Objavljeno u Nacionalu br. 1045, 03. svibanj 2018.

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Zarobljeništvo i bijeg’ u kojem prisilno mobilizirani Splićanin Ivan Kovačić opisuje grozote Prvoga svjetskog rata i ratište kod gradića Gorice na kojem je poginulo oko 100 tisuća vojnika, a njega su zarobili Talijani

13. augusta 1919. godine u tri sata poslije podne dezertirao sam iz ropstva. Trenutak kad sam se odvažio na bijeg bijaše najkritičniji. Iako sam za sve to znao, postavio sam sebi tu tešku i opasnu zadaću jer dalje grubi cinizam kulturnih Talijana nijesam mogao podnositi. Stoga sam odlučio da se oslobodim ili propadnem u toj zemlji gdje su išli za tim da nas svojom osvetom unište. Poslije dvadeset časa brza, ali skrovitog šuljanja, uvučem se u jedan gustiš gdje sam se bolje uredio. Imao sam u kapi spremnu iglu i konac pa sam istog časa počeo šivati na ovratniku bluze zvijezde, a na kapi znak 77. reg. brigada Toscana tako da sam bio odjeven kao talijanski vojnik. Sa sobom sam imao šest lira, dvije čiste krpe za noge i Spomen ropstva kojeg sam bio izvezao u svili još u logoru 1916. godine, a za hranu šest dvopeka. To su mi bila sva sredstva za taj daleki i opasni put. Kad sam se sredio, izvučem se iz guštare pa brzim korakom krenem prema selu Mareno. Koračao sam stranputicom, a nikakva straha nijesam imao. Izađem na cestu i proslijedim naprijed. Među radnicima koji su tu radili, bilo je mnogo onih koji su me poznavali pa su se začudili kad su me vidjeli da žurim preko ceste…

– O, napokon da te vidim!… – približi mi se jedan od onih koji su bili sa mnom u Coneglianu kad su me časnici sreli na Piazza d‘Armi.

– Što će reći da više ne dolaziš u Mareno?… Ili si bio bolestan?

– Ne, nijesam bio bolestan… Zadnji put bio sam sa sanitarcem Bezićem na Sv. Petra, ali od tada su časnici uspostavili strogost pa ne smijem dolaziti jer su me opomenuli ako izađem vani bez njihove dozvole da će me kazniti… I od tada nijesam…

– A gdje ideš sada? – upita me radnik.

– Poslali su me časnici da im pođem u selo San Michele kupiti cigarete jer ih kod logora nema. Evo, kako vidiš, žurim. Dali su mi stražarevu bluzu i kapu jer im ne bi bilo drago da me časnici prepoznaju…

– Žao je karabinjeru što nijesi odavna u selo došao i on bi želio da te vidi. – dovikne mi radnik.

– Oprosti što sada ne mogu da porazgovaram jer žurim da im dobavim cigarete, a na povratku ću ostati malo ovdje i potražit ću ako bude moguće karabinjera. A sada zbogom.

– Do vidova! – odgovori mi radnik… i ja proslijedim pjevajući dalje.

Čim sam se ugnuo s vida radnicima, krenem ponovo kriomice preko livada i tako se dovučem do rječice Monticana. Budući da je ta rječica uslijed suše pala na najniži nivo, mogao sam je prijeći zavrnutih nogavica pa krenem nasipom prema kući gdje nam je bila kuhinja dok smo tu radili. Hodajući nasipom dalje, opazim u vrtu signora Luigija Loviggiotta gdje u vrtu taklja rajčice.

– Dobar dan šjor Luigi! Što se dobra radi?

– Zar si ti Ivane? – zapanjeno će i začuđeno šjor Luigi. – Što je nova s tobom da si i ti postao Talijan? – upita me znatiželjno.

– Nemojte se čuditi, šjor Luigi, ništa. Vama ću sve povjeriti jer Vas poznam i znam da ste čovjek duševan i razborit. Zato ću Vam sve ispričati da prosudite je li moje postupanje opravdano ili nije.

Dok je on šutio i kimao glavom, ja sam mu ukratko naveo uzroke svoga bijega:

– Prekjučer sam primio, poslije četrnaest mjeseci, pismo od kuće da mi je majka umrla – ovo sam lagao jer sam bio uvjeren da će mi povjerovati. – Otac mi je također umro dok sam tu u ropstvu pa me toliko dirnulo ovo pismo da sam se htio ubiti. Nadao sam se da ću za Uskrs biti kući, ali nema nikakve nade. Od prevrata nama je zarobljenicima gore i teže, ali sada je nesnošljivost došla do vrhunca jer ovako nikada nije bilo. Ta neopravdana strogost, batinanje zajedno s ovim kobnim pismom dosadila mi je tako da mi nije stalo više živjeti. Stoga sam izabrao za utjehu bijeg iz ropstva ako mi uspije.

– Vidim na tebi da očajavaš… – odgovori tugaljivo šjor Luigi – ali ipak slabo si odlučio jer ti to apsolutno neće uspjeti.

– Pregorio sam se ipak, pak mi nije stalo za posljedice. Ovo mi je posljednja nada za smrt ili život.

– Žalim te, Ivane! Mnogo te žalim!… – kimajući odgovori šjor Luigi.

– Vidim na Vama šjor Luigi da Vam je žao što me vidite u ovako očajnom stanju pa bi Vas stoga zamolio za jednu uslugu ako bi bilo moguće da mi učinite…

– Ako bih mogao, hoću. – odgovori.

– Vi ćete imati po kući stare, civilne odjeće pa Vas ponovno molim, ako bi bilo moguće, da mi potražite jedno staro, pa makar i najstarije odijelo pa da mi ga zamijenite za ovo moje novo kojeg imam na sebi jer bih tada bio mnogo slobodniji na putu.

– Nadao sam se – odgovori mi šjor Luigi – da ćeš me zamoliti za kruh, ali odijelo ti ne mogu nikako dati jer me je strah pomisli što bi moglo nastati ako te Talijani uhvate…

– Jest, Vi imate šjor Luigi potpuno pravo! Propali bi! Ali vjerujte mi kao rođenom bratu, to se kod mene neće dogoditi… Ja s Vama ovdje govorim bez ikakva straha jer Vas poznam. U Vašoj kući mnogo sam puta bio, razgovarali smo o svemu i svačemu do kasne noći dok ste ono u maju mjesecu gajili svilene bube. Stoga ćete Vi i Vaša obitelj biti zauvijek u mojim uspomenama kao dobri i čestiti ljudi. Zato se ja Vas ne plašim, a zašto bih onda bio protiv takve obitelji? Vjerujte mi da ne bih bio takav… Ako bi me slučajno i prepoznali, rekao bih: Civilnu sam odjeću našao u blizini jedne kuće na livadi i gotov posao, a Vi bi mogli zato mirno spavati…

Dok smo se nas dvojica u vrtu razgovarali, prolazio je tuda jedan njegov susjed, također meni dobro poznat jer sam i u njegovoj kući do kasne noći mnogo puta bio i zaustavio se začuđeno kraj nas. Šjor Luigi ga je pozvao malko na stranu i nabrojao mu sve moje nezgode pa obojica dođu do mene i obećaše mi da će mi na svaki način gledati potražiti odjeću, a ja da počekam tu u vrtu dok se oni ne vrate.

Nakon desetak časa vrate se obojica do mene, donesoše mi bluzu, hlače i klobuk i baciše to preda me:

– Evo ti ovo dronjaka – zovnu me šjor Luigi i Giacomo Sacco – ali učini onako kako si pošteno obećao. Jer da ti istinu kažem, Austrijanci i Nijemci su potpuno opljačkali naše kuće pa radi njihovih djela mrzimo sve zarobljenike. Tebe poznam i vidim da si u neprilici pa ti stoga ne želim zlo. Kad bi moji susjedi doznali za ovo, ubili bi me! Zapalili bi mi kuću, a ja ne bih imao obraza ni opravdati se. Tako bih i ja bio prije uradio da nijesam vidio na svoje oči kako se s vama postupa. Ali sada drukčije mislim…

– Ja Vam ne zamjeram što se mene plašite jer ste opareni. Čuo sam mnogo o tome kako ste stradali pod okupacijom dok su ovdje bili Austrijanci i Nijemci, ali je suvišno sada o tome govoriti jer smo već više puta pričali o toj temi. Dakle, ne mogu ništa nego vam zahvaliti na usluzi i zajamčiti poštenom riječju da ćete zbog ove usluge moći slatko spavati…

Uzeo sam dronjke i počeo se svlačiti. Hlače mi bijahu tijesne i zakrpljene, a bluza previše duga i široka. Klobuk velik i skoro sav poderan kosa mi je virila preko njega. Nijesam sličio na čovjeka! Bluza duga kao kaput, dva-tri puta morao rukave zavrnuti dok nijesam ruke vidio, klobuk star i nečist, pun smrada od galice. Izgledao sam kao razbojnik… Meni je ta odjeća ipak bila po volji jer sam u njoj bio sigurniji nego u vojničkoj. Bila mi je draga i stoga što sam bio slobodan i znao da me neće lako prepoznati.

‘Sa sobom sam imao šest lira, dvije čiste krpe za noge i Spomen ropstva koji sam bio izvezao u svili još u logoru 1916., a za hranu šest dvopeka. To su mi bila sva sredstva za taj daleki i opasni put’ sredio, izvučem se iz guštare pa brzim korakom krenem prema selu Mareno.

Kad sam se presvukao, metnuo sam dvopeke u džepove bluze, također i Spomen ropstva kao i ono nešto krpetina pa ugotovim posao. Dok sam se uredio, već se počeo hvatati sumrak, susjed šjor Luigija morao je ići. Pozdravim se s njim i obećam im da ću se javiti pismom ako se uspijem spasiti. Nakon toga pozdravim se i sa šjor Luigijem:

– Zbogom! Sretan ti put do kuće… – odgovori mi.

– Hvala! A za ovo slatko spavajte!… – i tako se rastanemo, on ponese moje odijelo sobom kući, a ja krenem preko livada u pravcu Udina.

Mrak se sve više spuštao, a kad sam došao na cestu koja je vodila prema gradiću Oderzo bila je gotovo noć. Popnem se na cestu i učinim otprilike kilometar udesno. Kako je cesta sve više skretala udesno, suprotno od mog pravca, morao sam je preskočiti pa krenem preko livada. Nakon par stotina koračaja zaustavio me potok pa sam se, nakon četvrt sata uzaludnog traženja mjesta s kojeg bi potok mogao prekoračiti, morao vratiti na cestu i po njoj proslijediti dalje. Ponovo sam krenuo preko livada jer cesta nije vodila putom kojim sam morao ići. Hodajući po livadama ponovo naiđem na sličan potočić pa proslijedim uz njega, ali prolaza nijesam mogao nikako naći. Vrijeme je odmicalo, sjeo sam na livadu i mislio kako odlučiti. Ništa nijesam mogao zgodnije promisliti nego slijediti pravac pa makar naišao na potok ili rijeku. Prekorači je ili plivaj pa dokle dopreš!… Kako sam smislio, tako sam i učinio jer nijesam htio uzaludno gubiti vrijeme… Nakon kratkog vremena ustanem i odlučim pregaziti potok. Najprije sam pazio da uđem gdje je potočić najplići i tako na jednom mjestu zagazim, misleći da će biti samo dubine do koljena, ali zapao sam do prsiju u vodu i blato. Za tren sam sav okupan bio na suprotnoj strani livade. Na sreću sam držao džep s dvopekom i krpama u zraku jer bi ih bio smočio. Ni časka nijesam oklijevao, nego onako mokar nastavim dalje. U sat vremena s takvim sličnim potočićima susreo sam se dvadesetak puta i uvijek ih na sličan način pregazio. Voda u cipelama mi je žamorila tako da sam se mogao čuti na daljinu. Bio sam prilično umoran. Sjednem u blizinu neke kuće da se odmorim. Za par časaka smrznem se, dignem se i nastavim preko dvora i kuće. Pas čuvar koji je bio u tom dvorištu nasrne na mene i bio bi me ugrizao da nije vlasnik izišao i dozvao ga.

– Prođite sada slobodno. – odazove se vlasnik i upita me koga tražim.

– Oprostite mi što sam išao preko dvorišta, htio sam stranputicom izaći na cestu koja vodi u grad Sacile. – odgovorim.

On je šutio… Nakon kratke stanke, promislivši iskreno mi dade primijetiti da predviđa tko sam te me opomene:

– Prođite ovim putićem do ceste, a onda krenite lijevo prema Sacileu pa dalje k Udinama, Trstu, Rijeci ako vam sretno uspije.

– Hvala Vam, gospodine!

Ni riječ mu više nijesam odgovorio nego proslijedim kao ošinut brzim korakom u mrak i u sebi uskliknem: Duševan čovjek!…

Nakon četvrt sata prispijem na glavnu cestu, no ni ona nije bila u skladu s željenim pravcem. Morao sam je napustiti i krenuti dalje puteljkom. Na udaljenosti od otprilike dvadeset i pet kilometara, opazio sam na jednoj uzvisini svjetlost pa odlučim ići prema njoj. Koračajući naprijed nađem se u širokim močvarama preko kojih nastavim put. Vrijeme je odmicalo, a ja sam u samoći neprekidno hodao, vrebajući tu vidljivu svjetlost. Bilo je otprilike pola noći, izdaleka je dopirao do mene zvuk oštrenja kose. Što sam god dalje hodao, to sam sve bolje razabirao zvuke i pitao se tko bi to mogao po noći kositi travu. Ali nakon nekog vremena došao sam u blizinu onih koji su zaista kosili livade ispred mene. Bila je tiha mjesečina, desetak kosaca u močvarama kosilo je sijeno. Danju tu jako zapeče sunce pa im je mnogo ugodnije kositi noću dok danju počivaju. Pošao sam upravo prema njima. Otprilike sto metara dalje sagnem se da me ne bi na mjesečini opazili. Nabrojio sam ih osam. Podalje od njih bio je pod jednom vrbom podignut šator. Odlučim se približiti šatoru ne bi li što suhe odjeće mogao pronaći jer mi je bilo odveć zima. Smislim se i odlučim. Nije nikakav grijeh ako li što uzmeš u potrebi. Kad sam se približio šatoru počeo sam prisluškivati ne bi li čuo da je koji od kosaca još unutra. Nakon kratkog vremena čuo sam gdje se pod šatorom koji je bio podignut uz vrbu trojica komešaju, a kasnije sam po hrkanju razabrao da trojica od njih spavaju. Sjeo sam na suprotnu stranu od šatora misleći kako bih došao do odjeće i jela. Ali opet, nijesam bio siguran u svoju namjeru jer ako se oni probude…

Prije nego sam otišao, pogledao sam oko tende ne bih li što zapazio. Ponovo se mirno ustanem i stupim nogom do vrata šatora, ali upravo kad sam htio prekoračiti, jedan od njih se probudi pa se javi pospanim glasom:

– Cosa cerchi, Toni?

Na to pitanje kosa mi se digla na glavi i bio sam pripravan pobjeći, ali na sreću ovaj isti, kad je čuo da ne odgovaram, prekrio se pokrivačem i zaspao. Udaljio sam se dvadesetak koraka od šatora i tamo čekao, nadajući se da će i ovi koji spavaju ići kositi kao i ostali. Uzalud sam čekao preko četvrt sata. Oni su mirno spavali dok su njihovi drugovi kosili travu na močvarama ogromnog veleposjeda. Čekao sam tu još neko vrijeme pa se odlučim udaljiti. Prije toga sam se namjerio napiti iz demejane koja je bila pred šatorom na livadi.

Dignem se, uzmem bocu, udaljim se otprilike pedeset koračaja, sjednem i počnem piti. Bio sam loše sreće jer je u boci bila voda. Ostavim je na livadi ljutit što sam izgubio toliko vremena. Zaobiđem šator i krenem prema označenoj svjetlosti… Nakon pola sata prispijem na duboki potok i krenem do neke ograde, ali dalje nijesam mogao. S druge strane potoka opazio sam lijepu palaču u kojoj su po svoj prilici stanovali vlasnici tog ogromnog kompleksa livada. Naspram palači bio je put i most, ali je s ove strane bila visoka ograda s gvozdenim vratima koja su sad bila zatvorena, a bijahu glavni ulaz u palaču i na posjed. Ograda i most koji su mi priječili put bili su dugi dvadesetak metara. Bio sam opet osuđen da nastavim put uz potok bez prijelaza na drugu stranu…

Promislim da mi je tu najbolje mjesto za prijelaz. Svukao sam bluzu, provukao je kroz gvozdena vrata na drugu stranu, a zatim se počnem penjati poput majmuna preko visokih šiljastih vrata. Nakon par časaka preskočim na suprotnu stranu. Obučem bluzu i na prstima krenem preko drvenog mostića te se tako došuljam u dvorište. Bilo je škakljivo u gluho doba noći prijeći preko dvorišta jer sam se plašio da me ne bi tko opazio. Dok sam prolazio, nanjušio me pas. Bio bi mi skočio na prsa, ali srećom sam naišao na otvoren izlaz iz dvorišta te skočim na cestu kojom krenem preko jednog sela koje je bilo smješteno uz rijeku Livenzu. Cesta je vijugala sredinom sela i baš kad sam kroz selo prolazio, odbije s tornja dva sata. Uz cestu bijaše tvornica tjestenine koja je radila na električnu snagu, a vodu su dobivali iz potoka pored kojeg sam malo prije prošao.

Povijesne i političke tajne robovanja Ivana Kovačića u Italiji

„U žurbi pogledah na Goricu i uzduž fronte, ali ništa nisam mogao vidjeti osim gustog plamena i dima. Po Oslavlju, Peumi i Kalvariji mine i granate padale su… Bože moj! Kako je tada Gorica izgledala! Rekao bih da nije moguće da i jedna kuća ostane cijela“ – zapisao je Ivan Kovačić prisjećajući se trenutka kada je, 6. kolovoza 1916. u četiri sata poslijepodne, dezertirao iz vojske starog cara Franje Josipa I., koji je umro krajem studenoga iste godine, nakon 68 godina vladanja.

Dva sata nakon bijega, gledajući Goricu iz sigurnosti talijanskog zarobljeništva, Kovačić je opet vidio „crn oblak dima od jaka bombardiranja“ jer su „granate i nadalje padale preko rijeke Soče po austrijskim pričuvama“.

Kovačić u mreži propagande

Ipak, iako su ratni metež i pad Gorice dva dana kasnije u očima mladog Splićanina (Kovačić je tada imao nepunih devetnaest godina) umornog i od pokolja Velikog rata izgledala kao vojno-politička kataklizma Austro-Ugarske, u stvarnosti nije bilo tako. Naime, talijansko osvajanje Gorice, u kojem je na obje strane stradalo oko 100 tisuća vojnika, bilo je posljedica izvrsnih talijanskih vojnih priprema, ali i činjenice da je dio austrougarskih postrojbi sa Soče bio premješten na istok, gdje su se suočile s ofenzivom ruskog generala Brusilova koja je počela mjesec dana ranije. Osim toga, Austro-Ugarska u tom trenutku nije mogla očekivati pomoć od Nijemaca, koji su tijekom strašnog ljeta 1916. bili uvučeni u krvavu bitku na rijeci Sommi i koji su tijekom čitave te godine prinosili ljudske žrtve u vojnoj kataklizmi povijesnih razmjera, bitci za Verdun.

Ovdje je zanimljivo spomenuti da je talijanski napad na Goricu 6. kolovoza 1916., dakle istog dana kada je Kovačić dezertirao, vodio pukovnik Pietro Badoglio koji je 27 godina kasnije ušao u povijest kada je okrenuo leđa Musoliniju i pod pokroviteljstvom Amerikanaca i Britanaca postao talijanski premijer koji je preko noći fašističku zastavu zamijenio antifašističkom.

Pad Gorice, koji je za Talijane bio jedina svijetla točka nakon petnaest mjeseci krvavih ofenziva na rijeci Soči, u Beču se ipak smatrao kao ozbiljan psihološki poraz koji je ugrožavao austrijski Trst i, na duge staze, slobodan pristup Jadranu.

No, sve ovo je ostalo iza Ivana Kovačića koji je početkom kolovoza 1916. krenuo u neočekivano dugo talijansko zarobljeništvo koje je trajalo četiri godine, odnosno još skoro dvije godine iza završetka Velikog rata.

Tijekom tog zarobljeništva, dijelom pod utjecajem samoobrazovanja, posebno u zarobljeničkom logoru Padula na jugu Italije, a dijelom pod utjecajem propagande Jugoslavenskog odbora koju je organizirao njegov globalno poznati sugrađanin i pravaški lider, Ante Trumbić koji je pragmatičnim prihvaćanjem jugoslavizma htio sačuvati hrvatski nacionalni i državni identitet, Kovačić je izgradio politička i društvena stajališta koja se provlače kroz njegove uzničke zapise.

U svemu je izvjesnu ulogu igrala i talijanska ratna propaganda, ali i marksistička (socijalistička i komunistička) propaganda koja se Europom širila posebno nakon listopadske revolucije u Rusiji 1917.

U pozadini svega ovoga je bila vrlo utjecajna britanska ratna propaganda poznata pod imenom Crewe House, po kući u Londonu u kojoj su bili njeni uredi, čije vodstvo je 1918. preuzeo novinski magnat lord Northcliffe i kojoj je pripadao Henry Wickam Steed, britanski lingvist i novinar koji je namjeravao stvoriti nove države u srednjoj i jugoistočnoj Europi i kojeg se može smatrati političkim sponzorom stvaranja Jugoslavije 1918.

Zbog svega ovoga ne treba čuditi što su Kovačićevi uznički zapisi, za razliku od zapisa s bojišnice koji su bili isključivo intimna zapažanja mladića koji se našao u vihoru rata, jako prožeti politikom, ideologijom i izrazitom socijalnom osjetljivošću.

Kovačić i Trumbić

Našavši se krajem kolovoza 1916. u zarobljeničkom logoru u malenom gradiću Padula na jugu Italije, čija je općina tada imala jedva 5 tisuća stanovnika, nešto malo manje nego danas, Kovačić je sebe i ostale južnoslavenske zarobljenike opisao kao „Jugoslaveni po osjećaju i narodnosti“.

U pozadini ovih riječi bila je tadašnja politička i propagandna borba Ante Trumbića i Jugoslavenskog odbora.

Oni su najprije od južnoslavenskih zarobljenika u Italiji pokušali stvoriti nezavisnu „Jadransku legiju“ koja se na strani Antante trebala boriti protiv Austro-Ugarske i Njemačke. To im nije uspjelo zbog krajnje nepovjerljivosti Talijana koji su u tome vidjeli ugrozu teritorijalnih dobitaka na osnovu Londonskog ugovora iz 1915., po kojem su od Rusije, Francuske i Britanije dobili područje od Trsta do punte Planka, južno od Rogoznice.

Ova se ideja nije sviđala ni vladi Kraljevine Srbije koja se, nakon vojnog poraza 1915. nalazila u izbjeglištvu na otoku Krfu u Grčkoj, i koja se nikad nije odrekla velikosrpske vizije političkog ujedinjenja južnih Slavena.

Ipak, tijekom 1917., a posebno 1918., Trumbić je, uz potporu britanske ratne propagande, postigao labavi politički sporazum s Talijanima i stvorio jugoslavističku ratnu propagandu koja se najbolje očitovala u tjednim novinama na jednom listu, znakovitog imena „Jugoslavija“.

Ove novine tiskane u nekoliko desetaka brojeva, i u nakladi od oko 14 milijuna primjeraka bile su namijenjene južnoslavenskim vojnicima u austrougarskoj vojsci, ali su najvjerojatnije dospjele i do Kovačića.

U tim su novinama, obraćajući se različitim južnoslavenskim narodima, Trumbićevi propagandisti, među kojima su bili Milivoj Jambrišak iz Zagreba i Bogoljub Kujundžić iz Livna, pokušali stvoriti i proširiti jugoslavensku nacionalnu svijest koja se velikim dijelom temeljila na hrvatskoj povijesnoj predaji. U toj nacionalnoj propagandi Matija Gubec je bio simbol socijalnog revolucionara, Zrinski i Frankopani su bili simbol boraca za nacionalnu slobodu, biskup Strossmayer je bio smatran nacionalnim mecenom i prosvjetiteljem, dok su srpske predaje vezane uz Kosovsku bitku bile simbol nacionalne tragedije, ali i uskrsnuća budućeg jugoslavenskog naroda.

‘Nijesam sličio na čovjeka! Bluza duga kao kaput, klobuk star i nečist, pun smrada od galice. Izgledao sam kao razbojnik… U toj sam odjeći bio sigurniji nego u vojničkoj’

Ovaj ideološki sklop, koji je kasnije bio temelj službenog političkog jugoslavenstva, uz izvjesne modifikacije, živi i danas.

Tu ideologiju jugoslavenstva, kao i naivnu nadu da će Italija ipak biti prijatelj Jugoslavije koju je tek trebalo stvoriti od vrlo šarolike mješavine naroda, vjera i kultura, u svibnju 1918., kada je Kovačić kao zarobljenik radio na talijanskim obrambenim položajima na rijeci Piave, najbolje je izrazio Ante Trumbić sljedećim riječima:

“Budućnost velike jugoslavenske države puno je izvjesnija sada nego prije deset mjeseci. Za ovu promjenu na bolje moramo zahvaliti promjeni stava Italije…Uvjeren sam da je talijanski narod prijateljski raspoložen prema Jugoslavenima…“

Ovdje je svakako zanimljivo spomenuti da se jezik ovih Trumbićevih propagandnih novina u britanskoj i američkoj povijesnoj literaturi naziva srpsko-hrvatski (serbo-croatian), ali i hrvatski, jer je bila riječ o hrvatskom (štokavskom) jezičnom standardu koji je stvoren u Zagrebu i koji se, pod habsburškom vlašću, proširio i na Bosnu i Hercegovinu.

Talijanska propaganda

Ipak, kako je to postalo očito nakon završetka Velikog rata, Trumbićev politički optimizam nije bio utemeljen u onodobnoj političkoj stvarnosti jer je talijanski imperijalizam na istočnoj obali Jadrana, bio i ostao ideja vodilja vlade u Rimu.

To je na svojim leđima osjetio i Kovačić koji u ratnim sjećanjima bilježi da su njega i ostale južnoslavenske zarobljenike, na prvom mjestu Hrvate i Slovence, „talijanski časnici zaglupljivali iredentizmom“ što će reći talijanskom propagandom koja se temeljila na spomenutom tajnom Londonskom ugovoru iz 1915.

Ta propaganda koja je tvrdnjama o premoći talijanske kulture nastojala opravdati talijansku imperijalističku politiku imala je, po svemu sudeći, izvjesnog uspjeha. Da je tome zaista bilo tako svjedoče Kovačićeva sjećanja u kojima priznaje da je i sam, skupa s mnogim drugim zarobljenicima bio pod utjecajem te propagande.

„Gospodo! Vaša štampa u to vrijeme imala je lijepog uspjeha kod našeg naroda. Ali takvim zgodnim momentom pisali ste zaslijepljeno i suprotno istini“- zapisao je Kovačić prisjećajući se ljeta 1917. kada je intenzivno čitao talijanski tisak.

Još rječitije o tome svjedoči Kovačićevo sjećanje na dane poslijeratnog zarobljeništva o kojima, pun ogorčenja, kaže i sljedeće:

„Više od 250.000 zarobljenika ostavilo je svoje mučeničke kosti kroz samo tri mjeseca po močvarama Veneta, a da im Italija nije popisala imena…Pa zar je i to civiltà latina, kako se kulturnom svijetu prikazuje, gospodo Talijani.“

Zato ne čudi da je Kovačić, vrativši se u rodni Split, na kraju svojih zapisa tadašnju službenu politiku Italije opisao na sljedeći način:

„Otimali ste zalogaje svojoj sirotinji da biste pokazali da u Talijanima žive: kultura, pravda, i čovječnost, a sve zbog toga kako biste upregli tuđe zemlje i narode u svoj cinični jaram. Pravda je htjela da vaše imperijalističke žvale nijesu zagrizle do naših srdaca… Naš će se narod vjekovima sjećati onoga što ste počinili na izrabljivanim zarobljenicima, a toga će se sjećati i naša otrgnuta braća…“

Napad na Goricu vodio je Pietro Badoglio koji je 27 godina kasnije ušao u povijest jer je okrenuo leđa Mussoliniju i postao talijanski premijer koji je fašističku zastavu zamijenio antifašističkom

Ovdje je zanimljivo spomenuti da se tijekom Prvog svjetskog rata na talijanskom bojištu zbivala, iz današnje perspektive možda kontroverzna, obavještajna djelatnost slovenskog časnika u austrougarskoj vojsci Ljudevita Pivka koji je, koristeći svoj položaj u austrougarskoj vojsci koju je mrzio, kriomice radio za Talijane.

Istovremeno s talijanske strane bojišnice kao obavještajac i propagandist djelovao je danas slabo poznati dezerter iz austrougarske vojske, Mate Nikolić, podrijetlom iz južne Dalmacije.

Marksistička propaganda

Dvojna revolucija u Rusiji, u veljači i listopadu 1917., po Europi je proširila veliki val marksističke (socijalističke i komunističke) propagande koja je imala i izvjestan utjecaj na Ivana Kovačića u čijim se sjećanjima vidi izrazita socijalna osviještenost.

To je bilo vidljivo već na ljeto 1917. kada je Kovačić radio poljske poslove u malom lombardskom mjestu Spina d’Adda pokraj Cremone, čije se stanovništvo, suprotno suvremenim europskim trendovima, tijekom zadnjih sto godina otprilike utrostručilo.

Naime, opisujući zemljišne odnose u tadašnjoj Lombardiji, Kovačić konstatira da su ovdašnji seljaci ostavljeni na milost i nemilost zakupnicima feudalnih imanja gospode koja žive u velikim gradovima sjeverne Italije. Zato je prema njegovu tadašnjem zapažanju, „u prekrasnoj i bogatoj Lombardiji život… seljaka pravo robovanje“ jer su kao pravi kmetovi ili možda čak robovi radili i po 14 sati dnevno.

U tom smislu ne čudi da je opisujući posljedice poraza Talijana u bitci kod Kobarida u listopadu 1917., nakon čega se talijanska vojska gotovo rasula, Kovačić u svojim sjećanjima zabilježio kako su talijanski dezerteri, bježeći s bojišta, uzvikivali:

„Smrt gospodi!… Smrt feudalizmu! Želimo mir!“

U prilog tvrdnji da je Kovačić u talijanskom zarobljeništvu bio pod utjecajem socijalističke propagande govori i činjenica da je u svibnju 1918. s dosta simpatija zabilježio činjenicu da je jedan od stražara koji ga je čuvao bio „…socijalist, revolucionar i vođa sindikata pekarskih radnika“.

Dugo putovanje u Split

Dana 13. kolovoza 1920. točno četiri godine i jedan tjedan nakon što je dezertirao iz austrougarske vojske, Ivan Kovačić je pobjegao iz talijanskog zarobljeništva koje se, zbog političkih i gospodarskih interesa vlade u Rimu, odužilo skoro dvije godine iza službenog završetka Velikog rata.

Pogled na put koji je Kovačić pješke prešao nakon bijega iz talijanskog zarobljeništva pravi je pokazatelj pustolovine koju je nakon Velikog rata preživio ovaj mladić, koji je tek bio prevalio dvadesetu i kojeg je čitavo vrijeme pokretala samo jedna misao, vratiti se kući u Split.

Naime, Kovačić je pješke, skrivajući se od karabinjera, prešao nekoliko stotina kilometara dug put od zarobljeničkog logora u okolici grada Trevisa, preko rijeka Livenze i Tagliamente do Pordenonea, Udina i Gorice, nakon čega je uspio stići do Trsta, koji je u to doba još uvijek bio važna tranzitna luka za Dalmaciju.

Iako se u Trstu sklonio kod prijatelja, iako se na brodu jednog dalmatinskog poduzetnika otisnuo na pučinu Jadrana, morao se suočiti s posljedicama Londonskog ugovora iz 1915.

Istru je odmah nakon završetka Velikog rata okupirala talijanska vojska. Nedugo nakon toga Rijeku je, u rujnu 1919., s 287 vojnih avanturista osvojio briljantni talijanski književnik, medijska zvijezda i samozvani vojskovođa, Gabriele D’Annunzio. On je ubrzo utemeljio Slobodnu državu Rijeku koja je imala svoj grb zastavu i valutu. Ova je kratkotrajna državica, koja među Riječanima i danas ima svoje poklonike, trebala poslužiti kao polazište za daljnje talijansko osvajanje hrvatskih područja, pri čemu je upravo Kovačićev Split bio visoko na listi D’Annunzijevih prioriteta.

No, to nije bilo sve. Talijanska je vojska pod krinkom Antante nastojala zauzeti što više hrvatskog teritorija bez obzira na to je li joj bio obećan Londonskim ugovorom iz 1915., nastojeći time iscrtati buduće granice.

Opasnost od talijanske okupacije bila tada je toliko realna da su dalmatinski političari u doba stvaranja Kraljevstva SHS (buduće Jugoslavije), u studenom 1918., bili za bezuvjetno ujedinjenje sa Srbijom, od koje su očekivali vojnu pomoć.

Koliko je talijanska opasnost doista bila realna svjedoči činjenica da se 12. studenog 1918. na Korčulu, Mljet i Lastovo iskrcalo tisuću talijanskih vojnika koji su odmah počeli provoditi talijanizaciju i koji su otišli tek godinu i pol dana kasnije, nakon potpisivanja zloglasnog Rapallskog ugovora.

U jednom trenutku u opasnosti je bio i sam Split.

Epilog. Između čekića i nakovnja

Kad se zna sve ovo, ne treba čuditi što su uznička sjećanja Ivana Kovačića jako obojana jugoslavenstvom koje, u dosta drugačijoj formi, i danas ima svoje uporište u dijelu splitskog, ali i uopće hrvatskog političkog spektra.

U tom kontekstu zanimljivo je spomenuti Kovačićeve riječi koje, bez obzira na drugačiji povijesni kontekst, i danas mogu zvučati suvremeno. Naime, osvrćući se na ponašanje pojedinih južnoslavenskih časnika u austrougarskoj vojsci koji su čak i u zarobljeništvu svojim sunarodnjacima grubo nametali habsburški lojalizam, Kovačić je u svojim sjećanjima rezignirano konstatirao:

„Danas su nakon sloma Austrije ti ljudi prvi Jugoslaveni. Njihova prošlost nije bila istražena niti se je posvetilo malo više brige da se dozna njihovo ponašanje za vrijeme rata…“

Očito, i tada je bilo isplativo mijenjati politička uvjerenja i političke zastave.