mnogi Arapi koje su Izraelci optuživali za terorizam prelazili iz Gaze kao trgovci, šverceri ili nadničari. Sve u svemu, to su prema njemu bili prijestupi koje je trebala rješavati granična policija. Umjesto toga, Glubb-paša tvrdi, Izraelci su protiv tih ljudi slali vojsku, nakon čega su rođaci nekih tako stradalih Arapa odlazili “ubiti Židova” iz osvete.

Drukčiju sliku daje kći pukovnika Mustafe Hafeza, popularnoga egipatskog zapovjednika koji je 1950-ih predvodio gerilce iz Gaze. Ona opisuje kako je po dolasku iz Egipta pohađala školu u Gazi u kojoj su djeca recitirala protužidovsku poeziju, prizivala mučeništvo i slušala učenja da Židove “Bog mrzi i da ih treba istrijebiti”. Ona navodi kako su fedajini iz Gaze prodirali u Izrael te ubijali civile, žene i djecu.

Zbog tih prodora Izraelci su 1956. izvršili atentat na njezina oca. Dio palestinskih izbjeglica koji je prebjegao u Libanon smjestio se u izbjegličkim prihvatilištima na jugu, koja su s vremenom prerasla u stalna naselja. U njima su također nastale gerilske skupine koje su počele napadati Izrael. Libanonsku vladu, točnije maronitske kršćane, te su aktivnosti zabrinjavale, ali kako su libanonski suniti štitili izbjeglička naselja i gerilce, utjecaj vlasti bio je vrlo ograničen.

Snaga protuizraelskih gerilskih skupina u Libanonu je rasla, a Beirut je nakon protjerivanja PLO-a iz Jordana, do izraelske invazije namLibanon 1982., čak postao neka vrsta glavnoga grada te organizacije.

BORBA ZA “OSLOBOĐENJE PALESTINE“

Panarabizam i panislamizam uglavnom se smatraju suprotstavljenim konceptima, što oni u početcima svojega povijesnog razvoja uistinu jesu i bili. Panarabizam u svome sekularnom obliku kao pokret je dosegnuo vrhunac pod Naserovim vodstvom, ali nakon poraza arapskih država u Šestodnevnom ratu taj se pokret urušio.

Iza njega je ostao nacionalizam, često pod utjecajem ideologije socijalizma i sekularizma. Arapska su društva između 1960. i 1985. prolazila kroz “zlatno razdoblje” rasta gospodarstva, poboljšanja zdravstvenih prilika te povećanja pismenosti i obrazovanosti. Tome je najviše pridonio golem porast cijena nafte nakon Jom kipurskog rata 1973. godine; porast koji je predstavljao “možda najveći pojedinačni transfer svjetskog bogatstva u modernoj povijesti”. No nakon što se gospodarstvo utemeljeno ne na kreativnosti, marljivosti, obrazovanju i proizvodnji, nego na izvozu nafte, počelo urušavati, porasla je i rezigniranost prema Zapadu i modernizmu. Mnogi su se mladi tada u potrazi za nadahnjujućim uzorima okrenuli idejama islamske revolucije, a arapski svijet sve jasnije počinju obilježavati dva dominantna fenomena: jednovlašće i politički islam.

Jedna od tema koja je uvijek bila na vrhu programa arapskoga političkog islama bilo je pitanje Palestine. Promjena strategije suprotstavljanja Izraelu – od vojnog uništenja prema postupnom slabljenju – podrazumijevala je više prostora za djelovanje skupina iza kojih službeno nije stajala neka država. Među tim skupinama, osim PLO-a, sve više mjesta nalazili su radikalni islamistički pokreti, od kojih su mnogi osim uništenja Izraela gajili i ideju panislamizma – ponovne uspostave kalifata i ujedinjavanje muslimanskoga svijeta pod zajedničkim političkim i vjerskim vodstvom.

Kao metodu postizanja političkih ciljeva te su skupine definirale džihad: nasilje prema političkim oponentima protumačeno je kao vjerski legitimno postupanje, budući da je u skladu s postupanjem muslimanskog proroka Muhameda kakvo je zabilježeno u kanonu.

Muslimansko bratstvo, najraširenija i najbrojnija takva skupina, od nastanka 1928. do danas u većini je arapskih država uspostavila ogranke, ali njihovo je djelovanje sve do takozvanoga “arapskog proljeća” bilo nezakonito, a pokret, uz neke iznimke, zabranjen.

Razvoj misli Muslimanskoga bratstva obilježio je jedan od njegovih najvažnijih modernih vođa šeik Jusuf al-Kardavi, klerik koji je doktorat stekao na al-Azharu, a od 1977. predaje na Sveučilištu u Kataru. Kardavi se općenito smatra umjerenim islamističkim misliocem jer, između ostaloga, poziva na koegzistenciju s arapskim režimima, a ne na njihovo svrgavanje, što mu otvara dosta prostora za nastupe u arapskim medijima. U jednom intervjuu na Al-Džaziri u kojem je objasnio zašto je dužnost svakog muslimana džihad za oslobođenje Palestine, Kardavi je naveo i ovo: “Alah je prorokaMuhameda također učinio epitomom vjerskog ratnika [mudžahida] budući da je Muhamedu zapovjedio da se bori za religiju…”

HAMAS: “PALESTINSKI PROBLEM JE VJERSKI PROBLEM”

Godine 1987. u Palestini je osnovan Hamas kao podružnica Muslimanskog bratstva. Ime je akronim od harakat al-mukavama al-islamijja – u prijevodu Islamski pokret otpora – a znači i revnost, snaga ili hrabrost. Sljedeće je godine objavljena Povelja pokreta, u čijih se 36 članaka obrazlažu razlozi i načini Hamasove borbe protiv Izraela. U Povelji se naglašava da je muslimanska vjerska dužnost ubijanje palestinskih Židova ili mučeništvo tijekom pokušaja. Nasilje koje Hamas zagovara nije usmjereno samo na vojne ciljeve, nego i na izraelske civile. Mogućnost dogovora s Izraelcima Poveljom nije predviđena. Naprotiv, organizacija se u Povelji izrazito negativno izjašnjava prema mirovnim pregovorima i traženju kompromisa.

U članku 13. piše: Mirovne inicijative, takozvana mirovna rješenja i međunarodne konferencije za rješenje palestinskog problema, kose se s vjerovanjem Islamskoga pokreta otpora. Odreći se bilo kojega dijela Palestine znači odreći se dijela religije…

Hamasova krilatica defi nirana u članku 8. sažima ideologiju pokreta: “Alah je cilj, Prorok je model, Kur’an je ustav, džihad je put, a smrt za Alahovu stvar je [naše] najuzvišenije vjerovanje.”

Ovo posljednje pokret je između ostaloga prakticirao na način koji je u tradicionalnom islamskom tumačenju šehadeta nepoznat i koji većina ulema ni danas ne podržava: samoubilačkim napadima.

U članku 7. naveden je hadis iz Buharijeve i Muslimove zbirke kojim je i Hadži Emin završio traktat Islam i židovstvo: “Neće nastupiti Sudnji dan sve dok se muslimani ne budu borili protiv Židova. Pa će ih muslimani ubijati, tako da će se Židovi skrivati iza drveća i kamenja. Kamen i drvo će govoriti: ‘O, muslimane, evo Židova iza mene, dođi i ubij ga.’ Osim drveta Garkad, jer ono je židovsko drvo.”

U članku 13. piše da “nema rješenja za palestinski problem osim putem džihada”, u članku 15. da “u umove budućih naraštaja muslimana moramo utisnuti da je palestinski problem religijski problem, koji se na toj osnovi ima i riješiti”, a u 28. da “Izrael, samim time što je židovski i što je nastanjen Židovima, prkosi islamu i muslimanima”.

Osim vjerskih motiva, Hamasova povelja prenosi i klasične antisemitske optužbe u obliku koji podsjeća na Hadži Eminova izlaganja.

Prema tim optužbama Židovi, umreženi u javne i tajne organizacije, šire nemoral i potkopavaju društva kako bi njima ovladali.

Židovskim se urotama bavi članak 22. prema kojem su one zapisane u Protokolima cionskih mudraca, a njihovi su postupci dokaz vjerodostojnosti toga dokumenta. Židove se optužuje da su stajali iza Francuske i Komunističke revolucije, da su izazvali Prvi i Drugi svjetski rat, da su kroz financijsku kontrolu imperijalnih država kolonizirali druge zemlje, eksploatirali njihova bogatstva i donijeli korupciju te da su uspostavili UN i Vijeće sigurnosti radi lakšega upravljanja svijetom.

Hamasova pojava na bliskoistočnoj političkoj pozornici donijela je probleme ne samo Izraelu nego i PLO-u. Arafat je tijekom 1980-ih neslužbenim diplomatskim vezama često preko švedske socijaldemokratske stranke pregovarao kako sa zapadnim vladama tako i s Izraelom. Na prijelazu u 1990-e Arafata su zbog toga mnogi “na okupiranim područjima i izvan njih […] počeli optuživati da je odveć spreman na kompromise”.

Iran i nekoliko zaljevskih država počele su umjesto PLO-a financirati Hamas, koji je s vremenom postao najveći konkurent Fatahu (najvažnijoj političkoj stranci unutar PLO-a) za utjecaj među Palestincima. Palestinci u Gazi i na Zapadnoj obali sve su više pristajali uz Hamas, no pitanje je u kojoj je mjeri porast popularnosti palestinskog ogranka Muslimanskog bratstva predstavljao odraz potpore njihovu vjerskom i beskompromisnom stavu prema židovskoj državi, a u kojoj je on bio ishod drugih previranja unutar palestinskog društva.

Hamas je, poput ogranaka Muslimanskog bratstva u drugim državama, od osnutka djelatan ne samo na promidžbi islamskih vrijednosti nego i na području humanitarnoga, zdravstvenoga i obrazovnog rada.

Njihovoj pobjedi na izborima u Gazi 2006. u određenoj je mjeri pridonijela reakcija birača na korumpiranu Fatahovu vladavinu, koja se nerijetko naziva “kleptokratskom”.

Ulazak Hamasa u politički život mnoge je zapadne analitičare potaknuo na predviđanja kako će pokret napustiti radikalizam i terorizam te prihvatiti načela demokracije.

Herzog je, naprotiv, već 2006. bio sumnjičav i zamijetio da “nijedan islamistički pokret nije svojom voljom odbacio nasilje niti je svoju ideologiju učinio umjerenom”. Četiri godine kasnije mogao je samo zaključiti da je bio u pravu. Hamas je, Abbasovim riječima, Gazu pretvorio u “emirat mraka”.

SPORAZUMI S IZRAELOM: MIR I(LI) DŽIHAD?

Od 1990-ih u arapsko-izraelskim odnosima dva se fenomena počinju profilirati kao izrazito važna: prvi je mnogostrukost koncesija koje arapska strana traži od Izraela, što je takozvana “taktika rezanja salame”, a drugi je pluralizam arapskih aktera. Od Izraela se više ne traži “bezuvjetna kapitulacija”, nego niz manjih teritorijalnih i političkih ustupaka, od kojih svaki smanjuje izraelsku sigurnosnu i obrambenu spremnost, a pred javnošću se prikazuje kao presudan za održavanje mirovne inicijative na životu. Najvažniji od tih zahtjeva je izraelsko povlačenje na granice iz 1949. Kardavi je, primjerice, u jednom govoru izjavio: “Ne tražimo Haifu, Jafu i Akon”, nego okupirani dio Palestine, odnosno Judeju i Samariju.

Pri tome su način na koji mnogi arapski akteri vide sklapanje manjih ili većih sporazuma i postizanje ustupaka od Izraela te način na koji ih vide Izraelci, kao i tumačenje terminologije korištene u procesima pregovaranja, često pokazivali fundamentalno percepcijskorazmimoilaženje. Temeljni nesklad postojao je, i još uvijek postoji, između muslimana koji na Izrael gledaju kao na teološki nelegitiman fenomen s jedne strane te sekularnih ljevičarskih Židova, često Aškenaza, s druge, koji na postojanje židovske države gledaju kao na postojanje bilo koje druge države na svijetu na čiji teritorij još neka strana polaže određena prava.

Pregovaranje tih dviju strana jedan je od najboljih primjera konceptualnog “sukoba civilizacija”. Za prve je primirje (sulh ili hudna) nužno efemeralan fenomen, koji valja iskoristiti za postizanje više borbene gotovosti i uspavljivanje protivnika, i koji ne utječe na definiranje konačnoga cilja uklanjanja židovske države s islamske zemlje, nego samo određuje taktike, a sada već i strategiju njegova ostvarenja.

Primjer takva djelovanja nalazi se u kanonu, u Muhamedovu odnosu prema Kurejšitima, dok su još vladali Mekom i bili brojčano i vojno jači od medinske muslimanske zajednice. No i drugi politički termini u islamskom političkom diskursu mogu imati značenje različito od uvriježenoga značenja na Zapadu. Raphael Israeli navodi primjere izraza kao što su “pravednost”, “terorizam” (iz perspektive radikalnog islama to je uvijek ono što drugi čine muslimanima), dok je konačni završetak neprijateljstava uvijek i samo ishod pobjede, nikad kompromisa.

“Suverenitet” pripada Alahu a ne narodu I ideja da bi zakoni bili odraz volje većine nekakva biračkog tijela, a ne Božje objavljene volje je apsurdna. Islamističko poimanje “civila” objasnio je Kardavi: takvo što u Izraelu ne postoji jer su svižidovski stanovnici vojnici u cionističkoj vojsci pa time i legitimne mete napada; “stručnjaci vele da je cionistički entitet zapravo jedna vojska.”

Za Izraelce ponikle i obrazovane u ozračju europskoga humanizma, pluralizma, sekularizma, pragmatizma i materijalizma, hudna je pak prigoda da se poveća razina povjerenja, otvori dijalog, razmijene iskustva i predlože rješenja kojima bi primirje evoluiralo u političko stanje trajnog mira. Izraelski ustupci Arapima, taj je profil izraelskih političara držao, pokazatelj su izraelske dobre volje i realistično je nadati se da će rezultirati recipročnim činom.

To, dakako, može biti slučaj. Postoje primjeri kad se to dogodilo; mir s Jordanom proizvod je jednoga takvog procesa dugotrajnih javnih i tajnih pregovora, ustupaka, popuštanja i izgradnje povjerenja. Mirs Egiptom također je djelomice nastao na sličnim procesima, kao i uspostava korektnih odnosa između Izraelaca i beduina u Negevu te srdačnog suživota Izraelaca i Druza na sjeveru Izraela. No, čak i kad izraelski ustupak rezultira recipročnim uzvratom druge strane i postigne se kompromis kao značajan korak prema miru,mnogostrukost arapskih političkih aktera čini ga krhkim.