Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Samo istina – moj život uz Benedikta XVI.’ u kojem papin osobni tajnik Georg Gänswein, koji je tu dužnost obavljao 20 godina, uz pomoć vatikanista Saverija Gaete opisuje što je prethodilo odstupanju pape s te funkcije

Kad je, u veljači 2003., kardinal Joseph Ratzinger zatražio da budem njegov osobni tajnik, predstavljajući moju novu ulogu u Kongregaciji za nauk vjere, napomenuo je kako smo obojica „privremeni“. Pred osobljem koje se je začudilo tom pomalo čudnom opisu pojasnio nam je kako namjerava što prije odreći se odgovornosti u Kongregaciji, nakon što je taj teški teret nosio puna dva desetljeća. Riječju „privremeni“ htio je reći kako će još kratko biti pročelnik, a posljedično i ja, kao njegov tajnik.

U stvarnosti ona nagoviještena privremenost postala je stabilna nazočnost tijekom mnogih godina, sve do njegove smrti. Bio sam njegov osobni tajnik sljedeće dvije godine, počevši od 1. ožujka 2003., dok je još bio pročelnik bivšega Svetog uficija, sve do smrti pape Ivana Pavla II., u travnju 2005. To sam ostao i svih osam godina njegova pontifikata, sve do odreknuća 2013., a potom i za vrijeme preostalih godina njegova života kao „umirovljenoga pape“.

Sve te godine bile su prožete iskustvom milosti koja mi je omogućila upoznati istinsko lice jednoga od najvećih protagonista povijesti prošloga stoljeća, prečesto ocrnjena medijskim predstavljanjem i klevetnicima koji su ga definirali kao „Panzerkardinala“ i „Božjega rotvajlera“, kako bi kritizirali njegova uvjerenja koja su u stvari samo izražavala njegovu duboku vjernost Tradiciji i Učiteljstvu Crkve i obranu katoličke vjere.

Ta zahtjevna zadaća, zajedno s onom upravitelja Papinskoga doma koju sam obnašao za vrijeme pontifikata pape Franje, pružila mi je mogućnost da budem dionik svih najvažnijih povijesnih crkvenih događaja tijekom posljednja dva desetljeća.

Smjenjivali su se trenuci radosti i razočaranja, zanosa i napora. Problema zacijelo nije nedostajalo; dovoljno je sjetiti se drame spolnoga zlostavljanja od klera ili poteškoća s vatikanskim financijama. No bilo je i jako lijepih i dragocjenih iskustava u kojima se je očitovala živa vjera, nadasve među mladima diljem svijeta, što budi opravdanu nadu za budućnost Crkve.

‘Ove stranice sadrže osobno svjedočanstvo o veličini jednoga krotka čovjeka, izvrsna znanstvenika, kardinala i pape koji je stvarao povijest našega vremena’, napisao je autor

Ove stranice sadrže osobno svjedočanstvo o veličini jednoga krotka čovjeka, izvrsna znanstvenika, kardinala i pape koji je stvarao povijest našega vremena i kojega se treba sjećati kao svjetionika teološke izvrsnosti, doktrinarne jasnoće i proročke mudrosti. No one su i pripovijest iz prve ruke koja želi osvijetliti neke neshvaćene vidove njegova pontifikata te iznutra opisati pravi „vatikanski svijet“.

Georg Ganswein, naslovni nadbiskup Urbisaglie

Razlozi za odluku

Parafrazirajući Danteov poznati stih, „svodnik je knjiga i njen pisac bio“ (Pakao V, 136), mogli bismo reći da „svodnik je Svjetsko prvenstvo i njegov sazivač bio“. Odmah da objasnim: FIFA je 30. listopada 2007. Brazilu dodijelila organizaciju Svjetskoga nogometnog prvenstva 2014. da bi, kada je 21. kolovoza 2011. u Madridu, na kraju 26. svjetskog dana mladih, Benedikt objavio da će mjesto održavanja sljedećega susreta biti Rio de Janeiro, navedeno je i da je smatrano prikladnim pomaknuti 27. svjetski dan mladih na 2013., ne poštujući uobičajeni trogodišnji ritam, kako bi se izbjegla istodobnost dva velika događaja.

Može se dijeliti ili ne dijeliti Papino uvjerenje, ali – i to govorim vrlo jasno kako bih raščistio bilo kakve nedoumice – upravo je pitanje osobnoga sudjelovanja na tom Svjetskom danu mladih u njemu potaknulo razmišljanje, koje je postupno postajalo sve snažnije, glede nastavka njegova pontifikata. Radost koju je vidio u očima nebrojenih mladića i djevojaka prisutnih na prostranstvu madridske zračne luke Cuatro Vientos, za molitvenoga bdjenja i svete mise, zapravo je neizbrisivo učvrstila njegovu sigurnost kako bi susret mladih bez papine fizičke prisutnosti bio manjkav.

Slika toga bezbrojnog mnoštva bila mu je urezana u srce i u um; procjenjuje se da je bilo dva milijuna mladih koji su pjevali i bodrili ga po strašnoj oluji. U jednom trenutku bijela mu je kapa odletjela s glave, a oluja ga je natopila tako da su mu crvene cipele ostavile trag čak i na koži na nogama. Kad sam mu, na poticaj jednoga kardinala, otišao predložiti da se povuče, odlučno je odgovorio: „Ostajem!“ I gromkim glasom, smiješeći se, rekao je mladima: „Gospodin nam s kišom šalje mnoge blagoslove.“

U Madridu je papa Ratzinger izričito izrazio svoje razmišljanje: u posljednjem pozdravu, govoreći o susretu u Riju, zazvao je Gospodina da utre „put mladima iz cijeloga svijeta kako bi se mogli ponovno susresti s papom u tom lijepom brazilskom gradu“. Stoga sam još uvijek uvjeren: da je susret mladih bio potvrđen za 2014., Benedikt ne bi oklijevao tijekom 2012. razmišljajući o vlastitom tjelesnom i psihičkom umoru, nego bi mirno nastavio tijekom cijele 2013.

Čini mi se da to mogu dokumentirati neke od njegovih izjava s početka 2012. Tijekom konzistorija od 18. veljače 2012. Benedikt je u govoru zamolio da se moli za njega „kako bi Božjem narodu mogao nuditi svjedočanstvo sigurna nauka te s krotkom čvrstoćom držati kormilo svete Crkve“; te riječi ne nagoviještaju odreknuće. Dana 16. travnja 2012., na svoj 85. rođendan, pozdravio je bavarske sunarodnjake izrazivši opravdanu sumnju, naprosto povezanu s njegovom dubokom životnom dobi: „Predstoji mi posljednji dio životnoga puta i ne znam što me čeka.“ Sa susreta, 28. ožujka, s Fidelom Castrom, koji je bio gotovo njegovih godina, ali znatno lošijega općega stanja (zapravo je umro u dobi od devedeset godina 2016.), navodi se Papina rečenica: „Star sam, ali još uvijek mogu vršiti svoju dužnost.“

Nažalost, apostolsko putovanje u Meksiko i Kubu, između 23. i 29. ožujka 2012., iznenada mu je dalo do znanja koliko mu snaga neprestano opada, namećući mu ozbiljnu procjenu neposredne budućnosti. Zapravo, pastoralni je posjet prošao vrlo dobro, no odgovoriti na entuzijazam ljudi na mnogim javnim susretima (pored raznih privatnih sastanaka), s obzirom na znatnu razliku u vremenskim zonama i raspored prijevoza zrakoplovom i automobilom, očito se pokazalo vrlo napornim za čovjeka koji ima 85 godina. Osim toga, Papa se u Meksiku tijekom brijanja u kupaonici spotaknuo o prostirku i pao na leđa, udarivši glavom o rub tuš-kabine. Nije izgubio svijest niti je imao posebne probleme, ali je bilo potrebno nekoliko šavova da se rana zatvori. Unatoč zavoju krvarenje se nastavilo, do te mjere da je monsinjora Guida Marinija prisililo da mu ne skine kapicu, koja je prekrivala krvavu gazu, u trenucima kada je liturgija to zahtijevala tijekom mise u Parku dvjestote obljetnice Leóna, tako da je ponetko pomislio da je ceremonijar slavlja nesabran!

Nakon povratka u Vatikan dr. Polisca bio je izričito protiv još jednoga prekooceanskog putovanja, sugerirajući da se ograniči na manje zahtjevna putovanja. Benedikt je ozbiljno shvatio tu preporuku, proširivši razmatranje svoje službe i na druge vidove te je nekoliko puta razgovarao sa svojim osobnim liječnikom kako bi dobro razumio mogući razvoj svoje zdravstvene situacije.

Kako sam kasnije doznao, već je na audijenciji 30. travnja 2012. spomenuo kardinalu Bertoneu ideju o odricanju od petrovske službe, ali nije bilo daljnjega razvoja događaja u neposrednoj budućnosti. Zapravo, tom mi je prigodom državni tajnik, napuštajući sastanak, postavio vrlo neodređeno pitanje: „Papa mi je rekao nešto čudno o svom umoru i strahu da neće moći nastaviti. Je li i s tobom razgovarao o tome?“ Odgovorio sam da ništa ne znam i nisam bio osobito pogođen tim riječima. U međuvremenu je započeo takozvani Vatileaks i naše su misli bile zaokupljene zabrinutošću vezanom uz ta događanja i aktualna pitanja koja su se odnosila na polemike oko IOR-a i vijesti o skandalu pedofilije među klerom.

Između 30. svibnja i 3. lipnja otišli smo u Milano na Sedmi svjetski susret obitelji; i tamo je vladalo vrlo svečano ozračje, što je dodatno uvjerilo Benedikta o potrebi papine fizičke prisutnosti među vjernicima. Međutim, moram demantirati sjećanje isusovca Silvana Faustija u vezi sa susretom od 2. srpnja, u nadbiskupiji u Milanu, Pape i kardinala Carla Marije Martinija, koji je bio teško bolestan od Parkinsonove bolesti i umrijet će 31. kolovoza. Prema riječima oca Faustija, Martini se osvrnuo na probleme Vatikanske kurije, predlažući Benediktu da podnese ostavku: „Znaš, upravo sada, jer se tu ništa ne da učiniti.“ Dobro se sjećam da je kardinal toga dana bio u invalidskim kolicima u vrlo lošem stanju, praktički nije mogao govoriti, a iz grla su mu izlazili samo nerazgovijetni zvukovi. U stvari, bio je to susret od nekoliko minuta u četiri oka s Benediktom, ali nije bilo pravoga razgovora, kako mi je sam Papa rekao. Nažalost, nisam mogao potvrditi istinitost događaja budući da je pater Fausti umro 24. lipnja 2015., a intervju s njegovim izjavama objavljen je tek 12. srpnja 2015. na internetskoj stranici www.glistatigenerali.com.

U to sam vrijeme kod Benedikta počeo primjećivati neobičnu napetost. Osobito nakon misnoga slavlja u kapelici, za vrijeme zahvale, vidio sam ga vrlo sabrana u molitvi. Na klecalu je držao glavu u rukama i gotovo bi se posve savinuo, što je bilo strano njegovu stilu, budući da je inače imao pribranije i uspravnije držanje. Pripisao sam te znakove uznemirenosti trenutnim problemima, a kad smo se 3. srpnja preselili u Castel Gandolfo, mislio sam da je u pitanju mentalni napor koji je ulagao da dovrši treći dio knjige o Isusu, onaj o djetinjstvu.

U drugoj polovici kolovoza počeo sam ga doživljavati spokojnijim, no krajem mjeseca u meni se oglasilo zvonce za uzbunu jer mi je kardinal Bertone, na kraju audijencije, ponovno spomenuo da mu je Papa govorio s više konkretnosti o osjećaju umora. Državni tajnik nije dalje obrazlagao jer ni on nije znao što misliti. U svojoj autobiografskoj knjizi tu je okolnost opisao ovako: „Teško mi je bilo povjerovati da bi doista donio takvu odluku i, s poštovanjem, ali snažno, iznio sam mu niz razloga za koje sam smatrao da su utemeljeni za dobro Crkve i da se izbjegne opća potištenost naroda Božjega, pred svojim dobrim Pastirom.“

Naš konačni povratak u Vatikan bio je zakazan za 1. listopada, a prethodnoga tjedna došao je trenutak da i mene obavijesti. Sjećam se savršeno: nakon doručka 25. rujna rekao mi je da dođem k njemu malo prije uobičajena jutarnjega sastanka, na kojem smo pregledavali poštu i provjeravali obveze za taj dan, kazavši da mora razgovarati sa mnom o jednom važnom pitanju. I prije bi se dogodilo nešto slično, na primjer kad je postojao problem kojem je trebalo posvetiti posebnu pozornost. Stoga nisam bio posebno zabrinut njegovim zahtjevom.

Kad sam sjeo nasuprot njemu, vidio sam da mu je izraz lica ozbiljan i spokojan. Tada mi je, bez okolišanja, rekao: „Razmišljao sam, molio i došao sam do zaključka da se zbog slabljenja snage moram odreći petrovske službe.“ Odmah sam reagirao srcem: „Sveti Oče, ako snage više nisu dovoljne, može se smanjiti opseg posla, mogu se smanjiti obveze tijekom dana, delegirajući i uzimajući manje na sebe.“

‘Kad sam sjeo nasuprot njemu, vidio sam da mu je izraz lica ozbiljan i spokojan. Tada mi je rekao: ‘Razmišljao sam, molio i došao sam do zaključka da se zbog slabljenja snage moram odreći petrovske službe”

Smireno je iznio razloge svoje odluke u krajnjoj sintezi, pokazujući u praksi koliko je dugo i skrupulozno razmišljao o svakom aspektu. Odmah sam shvatio da bi svi moji pokušaji uvjeravanja bili potpuno uzaludni. Dobro sam poznavao Benedikta, već godinama, i dobro sam znao da kad je donio odluku – posebno, kao u ovom slučaju, nakon intenzivne molitve i razmišljanja – bio je odlučan i provesti je.

Prva točka koju mi je iznio bila je upravo ona koja se odnosila na Svjetski dan mladih, a ja sam mu pokušao reći da bi uz velike ekrane i internetske veze bila moguća stalna prisutnost u stvarnom vremenu, računajući na to da bi ga ionako većina sudionika gledala putem videa i u Riju, zbog velika prostora i očekivana broja sudionika. No nisam uspio poljuljati njegovo razmišljanje da je jedno znati da je papa fizički među njima, a drugo da je umjesto toga u Vatikanu i da je njegova prisutnost samo virtualna.

Benedikt se potom usporedio s Ivanom Pavlom II., koji je preminuo s gotovo 85 godina života, te naglasio: „Sada sam papa onoliko godina koliko je on bio bolestan, a ne bih htio završiti kao on. Uostalom, učinio sam što sam mogao, a za Crkvu bi bila bolja moja ostavka, uz izbor novoga, mlađeg i energičnijeg pape. Ovo je pravi trenutak u kojem, nakon što su se završila problematična događanja posljednjih nekoliko mjeseci, mogu bez velikih teškoća prepustiti kormilo drugom.“

Zapravo, jedna od njegovih očitih briga bila je izbjeći da bilo tko od njegovih suradnika stekne stvarnu moć, itekako svjestan da papa Wojtyła, u posljednjem razdoblju svoga pontifikata, nije više u potpunosti držao uzde vlasti. U to vrijeme Ratzinger se držao izvan igre, ali je vidio kako su u biti glavni vatikanski eksponenti stjecali sve više i više utjecaja, ponekad čak i u konkurenciji jedni s drugima: uz posebnoga tajnika don Stanisława i državnoga tajnika Sodana, tu su bili zamjenik Leonardo Sandri i pročelnik Kongregacije za biskupe Giovanni Battista Re, u talijanskoj sferi predsjednik Talijanske biskupske konferencije Camillo Ruini. Godine 2012. već su počele priče o moći koju bismo kardinal Bertone i ja imali, a Benedikt ih je namjeravao sasjeći u korijenu!

U tajnosti malim koracima

Benediktova prvotna zamisao bila je priopćiti ostavku na kraju audijencije u Rimskoj kuriji za božićne čestitke određene za 21. prosinca te godine, a kao posljednji datum pontifikata navodeći 25. siječnja, na blagdan obraćenja svetoga Pavla. Kad mi je to priopćio sredinom listopada, odgovorio sam mu: „Sveti Oče, dopustite mi da kažem, ako to učinite, Božić se ove godine neće slaviti, ni u Vatikanu ni drugdje. Bit će poput ledena pokrivača na procvalu vrtu.“

Doista, 11. listopada 2012., na 50. obljetnicu otvaranja Drugoga vatikanskog koncila, svečano je otvorena Godina vjere koja će završiti 24. studenog 2013. Za tu je prigodu papa Ratzinger započeo s izradom enciklike upravo na temu vjere, osim toga, tih je dana ispravljao tekst knjige o Isusovu djetinjstvu, koja se u knjižarama očekivala 21. studenog. Stoga smo se, razgovarajući s kardinalom Bertoneom, složili oko činjenice da ga u pogledu ostavke više nismo mogli navesti da promijeni mišljenje, iako smo učinili što je bilo u našoj moći, no složili smo se da barem dan objave bude prolongiran na sljedeću godinu.

Benedikt je razumio naše razloge te je na kraju izabrao 11. veljače, državni blagdan u Vatikanu za obljetnicu Lateranskih ugovora između Italije i Svete Stolice. Za taj je dan već bio predviđen tzv. „bijeli“ konzistorij, za objavu kanonizacija (dok je „crveni“ konzistorij onaj za imenovanje novih kardinala). Štoviše, bio je i spomen na Blaženu Djevicu Mariju Lurdsku i toga se dana, u njemu dragom svetištu Altöttingu, slavio Svjetski dan bolesnika: duhovno je Papa izrazio svoju blizinu onima koji su živjeli „težak trenutak kušnje zbog bolesti i patnje“, kako je napisao u prigodnoj poruci, povezujući se idealno s njihovom patnjom. Liturgijsko vrijeme bilo je povoljno, budući da je nakon dva dana bila Čista srijeda i tom je prigodom mogao slaviti svoju posljednju javnu misu, što nam je još jednom omogućilo da shvatimo što je bilo središte njegove poruke: ono što je najvažnije u crkvenom životu jest obraćenje Isusu Kristu i okrenutost njegovu uskrsnuću, bez kojega kršćanstvo ne bi imalo smisla. Potom su se, od 15. do 23. veljače, trebale održati korizmene duhovne vježbe za Rimsku kuriju, koje bi omogućile „počinak“, „vrijeme da se probavi“, kako unutra, tako i izvana. Propovjednik je trebao biti kardinal Gianfranco Ravasi pa je odlučeno da se i njega obavijesti na vrijeme kako bi mogao pripremiti meditacije primjerene okolnostima.

Posljednjega tjedna prije ostavke Benedikt je obavijestio članove Papinskoga doma. Dana 5. veljače primio je svoga drugog tajnika don Xuereba, koji se u intervjuu prisjetio toga trenutka: „Papa Benedikt me je pozvao da sjednem u njegovoj radnoj sobi i obavijestio me o velikoj odluci svoga odreknuća. Meni je tada gotovo spontano došlo da ga upitam: ‘Zašto malo ne razmislite o tome?’ No suzdržao sam se jer sam bio uvjeren da je dugo molio.“ Istoga dana, u zasebnom trenutku, rekao je to i sestri Birgit, dok je s pripadnicama Memoresa razgovarao 7. veljače; za svaku je to dakako bio trenutak velikih emocija.

Među rijetkima koji su bili upoznati, uz naravno njegova brata Georga, bili su monsinjor Guido Marini, ceremonijar papinskih liturgijskih slavlja, i otac Federico Lombardi, ravnatelj Tiskovnoga ureda Svete Stolice. Obojica su primila vijest od kardinala Bertonea, kako bi prvi bio spreman voditi ceremoniju konzistorija, a drugi suočiti se s predvidljivom najezdom novinara.

Naravno, kardinal Angelo Sodano, dekan Kardinalskoga zbora, bio je službeno obaviješten: Papa se s njim nasamo susreo 8. veljače i osobno mu priopćio vijest. Suprotno onom što su neki novinari pretpostavljali, tekst koji je dekan izrekao u Klementinskoj dvorani, kao odgovor na izjavu o odreknuću, nije bio dogovoren s Benediktom (a još manje ga je Papa sam napisao): Sodano nije imao običaj dati na čitanje svoje govore unaprijed, što je uostalom slično onom kako se Ratzinger ponašao s Ivanom Pavlom II. dok je bio dekan.

‘Probudivši se 11. veljače 2013., nakon pomalo nemirne noći od napetosti, shvatio sam da me čeka događaj koji će ući u povijest. No već pri prvom susretu s Benediktom XVI. mogao sam vidjeti da je izrazito smiren’

Krajem siječnja Benedikt je počeo sastavljati tekst koji će pročitati na konzistoriju. Njegova odluka da piše na latinskom bila je očita, budući da je to oduvijek bio jezik službenih dokumenata Katoličke Crkve. Formulu odreknuća Papa je dovršio 7. veljače. Osobno sam odnio list u stan kardinala Bertonea, gdje smo ga pročitali zajedno s monsinjorom Giampierom Gloderom, koordinatorom konačnoga nacrta papinskih tekstova u Državnom tajništvu. Predložene su male pravopisne korekcije i neka pravna pojašnjenja tako da je konačan tekst bio gotov do nedjelje 10. veljače, kada su dostavljeni i prijevodi na talijanski, francuski, engleski, njemački, španjolski, portugalski i poljski.

Krajnja tajnost kojom je tekst izrađen uključivala je sudjelovanje vrlo malo ljudi. Kao što je očito, jezična kompetencija često daje prednost sposobnosti čitanja sa stranoga jezika i razumijevanja njegovih nijansi. Izravno pisanje na tom jeziku nije uvijek tako savršeno, osobito ako nema stalne prakse. Stoga, pokušavajući dati skladan tijek latinskoj konstrukciji, nismo uvidjeli da latinska usklađenost nije ispravna: akuzativ commissum povezan je s dativom ministerio, umjesto commisso, u rečenici „declaro me ministerio Episcopi Romae, Successoris Sancti Petri, mihi per manus cardinalium die 19 aprilis MMV commissum“ („izjavljujem da se odričem službe rimskoga biskupa, nasljednika svetoga Petra, koju su mi povjerili kardinali 19. travnja 2005.“).

Zbog neprikladna prepisivanja prva verzija koju je Tiskovni ured objavio sadržavala je još dvije pogreške; kao i prethodna, brzo su ispravljene na vatikanskoj stranici u ranim poslijepodnevnim satima toga 11. veljače: pro Ecclesiae vitae umjesto pro Ecclesiae vita („za život Crkve“) te hora 29 umjesto hora 20. Ali njih nije bilo na listu koji je Benedikt držao u rukama budući da su, kako se vidi iz videosnimke, obje bile točno izgovorene.

U stvarnosti je već postojalo pismo odreknuća koje je Benedikt potpisao, a koje je bilo na tragu onih koje su sastavili Pavao VI. i Ivan Pavao II. (poznata je izjava tadašnjega kardinala Ratzingera, u travnju 2002., biskupijskom tjedniku Nadbiskupije München i Freising Münchener Kirchenzeitung: „Kad bi Papa [Wojtyła] uvidio da više apsolutno ne može, sigurno bi dao ostavku.“). Godine 2006. Benedikt je potpisao izjavu u kojoj je izrazio prethodnu spremnost da se odrekne u slučaju da više nije u fizičkom ili psihičkom stanju vršiti papinsku službu, dopuštajući da se tekst u to vrijeme objavi, kako bi se oslobodila Apostolska stolica te započeo proces apostolskoga nasljedstva.

Na prikladnost takve mogućnosti upozorio ga je pismom jedan stari prijatelj liječnik, koji ga je podsjetio na njegove zdravstvene probleme te na rizik ponavljanja trombotične epizode, zbog čega mu je savjetovao da bi bio čin odgovornosti dati eksplicitnu uputu u tom smislu. I u tom je slučaju Benedikt osobno pripremio tekst, zamolivši kardinala Juliána Herranza – predsjednika emeritusa Papinskoga vijeća za zakonodavne tekstove – da provjeri njegov sadržaj kako bi se prilagodio pravni oblik i sadržaj. Jedan je primjerak zadržao sam Herranz, koji mu ga je vratio 2013., a potom je završio u arhivu Državnoga tajništva.

Jasna Benediktova odlučnost bila je ostaviti razmak između dana objave i datuma završetka pontifikata, budući da je smatrao bitnim da kardinali mogu imati vrijeme stanke i pripreme, što na neki način psihološki odgovara onom što je prethodno bilo razdoblje Papine agonije i devetnice, tj. devet dana žalosti poslije smrti i sprovoda, tijekom kojega su predviđena posebna slavlja u vatikanskoj bazilici. Nadalje, morala je postojati mogućnost obznanjivanja motu proprija Normas nonnullas, o nekim izmjenama pravila apostolske konstitucije Universi dominici gregis koja se odnose na izbor rimskoga prvosvećenika, nakon odgovarajuće provjere koju obavljaju Papinsko vijeće za zakonodavne tekstove i Državno tajništvo, što je bilo nemoguće prethodno učiniti jer bi privuklo previše pozornosti.